Vladimir Lay

Konferencija o klimatskim promjenama održana prošle godine u Parizu euforično je zatvorena uz obećanja velikih promjena koje će osigurati “spašavanje svijeta”. No ograničeni rezultati te konferencije tek trebaju biti provedeni u djelo. To bi pak zahtijevalo znatno više od svečanih deklaracija, a znakove nužnih promjena u načinima proizvodnje, života i mišljenja još čekamo

Globalno zagrijavanje i klimatske promjene postaju “kost u grlu” moderne, dominantno kapitalističke civilizacije. Što će se dogoditi ukoliko se postojeći rastući trend gomilanja stakleničkih plinova u atmosferi Zemlje i porast globalne temperature, kakav je na djelu posljednjih dvjesto, a posebno posljednjih pedeset godina, nastavi istim ili većim tempom u narednim desetljećima? Imat ćemo za izravnu posljedicu usporeno, a potom sve brže, vrlo kompleksno i po oblicima raznovrsno, ranjavanje Života na Zemlji.

Ovaj proces kapitalistički sistem, svjesno ili ne, stalno potiče načinom proizvodnje i ukupnim načinom života, oslonjenim na tehnologije i fosilna goriva čije sagorijevanje proizvodi stakleničke plinove. Orijentacija na rast, na brza, velika i stalna povećanja količine dobara i usluga te prekomjerna potrošnja sve većeg broja ljudi na planetu osnažuje visoke emisije stakleničkih plinova. Zaključak: ljudska vrsta je, ne znajući u početku što radi, prodrla u planetarni mehanizam Prirode kao vrhovnog materijalnog činitelja i regulatora Života na Zemlji. Ušavši u njega, u njegovu utrobu, počela je taj mehanizam Prirode razgrađivati i razarati.

Politički vladari i upravljači, donositelji razvojnih odluka moćnih država, multinacionalne kompanije te vojno-industrijski kompleksi su, kako zorno vidimo, pretežno “zabavljeni” borbom za geopolitički utjecaj i premoć, desetljećima proizvodili sukobe i ratove, razaranja i migracije. Danas su oni najvidljiviji, najveći i najopasniji na Bliskom istoku. Nadmeću se i ratuju raznim sredstvima; za moć, za prevlast, za resurse (jučer nafta, sutra voda).

Biznismeni, poduzetnici svijeta ne mare previše za problem globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena. Djeluju u planetarnom kapitalističkom pogonu koji ostvaruje velike profite za vlasnike – za uske grupe ljudi, a radi profita pod svaku cijenu nesmiljeno i neodrživo troše, ranjavaju i doslovno uništavaju prirodne osnove života i milijune ljudi. Njihovu spoznaju o rizicima globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena zastiru profit, a nerijetko i pohlepa. Pohlepni inače ne vide šire, ovdje pak ne vide kontekstualne planetarne pretpostavke vlastita djelovanja i probleme opstanka svih ljudi. To ih se, misle takvi, ne tiče.

Ukratko, upravljačke elite, kako političke tako i poduzetničke, dominantno se u odnosu na globalno zagrijavanje i klimatske promjene ponašaju po “BAU” modelu (eng. bussiness as usual): “Sutra ćemo raditi onako kako smo radili jučer, zašto ne?!” Postojeći sustavi proizvodnje su velikim dijelom “zaključani”, zaglavljeni u zastarjelim načinima mišljenja. Način proizvodnje određuju partikularni, ali vrlo moćni interesi koje se ne može mijenjati ili rušiti preko noći. Ovi interesi su izravno suprotstavljeni općem interesu svih za zaustavljanje porasta globalnog zagrijavanja i sprečavanje porasta klimatskih promjena.

Zaključno, politički i poduzetnički vladari i upravljači, ti moderni slijepci, ne baš mudro, ali hrabro i pohlepno, kroče u neki njihov “naprijed”. Bez obzira na riječi i deklaracije, oni de facto u klimatskim promjenama još uvijek ne vide temeljne makro-ekološke opasnosti koje svima na Zemlji prijete dubinskim i nepovratnim poremećajima klime, odnosno mnogobrojnim destruktivnim ekstremnim klimatskim procesima, štetnim za život i imovinu.

Taj stvarni “neprijatelj” prijeti svima, ali “iznutra”, a ne “izvana”, iz smjera vlastitih unutrašnjih struktura i metoda reprodukcije koje su sami stvarali dva stoljeća. Opak je to “neprijatelj” – nepoznat, nepredvidiv, moćan , spreman iskoristiti odsustvo ili slabosti ljudske pameti, mudrosti, dalekovidnosti i volje za promjenom.

Globalno zagrijavanje iz godine u godinu raste. Iz povećanih temperatura pokreću se klimatske promjene koje se tiču mora, vode, tla, zraka, vegetacije, faune, ljudi. Važno je shvatiti – to nije problem koji će tek doći, on je već tu. Količine stakleničkih plinova1 se u našoj atmosferi stalno, desetljećima gomilaju. Mnogim pripadnicima ljudske vrste to još nije jasno, jer nemaju širu sliku, jer nemaju informacija i saznanja, jer čuvaju svoje “visokougljične” navike i ignoriraju sve osim svog uskog interesa. Traži se neka nova pismenost – naziva se klimatska pismenost.2

Ima na ovom planetu onih koji kažu da je ljudski utjecaj na globalno zagrijavanje i klimatske promjene izmišljotina, da je to isključivo prirodni fenomen. Dugo, sporo i s puno sumnji je otkrivana i priznavana istina, činjenica da klimatske promjene proizvode ljudi svojim djelovanjem. Ujedinjeni narodi 1988. godine klimatske promjene proglašavaju “zajedničkom brigom čovječanstva” i stvaraju Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC).3 Panel svijetu predstavlja rezultate mjerenja stakleničkih plinova, znanstvene spoznaje i prognoze. Od prvog izvješća IPCC-a objavljenog 1990. godine prošlo je četvrt stoljeća. U izvještaju iz 2003. godine stoji: “Zagrijavanje klimatskog sustava je neupitno, a prema zadnjem izvješću, mnogo promatranih promjena od 1950-ih je bez presedana ne samo desetljećima, već i tisućljećima”. Stručnjaci su potvrdili uzroke tog fenomena: “Utjecaj čovjeka na klimatski sustav jasno je utvrđen”. Danas se tek tri posto svih znanstvenika iz različitih područja referentnih za klimatske promjene ne slaže s ovom tvrdnjom.

Potraga za dogovorom

Globalno zagrijavanje događa se sporo, ali stalno i sustavno. Klimatske promjene rastu po opsegu prostora koje zahvaćaju, rastu po učestalosti pojavljivanja, rastu po intenzitetu i razornosti posljedica i konkretnim štetama koje nanose. Posljedice su mnogobrojne i različite: poplave, suše, snažne oluje, uragani i drugi razorni procesi kao toplinski udari, promjene u ponašanju biljnog i životinjskog svijeta. Uragan “Katrina” 2005. godine poharao je s nestvarno visokim vodnim valom od osam metara obalni grad New Orleans u SAD-u. Tijekom 2015. godine prijeđena je granica emitiranja CO2 u atmosferu od 400 ppm (čestica na milijun). Podsjetimo se, “pulsiranje” CO2 u atmosferi za proteklih 400.000 godina nije tijekom povijesti planeta nikada prelazilo 300 ppm da bi 1993. godine doseglo 357 ppm-a i do danas se popelo na preko 400 ppm-a. To je nov, nepoznat i vrlo opasan trend.

Posljednjih 10 godina, od 2005. do 2015., bilo je među najtoplijima u povijesti mjerenja. Najviše temperaturne vrijednosti dosad zabilježene su gotovo posvuda u svijetu, pa tako i na jugu i istoku europskog kontinenta, u Srednjoj Americi, u sjevernoj polovici Južne Amerike, na sjeveru te na zapadu Azije i u mnogim dijelovima Sibira. Godina 2015. je bila daleko najtoplija otkad se krajem 19. stoljeća počela mjeriti temperatura. Prosječna temperatura kopna i mora za čitavu 2015. godinu bila je 0,9 Celzijevih stupnjeva iznad prosjeka za 20. stoljeće, što je najviše od početka mjerenja 1880. godine. Napokon, utvrđeno je da je prosinac 2015. bio najtopliji u zadnjih 136 godina.4

Kakav je do sada bio politički odgovor modernog svijeta na taj trend te globalni novi izazov? U Rio de Janeiru je 1992. godine na Earth Summitu donesen dokument “Okvirna konvencija o klimatskim promjenama” (engl. UNFCCC), koja je stupila na snagu 1994. godine. Na konferenciji COP-a5 u Kyotu u Japanu 1997. donosi se, tada se mislilo, obećavajući Kyoto protokol. Ovaj prijedlog reguliranja emisija stakleničkih plinova po državama svijeta prema vlastitim propozicijama stupa na snagu prije 11 godina, 16. veljače 2005. godine. Posljednjih deset, rekli smo deset najtoplijih godina, polučuje vrlo skromne rezultate na nekim lokalnim razinama, a na planetarnoj razini doživljava neuspjeh.

Kanadska autorica Naomi Klein, u knjizi “Ovo mijenja sve: Kapitalizam protiv klime” (2015.), u vezi s ukupnim političkim odgovorom na klimatski izazov od 1994. do 2015. izriče ovakav sud: “Međunarodno tijelo koje je dobilo zadaću spriječiti pogibeljne razine klimatskih promjena nije ni za dlaku napredovalo posljednjih 20 godina djelovanja (…) Naše vlade profućkale su godine muljajući po brojkama i blebećući o datumima početka – neprekidno se trudeći zavlačiti (…) Katastrofalni ishod svih tih prodaja magle i odgađanja danas je neosporan. Kako bilo, napredak u samoorganizaciji svijeta da ovlada globalnim zagrijavanjem i klimatskim promjenama napreduje vrlo, vrlo sporo, odgađanje jačih mjera i koraka je stalno, te se tako kasni za problemom koji narasta brzo, brže nego što mislimo.”

U Parizu je u prosincu 2015. godine održana konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama – sastanak COP21 koji je, kažu, završio uspješno Pariškim globalnim sporazumom o klimi. Na prvom mjestu, desila se promjena temeljnog pristupa definiranju obveze, tj. prihvaćanje činjenice da budući sporazum, ma kakav bio, neće biti moguće postići na principima kjotskog protokola, tj. definiranja obveznog globalnog cilja smanjenja emisija i raspodjele kvota na države potpisnice (tzv. top down pristup). Ovaj pristup naprosto nije mogao proći uzimajući u obzir razlike između pregovaračkih pozicija razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Promjena je išla u pravcu razvoja bottom up pristupa koji se odvija najprije na temelju iskaza ambicije pojedine zemlje koliko može pridonijeti smanjenu emisija (tzv. intended nationaly determined contributions – INDCs), a potom putem redovitog praćenja što pojedina država stvarno čini u pogledu provedbe politike i mjera koje je “obećala” u INDC-u.

Rezultat pregovora dva su dokumenta. Prvi je prijedlog Odluke kojom COP 21 – Konferencija učesnika kao najviše odlučujuće tijelo konvencije – prihvaća Pariški sporazum. Odluka propisuje sastavnice sporazuma: ublažavanje, prilagodba, financiranje, prijenos tehnologija, izgradnja kapaciteta. U njoj se definira što sve treba poduzeti, koje su mjere i postupci do 2020. godine kojima će se uspostaviti potrebni elementi da bi sporazum bio provediv i učinkovit, po svakom od njegovih članaka. Sporazum će biti otvoren za potpisivanje godinu dana u sjedištu UN u New Yorku od 22. travnja 2016. (Dan planeta Zemlje) do 21. travnja 2017. Stranke se pozivaju da što prije ratificiraju sporazum. Ipak, sam potpis ne znači i preuzimanje obveza, već samo iskaz dobre namjere.

Namjeravani nacionalno određeni doprinosi predstavljaju u osnovi ciljeve i akcije koje sve pojedine stranke konvencije namjeravaju (dakle ovdje još nema striktne obveze) poduzeti u svrhu ublažavanja i adaptacije klimatskim promjenama do 2030. godine. Skoro sve stranke su prije Pariza predale INDC-e i oni su dostupni na web stranici UNFCCC-a. Izuzetno je važno naglasiti ovo: kada se svi postojeći INDC-i stave na hrpu, još uvijek ne postižemo cilj od zadržavanja porasta temperature na 2°C na planetarnoj razini. Teško je od raznorodnih dijelova (raznih civilizacijskih, razvojnih, ekonomskih, kulturalnih i ekoloških situacija) odmah sastaviti harmoničnu cjelinu.

Ne-državni dionici (engl. non-party stakeholders) u Sporazumu obuhvaćaju privatni sektor, financijske institucije, gradove i ostala subnacionalna nadležna tijela. Zanimljivo, NGO-i se ne spominju izrijekom. Veliki naglasak je stavljen na ulogu navedenih dionika, dapače, oni predstavljaju prave “borce na terenu” i nositelje osnovnih akcija.6 Do 2020. imamo još 4 godine i svima je jasno da puštanje u pogon mašinerije Pariškog sporazuma traži temeljitu i ozbiljnu pripremu, do sada neviđenu. Odluka spaja elemente provedbe sa sporazumom u smislu “ovo treba napraviti da bi ono funkcioniralo”. Iz te odluke će se roditi mnoštvo drugih odluka na sljedećim COP-ovima koje će operacionalizirati i detaljizirati točke koje su gore navedene. Naglasak je na ublažavanju, financijama i transparentnosti.

Razlozi za optimizam?

Pariški sporazum predstavlja pravno obvezujući dokument za sve stranke konvencije kada ga ratificira 55 stranaka koje kumulativno čine 55 posto ukupne emisije stakleničkih plinova prema zadnjim raspoloživim podacima. To znači da sporazum trebaju ratificirati najveći emiteri da bi stupio na snagu. Nadajmo se da tu neće biti odugovlačenja kao kod Protokola iz Kyota. Treba reći da, iako je u cjelini pravno obvezujući, sporazum sadrži pojedine elemente koji su snažniji ili više obvezujući u provedbenom smislu od nekih drugih. U osnovi, počiva na tri stupa kojima se jača globalni odgovor na klimatske promjene: (1) dugoročni cilj iskazan u obliku globalnog prosječnog porasta temperature ispod 2°C i nastojanja da se ograniči do 1,5°C; (2) povećanje sposobnosti svih država za prilagodbu klimatskim promjenama i “nisko-emisijski” razvoj; (3) omogućavanje financijskih tokova koji su razmjerni potrebama za ostvarenjem “nisko-emisijskog razvoja”.

Sporazum u kombinaciji s odlukom obuhvaća sve elemente koji su bitni za borbu protiv klimatskih promjena, dugoročan je (za razliku od Protokola iz Kyota), gradi se odozdo na osnovi onoga što stranke definiraju kao moguće, ali ne staje na tome već traži redovite provjere i periodička “suočavanja s istinom”, počiva na znanosti (temperaturni cilj prema IPCC-u) i svi su ga prihvatili aklamacijom. Kod Kyoto protokola to nije bio slučaj.

On je dobra ideja i provediv plan. Pregovaralo se godinama, 186 zemalja i na tisuće pregovarača. Kada se svi ti prijedlozi tekstova pažljivo pregledaju, ljudi su zaista dali sve od sebe, svjesni svojih ograničenja i ograničenja koja su im dali političari, koji se pak često mijenjaju. Ključnu ulogu u provedbi neće igrati toliko države već regije/gradovi, tehnološke tvrtke, tvrtke znanja i banke.

Koji su mogući rizici koji se odmah mogu sagledati, a koji u krajnjoj liniji prijete mogućim neuspjehom sporazuma? Prvi rizik je na području financiranja. To je povezano s provedbom “nacionalno određenih doprinosa” (NDC) zemalja u razvoju. Novac mora ići na ublažavanje i prilagodbu, a ne na jačanje konkurentnosti u tim zemljama i na potrošnju. Drugi rizik je iskazivanje premalih ambicija u nacionalnim ciljevima koji bi na planetarnoj razini mogli rezultirati premalo ambicioznim planetarnim planom smanjivanja emisija stakleničkih plinova, višim od 2°C. Ta pojava je već uočena prije Pariza kada su pojedine zemlje iskazivale svoje planove za spomenuti INDC.

Treći je rizik, skoro pa najveći, da neke države, posebno veliki emiteri stakleničkih plinova, krenu s odugovlačenjem ratifikacije. Posebno je važno hoće li SAD nakon eventualne promjene vlasti krajem 2016. godine nastaviti politiku koju su iskazali u Parizu. Ukoliko neće, može se pokrenuti negativni domino efekt. Manje od 10 država izručuje u planetarnu atmosferu preko 50 posto emisija stakleničkih plinova. Njihovo ponašanje je ovdje u tome smislu najosjetljivije i najvažnije. Ostalih 170 država emitira manje od 50 posto stakleničkih plinova.

Poremećaj klime generiraju tehnologije temeljene na fosilnim gorivima, svi oni sustavi koji kao nusprodukt emitiraju stakleničke plinove. Ekonomski sustav ovisi o fosilnim gorivima, a način života se komforno i bez velike pameti naslonio na te temelje. Držimo da je široko gledajući, bez ideologijskih karakterizacija, posrijedi priča o dugoročnom socioekonomskom razvojnom sklopu i socio-antropološkom ponašanju koje nije bilo svjesno konačnih posljedica svojih prvotnih izbora. Einstein je ustvrdio kako “niti jedan problem ne može biti riješen iz onog tipa mind-seta iz kojeg je nastao. Treba ga vidjeti na novi način”.

Postepeno, sve veći broj ljudi, upravljača, pa i duhovnih autoriteta to shvaća. Papa Franjo se u lipnju 2015. godine, nekoliko mjeseci prije Pariškog sastanka o klimi, oglasio svojom Enciklikom: “Laudato si’, sulla cura della casa comune” (Hvaljen budi, o skrbi za zajedničku kuću). Između ostaloga, iznosi ovaj stav: “Čovječanstvo treba mijenjati stil života, proizvodnje i konzumacije kako bi moglo izbjeći zagrijavanje ili barem umanjiti ljudske uzroke ekološke krize.” I dodaje: “Nužno je izgraditi zakonski sustav koji će uspostaviti snažna ograničenja i osigurati zaštitu ekosustava, prije negoli novi oblici moći koji proizlaze iz tehničko-konzumerističke paradigme unište ne samo politiku nego i slobodu i pravednost.”

U sličnom smjeru, makar vrlo različita od pape Franje, kanadska sociologinja, spisateljica i aktivistica tvrdi “kapitalizam je protiv klime”. “Visoko-ugljična tehnologija i način življenja temeljen na njoj podigao je razvojno kroz povijest 19. i 20. stoljeća zapadni kapitalistički svijet…” Ističemo, kaže Klein, “vezu između kapitalizma i klimatskih promjena zato što nam činjenica da se sustavi za održavanje života planeta destabiliziraju govori da postoji nešto potpuno krivo u našem ekonomskom sustavu. Da bi funkcionirala u kapitalističkom sustavu, našoj ekonomiji treba kontinuirani rast i kontinuirano iscrpljivanje resursa, uključujući ograničene resurse. Da bi se izbjeglo katastrofalno zatopljenje i druge opasne znakove upozorenja, našem planetu trebaju ljudi koji će utanačiti naše raspolaganje materijalnim resursima… Znanost klimatskih promjena učinila je ovaj fundamentalni konflikt očitim.” Iz ovih i sličnih misli i spoznaja će nastajati i novo djelovanje u smjeru “nisko-emisijskih” tehnologija, društava, gradova, naselja, novog načina življenja. Načina koji neće ugrožavati sam sebe, već afirmirati i čuvati Život. Put do toga će biti dug, težak i vrlo mukotrpan. Pariški sporazum je, nadajmo se, uvjerljivi početak toga puta.

* Vladimir Lay je doktor društveno-humanističkih znanosti, polje sociologija. Radio je u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu i Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” te predavao na odjelu za sociologiju Hrvatskih studija u Zagrebu.


1 Staklenički plinovi su ugljični dioksid, metan, di-dušik oksid, CFC, HCFC i još neki u manjim razmjerima. Budući da je ugljični dioksid najzastupljeniji plin, uvriježilo se govoriti o pojmu “niskougljični” i “visokougljični”. Pravilnije je govoriti o “nisko-emisijskim” ili “visoko-emisijskim” procesima, stanjima i sl.
2 Klimatski pismena osoba: (1) razumije osnovna načela planetarnog klimatskog sustava; (2) zna kako doći do znanstveno kredibilnih informacijama o klimatskim promjenama; (3) komunicira o klimi i klimatskim promjenama na adekvatan i razumljiv način; (4) sposobna je učiniti utemeljene i odgovorne odluke u vezi s akcijama koje mogu utjecati na klimu. Najkraće, klimatski pismeni su oni koji informiranošću, znanjem i postupanjem vezanim za klimu i klimatske promjene mogu unaprjeđivati kvalitetu življenja na određenom teritoriju. Izvor: US Climate Change Science Program, climatescience.gov<
3 ICCP (Intergovernmental Panel for Climate Changes, Međuvladino tijelo za klimatske promjene). ICPP je znanstveno tijelo koje proizvodi izvještaje o stanju emisija stakleničkih plinova i njihovim posljedicama te na temelju trendova daje prognoze i preporuke COP-u, dakle konferenciji učesnika koji donose političke odluke.
4 Izvor: Američka oceanska i atmosferska agencija (NOAA).
5 COP (Conference of the Parties, Konferencija učesnika). Prva konferencija je održana 1995. godine u Berlinu. COP 3 bio je u Kyotu 1997. i artikulirao je Kyoto protokol koji je zemlje konkretnije usmjerio na pokušaje smanjenja emisija stakleničkih plinova. COP 15 održan je 2009. u Kopehagenu, očekivanja su bila velika ali bio je to neproduktivan i jalov pokušaj novog koraka u borbi za bolju klimu.
6 Vidi web-site climateaction.unfccc.int koji predstavlja Internet platformu za umrežavanje ovih aktera.