Teza američkog neokonzervativca Francisa Fukuyame o kraju povijesti označila je ideološki kraj Hladnog rata i natjecanja društveno-ekonomskih paradigmi koje je duboko obilježilo nasilnu povijest dvadesetog stoljeća. U padu Berlinskog zida i kraju tzv. realsocijalizma, Fukuyama je prepoznao konačni sud povijesti u korist slobodnotržišnog kapitalizma i liberalne demokracije. Otada nadalje, prorekao je, povijest će se kretati u nedramatičnom spektru sitnih rekalibriranja pravila igre jednog i jedinog mogućeg sustava, i time konačno prestati biti Povijest s velikim (i krvavim) početnim slovom. Tehnokratski san u kojemu se spajaju vjera u blagotvornu nepogrešivost nevidljive ruke i njezine dubinske komplementarnosti s procedurama liberalne demokracije postao je univerzalnom ideologijom epohe koja je za sebe tvrdila da je svaku ideologiju ostavila iza sebe.

Fukuyamina teza među političkim, intelektualnim i ekonomskim elitama Jugoslavije primljena je, po svemu sudeći, više kao potvrda vlastitih futuroloških intuicija nego kao otkrivenje. Duboka ekonomska i socijalna kriza jugoslavenskog projekta 1980-ih, socijalni nemiri i polarizacije republičkih vodstava u ogorčenoj rovovskoj borbi za uspostavu novog odnosa snaga poslije Titove smrti, ideološki su se reflektirali u tihom (i ne tako tihom) uvjerenju da jedini izlaz predstavlja što brža integracija sa Zapadom. Iz perspektive jugoslavenske dužničke krize i političke pat-pozicije 1980-ih, posebno se Zapadna Europa činila kao mjesto gdje je za svaku balkansku “iracionalnost” i disfunkcionalnost odavno pronađeno racionalno i funkcionalno rješenje. A već tada je, u liku MMF-a, na terenu bio prisutan i moćan pedagoški agent “neophodne racionalizacije i modernizacije”, koji je kao panaceju za sve jugoslavenske boljke nudio sve veće doze Vašingtonskog konsenzusa i nove cikluse “strukturne prilagodbe”.

No putovanje nakraj povijesti tadašnje će Jugoslavene voditi preko krvave zaobilaznice raspada zajedničke federacije i etničkog nasilja. Nacionalizam stupa na scenu ne samo kao agent razrješenja posttitovske pat-pozicije, nego i kao paradoksalna babica rođenja novih, “europskih” državica, s mandatom da nasilno pokida sve spone s jugo-balkanskom prošlošću. Čišćenje tragova kontaminacije Balkanom i Jugoslavijom tako je, posebno za Hrvatsku pod Tuđmanom, postao prvi čin na putu zamišljene “europske normalizacije”. Kako je ideološki označitelj “Balkan” obuhvaćao i socijalističko samoupravljanje i njegove institucije, stvorena je snažna legitimacija za šok-terapiju njihove brze eliminacije – ideološki bezbolne, usprkos svim socio-ekonomskim traumama koje je podrazumijevala. Tehnike “realizacije” Tuđmanova sna o “povratku u zapadnoeuropski civilizacijski krug” zemlju su, međutim, brzo dovele u poziciju relativne međunarodne izolacije i stopirale procese euroatlantske integracije. Oni koji su došli poslije njega, trudili su se – s manje ili više retoričkog entuzijazma – distancirati od sada već kontraproduktivnog imaginarija agresivnog nacionalizma, ali u ime vjernosti temeljnom idealu što bržeg “povratka u Europu”. Diskontinuiteti retorike i stila upravljanja tako su prikrivali dubinske kontinuitete političkog usmjerenja. Pred pozadinom tog temeljnog konsenzusa, politička diferencijacija nužno se odvijala na terenu kulturalnih preferencija, često i posredstvom opozicije urbano/ruralno. Kulturno je tako postalo povlašteni teren političkog samopozicioniranja, dok su socio-ekonomske politike rekonceptualizirane u jeziku administrativne racionalnosti i svladavanja prepreka na putu k neupitnom zajedničkom cilju članstva u Europskoj uniji, kao zadanoj točki dospijeća i fantazmatskom mjestu projekcije buduće civiliziranosti i poopćenog blagostanja. Time su ujedno sve rasprave o socio-ekonomskoj naravi i poželjnosti procesa prilagodbe depolitizirane i stavljene ad acta i prije nego što su pokrenute.

Duboka kriza kapitalizma nedavno je Fukuyamu ponukala da tezu o kraju povijesti podvrgne reviziji. Nekadašnji trijumfalizam zamijenili su nelagoda i oprezno upućivanje na opasnosti od dereguliranih financijskih tržišta i rastuće nejednakosti. Povijest, kao ime za temeljne nerazriješenosti kontradikcija postojećih društvenih odnosa, tako se osvetila proroku njezina preuranjenog kraja.

Nositelji hrvatske verzije ideologije o kraju povijesti pokazali su se otpornijim od svog velikog američkog učitelja. Kriza eurozone na ideološkoj razini tako nije ozbiljnije ni registrirana, niti je pobudila dublji analitički interes za strukturne uzroke posustajanja europskog projekta. Umjesto toga, svjedočili smo automatizmu recikliranja formula o izvjesnosti njegova skorog oporavka. Previše dugo već teleološki narativ o Europi kao historijskom rješenju za sve socio-ekonomske i političke poteškoće ovih prostora čini osnovni okvir tumačenja vlastite povijesti da bi se društvene elite (i ne samo one) usudile dovesti ga u pitanje. Ovisnost o prijeđenom putu – i socio-ekonomska i ideološka – ne čini samo nezamislivima alternative, nego i svaki pokušaj ozbiljnije, sistematične kritike. Fantazmatski objekt “Europa”, pobrkan s realno postojećom Europskom unijom, zaklonio je pristup prozaičnoj kriznoj realnosti projekta kojemu se Hrvatska 1. srpnja konačno pridružuje. Ako je euro-entuzijazam uslijed rekordno dugog procesa pristupnih pregovora u javnosti i splasnuo, ono što ga je zamijenilo ipak nije navodno široko rasprostranjeni euro-skepticizam, nego euro-fatalizam: uvjerenje o EU-u kao jedinoj mogućoj budućnosti pokazuje da je u stanju ideološki život nastaviti i bez dojučerašnjih retoričkih pozlata.

Pa ipak, povodom službenog ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja od dežurnih apologeta svega “neminovnog” ne treba očekivati prigušene tonove. Slavljeničko prigodničarstvo omiljeni je žanr medijskog podsjećanja na temeljne konsenzuse. Uredništvo hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea odlučilo je tim povodom dati prostora kritičnijim glasovima i slavljeničkim govorima idealnom objektu Europe suprotstaviti podsjetnike na realnost Unije u krizi. Dosje koji slijedi donosi kratke komentare autora iz regije, autora s europske periferije i autora iz zemalja centra. Iako se ne slažu nužno u svakom aspektu analize ni po pitanju dugoročnih perspektiva europskog projekta, zajednički im je nazivnik ipak da Europsku uniju, danas više nego ikada prije, vide kao prostor žive povijesti – povijesti u emfatičnom smislu riječi, kao prostor prožet dubokim društvenim i političkim kontradikcijama i neizvjesnostima. U turbulencijama koje slijede, i Hrvatskoj će biti bolje da svoje dugo kultivirane i dragocjene iluzije ostavi na ulazu. Ulazeći u prostor povijesti, ulazi u prostor borbe.

Uredništvo