Dominique Vidal

Iako su sporazumi potpisani 1990-ih kao rješenje izraelsko-palestinskog sukoba predvidjeli stvaranje dviju država, uz palestinsku samoupravu na područjima Gaze i Zapadne obale, odonda nije postignut nikakav napredak. Dapače, osim što nastavlja kontrolirati palestinski teritorij, Izrael je od nedavno pojačao kolonizaciju i izmještanje stanovništva. Napuštanjem okvira mirovnog procesa, regija se ozbiljno približava novim tragedijama

“Jedino što možemo predvidjeti za [Donalda] Trumpa jest da će biti nepredvidljiv”.1 Globalno relevantna, ta misao Noama Chomskoga manje se odnosi na Bliski istok. Tri su osnovna stava republikanskog predsjednika koja naznačuju njegovu buduću politiku po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba: namjera premještanja veleposlanstva SAD-a iz Tel Aviva u Jeruzalem,2 odbijanje da se kolonizacija područja okupiranih 1967. godine smatra preprekom mirovnom procesu i odluka da se ne vrši nikakav pritisak na izraelsku vladu da pregovara.

Uz samog Trumpa, njegova administracija uključuje još dvije figure koje bi mogle igrati važnu po ovom pitanju: predsjednikov zet, Jared Kushner, koji redovito donira sredstva za izraelsku kolonizaciju Zapadne obale, imenovan je na mjesto “višeg savjetnika u Bijeloj kući” dok je David Friedman, predsjednik organizacije američkih prijatelja Beit Ela, starog židovskog naselja na Zapadnoj obali, imenovan na mjesto veleposlanika u Izraelu. Novopečeni diplomat odmah je objavio kako namjerava raditi u “američkom veleposlanstvu u vječnoj prijestolnici Izraela” – Jeruzalemu.

Je li to sve slučajnost? Dolazak nove američke administracije poklapa se s trenutkom u kojem izraelska ekstremna desnica pokreće kampanju za veliki zaokret u izraelskoj politici prema palestinskim teritorijima – aneksiju Zapadne obale. Naftali Bennett, šef ultranacionalističke stranke Židovski dom te ministar obrazovanja i dijaspore, već dugo zagovara aneksiju tzv. zone C. Ta zona, sukladno sporazumu iz Osla (1993.), čini 60 posto Zapadne obale. Formalno je dio Palestinskih teritorija, ali nad njom ekskluzivnu kontrolu ima Izrael. Ona obuhvaća cijelu dolinu rijeke Jordan uz granicu s istoimenom zemljom, najvažnije prometnice i strateški razmještene izraelske kolonije na palestinskom teritoriju.

Bennett je početkom prosinca prošle godine prešao s riječi na djela: izraelskom parlamentu je predložio zakon kojim se legalizira gotovo 4000 tzv. postaja [outpost], odnosno nelegalnih kolonija koje dosad nije priznavala ni Država Izrael. Riječ je o naseljima koja su izgrađena na privatnom zemljištu palestinskih vlasnika koje su naseljenici ilegalno izvlastili.3 Riječ je o flagrantnom kršenju Četvrte ženevske konvencije i rezolucija UN-a. Zakon je usvojen početkom ovog mjeseca čime je Izrael samog sebe ovlastio za jednostranu eksproprijaciju privatnog vlasništva Palestinaca radi dodatnog naseljavanja svojeg stanovništva na teritoriju Zapadne obale. Predlagači su to otvoreno proglasili uvodom u aneksiju Palestinskih teritorija. No zakon još čeka mišljenje izraelskog Vrhovnog suda.

“To je najopasniji zakon koji je Izrael donio od 1967. godine”, izjavio je nedavno Valid Asaf, palestinski ministar zadužen za pitanja kolonija.4 Glavni državni odvjetnik Izraela, Avichai Mandelblit, usprotivio se zakonu koji je šef opozicije Isaac Herzog nazvao “nacionalnim samoubojstvom”.5 Uz to, dvjesto bivših sigurnosnih dužnosnika, koji u javnosti nastupaju pod imenom “zapovjednici sigurnosti Izraela”, osudili su projekt aneksije Zapadne obale nazivajući ga krajem “židovskog i demokratskog” karaktera države. Te reakcije nisu spriječile Bennetta da najavi daljnju aneksiju Maale Adumima, izraelske kolonije na istoku Jeruzalema, koja je također formalno dio palestinskog teritorija. Za Palestinsku Samoupravu ovaj razvoj događaja predstavlja smrtnu presudu. Aneksijom Zapadne obale ostaje bez područja kojima upravlja, pa joj preostaje samo da se raspusti.

Kada je prije pedeset godina, nakon šestodnevnog rata, Izrael okupirao Zapadnu obalu, vlada je tvrdila da ne namjerava promijeniti status tog područja. Zadovoljila se aneksijom istočnog Jeruzalema koji je posebnim zakonom 1980. godine spojen sa zapadnim dijelom u “jedinstven i nedjeljiv” glavni grad Izraela.[6] Kontrola nad ostatkom područja trebala je biti samo “adut” u budućim pregovorima oko statusa Palestine. To je bila službena verzija uz koju su pristajale sve izraelske vlade, čak i one najdesnije za vrijeme premijera Ariela Sharona i Benjamina Netanyahua. No to ih nije spriječilo da neprestano koloniziraju Zapadnu obalu. Broj izraelskih kolonista se od 1977. do danas povećao s pet tisuća na 400 tisuća, ne računajući 200 tisuća u istočnom Jeruzalemu.

Izbjegavanje rješavanja statusa Zapadne obale do sad je omogućavalo Tel Avivu da sudbinu tog područja drži u neizvjesnosti. Potpuna aneksija otvorila bi nove probleme. Ako bi područje tretirao kao dio svog teritorija, Izrael bi morao i tamošnjem stanovništvu dati određena građanska prava, koja imaju Palestinci koji žive na službenom teritoriju te države. Time bi im omogućio da pojačaju svoje zahtjeve za ravnopravnošću unutar zajedničke države. Ako bi pak anektirao teritorij bez davanja građanskih prava – što je zapravo intencija – time bi i službeno uspostavio sustav aparthejda, odnosno zakonske diskriminacije stanovništva.

No to nije najmračniji scenarij. Uvijek se, barem na izraelskoj desnici, kalkulira i s mogućim etničkim čišćenjem Zapadne obale, ali i istjerivanjem Palestinaca s teritorija Izraela, gdje čine 20 posto stanovništva. Naposljetku, Izrael ni ne bi bio većinski židovska država da nije bilo nakbe (ar. katastrofa), odnosno istjerivanja 850 tisuća ljudi (ili četiri petine stanovništva ovog teritorija) između 1947. i 1949. Proces se nastavio i nakon rata 1967. godine – naksom (ar. povlačenje) – kada je 300 tisuća novih izbjeglica pobjeglo s teritorija koje je tada okupirao Izrael. Ariel Sharon je volio ponavljati kako “rat za nezavisnost Izraela još nije gotov”.7 No kontekst se ipak promijenio, a masovno etničko čišćenje ipak bi bilo teško sakriti od očiju javnosti. No bura u regiji možda je olakšala tu opciju. Procjenjuje se da je u susjednoj Siriji polovica stanovništva posljednjih godina napustila svoje domove.

U svakom slučaju, izraelska desnica prilično je otvorena oko svojih planova: “Dogovori i podjele nisu uspjele. Sada svoje živote trebamo posvetiti proširenju izraelskog suvereniteta na Zapadnu obalu”, izjavljuje vođa Židovskog doma.8 No premijer i vođa njihovog koalicijskog partnera Benjamin Netanyahu izgleda ne dijeli taj entuzijazam. Iako je na početku podržao prijedlog zakona, sada se čini da je oprezniji.

Zaštita od sankcija

Ta krivudanja nisu novost. U svom govoru na sveučilištu Bar-Illan 2009. godine, Netanjahu se sramežljivo založio za mogućnost stvaranja “demilitarizirane palestinske države”. Šest godina kasnije, uoči parlamentarnih izbora, zaklinje se da neće biti palestinske države dok je on na vlasti. Ubrzo nakon što je postao premijer opet pravi zaokret: “Nisam porekao ništa od onoga što sam izjavio prije šest godina, kada sam pozvao na rješenje koje uključuje demilitariziranu palestinsku državu, koja priznaje židovsku državu. Jednostavno sam rekao da za to danas nema uvjeta”.9

Razlog tim akrobacijama je rastuća izolacija Izraela koja osobito brine Institut za istraživanja nacionalne sigurnosti (INSS). U svom utjecajnom godišnjem izvješću institut navodi: “izraelski imidž nastavlja opadati u zapadnim zemljama; to je trend koji povećava sposobnost neprijateljskih grupa da vode akcije osporavanja moralnog i političkog legitimiteta zemlje, kao i kampanje bojkota”.10 Izraelska ekstremna desnica čini se ne obraća previše pažnje na to, vjerojatno zato što se oslanja na novu američku administraciju, ali još više na radikaliziranu domaću javnost. Trajno ratno stanje (ojačano u zadnjih par mjeseci “intifadom noževa”), intenzivne medijske manipulacije, ali i nedostatak ikakve političke alternative – svi ti faktori objašnjavaju naklonost većine izraelskih Židova ekstremističkim tezama.

Sva aktualna ispitivanja javnog mnijenja potvrđuju nastavak tendencija od posljednjih izbora 2015. godine koji su doveli do uspostave najdesnije vlade u povijesti Izraela. Uvjerljiva većina ispitanih odbija mogućnost stvaranja palestinske države, podržava aneksiju Zapadne obale i želi “transferirati” Palestince, uključujući i one koji žive na teritoriju Izraela, što je novi fenomen.11 Treba usput reći da, prema istom istraživanju, šest izraelskih Židova od deset smatra da je Bog dao izraelsku zemlju Židovima. Tom konsenzusu je također pridonio snažni represivni arsenal protiv onih koji kritiziraju ovakve stavove.

Jedan sudski proces dobro simbolizira tu radikalizaciju. Izraelski vojnik Elor Azaria optužen je da je 24. ožujka 2016. godine metkom u glavu ubio već ranjenog palestinskog napadača koji je u nesvijesti ležao na tlu u centru Hebrona. Zabrinut za imidž vojske nakon emitiranja slika ubojstva diljem svijeta, glavni stožer je htio od njega napraviti primjer. Vojni sud ga je 4. siječnja osudio za “umorstvo”. No kazna, koja bi mogla iznositi do dvadeset godina zatvora, još nije određena. Suci koji bi je trebali odrediti pod velikim su pritiskom. Premijer i gotovo cijela vlada, te velika većina političara i medija, zahtijevaju milost za ubojicu, s čim se slaže i 67 posto anketiranih izraelskih Židova. Zbog sve većeg broja prijetnji smrću, suci su zatražili zaštitu, a slične je prijetnje dobio čak i načelnik glavnog stožera.

Ovakav razvoj događaja potvrđuje važnost rezolucije 2334 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja osuđuje kolonizaciju. Usvojena je 23. prosinca 2016. zahvaljujući američkoj suzdržanosti. To je bilo prvi put od 1980. godine da je SAD odlučio uskratiti potporu Izraelu u tom tijelu što je omogućilo ostalim članicama da osude izraelsko kršenje ranijih odluka. Izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman to je smjesta proglasio “modernom Aferom Dreyfus”.12 No ovakvim je glasanjem “međunarodna zajednica” prije svega osudila kolonizaciju koja ugrožava rješenje koje uključuje uspostavu dviju paralelnih država (Izraela te Palestine na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze).

Ovaj američki postupak bio bi pohvalan kada ne bi dolazio puno prekasno, odnosno nakon što je administracija na odlasku zaključila povijesni sporazum s Tel Avivom o vojnoj pomoći od 38 milijardi dolara kroz deset godina. No to nije jedini problem. Puno je gore to što je propuštena posljednja šansa prije dolaska Donalda Trumpa da se ostavi mogućnost sankcija ako Izrael ne reagira na rezoluciju Vijeća sigurnosti. Unatoč tome, vođa najveće liberalne stranke Yair Lapid smatra da “iako ta rezolucija ne govori o sankcijama, ona daje infrastrukturu za buduće sankcije; to je ono što je alarmantno. Time se otvara mogućnost žalbama pred međunarodnim sudovima protiv Izraela i njegovog državnog vrha”.13

Unutarnji politički razvoj u Izraelu zapravo potvrđuje ono što je i ranije bilo jasno: samo snažan međunarodni pritisak koji koristi ekonomske i pravne mjere može urazumiti političke vođe. Svjestan ovoga, izraelski premijer je 2015. godine kampanju BDS (bojkot, neinvestiranje, sankcije) nazvao “strateškom prijetnjom”. Prema korporaciji Rand, američkom think-tanku, ona bi mogla koštati izraelsku ekonomiju do 47 milijardi dolara kroz deset godina.14 Između ostalog zato što se širi na institucionalnu razinu: brojne zemlje, mirovinski fondovi, velika poduzeća i banke odbijaju poslovati s kolonijama ili čak Izraelom. EU zahtijeva da se proizvodi iz kolonija posebno obilježe, tako da oni ne uživaju pogodnosti koje imaju izraelske firme na europskom tržištu. No taj zahtjev ima ograničen doseg…

Iako se sama snažno protivi bojkotu Izraela, visoka povjerenica EU-a za vanjske poslove i sigurnost Federica Mogherini nedavno je izjavila kako “Unija brani slobodu izražavanja i udruživanja, sukladno povelji o temeljnim pravima […] uključujući i akcije BDS-a”.15 Pod vodstvom Françoisa Hollandea i Manuela Vallsa, francuska vlast je, s druge strane, kazneno gonila osobe koje su uključene u kampanju BDS-a, i to pod izgovorom da je riječ o “pozivanju na rasnu mržnju”. Paradoks je u tome da kampanja istodobno poziva na kraj kolonizacije, ali i na punu ravnopravnost, sasvim u skladu s rezolucijom UN-a.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held

* Dominique Vidal je novinar i povjesničar, urednik časopisa L’État du monde.


1 L’Humanité, Saint-Denis, 30. studenog 2016.
2 Iako je preseljenje ambasade Kongres izglasao još 1995. godine ono do sad nije provedeno.
3 Haaretz, Tel Aviv, 5. prosinca 2016.
4 Agence France-Presse (AFP), 7. prosinca 2016.
5 AFP, 5. prosinca 2016.
6 Golanska visoravan, sirijski teritorij koji je 1967. godine okupirao Izrael, anektiran je 1981. godine.
7 Le Monde, 7. siječnja 2006.
8 Jacques Benillouche, “En Israël, la tentation d’un État binational qui annexerait la Cisjordanie”, Slate.fr, 29. listopada 2016.
9 Le Monde, 19. ožujka 2015.
10 Anat Kurz i Shlomo Brom, “Strategic Survey for Israel 2016-2017”, INSS, Tel Aviv, 2016.
11 Haaretz, 8. ožujka 2016.
12 Le Monde, 26. prosinca 2016.
13 Le Monde, 23. prosinca 2016.
14 Financial Times, London, 12. lipnja 2015.
15 The Times of Israel, 31. listopada 2016.