Gal Kirn

Od “Manchestera prve Jugoslavije”, paradigmatskog slučaja socijalističke industrijalizacije i njezine krize, preko prizorišta postindustrijske utopije “kreativnog grada”, do mjesta pobune protiv režima štednje i procesa periferizacije – etape povijesti Maribora daju nam kondenziranu sliku historijskog usuda šire regije, a možda i ključ za razumijevanje njezine budućnosti

Maribor je drugi najveći grad Slovenije, s oko sto tisuća stanovnika, smješten u sjeveroistočnom dijelu zemlje, u Štajerskoj, regiji koja graniči s Austrijom.i U 1930-ima postao je poznat kao “Manchester (prve) Jugoslavije” zahvaljujući brzorastućoj tekstilnoj industriji. Bio je i mjesto impresivne industrijalizacije u doba socijalizma. Grad je međutim ostao u velikoj mjeri nepoznat – osim onima koji žive u njegovoj neposrednoj okolici – sve do 2012. godine, kada je katapultiran u centar diskusija: Maribor je tada postao Europskim glavnim gradom kulture (European Capital of Culture, nadalje ECC) i, što je još važnije, krajem studenoga iste godine u njemu su započeli masovni urbani ustanci protiv političkog establišmenta koji su pokrenuli prosvjedni val diljem Slovenije. Prosvjedi su kao posljedicu imali nastanak masovnog pokreta koji treba sagledati u okviru tekućih borbi europske periferije protiv dominantnog neoliberalnog upravljanja krizom koje provodi Europska unija.

No premda na periferiji lice trenutne krize poprima sve brutalniji izraz, ne smijemo ispustiti iz vida određeni kontinuitet krize i tržišne brutalnosti koji Maribor prati još od kasnih 1980-ih. Ne smijemo zaboraviti ni da su mariborski radnici zaslužni za najveće prosvjede radnika u povijesti socijalističke Slovenije. U lipnju 1988., više od deset tisuća radnika iz svih tvornica zauzelo je ulice grada na tjedan dana. U ovom eseju predlažem čitanje obaju urbanih pobuna – premda se razlikuju u pogledu klasnog sastava i političkih zahtjeva – kao pokazatelja kraja određenog historijskog razdoblja. Pobuna iz 1988. najavila je poraz socijalističke industrijalizacije, a ona iz 2012. srušila je kapitalistički san o postindustrijskom modelu razvoja. Javno-privatna strategija deindustrijalizacije najjasnije je sadržana u ECC-ovoj misiji urbane revitalizacije industrijski opustjele sredine. Polagale su se nade u uspjeh kreativnih industrija u rješavanju problema nezaposlenosti (19 posto) i rastuće zaduženosti grada.ii No nedavna urbana pobuna u Mariboru nije tek jednostavna posljedica neuspjeha ECC-a, ona je politički odgovor na dublju strukturnu krizu. Moju se tezu može čitati paralelno s teorijskim opažanjima Andyja Merrifielda koji je pronicljivo pokazao dijalektički odnos između snaga “strateškog ukrašavanja” (u našem slučaju ECC-a) i “pobune” (u našem slučaju ustanka): “Ta dijalektika imanentna je našem trenutnom urbano-globalnom stanju. Dvije suprotstavljene strane na dramatične se načine napajaju jedna na drugoj. Obje su imanentne preokretu naše neoliberalne tržišne ekonomije, baš kao što je Marx rekao da je relativan višak populacije imanentan akumulaciji kapitala; zbog toga ovdje možemo, ako posudimo Benjaminove zaključne riječi, reći da ‘počinjemo raspoznavati spomenike buržoazije kao ruševine čak i prije nego što su se raspali.'”iii

Ova dijalektika “viška populacije” i priželjkivanog “strateškog ukrašavanja”, bez sumnje, izrazito je djelatna u historijsko-urbanom tkanju Maribora, no moramo biti svjesni njezinih specifičnosti. Maribor prolazi kroz dugotrajan proces urbanog razvoja i podrazvijenosti. U tom se procesu u kompleksnoj međuigri sučeljavaju dvije putanje – s jedne strane prošlost socijalističke industrijalizacije, a s druge sadašnjost kapitalističke deindustrijalizacije. Ovaj esej donosi kratki pregled triju značajnih strategija koje mogu doprinijeti razumijevanju razloga nedavnih ustanaka: 1) smrt industrijske kulture i infrastrukture Maribora; 2) slom postindustrijskog sna u obličju ECC-a; 3) tekuća urbana pobuna koja stvara alternativnu strukturu direktne demokracije i upravljanja.

Lipanj 1988.: raspad socijalističke Jugoslavije u industrijskom Mariboru

Studija Andreje Slavec dobar je prikaz industrijalizacije Maribora. Ona se odvijala u različitim etapama: nakon početne faze razvoja zahvaljujući željezničkoj infrastrukturi u 1850-ima – pruga Beč-Trst bila je od presudnog značaja za Habsburšku Monarhiju – drugi najvažniji period počinje 1930. godine, a označavaju ga brzorastuća tekstilna industrija i novonastale tvornice.iv No izrazito brz rast Maribora kao grada počinje od 1950-ih nadalje. Tada u njemu započinje zlatno doba socijalističke industrijalizacije. Tri su industrijske grane imale presudan značaj za industrijski uspjeh: metalna (izrada dizalica, Metalna; mariborska ljevaonica, proizvodnja automobila i kamiona, TAM), tekstilna industrija (MTT) i elektrometalna industrija (Elektrokovina). Industrijski rast u Maribor je doveo radnike iz drugih republika Jugoslavije. Tijekom 1960-ih velik proboj postignut je u kozmetičkoj (Zlatorog) i građevinskoj industriji (montažne kuće, Marles). Točna je tvrdnja koju iznosi Andreja Slavec da Maribor spada među one gradove koji su imali koristi od tržišne reforme pokrenute 1965.v Namjera tržišne reforme bila je prijenos političke moći na mikrorazinu, što znači na radnike i socijalistička poduzeća. Premda je ta reforma u praksi pokazala suprotnu tendenciju, koja je u poduzećima osnažila ulogu uprave nasuprot radnika, ona je, barem u slučaju Maribora, bila djelomično uspješna u pogledu razvoja nezavisnih jedinica kapitala. Nadalje, u toj situaciji nastaje i zahtjev za osnivanjem Sveučilišta u Mariboru, koje je formirano 1975. godine. Promatrano na općoj razini, osnivanje Sveučilišta predstavljalo je tipično fordističkivi odgovor na potrebu za obrazovanjem novih stručnih kadrova za rastuće industrije, te stoga slijedi politiku ulaganja u znanje koje se potom upotrebljava u industriji. Urbani krajolik Maribora, koji uključuje socijalno stanovanje, tvornice i drugu “industrijalističku” infrastrukturu, nastaje u to vrijeme i nastavlja živjeti u sjećanjima starijih generacija, a potom, prije svega, u obliku novih industrijskih ruševina, kao što su napuštene tvornice.

No bajka o socijalističkoj industrijalizaciji završava krajem 1980-ih, kada Jugoslavija zapada u tešku ekonomsku krizu. Uslijed rastuće inflacije, povećanja broja nezaposlenih i pojačane eksploatacije (više rada za manje plaće) zavladao je osjećaj socijalne nesigurnosti. Međusobne sukobe elita iz pojedinih republika dodatno pojačavaju grube mjere štednje koje nameće MMF, a koje je Jugoslavija trebala provesti kao uvjet refinanciranja svojih dugova.vii Najvažniji politički događaj za Maribor zbiva se 1988. godine, najavljujući ujedno početak kraja socijalističke Jugoslavije. U lipnju 1988., nakon nekoliko mjeseci primanja sniženih plaća, radnici najvećeg poduzeća TAM odlučili su izaći na ulice, gdje se njihovom prosvjedu pridružuju radnici svih drugih velikih tvornica. Nasuprot osjećaju nesigurnosti i nametnute štednje, radnici su međusobno izgradili veze i osjećaj solidarnosti. Više od deset tisuća radnika zauzima ulice, trgove, željezničke postaje i strateške prometnice Maribora. Štrajk traje tjedan dana i vrši pritisak na uprave tvornica, prisiljavajući ih na ustupke. No ovaj je otpor radnika – bez obzira na svoju snagu i značaj za kasniji sindikalni pokret – došao prekasno. Ne smijemo zaboraviti da se u tom razdoblju događa urušavanje cijelog socijalističkog bloka. Već iduće godine svjedočimo dalekosežnom događaju: prvom stečaju socijalističkog poduzeća u Jugoslaviji. Tvornica cipela Lilet privatizirana je 1990. godine, a radnici je zbog stalnog odgađanja isplate plaća zauzimaju i danonoćno u njoj borave.viii Tvornica je naposljetku zatvorena, čime je označen početak kraja mariborskog industrijskog razdoblja.

Nasuprot prevladavajućem narativu koji Sloveniju predstavlja kao “priču o uspjehu” tranzicije bez neoliberalne ortodoksije, tu bajku treba ispraviti i zaključiti da je proces tranzicije na periferiji Slovenije od samog početka pokazao vrlo brutalno lice. Tranzicija je započela već kasnih 1980-ih i nakon onoga što možemo ironično nazvati prvom petoljetkom deregulacije i deindustrijalizacije, od 1989. do 1994., dovela do katastrofalnih socioekonomskih posljedica za svakodnevni život većine stanovnika Maribora. Stečaj i zatvaranje zahvatili su većinu dosad spomenutih industrijskih postrojenja (primjerice Lilet, MTT, TAM), prvenstveno zbog gubitka tržišta Jugoslavije, ali i zbog djelomične integracije tih poduzeća u vojno-industrijski kompleks Jugoslavenske narodne armije. Nekoliko preživjelih poduzeća prošlo je kroz racionalizaciju i izrazito smanjenje vlastite ekonomske aktivnosti (npr. Metalna), a druga su prodana po niskim cijenama stranom kapitalu (Zlatorog je tako prodan Henkelu). Udio nezaposlenih u Mariboru dosegnuo je otprilike 25 posto. Od tog broja još je gora činjenica da je otprilike 70 posto nezaposlenih ostalo dugotrajno nezaposleno, postavši tako, Marxovim riječima, “viškom populacije”. Čak i u prvim godinama nakon 2000., kada je stopa nezaposlenosti počela padati a ekonomska se situacija “normalizirala”, ukupan broj zaposlenih u 30 najvećih poduzeća bio je manji od broja zaposlenih u tvornici TAM tijekom 1980-ih (gotovo 9.000).

Sasvim je jasno da je došlo do propadanja industrijske infrastrukture i da se zajedno s time i sam urbani krajolik radikalno transformirao. Maribor je postao spomenik prošlosti: s jedne strane spomenik Jugoslaviji, jer se u njemu na istom mjestu zatekao velik broj ljudi iz cijele bivše zemlje, a s druge strane spomenik industrijskim vremenima, koja su Mariboru omogućavala socioekonomski prosperitet. No čini se da osim industrijske sablasti iz prošlosti, grad u novije vrijeme proganja i san o postindustrijskoj budućnosti.

ECC 2012.: san o deindustrijalizaciji kroz kulturno ukrašavanje

Svaki značajan projekt sadrži obećanje ili je protkan snom o budućnosti. Da bismo razumjeli san Europske komisije u pogledu Europskoga glavnog grada kulture nije potrebno poduzimati dugotrajno hermeneutičko istraživanje, već jednostavno promotriti površinu, njegovu najjasniju razinu: san i misija ECC-a su komodifikacija kulture i opskrba Europe novim deindustrijaliziranim kreativnim industrijama. Kao što piše na njihovoj internetskoj stranici, ECC potiče turizam u regiji, promovira kulturnu razmjenu u Europi i, poglavito, utječe na reorganizaciju kreativnih potencijala.ix Prema Palmerovoj studiji iz 2004., ECC je postao značajni “katalizator” urbane revitalizacije i većina je intervjuiranih predstavnika lokalnih organizacija entuzijastično potvrdila ovu tezu.x U početku se činilo da je Maribor napokon dobio svoju povijesnu priliku: imenovan je Europskim glavnim gradom kulture (2012.) zajedno s portugalskim Guimarãesom. Imenovan je i Europskim glavnim gradom mladih (2013.) i dodijeljena mu je organizacija Zimske univerzijade (2013). I dok je zadnji projekt (Univerzijada) otkazan zbog nedovoljnih financija, ECC je počeo djelovati kao kolektivni san o novom Mariboru. Zaživio je kao šansa za prevladavanje “periferne” i marginalizirane pozicije koju je Maribor stekao u usporedbi s centrom (Ljubljana). Lokalpatriotske tenzije trebale su biti nadvladane timskim duhom koji bi donio koristi regionalnog razvoja i revitalizacije Maribora kao mjesta privlačnog za mlade.

No ovo je utopijsko obećanje deindustrijalizirane budućnosti ubrzo zapalo u velike teškoće. Organizacijski odbor ECC-a nije bio suočen samo s folklorističkim tenzijama između Ljubljane i Maribora, već i s problematičnim lokalnim vlastima. Protiv sada već bivšeg gradonačelnika Maribora Franca Kanglera do 2011. godine bilo je podignuto čak 15 različitih optužnica za kriminal. Ne želim ulaziti u diskusiju o suučesništvu na relaciji ECC – gradska uprava, nego se fokusirati na rezultate ECC-ove politike, na ono što je ona uistinu značila za sam grad. A nisu svi rezultati bili negativni.

Krenimo s pozitivnim učincima: širok raspon inspirativnih događaja povezao je lokalne kulturne grupe i projekte sa zanimljivim gostima iz inozemstva. Posebno bih naglasio jedan dugoročni projekt koji je nastao u sklopu misije ECC-a, ali ju je nadišao. Urbane brazdexi su kolektiv koji provodi brojne projekte u okviru Centra za alternativnu i autonomnu produkciju (CAAP): projekt ponovnog povezivanja urbanih i ruralnih zajednica u Mariboru i njegovoj okolici s ciljem uspostave ekološki održive proizvodnje i distribucije (ekološka farma); projekt knjižnice sjemenja za pohranjivanje starih autohtonih sorti; projekti koji promoviraju urbano vrtlarstvo i kulturu biciklizma; radionice digitalnog nomadstva u sklopu kojih se proizvode video-materijali i organiziraju predavanja; razne druge aktivnosti. Urbane brazde uspjele su u teškom zadatku premošćivanja staromodnih podjela između ruralnog i urbanog te pokušale izgraditi drugačiju zajednicu, koja je okupila naizgled čudnu mješavinu ljudi različitih generacija, profesija i političkih afilijacija.xii Taj projekt je samoodrživ i nastavit će sa svojim radom, koji ima perspektivu dugotrajnosti.

Nasuprot ovim pozitivnim kretanjima, moramo kritički zaključiti da najvažnija misija ECC-a nije ostvarena. Ta je misija bila strukturno ukrašavanje i razvoj kulturne infrastrukture. Haussmann današnjice, zavijen u pomodni diskurs Richarda Floride o kreativnosti, ne mora ništa rušiti jer su industrijske ruševine ionako sveprisutne. Umjesto toga, on integrira umjetnosti i kulture u tkanje urbanog života, otvarajući pritom lanac svih društvenih odnosa kapitalističkoj supsumpciji. Ali kreativni plan nije uspio i u Mariboru će nakon kraja lokalnog ECC-a ostati iznimno malo kulturne infrastrukture. Inicijativa kojoj je namjera bila pokretanje lokalnih i regionalnih kreativnih industrija trenutno (još uvijek) funkcionira samo zbog velikog stupnja samoeksploatacije i volonterskog aktivizma. Mnogi “kreativni” mladi ljudi i njihovi uzbudljivi projekti opet su prepušteni samima sebi, to jest – disciplini tržišta. ECC nije spriječio plimu rastuće nezaposlenosti, koja je dosegla gotovo 19 posto. Pored toga, dio financija ECC-a “izgubio” se putem ili je potrošen na nepoznate gradske aktivnosti.

S obzirom na to da je sumarna evaluacija ECC-a prilično negativna, ne iznenađuje činjenica da je upravo lokalna organizacija ECC-a bila najglasnija kada su krajem 2012. započeli veliki ustanci. Trenutno je vrlo popularna teza da su urbane pobune u Mariboru rezultat rastućeg “samopouzdanja” i “duha” ECC-a. U tom se pogledu slažem s kritikom koju je iznio filozof Boris Vezjak.xiii On je ispravno pokazao da je jedina svrha ovog samonametnutog narcizma organizatora ECC-a bila da si pripišu zasluge urbanog preporoda. Tome bih dodao vlastitu tezu da se urbana pobuna dogodila kao nuspojava ili čak kao negativna reakcija na neuspjeh ECC-a u njegovoj grandioznoj namjeri urbane revitalizacije.

3. studenoga 2012.: povratak urbanog ustanka

Globalna ekonomska kriza zahvatila je i Sloveniju. Vlade Slovenije, bilo lijevog ili desnog centra, natjecale su se u usavršavanju neoliberalne agende, dok su “preporuke” izvana zahtijevale stalno pojačanje štednje i privatizaciju cijelog aparata socijalne reprodukcije, uključujući državna poduzeća i banke. Apatija je bila učestali način na koji su građani izražavali svoj stav o strukturnim problemima s kojima su se grad Maribor i regija već dugo suočavali. Uz nezaposlenost, koja u posljednjim godinama raste, posebno zabrinjava rastuća osobna zaduženost, koja je mnoge prisilila da se oslone na pomoć dobrotvornih organizacija (Crveni križ, Karitas…) koje dijele hranu i odjeću, a čiji su kapaciteti ionako prenapregnuti. Velik broj ovrha i zatvaranja malih poduzeća čini situaciju iznimno teškom. U jesen 2012. godine, u okolnostima neuspjeha kulturnog ukrašavanja i uslijed ekonomskog opustošenja, gradska je uprava, na čelu sa sada bivšim gradonačelnikom Francom Kanglerom, odlučila uvesti golem sustav od tisuću radara za kontrolu brzine vožnje. Boris Vezjak navodi da je “u samo dva tjedna više od 20.000 ljudi dobilo kaznu za prebrzu vožnju – u gradu sa 100.000 stanovnika. Došlo je do raširenog stava da su sada na meti obiteljski proračuni”.xiv Osjećaj da se događa očita društvena nepravda dodatno je osnažio kada su procurile informacije o tvrtki koja vrši naplate. Radilo se o projektu javno-privatnog partnerstva, koji je pokrenut na temelju osobnih veza s gradonačelnikom. Iako je dokazano njegovo suučesništvo u brojnim korupcijskim aferama, gradonačelnik zbog njih nikada nije snosio nikakve pravne posljedice.

Ljudi su se, blago rečeno, razbjesnili. Pa ipak, nitko nije očekivao da će bijes javnosti poprimiti artikuliran oblik ili da će nadići uobičajena naklapanja u novinama i kritike intelektualaca. No ovaj se put, kao što se to događa kod svake sekvence stvarne emancipacijske politike, nepredvidljiva dimenzija otvorila na najradikalniji način. Ono što je započelo s trivijalnim i ponekad vandalskim noćnim napadima na radarske sisteme, proširilo se do okupljanja ispred ureda gradske općine, gdje je mala skupina ljudi počela pozivati na ustanak. Ubrzo je organiziran i protest putem Facebooka, a tijekom posljednjih tjedana studenoga i početkom prosinca nekoliko tisuća prosvjednika počelo se okupljati na glavnom gradskom trgu.xv Glavni se događaj zbio 26. studenoga, kada se okupilo 15 tisuća ljudi, zahtijevajući ostavke korumpiranog gradonačelnika i njegove gradske uprave. Ustanak, koji je započeo mirno i u kojem su sudjelovale brojne obitelji s djecom, nasilno je rastjerala policija, nasrćući na prosvjednike palicama, prekomjernom upotrebom suzavca i drugim represivnim mjerama. To je pokrenulo nasilni odgovor prosvjednika prilikom kojeg su se skupine mladih probile do gradske općine, palile kante za smeće i bacale petarde. Slike su obišle cijelu Sloveniju, a bijes javnosti dodatno se povećao zbog cinične reakcije političkog establišmenta. Ono što je započelo kao mala iskra potkraj studenoga, raširilo se diljem zemlje i poprimilo oblik masovnog društvenog ustanka. Sloveniju je zahvatila prva velika pobuna nakon nezavisnosti. Pobuna je nastala bez organizacijske pomoći postojećih institucija (stranaka, sindikata, crkve…). Tijekom prosinca 2012. i početkom 2013., narodna pobuna dogodila se i u brojnim manjim gradovima Slovenije.xvi Uz nju je došlo i do generalnih štrajkova, a prosvjednicima su podršku dali sindikati.

Masovni su prosvjedi stvorili nove organizacijske platforme, koje su temeljito potresle lokalnu političku klasu. Ujedno, ti su se prosvjedi pridružili borbi europske periferije protiv mjera štednje. U retrospektivi, razloge za prosvjede nije teško shvatiti, posebno ako se u vidu ima sporo ali konstantno usvajanje neoliberalnih reformi od 2004. godine nadalje. U tom su razdoblju i vlada “lijevog” centra i ona desnice privatizirale tvrtke u državnom vlasništvu i socijalne usluge (ono što je još ostalo od socijalne države). No posljednjih godina ekonomska je kriza snažno pogodila i samo središte društva, a ne samo one na njegovoj margini. Središnji je zahtjev ustanka bio negativan: dosta je, gotovo je s njima (gotovo je, gotovi su). Ljudi su zahtijevali rušenje cijele političke klase, dok se rasprava o alternativnoj agendi transformacije postojećeg stanja počela razvijati tek nedavno. Važno je napomenuti da su neposredni politički ciljevi ustanka postignuti: gradonačelnik Maribora Franc Kangler pod pritiskom javnosti bio je prisiljen dati ostavku. Zbog masovnih prosvjeda cilj je ostvaren i na državnoj razini jer je vlada Janeza Janše smijenjena, a koalicijski partneri njegove stranke napustili su brod koji tone.

Premda su glavni politički zahtjevi ustanka zadovoljeni, većina grupa, starih i novih političkih organizacija otpora, nema jasan plan akcije nakon njihova ostvarenja. Ekonomska je kriza još prisutna, a glavne institucije predstavničke demokracije ostale su netaknute. Uz to, nova prijelazna vlada koju vodi prva žena premijerka, Alenka Bratušek, koristi manje agresivan, čak pomirbeni ton, kojem je cilj integriranje kritike koju su masovni prosvjedi uputili vladajućima. Unatoč ovoj pobjedi i ustupcima vladajućeg establišmenta, važno je zadržati svijest o tome da je ova situacija samo privremena i da će nove političke platforme morati nastaviti djelovati, kako na razini ulice (društveni pokreti) tako i u okviru institucionaliziranijih oblika koji bi vodili prema istinskoj stranci ljevice u Sloveniji, a koja bi onda doprinijela i borbama na periferiji i borbi periferije protiv centra.

Kako da se “Maribor” nastavi?

Nećemo pretjerati ako zaključimo da su politički napori ustanka i njegovi učinci poprimili najsnažnije oblike upravo u Mariboru, gradu u kojem se nakon gotovo 25 godina primirja ponovno dogodila masovna politička mobilizacija. Politička platforma prosvjeda vodila je dvije različite i konkretne političke borbe. Prva se odnosi na grupe koje su se organizirale kako bi dale podršku novom programu i nezavisnom gradonačelniku. Na izborima je sredinom ožujka pobijedio Andrej Fištravec, nezavisni i kritički intelektualac koji je već godinama prisutan na lokalnoj sceni. Problem i dalje ostaje gradsko vijeće, u kojem je još uvijek velik broj članova političkih stranaka koje su dio establišmenta. Gradsko će vijeće, bez sumnje, kočiti demokratizaciju političkog procesa. Druga politička borba tiče se važnog direktnodemokratskog napora što ga poduzima Inicijativa za gradski zborxvii, koja je organizirala okružne i druge mjesne zajednice. Ove nove demokratske platforme istovremeno su forumi za raspravu i za utjecaj na gradski proračun i planiranje, čime se ponovno osmišljava samoupravna tradicija te ujedno daje primjer koji mogu primijeniti i drugi gradovi.

No sasvim je drugo pitanje hoće li ta dva aspekta političkog procesa, odozdo i kroz već postojeće institucionalizirane oblike, surađivati i transformirati postojeće stanje stvari. Još je prerano da bismo na njega mogli dati odgovor. Ipak, važno je da je monopol na politiku istrgnut iz ruku onih koji su doprinijeli trenutnoj krizi. A važno je i da je sam politički imaginarij istrgnut iz okvira nekadašnje nostalgije za industrijskim vremenima i iz neoliberalnog entuzijazma za deindustrijaliziranim snovima ECC-a. Ako je Maribor već 1988. godine pokušao dati odgovor na kriznu situaciju, sada je to učinio ponovno, i to na eksplicitno politički način. Jer 2012. godine počeo je redefinirati samo značenje “našeg” grada, kao i smisao sintagme “pravo na grad”. Ako je Maribor 1988. najavio kraj socijalizma, koji je značio i kraj socijalne države, jesu li to što sada čujemo zvuci zvona koji obznanjuju smrt neoliberalizma? To je pitanje koje je novi Maribor postavio, no njegov značaj i dalekosežnost daleko nadmašuju veličinu samog Maribora. Puno izvjesnije od odgovora na to pitanje jest da je ustanak otvorio budućnost za drugačiji Maribor, koji se istovremeno odupire nametnutoj štednji i poziciji periferije. Njegova borba ukazuje na načine kako današnja periferija polako postaje centrom – u pogledu politički angažirane misli i revolucionarne akcije.

S engleskog preveo: Damjan Rajačić

* Gal Kirn je doktorirao iz političke filozofije. Između 2008. i 2010. bio je istraživač na Jan van Eyck Academie u Maastrichtu. Trenutno živi u Berlinu, gdje započinje postdoktorski studij na Sveučilištu Humboldt.

i Moram zahvaliti Francu Trčeku i Tomažu Škeli na njihovim korisnim komentarima pri pisanju ovog eseja, Aleksandri Berberih-Slana (Muzej narodnog oslobođenja, Maribor) na dopuštenju za objavljivanje fotografija, te još nekim izvorima.

ii Ovo je službeni broj nezaposlenih (izvor: Zavod Republike Slovenije za zapošljavanje).

iii http://citiesmcr.wordpress.com/2013/01/21/strategic-embellishment-and-civil-war-more-notes-on-the-new-urban-question/

iv Slavec (1992; Industrija Maribora, FF Ljubljana). Dokumentarni film Fabrika Maribor (red. Bojana Rudl, 2009.) dobar je prikaz 160 godina industrijskog razvoja. Nedavno je, u kontekstu ECC-a Maribor, u projektu Industrial Tour (David Šalamun) napravljen dobar izbor fotografija i kratkih opisa socijalnog stanovanja, tvornica i drugih postrojenja, koji prikazuje industrijski krajolik Maribora: http://www.industrijskapespot.si/index.html

v Istraživao sam ponajprije negativne posljedice tržišne reforme koja je rezultirala pojačanom konkurencijom između socijalističkih poduzeća i rastućim strukturnim nejednakostima između centralnih i perifernih regija u Jugoslaviji te je intenzivirala eksploataciju radne snage. Vidi moju doktorsku disertaciju (2012: 241-319, http://www.ung.si/~library/doktorati/interkulturni/21Kirn.pdf).

vi Mogu se detektirati i (proto)postfordističke dimenzije u ovom procesu, koje se ogledaju u porastu tehnokracije (upravljanja) i strateškom značaju znanja za (nove) industrije. Čak je i financiranje Sveučilišta započelo putem Samoupravne interesne zajednice koja je prvenstveno zastupala velika poduzeća. Za tržišnu tendenciju u socijalizmu vidi također Johana Bockman (2011., Markets in the Name of Socialism: The Left-wing Origins of Neoliberalism, Stanford University Press).

vii Za detalje vidi Susan L. Woodward (1995., Balkan Tragedy. Washington DC: The Brookings institution).

viii Vidi http://www.muzejno-mb.si/novo/spomenik-mariborski-industriji.html. Moram zahvaliti Tomažu Škeli na korisnim uvidima u vezi ovih događaja.

ix Ovaj vrlo nekreativni diskurs o kreativnoj industriji može se pronaći u promotivnom videu ECC-a i uvodnom tekstu. Vidi: http://ec.europa.eu/culture/our-programmes-and-actions/doc413_en.htm

x Palmerova studija dovršena je već 2004. i pokazala je pozitivne rezultate kod većine intervjuiranih gradova (80 posto). Vidi: http://ec.europa.eu/culture/key-documents/european-capitals-of-culture_en.htm, posebice dio II.

xi Vidi: http://brazde.org

xii Postoje mnogi drugi primjeri pozitivnih projekata, poput Kina Udarnik, no evaluaciju tih doprinosa moram ostaviti za neku drugu priliku.

xiii Za višestruku kritičku evaluaciju ECC-a također vidi novi broj časopisa Dialogi: http://www.aristej.si/eng/dialogi/index.html

xiv Za detalje vidi Vezjakov članak o razlozima ustanka: http://www.eurozine.com/articles/2013-01-10-vezjak-en.html

xv Vidi fotografiju: Trg slobode u čijem je središtu spomenik Narodnooslobodilačkoj borbi arhitekta Slavka Tiheca, koji je sudjelovao u modernističkom pokretu u sklopu kojeg su nastali novi spomenici revoluciji u Jugoslaviji.

xvi Tijekom nekoliko mjeseci, masovni urbani prosvjedi okupili su različite društvene grupe i pojedince različitih političkih afilijacija i različitih generacija, mlade i stare, radnike i studente, queerovce i prekarne, zelene, anarhiste i socijaliste. Svi su zahtijevali dubinsku socijalnu promjenu. Umjesto da se žale iz naslonjača, što je do tada bilo uobičajeno, ljudi su prešli u područje javnog prosvjeda. Za detalje o nastanku masovnog prosvjeda vidi moj tekst: http://www.newsocialist.org/679-a-ghost-is-haunting-slovenia-the-ghost-of-revolution

xvii Samo na slovenskom: http://www.imz-maribor.org. Opći ciljevi ove Inicijative su: aktivno sudjelovanje u gradskoj politici i prevencija korupcije; transformiranje postojećeg sistema kroz izgradnju zajednice aktivnih građana koja sudjeluje u širim narodnim borbama; rasprava o važnim temama; sustavno praćenje svih novih političkih odluka i aktivni utjecaj na alternativnu agendu. Inicijativa je također razvila specifične strategije za pojedine gradske četvrti s ciljem radikalne demokratizacije upravljanja gradom.