Elizabeth Rush

U glavni grad Perua već se desetljećima slijevaju mase prognanika i osiromašenih seljaka iz unutrašnjosti zemlje. Nekontrolirani demografski rast ubrzo je rezultirao spontanom i neformalnom urbanizacijom zona oko grada. Zbog iznenađujuće funkcionalnosti, kooperativnih zajednica i relativno prihvatljivih uvjeta života u usporedbi sa slamovima u drugim zemljama, predgrađa Lime zainteresirala su urbaniste diljem svijeta. No agresivno promicanje vlasničkih titula nad zemljom prijeti uništenjem tog naslijeđa

Te siječanjske subotnje večeri stotinjak osoba se okupilo kako bi proslavilo drugi rođendan Los Alamosa, improviziranog naselja. Drugdje u svijetu slično bi se mjesto nazivalo sirotinjskim dijelom grada, slamom ili skvoterskim kampom. U Limi nosi melodičnije ime pueblo joven, doslovno “mlado naselje”. Optimizam u izrazu prenosi stanje duha svojstveno za peruanski glavni grad, gdje se kolektivno naseljavanje slobodnog komada zemlje, pa makar i na neformalan i neregularan način, smatra posve normalnim oblikom procesa urbanizacije. Tijekom vremena neka od tih “mladih naselja” zauzela su mjesto među najživljim četvrtima glavnog grada.

U Los Alamosu večer je u punom zamahu, gomila pleše na makadamskom podiju u ritmu salsa orkestra smještenog na klimavoj pozornici i ispija pivo zagrijano vrućim zrakom ljetne noći. Sutradan ujutro ambijent se mijenja: mlado naselje je postalo grad duhova. Natpisi i zastavice još krase daščare od šperploče raštrkane po stjenovitoj dolini koja se penje uzbrdo; ali nigdje žive duše, tek šačica anemičnih pasa koji drijemaju na suncu. Kucamo na svaka vrata, bez uspjeha, sve dok netko na kraju ne otvara. “Nakon jučerašnje proslave ljudi su bilo toliko iscrpljeni da su se vratili tamo gdje žive, u Huaycán, zone C i D”, objašnjava Leonarda, robusna žena s dvoje djece koja se drže za njezinu suknju. Muž joj radi u gradu kao čistač cipela i ne vraća se kući prije nego što padne noć. “Možete razgovarati sa mnom, ali ja ne znam puno”, kaže nam. Los Alamos ne broji više od tri obitelji koje ovdje stalno prebivaju, među kojima je i njezina.

Dugo vremena su se zauzimanja zemlje obavljala kolektivno. Omogućavala su siromašnim doseljenicima iz peruanskih planina da stvore mjesto za zajednički život ili da dijele svoje oskudne resurse. U današnje vrijeme većina seljačkog stanovništva, koje se “spušta u glavni grad” u nadi da će stvoriti bolji život, smješta se kako zna i umije, svatko u svom kutku.

Leonardina parcela smještena je šesnaest kilometara istočno od centra Lime, na najvišoj padini u dolini Huaycán. Sa svojega trijema mlada žena ima prekrasan pogled na grad, koji se prostire ispod sa svojim pravocrtnim cestama, parkovima, trgovinama, školama, cyber-kafeima, pečenjarnicama, grobljima i nogometnim terenima – tako brojnim nogometnim terenima.

Od kolektivne kooperacije do izloženosti tržištu

Prije četrdeset godina Huaycán je bio samo pustinja. Zatim je maoistička pobuna potresla i podijelila unutrašnjost te potaknula spiralu krvave odmazde koja je razorila peruansku ekonomiju i natjerala tisuće poljoprivrednika da potraže utočište u glavnom gradu. Slamovi su se množili, u početku u bliskom predgrađu, a zatim sve dalje od grada, sve do ove zaboravljene doline. Umjesto ignoriranja i proganjanja, lokalna vlast je odlučila pružiti pomoć izbjeglicama koji su pokušavali izgraditi dom na gradskom zemljištu. Provodi geološka i topografska istraživanja kako bi se sastavio plan razvoja. Doseljenici su vlastoručno izgradili infrastrukturu koju je propisao grad, a grad se u zamjenu obvezao osigurati im pristup vodi, struji i prijevozu. Novi pueblo joven bio je rođen.

Na međunarodnim konferencijama pueblos jovenes često su predstavljali kao model neformalnog urbanog razvoja. Doista, oni koji su niknuli između 1960. i 1980. zadivljuju svojom vitalnošću, svojim (relativnim) društvenim mirom i jakom uključenošću stanovnika u život naselja. Ali početkom devedesetih, pod vodstvom neoliberalnog predsjednika Alberta Fujimorija (1990. – 2000.), vlasnički list se nameće kao mjerilo svega, pogotovo u “rehabilitaciji” neformalnih naselja. Staro partnerstvo između vlasti i stanovnika bez zemlje zamijenila je lančana privatizacija životnog prostora, sa svrhom transformiranja stanovnika, prepuštenih na brigu trijumfalnoj tržišnoj ekonomiji, u maloposjednike.

Stanovništvo “mladih naselja” sagrađenih tijekom ili poslije ovog perioda još se bori, nekada i desetljećima, kako bi ih privatizirani davatelji usluga pristali spojiti na vodu ili struju. Sve češće i češće zemlja pogodna za gradnju mladog naselja prepuštena je špekulacijama tržišta nekretnina – u korist nekoga iz središta Lime. To rezultira povišenjem stanarina, što novim doseljenicima otežava pristup jedinom smještaju koji su si dosad mogli priuštiti.

Ispred Leonardine kuće prolazi elegantno obučena žena sa smartphoneom zataknutim za pojas traperica. “Moja majka bila je povijesna osnivačica Huaycána. Kupila je svu ovu zemlju 2008. od Collanaca (grupa urođenika)”, govori pokazujući na erodirane vrhove brda. Njezina majka nije bila jedina koja je iskoristila priliku. U okolici Lime lokalne “čunke” ilegalno oduzimaju zemlju namijenjenu doseljenicima, kako bi kasnije iznuđivale otkupninu od bilo koga tko se tamo želi trajno naseliti. Stariji doseljenici, smješteni niže u dolini, plate iznos, kampiraju na parceli nekoliko mjeseci, što je vrijeme potrebno za izgradnju privremenih daščara, pa se vrate u svoje stvarne domove i čekaju dolazak novih pridošlica poput Leonardine obitelji. U zemlji u kojoj su prilike za trgovanje nekretninama rijetke, kupovanje i prodaja tih komada zemlje za neke obitelji sa skromnim primanjima predstavlja način da upotpune svoje mjesečne prihode.

“Samo smo htjeli jedan mali komad zemlje gdje možemo posaditi neko povrće i poslati našu djecu u školu”, objašnjava Leonarda. Prije godinu dana, ona i njezina obitelj napustili su svoje selo, devet kilometara od Lime, blizu granice s Ekvadorom, kako bi započeli novi život u glavnom gradu. Ali prošlo je vrijeme kada su njima slični mogli zajednički zaposjesti zemlju bez ijednog centima. Za pribavljanje prava za naseljavanje šupice na brdu u vanjskom pojasu grada Leonarda i njezin muž morali su platiti ekvivalent od 2800 dolara, četiri svoja godišnja dohotka, dalekom susjedu u donjem Huaycánu.

“Nema tekuće vode, ni cesta, ni kanalizacije. Imamo struju, ali je ilegalna i jako skupa”, buni se Leonarda. Nenaseljene daščare obojane u šarene boje nižu se na brdu iza nje, kao šaka konfeta rasuta po pustinji. Dio konstrukcija ostaje nedovršen, pa nije rijetkost vidjeti četiri oker zida koja još čekaju krov. Na taj način često nastaju nove neformalne urbane zone, izgrađene od kartonskih kutija, cerada i željeza, što uglavnom nije razlog da se kasnije ne pretvore u četvrti podesne za stanovanje. Samo što se gornji Huaycán razlikuje od pueblos jovenes nastalih u prošlosti: to je grad napušten prije nego što je ikada bio nastanjen. Od svih nestašica koje more Leonardu, nedostatak susjeda sigurno je najgori.

Zlatno razdoblje neformalne urbanizacije

“Grad za sve” – slogan Lime pojavljuje se posvuda, u novom metrou glavnog grada, na cisternama usred sušnih brda, na radnim odijelima istražitelja zaduženih za procjenu vrijednosti zemlje preko koje prolazi rijeka Rímac. Trećina Peruanca živi u Limi, a jedan od tri stanovnika nastanjuje prostor koji mu ne pripada. Kroz cijelo prošlo stoljeće grad nije prestajao rasti uslijed priliva milijuna malih poljoprivrednika koje su s njihove zemlje izbacili poljoprivredni industrijalci, pobune Svijetlog puta[1] i njezinog brutalnog gušenja. Od 1940. do 1993. stanovništvo se povećalo 20 puta.[2] Sa svakim novim valom doseljenika bilo je sve manje prostora za njihov smještaj. Stoga su pridošlice počeli graditi svoje vlastite domove, svoje vlastite gradove na granicama periferije, bez ijednog dokumenta o vlasništvu. Na tom mjestu, gdje Andski Kordiljeri zaranjaju u Tihi ocean, oni koji nemaju sredstava da ostanu na zelenoj ravnici središta Lime, stvaraju si mjesto u geološkim pukotinama: planinskim podnožjima, pustinjskim zakucima i strmim dolinama.

Naposljetku je došlo vrijeme kada je Lima osjetila takav demografski pritisak da je država morala razviti jedinstveno partnerstvo s ruralnim doseljeništvom. Periferija glavnog grada bit će nakon toga zauvijek promijenjena. Godine 1971. dvjesto obitelji krenulo je zauzimati privatna zemljišta u prenapučenoj Pamploni kraj Lime. Na koncu ih se skupilo više od devet tisuća… Vlasti nisu bile ni približno spremne za kaos koji je prijetio. General Juan Velasco Alvarado, na vlasti od 1968. do 1975., isprva je odlučio prekinuti dotok hrane “osvajačima”, zatim ih autobusnim konvojem preusmjeriti prema ogoljelom području, ne znajući da je upravo time postavio temelje onome što će postati arhetip samoupravnog grada – Villi El Salvador.

Na karti Villa El Salvador izgleda jednako dosadno i predvidljivo kao bolnica. Ni najmanje krivine za lutanje u mreži ravnih ulica koje se sijeku pod pravim kutom i u jednakim intervalima. Velascova vlada napravila je nacrt grada i ostavila doseljenicima da se sami bave radovima. Od svog dolaska u Limu većinom nezaposleni[3], stanovnici su besplatno, vlastitim rukama, sagradili infrastrukturu: od poravnanja tla za ceste do kopanja rovova za cijevi za vodu. Godine 1975. Villa El Salvador već je dosegla trideset tisuća stanovnika, od kojih je većina raspolagala tekućom vodom i strujom samo pet godina nakon što su se preselili u pustinju.[4]

“Vlada i narod su se usuglasili da je, ako su doseljenici uložili dovoljan napor da izgrade temelje grada, odgovornost države da im pruži usluge ili da, u najmanju ruku, pronađe kompromis s njima”, objašnjava Daniel Ramirez Corzo, bivši doseljenik Ville El Salvador, koji je postao savjetnik gradonačelnika za pitanje smještaja. Nakon što je pokrenuo najsretnije razdoblje neformalne urbanizacije u povijesti Lime, ovaj grad niknuo ni iz čega postao je referenca za druge zajednice, kao što je donji Huaycán. Tijekom dva desetljeća nakon njegova stvaranja, stotine neformalnih gradova istog tipa počelo je nicati iz pustinjskog pijeska.

U tom zlatnom razdoblju ekonomski izbjeglice pridošli u grad smatrani su partnerima u širenju Lime. Oni su zaslužni za začuđujući uspjeh tih kolonija koje su posjećivali urbanisti iz cijelog svijeta. Pa ipak, tijekom vremena režim je postrožio politiku i žrtvovao javni interes zbog onog privatnog.

Fujimorijeva vizija društva vlasnika

Prije manje od dvadeset godina, predsjednik Alberto Fujimori (danas u zatvoru, prvenstveno zbog kršenja ljudskih prava) pokrenuo je najradikalniju kampanju privatizacije zemljišta ikad vođenu u svijetu. Instrument te politike bila je Organizacija za formalizaciju neformalnog zemljišta (COFOPRI). Financiran od Svjetske banke i inspiriran neoliberalnim teorijama ekonomista Hernanda de Sota (prema kojemu “siromašni nisu problem, oni su rješenje”), COFOPRI je imao zadatak izdati vlasničke listove stanovnicima mladih naselja.

U svojoj knjizi Misterij kapitala De Soto objašnjava: “Većina siromašnih već posjeduje dovoljno dobara da uspiju u kapitalističkom svijetu. U stvarnosti, vrijednost njihova imetka je ogromna: ona iznosi četrdeset puta ukupne inozemne pomoći primljene u svijetu od 1945. (…) Ali ta sredstva se ne iskorištavaju kao što bi trebala. (…) Bez dokumenata koji jasno određuju vlasnika, taj imetak ne može biti izravno pretvoren u kapital: ne može biti prodan izvan manjih lokalnih krugova unutar kojih se ljudi i poznaju i vjeruju jedni drugima, s njima se ne mogu jamčiti krediti, niti mogu biti prilog u naturi u nekom ulaganju”.[5] Bilo bi dakle dovoljno skvoteru dodijeliti vlasnički list i sva prava koja iz toga proizlaze da bi ubirao sočne plodove kapitalizma, tj. kapital putem dostupnog kredita i tako poboljšao svoje uvjete života, a time pridonio i većoj dobrobiti zajednice.

U vrijeme Fujimorija Peru je krenuo promicati privatno vlasništvo, a ne izgradnju kao rješenje za nedostatak smještaja, i to zbog bar dva razloga. Kao prvo, prava na vlasništvo, koja su se stanovnicima dijelila šakom i kapom, bila su tako smiješne vrijednosti (60 dolara po vlasničkom listu) da je državu došlo jeftinije nego da opskrbi seljake ciglama i žbukom. Zatim, bilo je dvostruko korisno proizvesti privid da su druge mjere raspodjele suvišne, kao što su progresivno oporezivanje ili subvencije za izgradnju novog smještaja, jer se tako ujedno štitilo interese bogatijih. Zahvaljujući čarobnom štapiću COFOPRI-ja država je prividno srušila prepreke koje su sprečavale siromašne da u potpunosti uživaju u bogatstvu koje su “već posjedovali” – zemlji na kojoj su spavali. Ali taj naputak za sreću putem maloposjedništva nije bio dovoljan da ih uvjeri da djeluju kako se očekivalo: nisu otrčali u banke kako bi se zadužili.

“Zašto bih riskirao svoju kuću, najvažnije što imam u životu, samo kako bih posudio malo novca?” pita se Casio, predsjednik Virgen de Guadalupe, udruge stanara koja je među prvima primila vlasničke listove od COFOPRI-ja. Ovaj proizvođač ručno izrađenog nakita, amaterski glazbenik i samohrani otac dvoje djece, uspio je staviti sa strane dovoljno novca da opremi kuću vodovodom, betonskim podom i satelitskom televizijom. Uštede koje su bile potrebne za to tražile su puno više vremena nego što bi zahtijevalo uzimanje kredita, ali baš je to dugo i strpljivo poboljšanje doma omogućilo mnogim zajednicama da se razvijaju malo-pomalo.

Zajedno sa susjedima Casio je ukrotio stjenovito brdo na kojemu živi i na njemu pijukom prokopao put i iskoristio kamenje koje je dobio od te stijene kao materijal za pripremu temelja za druge kuće. Tijekom više od deset godina, vodio je borbu da se njegova zajednica spoji na tekuću vodu i kanalizaciju. Kada je tvrtka za vode Sedpal napokon posustala, pokazao je svojim drugovima kako koristiti i održavati nove toalete s tekućom vodom. Casio je jednako promućuran koliko i oprezan. Kao i velika većina “osvajača” koji su od jučer i maloposjednici u predgrađu, tvrdoglavo odbija ući u dug.[6]

Upitan o ovom otporu bankarskom kreditu, direktor COFOPRI-ja Ais Jesús Tarabay Yaya izbjegava pitanje suprotstavljajući dobre građane, one “koji imaju smisao za posao”, nazadnim umovima kojima “nedostaje poduzetničkog duha”. Casio, njegovi susjedi i većina stanovnika mladih naselja u Limi očito spadaju u ovu drugu kategoriju.

Trebala su desetljeća i stotine malih iscrpljujućih koraka da ova protjerana zajednica izgradi pristojan život na zemljištima gdje žive i koja obrađuju. No pod vladavinom COFOPRI-ja stjecanje vlasništva ne zahtijeva tako veliki napor: dovoljno je uzeti broj u središnjem uredu San Isidora i čekati da vas neki zaposlenik pozove na šalter.

U srcu Lime, u dvorani okupanoj fluorescentnim svjetlom, nekoliko doseljenika u nedjeljnom odijelu nervozno pregledava svoj dosje. Kako bi dobili vlasnički list, moraju dokazati da su deset godina boravili na parceli koju traže i imati uvjerenje inženjera kojim se dokazuje da je zemljište građevinsko. Posjedovanje vlasničkog lista može se pokazati korisnim. No mehanizmi koji određuju njegovo pribavljanje vrše znatan utjecaj na način razvoja grada.

Uništena ravnoteža zajednica

Prema uvjerljivim predviđanjima, broj osoba na planeti bez prava i vlasničkog lista trebao bi se udvostručiti tijekom sljedećih trideset pet godina. U razmaku od dvije generacije, oni bi mogli predstavljati trećinu svjetskog stanovništva, u usporedbi s današnjom šestinom. Većina će obitavati na periferijama velikih metropola zahvaćenih neobuzdanim širenjem. U tom smislu, Lima je školski primjer. Prije dvije godine, Indija je poslala izaslanstvo u Peru da provjeri bi li sustav COFOPRI-ja omogućavao gradovima poput New Delhija ili Mumbaija da upravljaju svojom prenapučenošću. Nakon letimičnog pogleda na peruansku prijestolnicu, u mislima ostaje samo slika tog “mladog naselja”, čiji razvoj može poslužiti za primjer, iako se ne može uvijek procijeniti krucijalna uloga koju je u tom uspjehu odigrala zajednička organizacija stanovnika i njihovo partnerstvo s vlastima. Budući da percepcija svijeta nije imuna na izobličenja koja unosi tržišna ekonomija, velik broj stranih posjetitelja čak je spreman uspjeh pueblos jovenes pripisati ideologiji privatnog vlasništva.

Za Teresu Cabrero, istraživačicu u Centru za istraživanje i promicanje razvoja (DESCO), “lako pribavljanje vlasništva koje zagovara COFOPRI uništilo je određenu ravnotežu. Zemljišta na granicama Lime na udaru su špekulanata, koji nabavljaju vlasničke listove bez brige o procesu jačanja lokalne zajednice, što je dosad prevladavalo. Uvjeti stanovanja se ne poboljšavaju, a i socijalni aspekt života u zajednici je nestao”. Solidarnost koja je postojala među stanovnicima tijekom zajedničkih zauzimanja čak je ustupila mjesto špekulativnom prisvajanju, koje se uspelo na razinu nacionalnog sporta.

Victor Raul Acuna sanjao je o vlastitoj kući. Stoga je odlučio postupiti kao i njegovi roditelji, pa se 2005. smjestio na napuštenom komadu ceste na zapadnom izlazu Villa El Salvadora, grada u kojemu je odrastao. “Više manjih grupa već je živjelo na toj cesti”, prepričava. “Njihove kolonije bile su spaljene u požaru, pa su došli ovamo. Priključio sam im se sa svojom ženom, dvoje djece i skoro dvjesto drugih ljudi.” Odlučili su zajedno osnovati novu zajednicu, nazvanu Juan Pablo Segundo u čast starom papi [Ivan Pavao II.]. Neiskusni u politici, Acuna i njegovi prijatelji nisu shvatili koliko se zauzimanje zemljišta izmijenilo od prvih dana Villa El Salvadora.

Prvo je jedan dio osnivača Juan Pabla Segunda više puta preprodavao iste vlasničke listove, prije nego što su netragom nestali. Novopridošli su često bile žrtve policijske brutalnosti i manjka vode. Kako se većina preprodavanih zemljišta dijelila na dva dijela, zajednica se podijelila oko pitanja veličine zemljišta i njihove eventualne regulacije. Ali najteži problem ticao se praznih kuća. Mnogi od prvih naseljenika mladih naselja na brzinu su podignuli straćare nepogodne za život, samo da bi lakše dobili vlasnički list. “Ti ljudi već posjeduju lijepu kuću u Limi, ali kako žele zaraditi još više novca, nama su ostavili sav posao nadogradnje, dok mirno čekaju svoje vlasničke listove i spajanje vode i struje. Poslije toga će prodati kuće i više ih nikada nećemo vidjeti”, iživcirano će Acuna dok stišće svoje tvrde šake, koje još nose tragove nedavnog kopanja.

Acuna pokazuje posjetitelju nekoliko uspjeha kojima se njegova zajednica može ponositi, kao što je punkt javne vodoopskrbe, gdje cijevi ukrašene žutim i bijelim zastavicama odvode rijetku kišnicu u plastične cisterne postavljene ispred svake kuće. Ali cilj pristojne egzistencije zasnovane na pouzdanim uslugama udaljeniji je nego što bi on volio priznati. Danas, sedam godina od njegova dolaska na ovu pješčanu dinu, jedina struja kojom raspolaže dolazi iz ilegalnog izvora. Njegova kuća još nema tekuće vode, a cesta je prestrma da bi se njome vozili Sedpalovi kamioni dostave. “Voljeli bismo dobiti vlasnički list. On bi nam možda omogućio spajanje na usluge koje nam nedostaju”, nada se. Ono što on ne zna a COFOPRI itekako dobro zna, jest da mu sam vlasnički list ne daje nikakva jamstva u pogledu razvoja.

“Komad pustinje nije rješenje, ali nije ni komad papira”, primjećuje Corzo. “Bez pristupa javnim uslugama vlasnički list neformalne kolonije može samo zadržati u siromaštvu.” Taj je gradski vijećnik nedavno u Limi pokrenuo prvi program socijalnog smještaja u povijesti prijestolnice, zamišljen kao alternativa politici maloposjedništva. Vertikalno širenje u zonama manje udaljenima od grada, po njegovom mišljenju, bolje je rješenje za doseljenike koji se gomilaju u prenapučenim predgrađima.

Gradonačelnica Lime Susana Villarán zalaže se za okončanje klijentelističke prakse naslijeđene iz vremena Fujimorija. Ali prijelaz je bolan. Osim što dio prihoda oduzima najsiromašnijima, izaziva i gorčinu lokalnih političara koje gradsko vijeće tuži zbog korupcije. Njihova kampanja protiv gradonačelnice završila je 17. ožujka ove godine referendumom na kojemu je Susana Villarán pobijedila sitnom razlikom od tri posto.

Prije odlaska iz Los Alamosa susreli smo jednu obitelj pristiglu iz La Victorije, jedne od središnjih četvrti u Limi, u kojoj je procvalo tržište tekstila. Osim Leonarde i kćeri špekulantice, to su jedine osobe koje smo sreli na ovom pustom brdu dan nakon rođendanske proslave. Došli su provjeriti poslovnu priliku za koju su čuli od prijatelja. “Naša zemlja se brzo razvija, dakle dobra je ideja kupiti zemljište kako bi se zaradilo malo novca”, objašnjava otac, koji u glavnom gradu radi skoro pedeset godina. Kako bismo pobjegli od nesnosne vrućine, sakrivamo se u hlad napuštene kuće. “Ali ovo je zemljište previsoko, isto kao i njegova cijena”, zabrundao je posjetitelj. “Ovdje nema ničega. Zamislio sam ovu parcelu za mog sina, koji nema potrebu da se odmah seli, ali koliko će vremena trebati dok cesta i tekuća voda ne stignu ovamo?” Dugo, u iskušenju smo da mu odgovorimo. Osim ako njegov sin sam ne pripomogne. Ili dok država napokon ne odluči intervenirati.

S francuskog prevela: Lea Mijačika


[1] Sendero Luminoso (šp. Svijetli put), naziv koji su mediji dali maoističkom pokretu koji je vodio oružani ustanak u Peruu tijekom 1980-ih i 1990-ih.

[2] Daniella Gandolfo, City at Its Limits: Taboo, Transgression, and Urban Renewal in Lima, University of Chicago Press, 2009.

[3] Gustavo Riofrio, The Case of Lima, Peru. Understanding Slums: Case Studies for the Global Report, UN Habitat, Nairobi, 2003.

[4] Peter Schübeler, “Participation and partnership in urban infrastructure management”, Banque mondiale et Banque internationale pour la reconstruction et le développement, Washington, 1996.

[5] Hernando De Soto, Le Mystère du capital, Flammarion, Pariz, 2005.

[6] Antonio Stefano Caria, “Titulos sin desarrollo: los efectos de la titulación de tierras en los nuevos barrios de Lima”, Estudios Urbanos, broj 4, Lima, 2007.