Boris Postnikov

Političke odluke da se nekomercijalni mediji eliminiraju iz sustava javne potpore nerijetko su svoje ideološko pokriće tražile u zazivima tržišnih rješenja u medijskom sektoru i obećanja o eliminaciji parazitskih “uhljeba” koji guše razvoj domaćeg kapitalizma. No konkretni potezi teško da su doprinijeli proklamiranoj ravnopravnosti na sceni, osobito zato što im u pozadini stoji sustavna, ali sasvim prešućena potpora velikom medijskom biznisu

“Nakon što je novi ministar kulture raspustio Povjerenstvo za neprofitne medije, čitaj Povjerenstvo za dojenje, odavno provaljeno zbog sukoba interesa, karikaturalne pristranosti i jednoumlja, umjesto da se poklope ušima i budu sretni što nisu kazneno prijavljeni, neki njegovi članovi, iz vrha NVO-klera, i dalje jednosmjerno propovijedaju na javnoj televiziji”, bjesnio je prije godinu dana, nakon programatskog poteza danas već bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića, na stranicama Večernjeg lista Nino Raspudić. Cinično zaključivši: “Voditelji HRT-a naravno ne pitaju ih o dodjeljivanju sredstava samima sebi, ili seka braci, partnerica partnerici, ili pak kako su to nepostojeći portal ocijenili bolje od postojećeg”.1

Liberalno krilo lokalnog komentarijata u to je doba, jasno, Hasanbegoviću uglavnom izbjegavalo aplaudirati na odluci, iako se solidan broj ministrovih žestokih svjetonazorskih protivnika s njom zapravo načelno slagao. Ideja da država medije ne smije financijski darivati ni dodirivati – jer medijsku slobodu garantira samo sloboda intaktnih tržišnih odnosa – dovoljno je raširena da bez većih problema obgrli i ministra ustašofilnog profila i kolumniste koji se nad takvim ministrom zgražaju. Zakašnjele odjeke slučaja bilo je ipak nemoguće izbjeći: kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić tako u relativno nedavnom tekstu posvećenom osnivanju stranke Nova ljevica, dijagnosticirajući impotenciju bilo kakve domaće ljevice i objašnjavajući da se novoj desnici možemo efikasno suprotstaviti samo liberalnim vrijednostima, u retrovizoru ustanovljava kako se scena neprofitnih medija koju je Hasanbegović rasturio u prethodnom periodu ionako bila svela “na niz relativno dosadnih, monoloških i politbiroovski docirajućih medija u kojima su istomišljenici jedni drugima tumačili ono što već znaju”.2

Progonjen snažnim osjećajem da tekst koji upravo čitate objavljuje u relativno dosadnom, monološkom i politbiroovski docirajućem mediju, ovaj autor ipak ima potrebu protumačiti nešto što, kao njegovi istomišljenici, sigurno već znate: tko god riječima poput Pavičićevih prokazuje scenu neprofitnih medija pokazuje neznanje toliko veliko da ga se može brzo demantirati već i sasvim malim primjerom. Recimo, ovlašnim pogledom na sastave samo tri redakcije koje su na natječajima za neprofitne medije redovito prolazile najbolje. Na portalima H-alter.org, Forum.tm i Lupiga.com u redakcijama su sjedili i sjede redom iskusni urednici s višedecenijskim ukupnim stažem u najutjecajnijim bivšim i sadašnjim novinama poput Feral Tribunea, Večernjeg lista, Novog lista ili tjednika Forum, a za njih među ostalima pišu profesionalno priznate novinarke i novinari koje su prethodno na ulicu bacilli upravo Pavičićev Jutarnji i Raspudićev Večernji.

Kad smo kod Raspudića: niti je u povjerenstvu za neprofitne medije ikada bio ustanovljen ikakav sukob interesa, niti je itko dodjeljivao sredstva samome sebi, niti je ocjenjivanje prijavljenog projekta “nepostojećeg portala” u onom dijelu natječaja koji se bavio pokretanjem novih – drugim riječima: nepostojećih – medija moglo biti neobično bilo kome sposobnom iz dvije proste premise iscijediti još prostiju konkluziju… Dvojica su kolumnista, ukratko, u tri rečenice udrobila toliko grešaka, besmislica i pogrešnih procjena da njihove stavove ne možemo smatrati “postčinjeničnima” samo zato što s činjenicama nikada nisu ni stupili u kontakt, pa se utoliko prije kreću zonom predčinjenične dezorijentiranosti.

Samo što danas to više i nije pretjerano važno: u predčinjeničnom je modusu ionako bio apsolviran najveći dio raspomamljene rasprave o javnoj podršci neprofitnim medijima, ta je podrška i nakon Hasanbegovića stavljena na čekanje uz neodređena obećanja nove ministrice, a ono što Raspudić i Pavičić tvrde slaže se s većinskim stavovima javnosti usprkos lako utvrdivim nonsensima. Možda je zato zanimljivije provjeriti što Raspudić i Pavičić ne tvrde: o čemu su, dakle, dok se vodila ostrašćena rasprava oko financiranja neprofitnih medija, (ne)poželjnosti upletanja države i preduvjetima medijskih sloboda, obojica složno šutjeli?

U mandatu Vlade Zorana Milanovića, u kojem je najavljivana, ali nije donesena pa ni provedena šira medijska strategija – što je posao u kojem je autor ovog teksta sudjelovao s pozicija srednjeg činovničkog ešalona i koji je naposljetku svojevoljno napustio zbog razloga pobrojanih u prvom dijelu rečenice – javno financiranje neprofitnih medija pretvorilo se u jednu od ključnih medijskih tema. Manjim dijelom zbog podizanja ranijeg ukupnog iznosa potpore s 1,5 na 3 milijuna kuna godišnje, većim dijelom zbog prebacivanja natječajnog mehanizma iz semiautonomne Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva u državnu upravu, ta se rasprava izvan užih i upućenijih krugova brzo i predvidljivo počela obrtati oko traljave metaforike državnih jasli i državne sise, oko optužbi za uhljebljivanje i pogodovanje, oko neobaveznog naklapanja o korupciji i o ideološkom jednoumlju: baš kao što žanr javnog razgovora o državnim poslovima, uostalom, propisuje.

Nevidljiva subvencija

Pravila toga žanra dobrim dijelom diktiraju komercijalne dnevne novine: one odlučuju što u žanr spada i što iz njega ispada. A ispada, recimo, prisjećanje na činjenicu da je Milanovićeva Vlada na inicijativu Ministarstva financija još 2013. spustila poreznu stopu istim tim komercijalnim dnevnim novinama s 10 na 5 posto. U konkretnijim ciframa, na godišnjoj se razini ukupna zarada vlasnika komercijalnih novina poput Jutarnjeg ili Večernjeg time povećala, prema relevantnim procjenama, za oko 140 milijuna kuna otkinutih od državnog proračuna. Drugim riječima, proklamiranu slobodu medijskog tržišta država je obilno platila. Trećim riječima, povećanje financiranja komercijalnih dnevnih listova u Vladi koju se sada pamti po forsiranju lijevog medijskog jednoumlja bilo je skoro stotinu puta veće od povećanja financiranja neprofitnih medija. Četvrtim riječima, novinari i kolumnisti imali su – strogo aritmetički – stostruko veće razloge da se bave “protržišnim” smanjenjem poreza. Petim riječima… Ali riječi nema: ni Raspudić ni Pavičić nikada nisu pisali o tome kako je Milanovićeva vlada njihovim gazdama darovala stotine milijuna kuna.

Baš kao što to, naravno, nisu činili i ne čine njihove kolege iz komercijalnih dnevnih listova: ova su dvojica, naposljetku, u čitavoj priči ionako samo simptomatske svjetonazorske amplitude općeg stava. I jedini razlog zbog kojeg tu složnu šutnju, koja seže od radikalne svjetonazorske desnice sve do umjerene liberalne ljevice, ne možemo nazvati upravo onako kako oni krste neprofitne medije – naime, ideološkim jednoumljem – je taj što ni Pavičić ni Raspudić po pitanju porezne potpore vlasnicima svojih novina očito nikada nisu imali ništa na umu. Njihova se šutnja, utoliko, prije kvalificira kao ideološko bijednoumlje.

Takvo je bijednoumlje pritom samo posljednji nastavak dugogodišnjeg uokvirivanja razgovora o medijima, u kojem postoje pitanja koja nužno ostaju izvan okvira, a ukoliko u njega slučajno uđu, zaslužuju samo da ih se na brzinu diskvalificira etiketama karikaturalne pristranosti ili politbiroovskog dociranja. Poput, recimo, pitanja: ako se garancija novinske neovisnosti nalazi isključivo na tržištu, kako to da danas uz Jutarnji list izlazi nešto što se zove “Universitas”, preziva “sveučilišne novine”, a izgleda kao partijsko glasilo vladajuće akademske klike kakvo prije sedamdesetak godina ne bi uspjeli zamisliti ni najmaštovitiji promotori socrealističke poetike? Ili, uopćenije: ako je tržište generator medijskog pluralizma, kako to da u novinskom sektoru odavno ima oblik glomaznog, petrificiranog duopola?

Ako komercijalne novine – kada ne sisaju državni proračun na poreznu slamku – presudan dio prihoda ostvaruju naplatom oglašavanja, ne znači li to da će iz sadržaja isključiti ne samo sve one teme koje ne zanimaju konkretne oglašivače, nego i one koje neće zainteresirati nijednog potencijalnog među njima, poput problema siromašnih, budući da takvi nisu potrošači i ne spadaju niti u jednu reklamnu ciljanu skupinu? Ako se, konačno, medijski sustav vodi skoro isključivo principom profita, ne znači li to da će logikom konkurencije konstantno pritiskati cijenu rada, smanjujući broj zaposlenih i povećavajući radno opterećenje preostalima: smanjujući, dakle, tematski opseg i dubinu istraživanja izabranih vijesti i povećavajući razinu neinformiranosti cijeloga društva?

Ali sve su to, ustanovili smo, dosadne monološke propovijedi istomišljenicima. I prava je zato sreća što se s ovim brojem novine koje čitate napokon sklanjaju s kioska, jer je i njima, odlukom aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, ukinuta javna potpora. Ostat će Jutarnji i Večernji, ostat će provjereni kolumnisti, ostat će neupitne vrijednosti. I ostat će još samo jedno, posljednje, neodgovoreno pitanje: ako se tako složno šuti o profitnom profilu novina i sličnim zabranjenim temama, ako se reproducira istina o medijima s kojom se ionako svi slažu i tumači istomišljenicima nešto što već znaju, ako se neistomišljenike eliminira neprovjerenim činjenicama i lijenim etiketiranjima, kako točno nazivamo takvo kolumnističko stanje? Monološki pluralizam? Ili profitbiroovsko dociranje?


1 Nino Raspudić, “Dojenčad prošle vlasti diskvalificira Hasanbegovića jer je doveo u pitanje komunistički ‘antifašizam'”, Vecernji.hr, 4. veljače 2016.
2 Jurica Pavičić, “Borba protiv fašizma je stvar kućnog odgoja. To smo naučili iz vesterna”, Jutarnji.hr, 26. prosinca 2016.