François Poulet

Rigidno prohibicionistička politika borbe protiv međunarodne trgovine i konzumacije droge je zakazala. Broj korisnika u svjetskim razmjerima i dalje raste, šverceri se bogate, a krajnji korisnici kriminaliziraju. U mnogim zemljama tom popisu neuspjeha i nuspojava treba dodati još i eskalaciju nasilja, ponegdje na rubu građanskog rata niskog intenziteta. Ne čudi da sve više zemalja traži alternativne pristupe i načine “mekog” zaobilaženja krutih zahtjeva SAD-a i UN-a

“Rat protiv droge je propao.”[i] Izvješće objavljeno 30. rujna 2013. u British Medical Journalu otklonilo je svaku sumnju u to. Prohibicionistička politika, čiji se početak veže uz ime američkog predsjednika Richarda Nixona koji je 17. srpnja 1971. drogu proglasio “državnim neprijateljem broj jedan”, nije ispunila svoja obećanja. Od 1990. do 2010. prosječna cijena opijata pala je za čak 74 posto, a kokaina za 51 posto, uzimajući u obzir inflaciju i povećanje čistoće proizvoda.[ii] Je li došlo vrijeme za novu metodu borbe protiv pošasti opojnih droga, poput one u američkim saveznim državama Colorado i Washington ili pak u Urugvaju?

Razmišljanjem o drugačijim metodama ne umanjujemo težinu i značaj fenomena. Procjenjuje se da tržište droge, s gotovo dvjesto milijuna klijenata, ostvaruje prihod u iznosu od 300 milijardi dolara, gotovo jednak bruto domaćem proizvodu (BDP) Danske. No zbog činjenice dugotrajnosti ovog problema ne bismo trebali zanemariti duboke promjene koje se ipak događaju.

Kao i ranije, gotovo sav kokain na svjetskom tržištu dolazi iz tri andske zemlje: Bolivije, Kolumbije i Perua. Afganistan i dalje proizvodi 80 posto svih opioida (heroina i opijuma) koji se prodaju u svijetu. No sve veći dio tih proizvoda na putu za Europu danas prelazi preko afričkog kontinenta i pritom snažno destabilizira lokalne ekonomije i institucije.[iii]

Kao i kod drugih ekonomskih aktivnosti, potražnja raste u zemljama u razvoju. Dok se konzumacija u SAD-u ne prestaje smanjivati od 2006., Brazil je sada na drugom mjestu po potrošnji na svjetskom tržištu kokaina. I na drugim kontinentima i kod drugih proizvoda zbivaju se slične promjene: povećanje potražnje heroina u Kini i Jugoistočnoj Aziji nadoknađuje njezino smanjenje u Istočnoj Europi. Iako su glavna tržišta i dalje na globalnom Sjeveru (uključujući Rusiju), središte gravitacije potražnje danas se sve više pomiče, pa bi u ne tako dalekoj budućnosti međusobna trgovina između zemalja Juga mogla postati značajnija od trgovine od Juga prema Sjeveru.

Trgovina drogom – avangarda globalizacije?

Malo je koja ekonomska djelatnost u potpunosti provela u djelo naputke Svjetske banke o “iskorištavanju ogromnih prilika koje pruža globalizacija ekonomije” kao međunarodni šverc droge. Osim što su se okoristili naglim razvojem transkontinentalnog morskog i zračnog prijevoza te dominantnom logikom laisser faire, laisser passer (neka svatko čini što želi i neka sve ide svojim tokom), koja ograničava carinske kontrole, prema mišljenju Međunarodnog odbora za kontrolu narkotika (INCB), šverceri droge “koriste i usluge visokokvalificiranih informatičara kako bi izbjegli policiju, uskladili pošiljke i oprali novac”.[iv] Osim toga, nedostatak financijske regulacije i pojava više ili manje zakonitih financijskih puteva preko poreznih oaza (zemalja s povoljnim fiskalnim režimom) pružili su im bezbroj mogućnosti za recikliranje profita.

Mafijaškim mrežama pogodovalo je masovno osiromašenje gubitnika globalizacije. Ruralni ili urbani, svi oni tvore neiscrpnu “rezervnu armiju” za proizvodnju i prijevoz droga. No politička ekonomija ovog tržišta do karikaturalnih razmjera imitira nepravednosti drugih međunarodnih djelatnosti, kao što su agrobiznis ili tekstilna industrija. Naime, 2008. godine samo se 1,5 posto profita od prodaje kokaina u SAD-u vratilo malim proizvođačima koke, dok su mreže koje organiziraju distribuciju na američkom teritoriju ugrabile 70 posto[v] i zatim to uložile u proizvodnju luksuzne robe ili razne druge sektore kroz koje peru prljavi novac (nekretnine, kockarnice, turizam, uredi za pravno savjetovanje).

Međunarodna suradnja u borbi protiv droge započinje 1909. godine. Tada su Sjedinjene Države, koje će ubrzo “otkupiti” Filipine od Španjolske i tako postati važan igrač na Pacifiku, okupile šačicu država u Šangaju kako bi ih uvjerile u potrebu iskorjenjivanja pošasti opijuma na Dalekom istoku. Prije nego ispunjavanje nekakvih moralnih dužnosti, ovaj sastanak je u prvom redu bio sredstvo za rušenje engleskog monopola nad trgovinom opijuma i istovremeno pridobivanje naklonosti kineskih vlasti. Već su se tada nazrele glavne značajke međunarodnog režima koji će zavladati u drugoj polovici 20. stoljeća: prohibicionističke tendencije, naglasak na gašenju ponude i sve jači utjecaj SAD-a…

Institucionalnu strukturu koja jamči funkcioniranje sustava danas tvore tri agencije Ujedinjenih naroda sa sjedištem u Beču. Tijelo koje donosi odluke, Komisija za opojne droge, sastavljena od pedeset tri zemlje s mandatom od četiri godine, donijela je tri glavne konvencije protiv droge.[vi] INCB, koji sam sebe predstavlja kao “gotovo sudsko tijelo”, ispituje nacionalne politike više od stotinu osamdeset država koje su usvojile te konvencije. Tim dvama organima na logističkom i administrativnom planu pomaže Ured za droge i kriminal Ujedinjenih naroda (UNODC). I on pruža tehničku podršku državama u borbi protiv šverca, prvenstveno programom kontrole kontejnera koji se provodi u desetak zemalja Latinske Amerike i Afrike.

Rješavanje pitanja opojnih droga obilježeno je neravnotežom između Sjevera i Juga. Suprotno tržištu oružja na kojemu se cijeni proizvodnja (jer otvara radna mjesta na Sjeveru), a osuđuje kupovina (zemlje Juga), za ovo je tržište tipično da se odgovornost prebacuje na zemlje proizvodnje (ili na potrošače proizvoda “za siromašne”, poput opijuma, kanabisa ili lišća koke). Njih najčešće zapada teret kontrole.

No ovaj režim kontrole ipak uživa visoku razinu političke potpore, kakvom se malo koji međunarodni sustav može pohvaliti. Za to je velikim dijelom zaslužna diplomatska aktivnost SAD-a koja traje više od stoljeća, u prvom redu putem jednostranog procesa “certifikacije”, čiji je cilj godišnje razvrstavanje zemalja na temelju toga poštuju li svoje “obaveze iz međunarodnih sporazuma protiv droga”. Još donedavno, prednosti vođenja neovisne nacionalne politike u ovom području nisu bile dovoljno značajne da bi se za njih platila cijena odmicanja od prohibicionističkog etosa, izražena u ugledu i dobrim odnosima sa SAD-om.

No beskompromisnu fanatičnu politiku SAD-a ponekad prilagođavaju, odnosno potkopavaju geopolitičke preokupacije Bijele kuće. Od Mjanmara preko Sicilije do Nikaragve, američke su tajne službe zbog imperativa Hladnog rata redovito podržavale mreže protoka opojnih droga kako bi pomogle financiranju borbe protiv “komunističke prijetnje”. Kada su u prosincu 1989. marinci svrgnuli s vlasti panamskog predsjednika Manuela Noriegu, nekadašnjeg saveznika i ozloglašenog švercera droge, započelo je razdoblje tijekom kojega je “rat protiv droge” zauzeo značajan geostrateški položaj u ideološkoj praznini nastaloj po završetku Hladnog rata. Tako se američka agencija za suzbijanje droge, DEA, osvetila Središnjoj obavještajnoj agenciji SAD-a (CIA-i): borba protiv šverca droge više se ne žrtvuje u ime geopolitičkih interesa, već njima upravlja.

Nakon napada 11. rujna 2001., rat protiv droge postao je jedan od dijelova šireg rata, onoga čiji je cilj “uništiti terorizam”. Stratezi Pentagona smatraju da situacija u Afganistanu pokazuje kako se terorizam i švercerske mreže međusobno hrane, odnosno miješaju, u područjima u kojima “propale” države više nemaju vlast. No ondje, kao i u Kolumbiji, američke sigurnosne snage usmjerene su na mreže koje navodno financiraju “teroriste”, dok se narkobosove rijetko uznemirava kada su povezani sa savezničkim vlastima.[vii]

Otpor prohibicionističkoj rigidnosti

Potez Urugvaja, prve zemlje koja je legalizirala upotrebu kanabisa u nemedicinske svrhe, ipak nije bio grom iz vedra neba. Posljednjih je godina otvoreno nekoliko novih bojišta na osnovi iste procjene. Naime, ne samo da je sadašnji sustav neučinkovit, jer se broj potrošača ne smanjuje, nego proizvodi i niz sve manje prihvatljivih nuspojava.

Prva metoda, inicirana prije više od deset godina, zagovara “smanjenje rizika” i pitanje javnog zdravlja pretpostavlja cilju suzbijanja uporabe droga. Metoda se provodi programima zamjene igala, otvaranjem prostora za konzumaciju i testiranjem kakvoće proizvoda i danas se provodi u nekoliko europskih zemalja. Međutim, i dalje je isključena iz odluka Komisije za opojne droge, zbog žestokog otpora prohibicionistički nastrojenih zemalja pod vodstvom SAD-a i Rusije.

Znanstvenik David Bewley-Taylor smatra da takva nepopustljivost uzrokuje proces “mekog napuštanja” međunarodnih sporazuma, pa tako brojne države (među kojima su Njemačka, Nizozemska, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Portugal i Brazil) “zaobilaze prohibicionističku normu iskorištavajući savitljivost ugovora, a da tehnički ne izađu izvan okvira pravnih propisa”.[viii] Zaoštravaju se napetosti između Međunarodnog odbora za kontrolu narkotika i agencije Ujedinjenih naroda zadužene za borbu protiv AIDS-a (UNAIDS).

Dekriminalizacija posjedovanja malih količina kanabisa jedan je od načina na koji se istovremeno poštuju međunarodni ugovori koji zabranjuju legalizaciju, ali i odmiče od njihovih originalnih namjera. Brojne države Europe i Latinske Amerike koje su se odlučile za ovakav kompromis vođene su kombinacijom promjenjivog udjela praktičnih (smanjiti sredstva uložena u progon potrošača) i filozofskih (uporaba lakih droga spada u odlučivanje o vlastitom tijelu) argumenata.

Danas su ulogu predvodnika, koju je dugo igrala Nizozemska sa svojim sustavom coffee shopova, a koja se sastoji u dekriminalizaciji prodaje, preuzeli Urugvaj i američke države Colorado i Washington (kojima bi se uskoro mogao pridružiti i New York), na veliko nezadovoljstvo predsjednika INCB-a. Raymond Yans upozorio je Montevideo na posljedice metode koja prijeti “integritetu sustava ugovora” i nije se ustručavao od predsjednika Baracka Obame zatražiti da se pozove na federalni zakon koji zabranjuje legalizaciju, kako bi poništio rezultate referenduma čiji je ishod bila legalizacija u spomenutim državama.

Treća os otpora razvija se od 2012. u samom središtu regije u kojoj se borba protiv droge, uz pomoć SAD-a, vodila s najviše entuzijazma. Procesom koji su započeli kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos i gvatemalski predsjednik Otto Pérez Molina, uz značajnu podršku meksičkog predsjednika Enriquea Peñu Nietoa, ove se zemlje nastoje povući iz “rata” u kojemu je nemoguće pobijediti i koji znatno povećava stopu kriminaliteta i korupcije, a pritom guši sudstvo. Srednjoamerički predsjednici pokazali su dosad nezamislivu odvažnost kada su na sastanku u ožujku 2012. (u prisustvu američkog potpredsjednika Joea Bidena!) pristali uz Gvatemalu koja je predložila osmišljavanje alternativnih mehanizama borbe protiv šverca droge, poput dekriminalizacije prijevoza kokaina na putu za SAD.

Ova je inicijativa dodatno zbunjujuća za Washington jer se odvija u sferi njegovog izravnog utjecaja a pritom je još i vode konzervativne političke figure. U izvješće Svjetske komisije za drogu koje su 2011. potpisali bivši predsjednici Fernando Henrique Cardoso (Brazil), Ernesto Zedillo (Meksiko) i César Gaviria (Kolumbija), istaknuta su tri tipa zahtjeva u vezi “promjene režima svjetske zabrane droge”.[ix]

Iako se slabljenje prohibicionističkih ideja doima nepovratnim, posebice u američkom javnom mnijenju, budućnost međunarodnog režima kontrole i dalje je teško predvidjeti. Hoće li doći do omekšavanje konvencija? Proširenja mogućnosti “mekog napuštanja” normi? Većeg broja otvorenih napuštanja na urugvajski način, koja bi Ujedinjenim narodima danas bilo vrlo teško sankcionirati? O tome će odlučiti odnosi moći u međunarodnoj politici.

S francuskog prevela: Dora Slakoper



[i] “International ‘war’ on illegal drugs is failing to curb supply”, BMJ Open, 30. rujna 2013., blogs.bmj.com

[ii] Ibid.

[iii] Vidi Anne Frintz, “Trafic de cocaïne, une pièce négligée du puzzle sahélien”, Le Monde diplomatique, veljača 2013.

[iv] “Izvješće 2008.”, OICS, Beč, 2009.

[v] “Svjetsko izvješće o drogama 2010.”, UN-ov Ured za droge i kriminal, Beč, 2010.

[vi] Jedinstvena konvencija o opojnim drogama (1961.), Konvencija o psihotropnim tvarima (1971.) i Konvencija protiv nezakonitog prometa opojnim drogama i psihotropnim tvarima (1988.).

[vii] Vidi Julien Mercille, “La guerre aux drogues des Etats-Unis, prétexte ou réalité?”, Alternatives Sud, vol. 20-2013/3, Louvain-la-Neuve.

[viii] David Bewley-Taylor, “The Contemporary International Drug Control System: A History of the Ungass Decade”, IDEAS Reports, London School of Economics, listopad 2012., www.lse.ac.uk

[ix] Izvješće Svjetske komisije za politiku borbe protiv droge, Rio de Janeiro, lipanj 2011.