Alain Gresh

Proglašen nakon napada na New York 2001. godine “rat protiv terorizma” je uz golem broj žrtava i katastrofalnu materijalnu štetu donio i dramatično pogoršanje problema kojem je navodno trebao stati na kraj. Unatoč tome što im strah od napada uvelike diktira unutarnju političku dinamiku, zemlje Zapada za sad nisu u stanju suočiti se s neuspjehom strategije eskalacije konflikta s muslimanskim svijetom

Bila je to epska bitka koju su iz sata u sat pratili svjetski mediji. Takozvana Islamska država (ISIS), koja je osvojila Mosul u lipnju 2014. godine, nastavila je munjevito napredovati prema Bagdadu i turskoj granici. Okupirala je 80 posto grada Kobane u Siriji. Borbe su trajale više mjeseci. Lokalne kurdske snage kojima je pomagala američka avijacija dobile su oružje i podršku od oko sto i pedeset vojnika regionalne vlade iračkog Kurdistana. Pomno su ih pratili zapadnjački mediji, a sukobi su prestali početkom 2015. godine povlačenjem ISIS-a.

No tko su ti heroji otpora koji su odsjekli jednu od glava terorističke Hidre? Općenito nazivani “Kurdima”, većinom pripadaju Stranci demokratskog jedinstva (PYD), sirijskom ogranku Radničke stranke Kurdistana (PKK) koja je već više od desetljeća na popisu terorističkih organizacija Sjedinjenih Država i Europske unije. Tako u Parizu možete biti osuđeni za “zagovaranje terorizma” ako izrazite pozitivan stav prema PKK-u, ali u Kobaneu njihove pristalice zaslužuju naše divljenje. Tko bi se čudio takvim nelogičnostima u vremenu kada Washington i Teheran pregovaraju o povijesnom sporazumu o nuklearnoj energiji i kada američki direktor nacionalne obavještajne službe Senatu podnosi izvješće u kojem Iran i Hezbolah više nisu terorističke organizacije koje prijete interesima SAD-a?1

Jednog posebno uznemirujućeg ljeta netko je u Haifi 6. srpnja postavio bombu na tržnici. Dvadeset i tri osobe ubijene su, a sedamdeset i tri ozlijeđene, uglavnom žene i djeca. Petnaestog istog mjeseca u napadu u Jeruzalemu poginulo je deset osoba, a dvadeset i devet ih je bilo ozlijeđeno. Sve su žrtve bile civili i Arapi. Bilo je to u Palestini 1938. godine, a odgovornost za te akte preuzeo je Irgun, oružana sila “revizionističkog” krila cionističkog pokreta koji je Izraelu dao dva premijera: Menahema Begina i Ichaka Šamira.2

Je li to otpor? Jesu li to borci za slobodu? Delinkventi? Barbari? Znamo da se “teroristom” uvijek naziva drugoga, nikada “naše borce”. Povijest nas je također naučila da jučerašnji teroristi mogu postati ugledni vođe sutrašnjice. Začuđuje li to? Terorizam se može definirati – a primjeri PKK-a i cionističkih oružanih grupa dobro ukazuju na ambigvitet pojma – kao oblika akcije, a ne ideologija. Ništa ne povezuje talijanske ekstremističke desničarske grupe iz 1970-ih, Tamilske tigrove i Irsku republikansku armiju (IRA), da ne spominjemo Palestinsku oslobodilačku organizaciju i Afrički nacionalni kongres. Ova dva posljednja pokreta “terorističkima” su proglašavali Ronald Reagan, Margaret Thatcher i, naravno, Benjamin Netanjahu, čija je zemlja usko surađivala s Južnoafričkom Republikom za vrijeme aparthejda.3

U najboljem slučaju, terorizam možemo smatrati jednim od vojnih sredstava. Obično se kaže kako je to vojska slabih. Briljantnu figuru alžirske revolucije, zapovjednika autonomne regije Alžir Larbija Ben M’hidija, francuska vojska je 1957. godine uhitila i ispitivala o Fronti nacionalnog oslobođenja i postavljanju bombi sakrivenih u košarama u kafićima i na javnim mjestima. “Dajte nam vaše avione, mi ćemo vama dati košare”, odgovorio je svojim mučiteljima koji su ga koji dan kasnije hladno ubili. Disproporcija snage između gerile i regularne vojske rezultira disproporcijom broja žrtava. Ako se Hamas i njegovi saveznici trebaju smatrati “teroristima” zbog ubojstva troje civila tijekom rata u Gazi u ljeto 2014. godine, kako treba kvalificirati državu Izrael koja je masakrirala, prema najskromnijim procjenama (onima izraelske vojske) između osamsto i tisuću ljudi, od kojih više stotina djece?

Osim te nejasnoće i neodređenosti, korištenje pojma “terorizam” također pomaže depolitiziranju analiza te samim time i onemogućavanju svakog razumijevanja problema. Borimo se protiv zla, govorio je predsjednik George W. Bush američkom Kongresu 24. rujna 2001. godine, nadodajući: “Oni mrze ono što vide u ovom skupu, demokratski izabranu vladu. Njihove vođe sami se postavljaju. Oni mrze naše slobode: našu slobodu vjeroispovijesti, slobodu govora, slobodu glasovanja i udruživanja, mogućnost da se ne slažemo jedni s drugima.” Drugim riječima, da bismo spriječili terorizam, nije potrebno mijenjati američku politiku u regiji i zaustaviti stradanja u Palestini; jedino rješenje je fizička eliminacija barbarstva. Ako su braća Kouachi i Amedy Coulibaly, počinitelji atentata u Charlieju Hebdou i talačkoj krizi u Porte de Vincennesu, vođeni prvenstveno mržnjom prema slobodi govora, kako su tvrdili glavni francuski političari, besmisleno je uopće razmišljati o posljedicama politika koje Francuska vodi u Libiji, Maliju i Sahelu. Isti dan kada je Nacionalna skupština davala počast žrtvama atentata u siječnju, glasovala je i o provođenju francuskih vojnih operacija u Iraku.

Nije li vrijeme da se ponovo promisli taj “rat protiv terorizma” koji traje od 2001. godine sa stajališta postavljenih ciljeva? Prema Global Terrorism Database sveučilišta u Marylandu, al-Kaida i njezine podružnice počinile su oko 200 atentata godišnje između 2007. i 2010. godine. Taj broj se povećao za 300 posto tijekom 2013. godine, na 600. Nitko ne sumnja da će brojke za 2014. godine prijeći sve rekorde, s objavom kalifata Abu Bakr al-Bagdadija.4 Što je s brojem terorista? Prema zapadnjačkim procjenama, dvadeset tisuća stranih boraca pridružilo se ISIS-u i ekstremističkim organizacijama u Iraku i Siriji, od čega su 3400 Europljani. “Nick Rasmussen, šef američkog Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma, potvrdio je kako pritok stranih boraca u Siriji daleko prelazi broj onih koji su otišli u džihad u Afganistan, Pakistan, Irak, Jemen, Somaliju u bilo kojem trenutku u zadnjih dvadeset godina”.5

Zapadna kratkovidnost

Ta procjena “rata protiv terorizma” bila bi fragmentarna bez uzimanja u obzir geopolitičke i ljudske katastrofe. Nakon 2001. godine SAD je, ponekad uz pomoć saveznika, vodio ratove u Afganistanu, Iraku i Libiji, a posredno i u Pakistanu, Jemenu i Somaliji. Posljedice: libijska država je nestala, iračka se raspada u sektaštvu i građanskom ratu, afganistanska vlast se također povlači, a talibani nikada nisu bili toliko snažni u Pakistanu. Condoleezza Rice, bivša američka državna tajnica pozivala se na “konstruktivni kaos” 2005. godine da bi opravdala politiku Busheve administracije u regiji, najavljujući budućnost u kojoj će demokracija dominirati regijom. Deset godina kasnije, kaos se proširio na sve što SAD zove Greater Middle East, od Pakistana do Sahela. Stanovništva te regije bila su prve žrtve utopije koju teško da možemo nazvati konstruktivnom.

Deseci tisuća civila žrtve su “ciljanog bombardiranja” bespilotnih letjelica, proizvoljnih uhićenja, mučenja pod okriljem savjetnika CIA-e… Ništa nisu poštedjeli, ni vjenčanja ni slavlja ni sprovode – sva su ta događanja bila žrtve “ciljanih” američkih napada. Novinar Tom Engelhardt otkrio je da je čak osam vjenčanja bombardirano u Afganistanu, Iraku i Jemenu između 2001. i 2013. godine.6 Kada se te žrtve na Zapadu spomenu (što je rijetko), za razliku od onih koji se smatraju žrtvama “terorizma”, nikada nemaju lice i identitet. One su anonimne “kolateralne žrtve”. Međutim svaka od njih ima obitelj, braću i sestre, roditelje. Treba li se čuditi tome da sjećanje na njih potpiruje sve snažniju mržnju prema SAD-u i Zapadu? Možemo li zamisliti da se bivši predsjednik Bush izvede pred Međunarodni kazneni sud zbog invazije i uništavanja Iraka? Ti zločini kojima se nikad nije sudilo osnažuju kredibilitet ekstremističkih stavova u regiji.

Određujući neprijatelja kao “egzistencijalnu prijetnju”, svodeći ga na “islamofašizam” kao što je napravio francuski premijer Manuel Valls, prizivajući treći svjetski rat protiv novog totalitarizma, nasljednika fašizma i komunizma, Zapad čini al-Kaidu i takozvanu Islamsku državu vidljivima, daje im reputaciju, status usporediv onome SSSR-a i nacističke Njemačke. Umjetno povećava njihov ugled i čini ih privlačnima onima koji se žele odupirati poretku koji nameću strane vojske.

Pojedine su američke vođe znale imati i trenutke lucidnosti. U listopadu 2014. godine državni tajnik John Kerry je, slaveći s američkim muslimanima Bajram i govoreći o svojim putovanjima u regiju izjavio kako su “sve vođe spontano spomenule potrebu da se pokuša postići mir između Izraela i Palestinaca, jer [nedostatak mira] rezultira regrutacijama ISIS-a, ljutnjom i prosvjedima na koje te vođe trebaju odgovoriti. Treba shvatiti tu vezu s poniženjem i gubitkom dostojanstva”.7

Postoji dakle odnos između “terorizma” i Palestine? Između uništenja Iraka i epidemije takozvane Islamske države? Između “ciljanih” ubojstava i mržnje prema Zapadu? Atentata u Bardu u Tunisu, razaranja Libije i bijede napuštenih regija Tunisa za koje se nadamo, bez previše vjere, da će primiti na kraju znatnu ekonomsku pomoć koja neće biti uvjetovana uobičajenim receptima MMF-a, kreatorima nepravde i pobuna?

Bivši CIA-in specijalist za islam Graham Fuller izdao je knjigu A World Without Islam u kojoj sam sažima glavni zaključak: “Čak i kada ne bi postojala religija koja se zove islam ili prorok Muhamed, odnos kakav danas postoji između Zapada i Bliskog istoka bio bi manje-više nepromijenjen. To se može činiti kontraintuitivnim, ali pokazuje ključnu stvar: postoji dvanaestak dobrih razloga koji ne ovise o islamu i religiji, a zbog kojih su odnosi Zapada i Bliskog istoka loši (…): Križarski ratovi (ekonomska, socijalna i geopolitička avantura Zapada), imperijalizam, kolonijalizam, zapadnjačka kontrola energetskih resursa Bliskog istoka, postavljanja prozapadnjačkih diktatura, političke i vojne intervencije, iscrtavanje granica, stvaranje izraelske države od strane Zapada, invazije i američki ratovi, pristrana i ustrajna američka politika u pogledu palestinskog pitanja itd. Ništa od svega ovoga nema osobite veze s islamom. Istina je da su reakcije regije sve više formulirane u religioznim i kulturnim terminima, odnosno muslimanskim i islamskim. To nije neobično. U svakom velikom sukobu, želimo obraniti svoj cilj pozivajući se na najviši moralni stav. To su radili kršćanski križari kao i komunisti s ‘borbom za međunarodni proletarijat'”.8

Iako retorika mržnje koju propagiraju neki od radikalnih muslimanskih propovjednika izaziva opravdanu zabrinutost, reforma islama odgovornost je vjernika. Nasuprot tome, promjena zapadnjačkih politika koje već desetljećima hrane kaos i mržnju naša je odgovornost. Trebamo odbacivati savjete svih tih stručnjaka “rata protiv terorizma”. Najslušaniji u Washingtonu već trinaest godina nije nitko drugi nego Netanjahu, izraelski premijer, u čijoj se knjizi How the West can Win9 objašnjava kako možemo “okončati terorizam”10; ona služi kao brevijar za sve nove križare. Njegovi savjeti hranili su “rat civilizacija” i uronili regiju u kaos iz kojeg će, prema svim naznakama, teško izaći.

S francuskoga prevela: Dorotea-Dora Held

1 Jack Moore, “US omits Iran and Hezbollah from terror threat list”, Newsweek, New York, 16. ožujka 2015.

2 Uri Avnery, “Who are the terrorists?”, članak iz Haolam Hazeh, 9. svibnja 1979., ponovno objavljen u Journal of Palestine Studies, Bejrut, jesen 1979.

3 “Regards sud-africains sur la Palestine”, Le Monde diplomatique, kolovoz 2009.

4 Gray Matter, “Where terrorism research goes wrong”, International New York Times, 6. ožujka 2015.

5 Associated Press, 10. veljače 2015.

6 Tom Engelhardt, “Washington’s wedding album from hell”,Tom Dispatch, 20. prosinca 2013., tomdispatch.com

7 Joseph Klein, “Kerry blames Israel for ISIS recruitment”, 23. listopada 2014., fontpagemag.com

8 Graham E. Fuller, “Yes, it is islamic extremism – But why?”, 22. veljače 2015., grahamefuller.com

9 Farrar, Straus and Giroux, New York, 1986.

10 Benyamin Netanyahou, Paix et sécurité. Pour en finir avec le terrorisme, L’Archipel, Pariz, 1996.