Evgeny Morozov

Vrtoglava informatizacija svakodnevice neizbježna je koliko i banalna činjenice. No kada se o tome pokušava kritički govoriti, domet kritike u pravilu ne nadilazi – doduše opravdane – bojazni zbog centralizacije osobnih podataka u rukama malog broja informatičkih divova. Ono što i dalje izostaje jest integracija kritike dominantnog korištenja informatičke tehnologije u šira političko-ekonomska pitanja i trendove

Ranije ove godine, tvrtka Procter & Gamble je u sklopu svoje robne marke Oral-B lansirala SmartSeries Bluetooth četkicu za zube – jedan od aparata nužnih za ono što tvrtka naziva “dobro povezanom kupaonicom”. Četkica je spojena na vaš smartphone, gdje njezina aplikacija prati napredak u različitim fazama procesa pranja zubi (jeste li očistili zube zubnim koncem? očistili jezik? isprali usta?) i označava ona područja u ustima – prikazana na zaslonu telefona – koja zaslužuju više pozornosti. Još važnije, web-stranica četkice s ponosom najavljuje da aplikacija također “bilježi aktivnost četkanja u obliku podataka koje možete sami grafički prikazati i podijeliti s profesionalcima-stomatolozima”. No što se zapravo događa s tim podacima – jesu li proslijeđeni “profesionalcima”, vašem osiguravajućem društvu, ostavljeni vama ili se dodaju ostatku vaših podataka koji su već u vlasništvu Facebooka i Googlea – sve je spornije pitanje.

Iznenadna spoznaja da se podaci koje je proizveo najtrivijalniji kućanski aparat, bila to pametna četkica za zube ili pametni WC, mogu monetizirati, proizvela je zanimljiv otpor prema gomilanju podataka koje provode divovi iz Silikonske doline zarađujući pritom milijarde, dok mi ostali dobivamo samo besplatne usluge. Javlja se intrigantna populistička kritika: osporimo te informacijske monopole i zamijenimo ih malim poduzetnicima. Svatko od nas može postati freelancing burzovni mešetar podacima, kurirajući vlastiti portfelj podataka – prodajući pristup svojem genomu ako ga treba farmaceutska tvrtka ili otkrivajući svoju lokaciju u zamjenu za popust u lokalnom restoranu.

Nekoliko nedavno objavljenih knjiga – primjerice Socijalna fizika (Social Physics) Sandyja Pentlanda, Kome pripada budućnost (Who Owns the Future) Jarona Laniera – zagovara upravo tu agendu. One obećavaju naizgled nemoguće: budućnost u kojoj vladaju privatnost – ako podatke tretiramo kao vlasništvo, jaka imovinska prava u kombinaciji s modernim tehnologijama za njihovu provedbu osigurala bi da se njima ne koristi nikakva treća strana – i ekonomska sigurnost. Kako je to moguće? Zahvaljujući internetu stvari (Internet of Things) i širenju pametnih uređaja, svaki naš čin može se nadzirati – i monetizirati: netko je, negdje, spreman platiti za informaciju o tome koju pjesmu zviždimo pod tušem. Jedini razlog zašto se to još nije dogodilo je taj što naš tuš nije imao senzore i nije bio povezan s internetom.

Pozicije su jasne. Ako Google ispuni naše kuće pametnim termostatima poput Nesta, tada će Google a ne mi monetizirati naše zviždanje pod tušem. Google naime integrira podatke iz različitih izvora – automobila koji voze pomoću autopilota, pametnih naočala, e-maila – a ukupna korist opravdava njegovu sveprisutnost. Da bismo dobili najbolje od Googlea, trebamo dopustiti njegovim uslugama da poput plina ispune sva slobodna područja našeg digitaliziranog svakodnevnog postojanja. Sama veličina Googleovih skladišta podataka konkurenciju čini nerealnom, čega su manje tvrtke dobro svjesne. Druga opcija je da slijedimo populističke pozive Pentlanda i Laniera i osujetimo Googleove ambicije, bilo inzistiranjem na tome da podaci automatski pripadaju korisnicima ili traženjem da im pripadne barem udio u Googleovom profitu.

Dvije varijante neoliberalne paradigme

Obje pozicije, unatoč njihovim očitim razlikama, spadaju u isti politički program, koji uokviruje dvije intelektualne tradicije. Kao što je britanski sociolog Will Davies pokazao u svojoj novoj knjizi Granice neoliberalizma (The Limits of Neoliberalism), budućnost koju nam nude Lanier i Pentland uklapa se u njemačku ordoliberalnu tradiciju, koja na očuvanje tržišnog natjecanja gleda kao na moralni projekt – te stoga sve monopole smatra opasnima. Googleov pristup bolje se uklapa u američku školu neoliberalizma, razvijenu na Sveučilištu u Chicagu. Njezini sljedbenici uglavnom su usmjereni na učinkovitost i dobrobit potrošača, a ne na moral. Monopoli se nikada ne smatraju zlima samo zato što su monopoli – neki bi mogli biti korisni za društvo. Unatoč pretenzijama na inovaciju i promjenu, rasprava o suvremenoj tehnologiji nije ni inovativna niti donosi promjenu: pretpostavljajući da je informacija roba, ona djeluje čvrsto unutar jedne jedine – neoliberalne – paradigme.

Dok bi alternativna konceptualizacija informacija iziskivala utemeljenje izvan konvencionalnog shvaćanja ekonomije – bilo oko ideje zajedničkih dobara, koju toliko vole radikalni demokrati, ili nečeg drugog – možemo se zapitati zašto je robni status informacija prihvaćen tako nekritički. Aktualni povijesni trenutak pruža odgovor: danas je tehnologija deus ex machina i može stvoriti nova radna mjesta, stimulirati ekonomiju i nadoknaditi poreze izgubljene pri offshoring spletkarenju bogatih elita i korporacija. Ne tretirati informaciju kao robu značilo bi zagraditi jedini neokaljani put otvoren zakonodavcima.

Ovaj deus ex machina aspekt moderne tehnologije slabo razumiju čak i najperceptivniji promatrači financijske krize. U svojoj knjizi Kupljeno vrijeme (Gekaufte Zeit) iz 2013., njemački sociolog Wolfgang Streeck tvrdi da su, počevši u ranim 1970-im, kada su se počeli javljati prvi znakovi predstojeće propasti modela blagostanja koji je osigurao poslijeratni kompromis, zapadne vlade primijenile tri trika kako bi kupile više vremena i izbjegle već odavno nužne strukturne transformacije: razuzdanu inflaciju, akumuliranje javnog duga i, naposljetku, prešutno poticanje privatnog sektora da pruži jeftine kredite pojedinačnim kućanstvima. Program mjera štednje koji je uslijedio bio je samo moralistički odgovor koji je kaznio obične građane za grijehe koje nisu počinili.

Streeck ne spominje informacijsku tehnologiju, ali njezina funkcija dobivanja na vremenu je očita. Ona u isto vrijeme stvara nova poduzetnička radna mjesta – jednom kada svi nauče programirati i graditi vlastite aplikacije – i oslobađa ogromnu ekonomsku vrijednost. Britanska vlada shvatila je to rano, krenuvši s ambicioznim, premda kontroverznim, programom prodavanja podataka o pacijentima osiguravajućim društvima (samo su ih javni prosvjedi prisilili da odustanu) i podataka studenata mobilnim operaterima i poduzećima koja proizvode energetska pića. U nedavnom izvješću o osobnim podacima i britanskoj ekonomiji, koji je dijelom sponzorirao Vodafone, stoji da se može zaraditi više od 16,5 milijardi funti na procesu olakšavanja korisnicima da upravljaju – odnosno prodaju – svoje osobne podatke. Zadatak vlade je osigurati da se novi posrednici za upravljanje podacima mogu legalno umetnuti između potrošača i pružatelja usluga.

Ti napori britanske vlade da se “dobije na vremenu” odozgodopunjuju napori – uglavnom novijih poduzeća iz Silikonske doline – “dobivanja na vremenu” odozdo. Nadaju se da usluge poput Ubera (za automobile) i Airbnba (za stanove) pasivnu i analognu imovinu mogu pretvoriti u profitabilne usluge te pružiti lijep dodatak prihodima njihovih vlasnika. Kao što kaže Brian Chesky, predsjednik uprave Airbnba, “u vrijeme rekordne nezaposlenosti i nejednakih prihoda, mi imamo rudnik zlata… Nekada smo živjeli u svijetu u kojemu su ljudi stvarali svoj vlastiti sadržaj, ali sada možemo kreirati vlastite poslove, a možda čak i vlastite industrije”. Doista.

Kooptirani ideali kontrakulture

Silikonska dolina, uvijek spremna kapitalizirati kontrakulturu, jednostavno je prisvojila komunalnu, darovno orijentiranu retoriku ranijih nastojanja da se prevlada neoliberalni program, predstavljajući mlada poduzeća poput Ubera i Airbnba kao dio “ekonomije dijeljenja” – dugo očekivane utopijske budućnosti, tako drage i anarhistima i libertarijancima, u kojoj će pojedinci moći izravno međusobno poslovati, zaobilazeći velike posrednike. No zapravo samo svjedočimo zamjeni posredničkih usluga kao što su taksi tvrtke informacijskim posrednicima poput Ubera – koji podupire i tako notorni ljubitelj anarhije poput Goldman Sachsa.

S obzirom na to da su uhodana taksi i hotelska industrija predmet općeg prezira, javna rasprava je oblikovana tako da predstavlja hrabre inovatore suprotstavljene sporim, nemaštovitim i monopolističkim uhljebima. Takav iskrivljen prikaz skriva činjenicu da mlada poduzeća “ekonomije dijeljenja” djeluju u okviru modela koji bismo mogli nazvati jedino modelom 19. stoljeća: socijalne zaštite proširene na radnike su minimalne; oni moraju preuzimati rizike koje su ranije preuzimali njihovi poslodavci; mogućnosti za kolektivno pregovaranje gotovo i nema.

Zagovornici ekonomije dijeljenja opravdavaju takvu prekarnost retorikom dostojnom Friedricha Hayeka: jednom kada zamijenimo zakone feedback mehanizmima – tako da sama tržišta svjedoče o kvaliteti vozača ili domaćina – možemo raskrstiti s preventivnom regulacijom. Kao što je Fred Wilson, ugledni američki venture kapitalist, nedavno kazao, “kada dosegnemo situaciju u kojoj su sustavi doista samoregulirajući, nećemo trebati regulatore”. Sveprisutne petlje feedbacka – u stvarnosti, samo pokazatelji kvalitete koju pružaju sudionici na tržištu – dovest će nas tamo.

Digitalizacija svakodnevnog života i gramzivost financijalizacije riskiraju da sve – od nečijeg genoma do spavaće sobe – pretvore u produktivnu imovinu. Kao što je Esther Dyson, ugledna investitorica i članica upravnog odbora 23andMe, lidera u personaliziranoj genomici, rekla o toj tvrtki: 23andMe je “poput bankomata koji vam omogućuje pristup bogatstvu zaključanom u vašim genima”. To je budućnost koju Silikonska dolina očekuje da prihvatimo: uz dovoljno senzora i povezanost s internetom, cijeli naš život postaje ogromni bankomat.

Oni koji odbijaju spasenje putem bankomata Silikonske doline mogu kriviti samo sebe. Dakle, prije ili kasnije, na odluku o nesudjelovanju u “ekonomiji dijeljenja” gledat će se kao na ekonomsku sabotažu i rastrošno rasipanje dragocjenih resursa koji, ako se koriste, mogu ubrzati rast. Na koncu odbijanje “dijeljenja” postaje prožeto s jednako krivnje kao i odbijanje štednje, rada ili otplate dugova, s tankim premazom morala koji ponovno skriva eksploataciju.

Prirodno je da siromašniji, koji se već guše pod teretom mjera štednje, pretvaraju svoje kuhinje u restorane, svoje automobile u taksije i svoje osobne podatke u financijsku imovinu. Što drugo uopće mogu učiniti? Silikonska dolina pak u tome vidi samo trijumf poduzetništva – spontani tehnološki razvoj, potpuno nevezan uz aktualnu financijsku krizu. No ti postupci su poduzetnički koliko i postupci onih koji su – iz potrebe da plate stanarinu – dovedeni do prostitucije ili do prodaje dijelova svoga tijela. Vlade bi se takvom razvoju mogle suprotstaviti, ali i one, naposljetku, imaju proračune koje treba bilancirati: Uber i Airbnb na kraju će moći iskorištavati ovaj “zlatni rudnik” koliko god žele, podižući porezne prihode i pomažući običnim građanima da spoje kraj s krajem.

Ekonomija dijeljenja neće zamijeniti ekonomiju duga – one će koegzistirati. Povećana likvidnost podataka, u kombinaciji s brojnijim i boljim alatima za analizu, već omogućuje bankama da primijene tehnike Big Data kako bi kreditirale takozvane unbankables, istovremeno identificirajući i isključujući one koji su istinski devijantni. To će samo povećati tjeskobu po pitanju duga. Mlada poduzeća poput ZestFinancea već pomažu bankama da odluče jesu li online podnositelji zahtjeva kreditno sposobni i to proučavajući 70.000 kriterija, uključujući i kako tipkate te kako koristite svoj telefon. Shema koju je u Kolumbiji pokrenuo Lenddo, još jedno tehnološki potkovano start-up poduzeće koje se bavi kreditiranjem, povezuje odobrenje kreditnih kartica s aktivnošću podnositelja zahtjeva na društvenim mrežama, tako da sada svaki klik može utjecati na podobnost za kredit – čega je svjestan Douglas Merill, suosnivač ZestFinancea, koji kaže da su “svi podaci kreditni podaci”. Pa ako su svi podaci kreditni podaci, onda sav život – u cijelosti zarobljen digitalnim senzorima u svijetu oko nas – počinje svirati u ritmu duga.

Korisni idioti u Silikonskoj dolini imaju svoju uobičajenu obranu: “Mi spašavamo svijet.” Ako siromašni traže kredit, zašto im ne pomoći da ga dobiju? To da bi povećana potražnja za kreditima mogla imati neke veze s nezaposlenošću, smanjenjem socijalnih usluga i kolapsom realnih plaća – i da bi drugačija ekonomska politika mogla preokrenuti takve trendove, čineći kratkoročne zajmove (i Big Data alate za njihovo produljenje) manje relevantnima – izvan je mašte digitalnih futurista u Silikonskoj dolini. Njihov jedini zadatak je izgradnja alata za rješavanje problema onako kako dolaze – a ne kako ih politička i ekonomska kritika eventualno nanovo promišlja.

U tom smislu, Silikonska dolina je nalik na svaku drugu industriju: ako u njoj nema profita, korporacije neće zahtijevati radikalnu društvenu promjenu. Međutim, retorički rezervoar dostupan Uberu, Googleu ili Airbnbu dublji je od rezervoara primjerice Goldman Sachsa ili JP Morgana. Ako kritizirate ove potonje, bit ćete obilježeni kao mrzitelj kapitalizma, Wall Streeta ili bail-outa – što je društveno prihvatljiva, iako ponešto zamorna kritika. No kritizirati Silikonsku dolinu znači izazivati optužbe za tehnofobiju i nostalgiju za dobrim starim vremenima prije iPhonea. Politička i ekonomska kritika tehnoloških kompanija – i njihovog bliskog odnosa s neoliberalnim programom – brzo su preoblikuju u kulturnu kritiku same modernosti. Kritičari se automatski prikazuju kao nazadnjaci koji ne žele ništa drugo nego pridružiti se Heideggeru u Schwarzwaldu.

Za to su dijelom krivi pojedini kritičari tehnologije, sa svojim neprekidnim kukanjem zbog kulturne propasti pokrenute Twitterom i e-knjigama. Umjesto da se u rasprave o promjenama režima pažnje uključe kroz društveno-ekonomsku prizmu – kao što su s ranijim medijima učinili primjerice Walter Benjamin i Siegfried Kracauer – mi dobivamo ljude nalik na Nicholasa Carra, s njegovim prihvaćanjem neuroznanosti, ili Douglasa Rushkoffa, s njegovom biofiziološkom kritikom akceleracije. Kakve god bile druge značajke takvih intervencija, i one naposljetku odvajaju tehnološko od ekonomskog, tako da na kraju raspravljamo kako ekrani naših iPada uvjetuju način spoznaje naših mozgova – umjesto da raspravljamo kako informacije koje prikupljaju naši iPhoneovi uvjetuju mjere štednje koje su propisale naše vlade.

Što dakle danas znači biti kritičan prema tehnologiji? Znači puno toga istovremeno, a trebalo bi značiti samo jednu stvar: preispitivati kako su tehnologija i njezini obožavatelji omogućili da aktualni sustav dobije na vremenu i još malo odgodi svoju egzistencijalniju krizu.

S engleskog prevela: Sana Perić

* Evgeny Morozov autor je knjige To Save Everything, Click Here: The Folly of Technological Solutionism iz 2013. godine. Član je uredništva časopisa The New Republic i autor mjesečne kolumne u web-časopisu Slate.