Mario Candeias

Prosvjedni pokreti, mobilizacije i pobune diljem svijeta koji su izbili kao odgovor na neoliberalnu kriznu politiku i njezine socioekonomske posljedice, u međuvremenu su u većini zemalja splasnuli. Iako su ponegdje inicirali samoorganizaciju odozdo, njihov temeljni neuspjeh u nastojanju dubinske transformacije društvenih odnosa na dnevni red vraća organizacijsko pitanje. Mario Candeias daje globalni pregled njihovih putanji i izazova koji im predstoje

Arapska pobuna potaknula je 2011. godine nastanak i jačanje niza transnacionalnih pokreta u Europi, SAD-u, Čileu, Turskoj i Brazilu, poput Indignadosa i Occupy Wall Streeta. Događaje pokreće urbani prekarijat, bolje obrazovan nego ikada ranije. Prostori za borbu i organiziranje uzastopce se otvaraju. Događaji koji se odvijaju na jednom mjestu počinju odzvanjati na drugom, razvijaju se transnacionalne veze, solidarnost buja. Nedavno se to dogodilo gotovo istovremeno u Ateni, u istanbulskom parku Gezi i mnogim drugim turskim gradovima te u São Paulu.

Premda je ova prva konjunktura prosvjeda postigla ogromnu mobilizaciju, ona se i brzo iscrpila. Socijalna mobilizacija jenjava, transformacija se doima blokiranom. Netaknute prosvjedima, vlade i dominantne grupe odlučno nastavljaju provoditi svoje kratkovidne politike štednje, u čemu ih podupiru strukturna i transnacionalna moć. Široki i raznoliki tokovi organiziranja civilnog društva ne mogu doprijeti do čvrstih institucija moći. Strukturna slabost tih pokreta jest da “oni mogu zauzeti trgove, ali ih ne mogu zadržati”.[1] Ovaj oblik organiziranja nije se uspio održati: centralni su prosvjedni kampovi pometeni – od New Yorka do Madrida, od Kaira do Istanbula. U nijednom od tih slučajeva to nije značilo preuranjeni kraj pokreta, premda je moglo, s obzirom na činjenicu da su se suočavali s nepovoljnim uvjetima i izrazito jakim protivnicima. No pokreti nisu nestali. Preživjeli su i reorganiziraju se. Pritom moraju preusmjeriti svoju strategiju – organizirati se i pažljivo motriti centre moći.

Molekularno organiziranje

Kako su međunarodne organizacije i transnacionalni sastanci moćnih skupina poput WTO-a i G-8 slabili, tako se i antiglobalizacijski pokret pokreta sa svojom praksom borbenog simboličkog otpora osipao od samita do samita. Isto vrijedi i za živahne sastanke i razmjene na socijalnim forumima – njemački je rano podbacio, nakon njega i europski, a čak i Svjetski socijalni forum tek treba pokazati znakove oporavka. Novi pokreti jedva su zamjetni na Svjetskom socijalnom forumu. Džet set međunarodnog pokreta trudi se povezati globalne diskurse s regionalnim debatama u konkretnim mjestima gdje se sastanci održavaju. Imajući u vidu krizu neoliberalizma, osjećaj bespomoćnosti okružuje pitanje strategije: kako u stvarnom životu primijeniti i ostvariti ono o čemu se raspravljalo na forumima i kako možemo, barem dijelom, ove raznolike rasprave pretvoriti u konkretne pozicije koje omogućuju povezivanje?

Uspješni neuspjeh uvijek je bio najvažnija vrsta pokreta na ljevici. Do njega je dolazilo ili zbog toga što su najveća postignuća ostvarena pasivnom revolucijom uvijek bila kompromitirana i integrirana u sve više kapitalističke oblike vlade i socijalizacije, ili zato što su obećavajući pokreti i grupe izgubili bitke, bili nasilno poraženi, doživjeli opadanje svoje snage i fragmentirali se na način da su neki dijelovi postali marginalizirani a drugi integrirani. No ti su napori ipak promijenili pojedince, nastavili se i pustili inovativno korijenje. Njihova iskustva i ciljevi – koje-tek-treba-postići – nisu nestali.

Baš kao što je antiglobalizacijski pokret, prateći sastanke na vrhu koje su održavali moćnici, kružio svijetom od Seattlea preko Genove do Barcelone i time omogućio stotinama tisuća ljudi da iskuse kakav je osjećaj biti dijelom transnacionalnog pokreta, tako se sada pod promijenjenim okolnostima svijetom počinje širiti ciklus pokreta za “stvarnu demokraciju”, stvarajući odjeke u potpuno različitim kontekstima. On ne slijedi runde međunarodnih pregovora i nije organiziran na naročito globalan način. Umjesto da funkcioniraju kao posebna transnacionalna mreža, novi pokreti se kreću manje izravnim putem i šire se, s obzirom na poodmakli stupanj globalizacije i krize, pomoću valova transnacionalnih odjeka. Mobilizacija proizlazi iz lokalnih okolnosti i često je bolje organizirana u svojim lokalnim području djelovanja nego što je to antiglobalizacijski projekt ikada bio. Uz to je u mnogim zemljama nadišla usko ljevičarske krugove i mnogo je više integrirana u šire slojeve stanovništva. Grupe uče na transnacionalnoj razini, referiraju se jedne na druge i koriste iste simbole i metode, prilagođene lokalnoj situaciji i vremenu u kojemu se primjenjuju. To se odrazilo u kampovima i u njihovim direktnodemokratskim oblicima samosocijalizacije.

Ipak, rasprave u novim pokretima prečesto se ograničavaju na trgove i kampove, na događaje koji se odvijaju u tom prostoru, u tom Erscheinungsraumu (prostoru pojavljivanja), gdje možemo vidjeti ljude kako razgovaraju i povezuju se.[2] Mnogo se manje pozornosti daje “rizomatskoj mreži”[3], tj. širokom rasponu dinamičnih odnosa tih trgova s drugim pokretima i organizacijama. Ta mreža prije svega daje Erscheinungsraumu njegov značaj jer se upravo ovdje očituje njegov društveni utjecaj (nadilazeći mali krug onih koji drže kampove).

Novi su se pokreti doimali kao “goleme eho-komore”, isprva kao puki “prazni označitelj” (Lacan), kao povik pobune i poziv na “stvarnu demokraciju” (Democracia real Ya!). Bili su jasni, a ipak u dovoljnoj mjeri neodređeni da su se različite fragmentirane inicijative i tokovi preko njih mogli reartikulirati. Zauzimanje trgova stvorilo je prostor koji je trebao izoliranim grupama da bi mogle izaći iz svojih pojedinačnih socijalnih okolnosti, niša i scena i povezati se (ponovno) s drugima.

Organska kooperacija omogućila je novim pokretima da se prošire i društveno (nadilazeći dobro obrazovani prekarijat kojemu su pripadali) i geografski (nadilazeći same gradove) te tako uključe širi broj aktivista i podržavatelja. Koristim gramšijevski pojam “organskog” jer se ne radi o taktičkim ili strateškim partnerstvima koja postoje u posve formiranim pokretima i organizacijama, kao što su primjerice bili zajednički prosvjedi različitih pokreta i sindikata u Seattleu 1999. godine. Nasuprot tome, novi pokreti preuzimaju rizik prelijevanja tako što pojedini dijelovi jednog pokreta djeluju kao dijelovi drugog pokreta. Do formiranja pokreta dolazi kroz kontinuirani proces međusobnog povezivanja tih dijelova. Pritom može jačati sposobnost svakoga da politički djeluje, specifični interesi mogu se povezivati u novim kombinacijama i solidarnost može bujati. To je bilo moguće jer su od samog početka dijelom pokreta, uz mnoge mlade ljude koji su ga podržavali, bile i brojne lokalne inicijative, ljevičarske grupe i osnovne sindikalne organizacije. To je oživjelo i preorijentiralo praksu organiziranja unutar starih ljevičarskih pokreta, sindikata i lijevih političkih stranaka. Generacija Tahrira povezuje se s generacijom Seattlea i generacijama koje su djelovale u starim “novim društvenim pokretima” i radničkom pokretu. Mobilizacija obuhvaća svaku grupu, neovisno o dobi.

S obzirom na organsku narav kooperacije, nema puno smisla izdvajati različite grupe. One obuhvaćaju daleko više ljudi od samih aktivista: milijuni ljudi sada uviđaju da mogu ustati protiv statusa quo. Sada se uključuju i prosvjeduju milijuni ljudi koji se nikada prije nisu politički angažirali ili koji više nisu očekivali da mogu išta postići političkim radom. To je stvorilo snagu koja nije “novi društveni pokret” one vrste koju omeđuju uski sociološki pojmovi (protiv nuklearne energije ili za bolje obrazovanje) – ona je istinska društvena mobilizacija.

Kada su trgovi ispražnjeni, ljudi su nastavili graditi na temeljima organske kooperacije koja se razvila tokom zauzimanja, mijenjajući svoju strategiju na način koji je osiguravao preživljavanje pokreta. Pokret se raspršio po susjedstvima, no nije se rasplinuo. Iz njih se mobilizacija mogla širiti i usmjeravati na specifične probleme: borbu protiv deložacija (npr. u Španjolskoj i SAD-u), izgradnju aktivnih mreža solidarnosti za zdravstvenu skrb i prehranu (u Grčkoj), pružanje direktne pomoći nakon prirodnih katastrofa (primjerice Occupy Sandy u SAD-u) i poduzimanje kolektivne akcije ili organiziranje štrajkova u javnom sektoru (npr. val prosvjeda u Španjolskoj ili borba za očuvanje javne radiotelevizije u Grčkoj).

Ovakva vrsta molekularnog organiziranja, koja se događa u velikom broju različitih mjesta istovremeno, nema organizacijsko središte. No ona je ipak organizirana. Izgrađuje se kroz koordinaciju i strukture koje povezuju i posreduju. Komisije koja povezuje različite dijelove grada (poput onih u Španjolskoj) i druge platforme za povezivanje, koje su ponekad bazirane na internetu, organiziraju koordinaciju između lokalnih grupa i raznih specijaliziranih grupa te drugih inicijativa. Ljudi se sastaju i razmjenjuju informacije na nebrojenim plenumima i sastancima. Različite kampanje se koordiniraju međusobno, ali i s masovnim prosvjedima i generalnim štrajkovima. No usprkos svemu tome i dalje je izrazito teško održati mobilizaciju. Ona se razbija na bastionima (transnacionalne) moći. Ponovno se rasipaju fragmenti pokreta i raspadaju veze koje su obuhvaćale cijele zemlje, poput onih koje je stvorio Occupy Wall Street. Pokret se svakodnevno suočava s novim strateškim zadacima koje treba rješavati. Slijedi nekoliko kratkih primjera.

Blokirana arapska pobuna

“Juriš na Zimski dvorac” u Sjevernoj Africi bio je moguć jer tamošnji režimi nisu bili sposobni integrirati interese subalternih masa, nisu mogli iskoristiti dobro razvijeno civilno društvo, a transnacionalni blok koji ih je toliko dugo podržavao nije izgledao osobito zainteresiran da se umiješa. Kada su se ljudi počeli buniti, režimi su se mogli osloniti jedino na represivni aparat. No vojne su snage, koje su u Egiptu i Tunisu bile isprepletene s vlastima, morale strahovati da će rušenje režima povući i njih. Pukotine u vladajućem bloku dovele su do njegova raspada. Vojne su snage osigurale svoju moć žrtvujući vlastodršce i stvarajući novi blok s namjerom da revoluciju učine pasivnom i zaustave radikalne preobrazbe. Takvoj situaciji u Egiptu i Tunisu pridonio je transnacionalni neoliberalni blok tako što je podržao mogućnost formalne demokracije. Transnacionalnom bloku dotad nisu smetali diktatori, no “slobodne i demokratske” tržišne ekonomije ipak su nosile obećanje boljih poslovnih prilika.

No kao što svi znamo, tuniska je revolucija na vlast dovela islamističke grupe koje nisu sudjelovale u pobuni. Organizirani odgovor na vlast koju u Tunisu drži stranka Ennahda dosad nisu uspjeli dati ni sindikati, ni stare stranke ljevice i liberalne organizacije, ni brojne nove mreže i krugovi u pokretima. Pokret treba iznaći način djelovanja koji će mu omogućiti nadilaženje grupa ograničenih na gradove, obuhvaćanje većine u ruralnim područjima i njihovu integraciju u projekt alternative. Uz to, polarizacija između takozvanih islamista i sekularista zaklanja socijalno pitanje – siromaštvo i smanjene mogućnosti koje su i potaknule samu revoluciju. Dolazi do ubojstava oporbenjaka, poput ljevičarskog političara Muhameda Brahmija, a proces stagnira. Obustavljen je rad ustavnog vijeća. Fronta nacionalnog spasa, savez oporbenih stranaka, kritizira vladu zbog lošeg upravljanja i trenutnog zastoja te zahtijeva njezino odstupanje. Među njima posreduju utjecajni sindikati koji su dio Općeg sindikata tuniskih radnika (UGTT). Izbori će se održati krajem ove godine, no ostaje vidjeti može li oporba osigurati većinu.

Polarizacija koju je u Egiptu prouzrokovao Mursijev autoritarni režim potaknula je reorganizaciju revolucionarnog pokreta, no ovdje nije došlo do zanemarivanja neriješenih pitanja siromaštva i ekonomske oskudice. Pokret Tamarod (pobuna) usmjerio se na prevladavanje samonametnute paralize u savezu ljevičarskih i liberalnih grupa i stranaka te uspješno pokrenuo novu mobilizaciju oporbe protiv Mursijeve vlade. Šestomjesečna impresivna aktivnost i organiziranje kulminirali su 30. lipnja 2013. masovnim prosvjedima koji su opisani kao dovoljno veliki da “uplaše svaku vladajuću klasu”.[4] Kada je egipatska vojska pod vodstvom generala Al-Sisija svrgnula Muhameda Mursija – egipatskog islamski orijentiranog vođu izabranog na formalno demokratskim izborima (koji su ipak velik korak naprijed nakon 30 godina diktature) – spriječila je ekonomski slom i potencijalni građanski rat. No time je ujedno zaustavila i daljnji napredak revolucije. Moguća pobjeda oporbe mogla je dovesti u pitanje političku i ekonomsku moć vojske. Ovako su veliki segmenti stanovništva pozdravili “bonapartistički puč” jer je svrgnuo zajedničkog islamističkog neprijatelja.

Očekuju li da će ovaj udar na reakcionarno Muslimansko bratstvo, jednog od “glavnih neprijatelja revolucije”[5], biti podrška revoluciji? U kratko vrijeme koje je Mursi proveo na funkciji vojska je uspjela popraviti svoj narušeni ugled čuvara naroda. Pučem je čak i dobila na vjerodostojnosti, kada su mnogi skandirali “vojska i narod jedna su ruka”. No autoritarnost vojske očituje se u svojoj punoj brutalnosti i u brojci od preko tisuću ljudi koje je pritom ubila. Zakon o izvanrednom stanju, koji je bio meta revolucije 2011. godine, ponovno je na snazi. Puč je ustvari bio usmjeren protiv ciljeva revolucije, a vojska pokušava obnoviti civilno-vojnu vladavinu. Izgleda da Al-Sisi nije naročito zainteresiran da vojsku koristi kao posrednika ili zaštitnika demokratskih pravila igre. Naprotiv, njegov cilj je preuzeti vlast na način da reorganizira civilnu granu vojske, a sebe postavi na vrh. Taj bi se proces mogao oslanjati na neonaserističku ideologiju koja bi u sebe integrirala liberale El-Baradeija i ljevičare Hamdena Sabahija[6], ali bi izostavila panarapsku i socijalističku orijentaciju starog naserizma. To znači da se revolucionarne grupe trenutno nalaze u škripcu – između potisnutih ali masovnih islamističkih pokreta i obnovljenog vojnog režima oko kojega se okupljaju pojedine sekularne i islamističke grupe. Represivne mjere države i policijski satovi otežavaju organiziranje prosvjeda. Društvo je duboko podijeljeno. No podijeljen je i revolucionarni tabor: dok pokret 6. travanj osuđuje nasilje, dijelovi pokreta Tamarod podržavaju Al-Sisija i vojne sudove koji izriču presude civilima. Možemo se samo nadati da je Sungar Savran u pravu kada kaže su revolucionari i veliki dijelovi subalternih “puni samopouzdanja i vjere u vlastitu snagu”. Nalaze se na rubu treće faze revolucije, razdoblja kada treba doći do reorganiziranja snaga pokreta.

Poteškoće preustroja

Sve autoritarniji režim stranke AKP doveo je do vala prosvjeda i u Istanbulu. Pobunu je potaknuo naizgled beznačajan događaj: plan rušenja pet stabala u parku Gezi kako bi se oslobodio prolaz za izgradnju trgovačkog centra na centralnom gradskom trgu Taksim. Nadahnut sličnim zauzimanjima širom svijeta, i Occupy Gezi je bio “prazni označitelj” koji je omogućio ljudima da izraze rastuću nelagodu i očituju nezadovoljstvo. Ni ovdje se nisu okupili očekivani akteri – svoje zahtjeve došla je izraziti nova generacija urbanog prekarijata. Nju su ubrzo podržale sve ostale generacije. Bilo je zadivljujuće vidjeti da se u prosvjede uključio velik broj starijih ljudi i, posebice, da se brinu za druge sudionike. Kao što se dogodilo u drugim mjestima u svijetu, okupljanja na trgu Taksim postala su točkom susreta prethodno izoliranih grupa i velikih kulturnih razlika. Okupljanja su uključila neorganiziranu subkulturnu “postpolitičku” scenu, organizirane kadrove frakcijskih grupa, LGBT aktiviste, tradicionalne ljevičare, podržavatelje kemalističke stranke CHP i Antikapitalističke muslimane, da spomenemo samo neke od prisutnih grupa. Prosvjedi su se proširili izvanrednom brzinom, dijelom zbog pretjerano grube vladine represije koja je uključivala korištenje suzavca. Tijekom deset dana otpora, prosvjedi i zauzimanja trgova dogodili su se u 77 manjih i većih gradova. Milijuni ljudi su na ulicama izrazili podršku tim akcijama. Ti događaji su bili i poziv na buđenje za oporbene stranke, posebice za kemalistički CHP i kurdsku ljevičarsku stranku BDP.

No kao i u drugim mjestima prije njih, trgovi su ispražnjeni a prosvjedi ugušeni. I ovdje se mobilizacija raspršila po susjedstvima. Javni se forumi održavaju u parkovima diljem Istanbula i u drugim manjim i većim gradovima u cijeloj zemlji. Prosvjedi su preneseni u svakodnevicu. Primjeri toga su kolektivni obroci nakon završetka posta koji se održavaju na ulici, organizirano ispijanje koktela protiv Erdogana (i njegova zakona koji ograničava konzumaciju alkoholnih pića), nastanak inovativnih oblika okupljanja, eksplozija ulične umjetnosti i vjenčanja s plinskim maskama u parku Gezi.

Forumi u parkovima i oni organizirani putem socijalnih mreža stvaraju prostor za raspravu o tome kako preorijentirati i reorganizirati mobilizaciju. S obzirom na činjenicu da je vlada duboko ukorijenjena u širokim segmentima stanovništva, posebice u ruralnim područjima, na koji način pokret može održati svoju snagu? Neki sanjaju o osnivanju nove političke stranke, no pošto je pokret u sastavu vrlo raznovrstan, to bi zasigurno bio prenagljen potez. Pristup koji puno više obećava je fokusiranje na nadolazeće lokalne izbore. Puno toga će ovisiti o tome mogu li skupovi stvoriti prostor za formiranje novih saveza. Pritom je presudan faktor budućnost odnosa između dviju oporbenih grupa s najvećim brojem podržavatelja: još uvijek čvrsto nacionalističkih kemalista i kurdskog pokreta. Možda će, zahvaljujući snazi koju je stvorio Gezi, biti moguć dogovor o zajedničkim kandidatima u različitim četvrtima. Možda će to značiti i da će popularni ljevičarski političar Sırrı Süreyya Önder, član BDP-a, koji je i sam bio ozlijeđen u prosvjedima u parku Gezi, imati šansu da pobjedi na izborima za gradonačelnika Istanbula.

Abdullah Öcalan, koji u kurdskom pokretu još uvijek predstavlja ključnu referentnu točku, preporučuje kurdskim snagama da nadvladaju nepovjerenje i otvore se protestnom pokretu. Čak je predložio da se razmotri opcija raspuštanja stare stranke kako bi se mogla potpuno uključiti u preustroj ljevice u cjelini. Ljevica pokušava formirati sveobuhvatnu platformu HDK (Halklarin Demokratik Kongresi ili Narodni demokratski kongres), koja bi uključila BDP i 15 drugih stranaka i organizacija. Ti su pokušaji započeli još prije dvije godine, a snaga koju su stvorili prosvjedi vjerojatno je poboljšala uvjete za uspjeh te platforme. Drugim riječima, umjesto da sebe smatra predstavnikom pokreta, HDK mora biti mjesto njegova organiziranja, svojevrsna institucionalna kralježnica koja održava bliske veze s javnim forumima. HDK je osnovao stranku HDP kako bi mogao sudjelovati na lokalnim izborima. To će omogućiti HDK-u da nastavi funkcionirati kao platforma, dok će HDP i BDP stati iza zajedničkih kandidata u zapadnoj i istočnoj Turskoj. Ne radi se toliko o tome da se dopre do centralne vlasti koliko o tome da se osvoje djelotvorni oblici organizacije i institucionalna uporišta na lokalnoj razini.

Posustajanje pobune

Uspješne mobilizacije u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj dovele su, između ostalog, i do pobjede desnice na izborima. Te vlade sada provode brutalne mjere štednje, režu radnička i socijalna prava i odlučno nastavljaju s privatizacijom. Masovni prosvjedi postali su uobičajena pojava. Generalni štrajkovi i veliki prosvjedi privlače milijune ljudi – u Portugalu je više od četvrtine ukupnog stanovništva izašlo na ulice. Istraživanja navode i da prosvjedi uživaju veliku podršku i odobravanje ostatka stanovništva. Prosvjedni pokreti – uz to što sami sebe smatraju horizontalnim, direktnodemokratskim savezima – imaju i reprezentativnu ulogu koja je puno snažnija od one koju imaju stranke. Većina je novina puna članaka koji se protive Trojki (Europska komisija, ECB i MMF) i njezinim imperijalističkim politikama, te nesposobnosti svojih vlada i rastućoj korupciji. Vladajuća desničarska stranka u Španjolskoj Partido Popular (Narodna stranka) upletena je u korupciju dosad neviđenih razmjera, a podrška vladi pala je na rekordno nisku razinu. U Portugalu je ustavni sud odbacio vladine planove štednje. Vladajuća se koalicija u toj zemlji uzastopce preslaguje kako bi izbjegla raspadanje. Protuvladini stavovi počeli su jačati čak i u vojsci i policiji. Trenutna situacija budi sjećanja na revoluciju iz 1974., a na svakom prosvjedu odzvanja stara prosvjedna pjesma “Grândola”.

No ne treba podleći lažnim nadama. Premda su obje vlade bitno oslabjele, ne pokazuju znakove posustajanja. Transnacionalna ih moć čvrsto podržava. Autoritarni neoliberalni konstitucionalizam u Europi odbacuje potrebu za konsenzusom i demokratskim standardima te upravlja uz pomoć vladajućih klasa koje su, doslovno rasprodajući svoje zemlje, nazadovale u razdoblje kompradorskih buržoazija.

Pokreti u Španjolskoj pokušavaju se preorijentirati. Više nije dovoljno pridobiti civilno društvo, zauzeti trgove, preuzeti ulice, poduzimati simboličke akcije, sprječavati deložacije i postizati uspjeh u europskim građanskim inicijativama. Umjesto toga oni se sada fokusiraju na proceso desconstituyente (proces dekonstitucije) koji ima za cilj svrgavanje vlade i raspuštanje parlamenta. “Velik broj ljudi sada ponovno smatra da je važno preuzeti institucionalnu moć. No postoji i velik dio pokreta koji s time ne želi imati veze.”[7] Borba za centre moći odredit će budućnost ovih pokreta.

Njihovi napori nisu usmjereni toliko na (re)organiziranje novog tipa stranke koliko na formiranje civilnog fronta (frente cívico), koji nema za cilj upravljanje zemljom. Pritom će presudni čimbenik biti mogu li različiti elementi pokreta, sindikati, Ujedinjena ljevica (Izquierda Unida, IU) i regionalne lijeve nacionalističke stranke postići zajedničke strateške ciljeve. U svojem najnovijem manifestu, pokret 15M zajedno s drugim segmentima široke društvene mobilizacije (inicijativama, članovima sindikata, pa sve do IU), zagovara pokretanje konstituirajućeg procesa. Proces je povezan s modelima koje pokret koristi: horizontalno i dijagonalno konzultiranje i organiziranje na razini gradskih četvrti, regija, država i, možda, na europskoj razini. Umjesto preuzimanja izvršne vlasti, društvena mobilizacija namjerava obnoviti društvene institucije (konstituiranu moć). No čini se da zasad taj proces ne postiže veliki napredak.

Uskoro će se u Portugalu održati lokalni izbori, a u lipnju 2014. možda i parlamentarni izbori. No nije jasno što će se dogoditi ako vlada padne. Nije izgledno da će komunistička stranka, Lijevi blok i Socijalistička stranka formirati zajedničku vladu. Alternativni procesi civilnog društva nisu se još dovoljno razvili jer su pored impresivnih prosvjeda organizacijske strukture i dalje izrazito manjkave.

Može li se osvojiti vlast bez promjene svijeta?

Grčka je vlada također oslabila. Lijeva, socijaldemokratska stranka Dimar izašla je iz vladajuće koalicije zbog iznenadnog zatvaranja državne radiotelevizije i masovnih prosvjeda koji su uslijedili. Sada vlada ima izrazito malu većinu u parlamentu.[8] Lako je moguće da će novi nalet borbi i štrajkova, u kombinaciji s izostankom poboljšanja ekonomske situacije, dovesti preostatak koalicije, koju čine konzervativna Nova demokracija (ND) i socijaldemokratski Pasok, u velike poteškoće. Neki komentatori smatraju da bi ND mogao koalirati s grupom koja se oformila izlaskom nekih zastupnika parlamenta iz stranke Zlatna zora, no ta je opcija nestala kada je parlament počeo slamati fašiste nakon ubojstva ljevičarskog repera Pavlosa Fisasa. Iz ND-a je došao prijedlog osnivanja nove stranke centra, premda još uvijek nije jasno koje bi grupe ta stranka uključivala i na koje bi segmente biračkog tijela ciljala.

Kada bi aktualnu koaliciju pogodila nova kriza (premda je to trenutno teško predviđati) koja bi dovela do novih izbora, postavilo bi se pitanje može li na izborima doći do pobjede ljevice i uspostave ljevičarske vlade koju bi vodila Siriza. Trenutno se, prema istraživanjima javnog mnijenja, Nova demokracija i Siriza nalaze u bliskoj borbi za prvo mjesto. Podrška Pasoka spala je na sedam posto glasača, što znači da je ND u opasnosti da izgubi koalicijskog partnera. No u slučaju skorih izbora i Siriza bi morala tražiti vlastitog koalicijskog partnera.

Siriza djeluje kao svojevrsna točka okupljanja: nadovezuje se na mnoge aktivnosti civilnog društva, samoorganiziranje i prosvjede, kombinira ih i prenosi u objektivne preduvjete za preuzimanje vlasti. “Ipak, prostor za djelovanje unutar postojećih institucija po svoj je prilici malen. Mala je vjerojatnost da će Trojka ili međunarodna financijska tržišta popustiti stisak – treba očekivati baš suprotno. Siriza jako dobro zna da je nemoguće osvojiti vlast bez promjene svijeta” ili značajnog prijeloma.[9] Potencijalna ljevičarska vlada nalazila bi se u stisku između autoritarnog europskog konstitucionalizma i birokratskog aparata koji su zaposjeli klijentelistički kadrovi ND-a i Pasoka. Morala bi se obračunati s kapitalističkim mjerama koje zemlju vode u još dublju ekonomsku krizu. Neće biti dovoljno odbaciti i ponovno ispregovarati memorandume, uvesti mjere kontrole kapitala i nastaviti razvijati sveobuhvatan program vladanja. Ako izostane fundamentalno osporavanje statusa quo i ne stvore se nove institucije, tada čak ni ljevičarska vlada neće imati nikakvu šansu.

Vlada bi smjesta morala odbiti vladati na tradicionalnoj osnovi. No kako? Da bi se to dogodilo, socijalni i ekonomski program izvanrednog stanja morao bi se istovremeno podudarati s prijelomom koji bi široke segmente stanovništva okupio u proces kolektivnog reorganiziranja i (konstituirajućeg) stvaranja institucija. To uključuje reformiranje i zaobilaženje starih institucija – nije moguće preuzeti državni aparat kao da je puki alat. Mreže pomoći i organizacijski procesi utemeljeni na solidarnosti stvorili su jezgre za ponovno utemeljenje demokracije.[10] No ostaje nejasno hoće li oni biti dovoljan oslonac za ljevičarsku vladu tijekom tranzicije koja je otežana krizom. Bit će potrebni i jaka međunarodna solidarnost i odvijanje sličnih procesa u drugim zemljama.

Svatko se bori u svome kutu

Borbe su se vratile u Europu, no njihova koordinacija na europskoj razini pokazuje se teškom. Manjkava koordinacija borbi je neizbježna s obzirom na to da se svaka od njih odvija pod specifičnim uvjetima i da je istovremeno određuju brojni uzroci. Iako je nemoguće iznaći strategiju koja bi bila primjenjiva u svim situacijama, razumno je tražiti polazišne točke koje su zajedničke svima.

Brojne europske ljevičarske stranke izrazile su solidarnost s Grčkom. Primjerice stranka Die Linke (Ljevica) u Njemačkoj u tom je pogledu napravila velik iskorak i sastavila zajedničku deklaraciju sa Sirizom. No europska ljevica prolazi kroz velike poteškoće pri pokušajima da zauzme zajedničku poziciju. Među ljevičarskim strankama Južne Europe odvija se rasprava o zajedničkoj strateškoj poziciji i perspektivi. Do napretka u komunikaciji između njih i stranaka ljevice u sjevernim zemljama Europe tek treba doći. No svima je zajednička pozicija prema Europskoj uniji i euru.

Europski se sindikati u pogledu razvijanja međusobne solidarnosti nalaze u posebno teškoj situaciji. Europska konfederacija sindikata nije prikladna za ulogu koordinatora jer su pojedinačni interesi asocijacija i sindikata koji su njezini članovi prejaki, a uvjeti u zemljama previše se razlikuju.[11] Konfederacija je 14. studenoga prošle godine poduzela povijesni iskorak kakav nikada prije nije poduzela: u brojnim europskim zemljama održani su generalni štrajkovi, a u drugim su zemljama kao znak podrške održani štrajkovi solidarnosti. No njemački su sindikati, na primjer IG Metall, posebice rastrgani. Premda su suprotstavljeni neoliberalnim politikama štednje, istovremeno, zbog svog sudjelovanja u njemačkom upravljanju krizom, uživaju i određene koristi – na štetu drugih grupa radnika. Njemački sindikati gotovo uopće nisu sudjelovali u generalnim štrajkovima i s njima povezanim prosvjedima.[12] Neki su dijelovi sindikata (poput Odjeljenja za ekonomsku politiku nacionalnog izvršnog odbora sindikata Ver.di) rano uputili svoju kritiku Europskoj uniji i izrazili solidarnost s Grčkom. No sve donedavno njemački sindikati nisu uopće pokušavali djelovati na javno mnijenje. Tek nedavno je jedna grupa sindikata objavila službeni proglas pod naslovom “Re-Founding Europe!” a Savez njemačkih sindikata (DGB) izdao je svoj Marshallov plan za Europu. Međutim, nijedna od ovih deklaracija zasad nije postigla velik praktični učinak.

No čak i Indignadosi i pokret Occupy teško uspijevaju koordinirati svoje prosvjede u Europi. Njihova je borba uglavnom ograničena na nacionalnu razinu. Premda ona počinje dobivati nadnacionalni karakter, proces je spor i sporadičan. U većini slučajeva grupama manjka potrebna snaga. Pokreti teško svladavaju krivulje učenja koje vode praktičnim oblicima solidarnosti. No u tome ipak ponekad uspijevaju, kao što su pokazali koordinirani dani akcije održane u svibnju 2012. kojima se obilježila godišnjica zauzimanja trga Puerta de Sol u Madridu i akcije Blockupy u Frankfurtu. Ti oblici praktične solidarnosti uključuju i suradnju između novih pokreta za stvarnu demokraciju, “novih-starih” društvenih pokreta, ljevičarskih stranaka i sindikata. Održavaju se brojni manji i veći sastanci, od Florence 10+10 i Alter Summita u Ateni do mnogih skupština, zajedničkih dana akcije, konferencija i radionica. Na njima se raspravlja o kontradikcijama i problemima te razmjenjuju strategije i pristupi.

Koje bi mogle biti točke koje okupljaju transnacionalni oblik organiziranja? Otvaranje nove zgrade Europske središnje banke u Frankfurtu 2014. i novi Blockupy prosvjed mogli bi imati važnu simboličku ulogu. Od samih prosvjeda još je važniji proces njihova organiziranja. Taj bi proces mogao stvoriti redovni transnacionalni prostor za raspravu o zajedničkim strategijama i djelovanju.

Nacionalne i europske komisije za reviziju dugova i konstituirajući procesi odozdo[13] još uvijek su dio agende mnogih relevantnih dijelova pokreta, premda su pokušaji da se stvori potrebna podrška za njih doživjeli neuspjeh. To su važna pitanja, no većini je više stalo do svakodnevnih borbi vezanih uz prekarni život, uz individualnu i društvenu reprodukciju: zdravstvo, obrazovanje, prehranu i stanovanje.

Borba protiv deložacija, prisilnog iseljavanja i neoliberalnog restrukturiranja gradova ima presudnu ulogu u svakoj mobilizaciji, kako u Istanbulu i Berlinu tako i u Detroitu i Madridu. U Španjolskoj organizacija protiv deložacija (PAH) čini institucionalnu i stratešku kralježnicu cijele mobilizacije. Ona je zabilježila značajan početni uspjeh. U Njemačkoj mobilizacije protiv deložacija i novonastale inicijative, kao što je Kotti&Co, daju nadu u jačanje aktivnosti s obzirom na to da zemlja nema naročito aktivan prosvjedni pokret. Na koji se način ove lokalne borbe mogu povezati u zajedničku transnacionalnu mrežu? Sljedeći dani zajedničke akcije dobar su početak. Europska građanska inicijativa (EGI) protiv deložacija i prisilnog iseljavanja vjerojatno bi bila dobra platforma ta stvaranje uporišta uoči nadolazećih izbora za Europski parlament. Prvi EGI, protiv privatizacije opskrbe vodom, bio je uspješan – Europska komisija bila je prisiljena uvažiti zahtjev. Te inicijative mogu imati važnu ulogu u stvaranju poticaja za mobilizaciju. Pritom ih ne treba poistovjećivati sa samim pokretom. One bi se trebale odvijati paralelno s pokretom, biti s njime u organskoj vezi. Sindikati koji se nalaze u Savezu njemačkih sindikata trenutno surađuju sa sestrinskim organizacijama diljem Europe na planovima pokretanja građanske inicijative za Marshallov plan za Europu.

Ključna razlika između EGI-ja i strategije pokreta, poput one koju koristi PAH u Španjolskoj, je ta da je cilj EGI-ja isticanje pojedinog specifičnog zahtjeva, a PAH svoj otpor deložacijama koristi kao dio organiziranja široke restrukturacije ljevice kako bi ostvario radikalne društvene transformacije – to je transformativno organiziranje u punom smislu riječi. Premda je svaki pojedini uspjeh sam po sebi važan, njegov će doprinos izostati ako ne osnažuje sposobnost većine za djelovanje (Handlungsfähigkeit) i ne povećava organizacijsku snagu pokreta s ciljem suprotstavljanja centru transnacionalne moći u Europi.

No prvo mora doći do dekonstitutivnog procesa, djelotvornog raskida sa statusom quo na razini Europe. Nije izgledno da će se to odmah dogoditi na transnacionalnoj razini. Naravno da je transnacionalno organiziranje poželjno. No ono će vjerojatno biti potaknuto – ili čak stvoreno – događajima koji bi rezultirali raskidom sa statusom quo od strane jedne jedine zemlje. To bi mogla biti ljevičarska vlada u Grčkoj koja bi odbacila Trojkine politike štednje, zatražila ponovne pregovore i reviziju dugova, uvela mjere kontrole kapitala itd. Političari moraju riskirati i prekršiti smjernice Europske unije. Drugi će slijediti taj primjer. Sljedeći će korak biti proširenje reformi koje su već započele u jednoj ili više zemalja diljem Europe.[14] No kako stvari sada stoje, samo Grčka ima realističnu šansu da će se takvo što i dogoditi, a transnacionalni blok moći radi sve što može ne bi li izolirao takav scenarij.

S obzirom na činjenicu da bi vlade u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji i Portugalu mogle pasti, mogući savez ljevice u Južnoj Europi počinje izgledati ostvarivim u praksi. Takav savez svakako ne bi bio ograničen samo na pokrete i stranke radikalne ljevice. Bila bi to prilika i za socijaldemokraciju da se izvuče iz dubokih poteškoća u kojima se trenutno nalazi. Ako se kombinira sa širokom mobilizacijom i organiziranjem u Europi, ovaj nacionalno-transnacionalni pristup promjeni odnosa moći i osporavanju postojećih institucija može otvoriti potpuno nove horizonte – može zatresti centar transnacionalne moći. Molekularno transnacionalno organiziranje, od lokalne do europske razine, barem je započelo pripremanje temelja da bi se to moglo dogoditi. Takav bi raskid morao biti integriran u konstituirajući proces odozdo, morao bi koristiti političke modele slične vijećima novih pokreta za stvarnu demokraciju, tj. horizontalno i dijagonalno savjetovanje i organiziranje u četvrtima, regijama, zemljama i Europi u cjelini.

S engleskog preveo: Damjan Rajačić

* Mario Candeias je suvoditelj Instituta za društvenu analizu (Institut für Gesellschaftsanaylse) Zaklade Rosa Luxemburg u Berlinu. Tekst je proširena verzija autorova izlaganja u sklopu konferencije “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive” Centra za radničke studije, održane od 17. do 19. listopada u Zagrebu.



[1] Kastner, Jens, 2012: “Platzverweise. Die aktuellen sozialen Bewegungen zwischen Abseits und Zentrum”, Occupy! Die aktuellen Kämpfe um die Besetzung des Politischen, Berlin-Wien, 50-86.

[2] Žižek primjerice evocira “Sveti Duh” ranih kršćanskih kongregacija opisujući ih kao “egalitarne zajednice vjernika koje povezuje ljubav jednih za druge”; za Judith Butler “tijela u savezu” konstituiraju javni prostor koji se pritom svodi na trg; za Davida Graebera u srcu pokreta nalazi se direktna demokracija i istinska zajednica (citati iz Rehmann, Jan, 2012: “Occupy Wall Street und die Hegemoniefrage – Eine gramscianische Analyse”, Das Argument 300, 54. godina., br. 6, 897-909.)

[3] Ibid.

[4] Savran, Sungur, 2013: “Bonapartist Coup in Egypt!” u: The Bullet, br. 848, Socialist Project, 4. srpnja 2013.

[5] Al-Chaissi, Chalid, 2013: “Die Masken sind gefallen”, u: FAZ.net, 18. kolovoza 2013.

[6] No Khaled Daoud, glasnogovornik Narodnog fronta spasa, saveza više od 35 oporbenih stranaka i grupa, podnio je ostavku na svoje mjesto nakon pokolja stotina podržavatelja svrgnutog predsjednika Mursija i osudio nasilje prema političkim protivnicima.

[7] Ruiz, Chema, 2013: “Eine Revolution braucht Organisationsstrukturen, im Gespräch mit Lara Hernández”, u: Luxemburg, H.1, 122-27.

[8] Vlada trenutno ima većinu zbog posebne privilegije koju grčki zakon o izborima dodjeljuje najvećoj parlamentarnoj grupi: stranka koja osvoji najveći broj glasova na izborima dobiva dodatnih 50 mjesta koja se pribrajaju onima koje je dobila na temelju postotka glasača.

[9] Luxemburg, 1/2013, 146.

[10] Wainwright, Hilary, 2012: “Griechenland: Syriza weckt Hoffnungen”, u: Luxemburg, br. 3, 118-25.

[11] Wahl, Asbjörn, 2012: “Verteidigung der europäischen Wohlfahrtsstaaten? Strategien für Bewegungen, Gewerkschaften und linke Parteien”, u: Luxemburg, br. 2, 84-95.

[12] Bierbaum, Heinz, 2013: “Eingebunden. Jenseits der Krisenkorporatismus”, u: Luxemburg, br.1, 6-13.

[13] Candeias, Mario, 2013: “Eine Situation schaffen, die noch nicht existiert”, u: Luxemburg, H.1, 144-47.

[14] Husson, Michel, 2012: “Zur Wiederbegründung Europas”, u: Luxemburg, br. 2, 28-33.