Sabine Cessou

Četvrt stoljeća nakon rušenja apartheida, vladajući Afrički nacionalni kongres, pokret najzaslužniji za rušenje tog sustava rasne diskriminacije, prvi se puta nalazi u opasnosti da izgubi vlast. To je posljedica brojnih skandala njegovog vodstva, no još više iznevjerenih obećanja uspostave ne samo rasne jednakosti, već i socijalne pravde

Voda, struja, škole… Južnoafrička Republika obara sve rekorde po broju prosvjeda na kojima se traži dobro funkcioniranje javnih servisa. Socijalna agitacija već je bila snažna u godinama prije dolaska Jacoba Zume na mjesto predsjednika države 2009. godine.1 Sada, međutim, doseže nove vrhunce i posebno je usmjerena protiv sedamdesetčetverogodišnjeg šefa države koji je 2014. izabran na drugi petogodišnji mandat. Rijeka ljudi razlila se 7. travnja po većini gradova u zemlji. “Zuma must fall” (“Zuma mora pasti”) pisalo je na brojnim transparentima. Riječ je o sloganu koji sliči na one koje su izvikivali studenti u rujnu 2015. godine – “Fees must fall” (“Školarine moraju pasti”). No i taj je slogan zapravo izveden iz onog istaknutog tijekom prosvjeda na Sveučilištu Cape Town 2014. godine, kojima se tražilo rušenje kipa britanskog kolonista Cecila Johna Rhodesa, simbola bijelog rasizma: “Rhodes must fall”.

Vlada koju predvodi Afrički nacionalni kongres (ANC) još od kraja apartheida 1991. i uspostave demokracije 1994. obećava “bolji život za sve”. No predana liberalnim mjerama, pokazuje se nesposobnom osmisliti obrazovnu politiku, pa dopušta sveučilištima da sama određuju cijene školarina. Suočene sa zahtjevima studenata, vlasti su reagirale slanjem policije, slično onome što su učinile u Marikani prilikom štrajka rudara 2012. Rudari su tada izvukli deblji kraj, a Marikana je ostala upamćena kao prvi masakr u Južnoj Africi od kraja apartheida. Trideset i četvero ljudi je ubijeno.

Tijekom veljače, u Pretoriji i Johannesburgu zabilježen je novi porast ksenofobnog nasilja usmjerenog protiv migranata, osobito onih iz Zimbabvea, Mozambika, Konga i Nigerije. Slični su se događaji odvijali i 2008. i 2015. godine. To je nasilje svojevrsni barometar nezadovoljstva u crnačkim slamovima. Nezaposlenost pogađa 27 posto radno aktivnog stanovništva i to prema službenim, vrlo ograničenim podacima, koji ne uzimaju u obzir dva milijuna ljudi koji su već odustali od potrage za poslom. Siromaštvo ostaje endemsko (42 posto stanovništva) i pogađa prije svega crnačku većinu, koja čini 79 posto od 55 milijuna Južnoafrikanaca.

Nezadovoljstvo je gotovo opipljivo u zemlji čiji bi građani voljeli da “padne” sve osim randa, nacionalne monete. No početkom travnja, on je u svega jednom tjednu izgubio 8 posto vrijednosti, nakon otpuštanja ministra financija Parvina Gordhana 30. ožujka. On je naime kritizirao predsjednika kojeg prate brojni skandali zbog nedovoljne transparentnosti javnih financija.

Nakon dugog spora s Thuli Madonselom, šeficom ureda koji nadzire rad javnih službi, Zuma je u rujnu prošle godine morao prihvatiti obavezu da vrati novac u vrijednosti 480.000 eura. Riječ je o javnim sredstvima koja je potrošio za izgradnju privatne rezidencije u Nkandli, svom rodnom selu. U drugom skandalu, otkriveno je kako je njegova dvadesetpetogodišnja kćer, inače studentica umjetnosti, postavljena za direktoricu ljudskih resursa u Ministarstvu telekomunikacija. Za taj je posao dobivala godišnju plaću od 100.000 eura.

Njegov nećak, Clive Khulubuse Zuma, veliki je rudarski magnat s otrovnom reputacijom koji u svom posjedu ima brojne firme i koncesije, uključujući i one naftne, u Demokratskoj Republici Kongu. Pripada tzv. crnoj buržoaziji koja voli cigare i skupe automobile, usko je vezana uz vlast i sasvim bezosjećajna za patnje onih koji su u podjeli karata nakon pada apartheida prošli lošije. Još 2015. godine osuđen je za lažno prijavljivanje bankrota u jednom rudniku koje je bez posla ostavilo pet tisuća radnika.

Do otkrića ovih skandala došlo je u ekonomski nepovoljnom periodu. Izbijanjem međunarodne financijske krize 2008. godine, ova zemlja koja se s BDP-om od 6800 dolara po stanovniku vodi među one sa srednjim prihodima, završila je svoj period rasta koji je trajao od početka 2000-ih. Stalni štrajkovi u sektoru rudarstva i pad cijena ruda na svjetskom tržištu otežavaju ekonomsku aktivnost. Nakon mršavih 1,3 posto 2015. godine, rast se prošle godine usporio na samo 0,3 posto, prema procjenama regionalnog tijela Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) objavljenima u travnju. Klimatski fenomen El Niño izazvao je najtežu sušu u posljednjih trideset godina. Kao tradicionalni izvoznik i najveći afrički proizvođač kukuruza, Južna je Afrika prošle godine morala uvoziti tu robu. Kućanstva, koja su prosječno zadužena do razine od 78 posto prihoda, žive iznad svojih mogućnosti, potaknuta na zaduženje bogatom ponudom potrošačke robe.

Rast nezadovoljstva

U tom kontekstu, otpuštanje ministra financija izazvalo je pad rejtinga zemlje kod međunarodnih agencija. Pored toga Zuma čak i u vlastitoj stranci nailazi na sve otvoreniju opoziciju. Ne prođe ni tjedan dana bez da neki visoki dužnosnik ANC-a (uključujući npr. i glasnogovornika stranke) ne pozove na njegovu ostavku. Nezadovoljstvo je toliko da šef države za Praznik rada nije uspio održati govor od zvižduka sindikalaca.

U sjeni prosvjeda, određeni događaji najavljuju moguću brzu ali mirnu političku promjenu, kakve su rijetke na afričkom kontinentu. U Alžiru, Zimbabveu i Angoli, gdje su na vlasti bivši oslobodilački pokreti slični ANC-u, državne su strukture ostale čvrsto vezane uz stranke koje svoju vlast čuvaju pod svaku cijenu. Južna bi Afrika mogla biti iznimka zbog svojeg specifičnog povijesnog puta. “Dvadeset i šest godina nakon kraja rasističkog režima, očekivanja srednje klase koja je sada višerasna, kao i određenih institucija poput pravosuđa, medija i sindikata, puno su veća”, objašnjava politolog William Gumede koji predaje na Sveučilištu u Witwatersrandu.

Lokalni izbori održani u kolovozu 2016. godine pokazali su sklonost birača da kazne vladajuću stranku. ANC je izgubio vlast u tri najveća grada u zemlji: ekonomskom središtu Johannesburgu, Tshwaneu (nekadašnjoj Pretoriji) i lučko-industrijskom centru Nelson Mandela Bayu (bivši Port-Elizabeth). Ti su gradovi prešli pod kontrolu Demokratskog saveza (DA), najveće opozicijske stranke liberalne orijentacije, koja je ukupno dobila 26,5 naspram 54 posto glasova za ANC.

Demokratski savez na vlasti je u Cape Townu od 2006. i u provinciji Zapadni Rt od 2009. godine, a ta bivša stranka bijelaca i ljudi miješane rase odlučila se proširiti i pomladiti. Predsjednica Helen Zille je 2015. prepustila poziciju Mmusiju Maimaneu. Ovaj tridesetšestogodišnji crnac, koji je u braku s bjelkinjom, rođen je u Sowetu. Danas je poduzetnik i evangelički propovjednik s diplomom iz psihologije, javne uprave i teologije, koji obećava da će zemlju “osloboditi osloboditelja”. U parlamentu oštro napada Zumu na jeziku zulu: “Pristajem zvati vas ‘vaša ekselencijo’ iako u vezi vas nema ništa sjajno”. Iako pristalica ekonomskog liberalizma, obećava da će ublažiti socijalne razlike, što je ANC propustio učiniti. No od ove političke dinamike najsiromašniji ne mogu previše očekivati: raniji sukob između stranaka bijelaca i crnaca sada bi mogla zamijeniti periodična izmjena na vlasti tih stranaka – koje su podjednako liberalne u svojim ekonomskim programima.

Još jedna naznaka dubokih promjena je objava Sindikata radnika u metalurgiji (NUMSA), najvećeg sindikata u zemlji koji intenzivno radi na jačanju drugih, da osniva novu sindikalnu središnjicu. Nova Južnoafričkih federacija sindikata (SAFTU) već ima 700.000 članova. Njezino osnivanje znatno je oslabilo Kongres južnoafričkih sindikata (COSATU), povijesnog saveznika ANC-a koji, zajedno s Južnoafričkom komunističkom partijom (SACP), čini tročlanu koaliciju na vlasti od 1994. godine. S milijun i pol članova COSATU ostaje moćan, no sada strahuje od mogućih priključivanja članova novoj središnjici.

Zwelinzima Vavi, popularni pedesetpetogodišnji bivši generalni sekretar COSATU-a, a sada sekretar SAFTU-a, spada među najžešće kritičare Zume. “Absolutely No Consequences” (“bez ikakvih rezultata”) nadimak je koji je dao ANC-u u studenom 2012., a koji je u međuvremenu postao popularan. I danas često proziva nekažnjivost članova vladajuće stranke. “Koja je vrijednost demokracije za radnike?” i “zašto država i nakon apartheida služi samo bogatima?”, nedavno je javno pitao. Vavi, koji je još uvijek član ANC-a, se izgleda priprema za izbore 2019., čime bi se mogla ostvariti najgora noćna mora njegovih stranačkih drugova: stvaranje masovne stranke lijevo od ANC-a koja bi bila povezana sa sindikalnim pokretom. To se 1999. dogodilo u susjednom Zimbabveu, gdje je bivši sindikalni lider Morgan Tsvangirai osnovao Demokratski pokret za promjene.

Smjena generacija

Prijetnja je tim veća što u Južnoj Africi crnački sindikati imaju barem jednako snažan povijesni legitimitet kao i ANC. Kao sin rudara i sam rudar, Vavi je 1987. vodio štrajk u Anglogoldu, jedan od onih koji su potpuno paralizirali režim apartheida u trenutku kada je bio izložen međunarodnim sankcijama. Još od 1994. sindikati čine unutarnju opoziciju ekonomski liberalnim politikama koje provodi ANC. Taj zaokret ranije socijalističkog ANC-a izveo je Nelson Mandela 1996., bez konzultacija s bazom. Simbol tog zaokreta je odustajanje od opsežnog Plana rekonstrukcije i razvoja. Sindikati, poput lijevog krila ANC-a, optužuju vodstvo stranke da je učinilo previše kompromisa, ali i da je pospješilo nastanak nove crnačke buržoazije čiji su članovi ljudi bliski vlasti.

Iako se tročlana koalicija sindikata, ANC-a i komunista nije raspala, čini se da je COSATU pred implozijom, a to bi uskoro moglo čekati i ANC koji do kraja ove godine treba održati kongres. On bi prema svemu sudeći mogao biti jednako buran kao onaj održan 2007. u Polokwaneu na kojem su se suprotstavile pristaše predsjednika Thabe Mbekija (na položaju od 1999. do 2008.) i Zume. Izazivač je tada pokušavao ostaviti dojam borbenosti, pjevajući između ostalog pjesmu iz vremena borbe protiv apartheida Umshini Wami (“Dajte mi pušku”). Zuma je iskoristio nepopularnost Mbekija i rascjep unutar ANC-a između lijevog krila nezadovoljnog neoliberalnim politikama i klike povezane s poslovnim krugovima koja je podržavala program Black Economic Empowerment (Crnačko ekonomsko osnaživanje), pokrenut 2002. godine.

Prema planu aktualnog predsjednika, naslijediti ga je trebala bivša supruga Nkosazana Dlamini-Zuma, što bi mu omogućilo da u budućnosti izbjegne kazneni progon. Protiv njega se trenutno pripremaju optužnice za čak 783 kaznena djela, između ostalog i za primanje mita prilikom potpisivanja ugovora o kupnji oružja s francuskom tvrtkom Thales 1998. godine. Dlamini-Zuma, po zanimanju liječnica, bivša je ministrica u vladama Mbekija i Zume, kojoj je bivši muž pomogao da bude izabrana za predsjednicu Komisije Afričke unije. Tamo je podržavala predsjednike Zimbabvea Roberta Mugabea i DR Konga Josepha Kabilu, koji su dokazano varali na izborima, čime je oštetila međunarodni imidž Mandeline zemlje.

Većina pretendenata na mjesto šefa ANC-a ne pobuđuje baš neku nadu u poboljšanje. Među njima su rudarski magnat Tokyo Sexwale i Cyril Ramaphosa, koji je za vrijeme apartheida bio generalni sekretar sindikata rudara da bi kasnije postao prvi crni milijarder u zemlji, a danas je na funkciji prilično nevidljivog zamjenika predsjednika. Još jedan bivši sindikalni vođa, Kgalema Motlanthe, bio je potpredsjednik za vrijeme Mbekija, a onda kratko vrijeme vršitelj dužnosti predsjednika. Mnogi smatraju kako on ima integritet koji toliko nedostaje ANC-u. No istodobno nema karizmu koja bi mu omogućila da privuče dovoljno pristaša.

Postoji snažna mogućnost da će ANC izgubiti izbore 2019. ili da će barem biti prisiljen vladati u koaliciji. “Birači ANC-a su sve stariji i ruralniji”, smatra Gumede. “Osim toga, lokalni izbori prošle godine su pokazali da je svaki glas bitan. Novi načelnici iz Demokratskog saveza bolje upravljaju gradovima nego što su to činili oni iz ANC-a. Vladajuću stranku više nitko ne smatra motorom promjena, već dapače preprekom”.

Mlađe crnačko stanovništvo više ne osjeća lojalnost prema ANC-u kao njihovi stariji sugrađani. Sada punoljetni, pripadnici generacije born free (rođenih na slobodi, odnosno nakon 1991.), suočavaju se s trostrukom krizom: ekonomskom, političkom i kulturnom. Zahvaćeni globalizacijom, ovi nasljednici Stevea Bikoa možda i dalje sanjaju bolji svijet, ali su puno više zainteresirani za “dobar život” ovdje i sada. S obzirom na duge godine siromaštva i potlačivanja koje su trpjeli njihovi roditelji za vrijeme apartheida to i ne čudi previše.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović


1 Vidi “Trois émeutes par jour en Afrique du Sud”, Le Monde diplomatique, ožujak 2013.