Evelyne Pieiller i Marie-Noël Rio

Model spajanja umjetnosti, konzumerizma, edukacije i razonode sve je prisutniji, pri čemu se ističe London, grad s besplatnim ulazom i najvećom posjećenošću muzeja. No kako je sustav subvencioniranja kulture uvijek nestabilan, privatni mecene i u prosvjetiteljskoj misiji “demokratizacije” te približavanja umjetnosti narodu vide dobru poslovnu priliku

“Umjetnost je Sveti gral”, tvrdi Sadie Coles s osmijehom osobe koja upravo otkriva tajnu. Čini to s diskretnom rock’n’roll elegancijom i dražesnom lakoćom onih koji predstavljaju sponu između umjetnika i kolekcionara. Godine 2014. uvrštena je u dnevnom listu The Guardian među “najmoćnije osobe u umjetničkom svijetu”. Kao trgovkinja umjetninama (art dealer) upravlja dvjema velikim, delikatno minimalističkim galerijama. Primila nas je u galeriji na Kingly Streetu, otvorenoj 1997. godine u središtu nekadašnjeg Swinging Londona, prije no što je Carnaby Street počeo promovirati svoj “nekonvencionalni shopping” prodavajući stare pop suvenire. Sve je bijelo, prostrano, naravno ispresijecano stupovima, ali prazno, i pod raskošnim osvjetljenjem koje dopire sa starinskog staklenog krova. Zarada od trgovanja suvremenom umjetnošću na globalnoj razini, u kojoj London zauzima drugo mjesto, više se nego udeseterostručila u posljednjih petnaest godina. Međutim, za vrijeme našeg razgovora uz espresso – piće koje je bez sumnje internacionalnije od čaja – nijednom neće biti riječi o novcu, već o moralnim, iako mutnim vrijednostima.

Prije no što se poslovno osamostalila, Coles je bila poslovna menadžerica Jeffa Koonsa, kontroverznog umjetnika koji je planetarnu slavu stekao pretakanjem banalnih objekata svakodnevne upotrebe poput balona-psa (Baloon Dog) u “neo-kič” aluminijske skulpture. Danas, osim svojih londonskih aktivnosti, savjetuje Deutsche Bank po pitanju njihove kolekcije International Young Art. Za nju je “umjetnost ono što životu daje smisao”. Njezina galerija nije samo dugoročno ulaganje vremena i novca, nego i sredstvo konkretiziranja veze koju održava s umjetnicima i koja se zasniva na “trajanju, vjernosti, srcu”. U vrijeme našega posjeta u galeriji su bili izloženi radovi Rudolfa Stingela, između ostalog, vrlo veliki formati fotografija životinja: lisica, vepar, medvjed, katkada na snježnoj pozadini. Primjećujemo: “Nevjerojatno koliko ovo podsjeća na banalne fotografije s poštanskih kalendara”. Riječ je upravo o tome. Ili, točnije, o fotografijama preuzetim iz jednog njemačkog kalendara prebačenim na platno, na koje umjetnik, Talijan kojemu je materinji njemački jezik (ujedno i naturalizirani Amerikanac), dodaje poteze kistom. Ti, jedva zamjetni potezi u odnosu prema otisnutoj fotografiji svjedoče o “polaganoj konstrukciji slike”, koja oscilira “između emocije i banalnosti” da bi postala “metafora samoga sjećanja”.

“Sveti gral” u svakom pogledu, jer Stingel je zvijezda: izlagao je u palači Grassi u Veneciji – kod milijardera Françoisa Pinaulta – u galeriji Gagosian u Londonu, u brojnim muzejima, a i danas ga ArtPrice, vodeća banka podataka o kotiranju i rejtingu umjetnosti, stavlja na jedanaesto mjesto u svijetu. Jedno od njegovih posljednjih platna prodano je za 2 milijuna dolara, čime se približio najskuplje prodanim radovima Damiena Hirsta. Njegov glavni adut: preprodaje se vrlo dobro. Podrazumijeva se da galerist uzima 50 posto iznosa od prodajne cijene djela, ali to nam neće reći. Za najisplativije umjetnike postotak se vjerojatno zaračunava drugačije.

Transakcije možda nisu samo sentimentalna stvar. Coles, koja nudi i internetsku prodaju na temelju fotografija, koji naziva “otvorenim prostorom” inzistira kako njezina galerija funkcionira kao “mjesto inicijacije za nove kolekcionare”. Ona pomaže svojim mušterijama u izgradnji koherentne cjeline, a počela ih je i nagovarati da postanu donatori muzeja, što smatra “esencijalnim”. Čista ljepota umjetnosti: ona omogućava trgovini da iščezne u duhovnom pothvatu, kreposnoj akciji, koja prikriva neizostavnu novčanu transakciju.

Nismo u potpunosti uvjereni u trik (pa se smijemo u sebi) koji špekulaciju pretvara u oplemenjivanje duše – fotografija lisice u snijegu, ah da… London i dalje ima najveći postotak stanovnika koji posjećuju muzeje (grad ih ima 173, uz 875 galerija): riječ je o 50 posto stanovnika, naspram 35 posto u Francuskoj. London također ima najveći broj studenata upisanih u umjetničke škole: University of Arts London, koji sadrži šest ustanova, čini najveći europski centar umjetničkog obrazovanja. Čini se da se umjetnost, naročito suvremena, ovdje “demokratizirala”. Još valja shvatiti kako i za što.

“Umjetnost ide prema ljudima” – galerija kao kulturni centar

Andrea Schlieker je direktorica White Cube Bermondseyja, jedne od galerija (dvije su u Londonu, jedna u Hong Kongu) vrlo važnog trgovca umjetninama Jayja Joplina, koji ima 120 zaposlenih i koji je jedini stvarni trgovac teške kategorije u Ujedinjenom Kraljevstvu. I ovdje je sve bijelo, prazno,1 osvijetljeno staklenim krovovima, ali… bez stupova i nevjerojatno prostrano: 55.440 kvadratnih metara, pa je kad se otvarala 2011. godine to bila najveća galerija u Europi. Schlieker, koja se potrudila unaprijed upozoriti da se ona ne bavi prodajom, spominje “divovsku mutaciju” koja se pojavila posljednjih godina: “Prije trideset godina suvremena je umjetnost zanimala jako malo ljudi. Danas ispunjava živote puno većeg broja ljudi.” Za to je možda zaslužna činjenica da je umjetnost postala “agent društvene promjene”.

Ova raskošna galerija, koja među svojim umjetnicima broji Tracey Emin, Saru Lucas, Damiena Hirsta, Chrisa Ofilija, Anselma Kiefera itd., radi, kako kaže direktorica, posao blizak onom muzejskom, jednako izlažući mlade umjetnike “u usponu” kao i sigurne vrijednosti, pa čak i klasičnu avangardu. No ponekad, pomalo neočekivano, funkcionira kao kulturni centar: svake nedjelje organizira besplatne muzičke izvedbe, susrete s umjetnicima, obrazovni program otvoren kvartovskim stanovnicima – za koje su također organizirani posjeti izložbama uz vodstvo kustosa – predavanja u dvorani sa 60 mjesta, i tako dalje.

Ta volja za demokratizacijom umjetnosti ne svodi se samo na education program (desetero zaposlenih), nego je prati i program koji nastoji pomiješati različite discipline. Tako je gitarist Thurston Moore, čija je grupa Sonic Youth uživala dugovječnu popularnost, svirao s kiparom Christianom Marclayjem, kao i s London Sinfoniettom, komornim orkestrom specijaliziranim za “suvremenu klasičnu glazbu”, na javnim nastupima koji su očijukali s improvizacijom. “Umjetnost ide prema ljudima”, rezimira Schlieker, koja inzistira na važnosti podržavanja socijalno angažiranih djela, “poput društvene skulpture Josepha Beuysa” ili projekta Amerikanca Theastera Gatesa, koji “pozivaju na stvaranje kulturnih zajednica, djelujući kao katalizatori društvenog angažmana koji vodi političkoj i prostornoj promjeni” – da citiramo iskaz s njegova predstavljanja u White Cube Bermondseyju.

Gates prakticira umjetnost koliko i druge aktivnosti društvenog angažmana. Kad obnavlja napuštenu kuću u siromašnoj četvrti u svom gradu Chicagu, da bi je pretvorio u knjižnicu, radove financira prodajom svojih kipova koje izrađuje od materijala sa same lokacije. To naziva “nekretninskom umjetnošću”. “Protiv sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, nastupi sa socijalnom misijom poput onih Theastera Gatesa, često izvan ‘bijele kocke’, nude obnovu za tijelo, duh i dušu”, nastavlja Schlieker – što vrlo sigurno, iako na neočekivan način, potvrđuje i Pinault, koji ga je primio u Palači Grassi. Schlieker još naglašava: “sve te inicijative daju galeriji golemu dodanu vrijednost”.

Uz malo elana možemo pješice otići od Bermondseyja do Tate Moderna, koji čuva nacionalnu zbirku britanske i međunarodne moderne i suvremene umjetnosti. Duž Temze pruža se nevjerojatan pogled. Docklands, nastali kao dio pothvata urbane “regeneracije” koji je vlada Margaret Thatcher pokrenula početkom 1980-ih godina, pretvorili su ono što je u 19. stoljeću bilo prva svjetska trgovačka luka u treći poslovni centar u Londonu. Umjesto dokova i skladišta, sada su tu neboderi, uredi i luksuzni stambeni prostori. Tako je nastao novi urbani krajolik gdje se blještave futurističke građevine, poput 306 metara visokog nebodera The Shard (“krhotina”), koji je konstruirao Renzo Piano, isprepliću sa sivim kamenom starih kuća i bojama pubova pod mrežom visećih vlakova.

To je divno i zbunjujuće. Manhattanski san pomiješan sa znanstvenom fantastikom u distopijskoj verziji. Naravno, s obje strane Temze cijene nekretnina su podivljale, a East End, gdje se radosno nudi tura Jacka Trbosjeka,2 očito korisna za turizam, više nije samo siromašna četvrt. U njoj cvjetaju dućani s organskom hranom i galerije, a golim okom se može vidjeti gdje se zaustavlja napredak gentrifikacije: tamo gdje se čini da se kante za smeće ne prazne često, gdje zgrade nisu obnovljene i gdje je stanovništvo većinski migrantskog porijekla. Pješački most Millenium Bridge, napravljen 2000. godine za otvorenje Tate Moderna, čini se kao simbol budućnosti koju vladajući priželjkuju Londonu jer povezuje katedralu Svetog Pavla i City s tim draguljem avangarde, dok na Temzi patrolira riječna brigada i prolaze skupocjeni motorizirani brodovi.

Muzej Tate Modern sagrađen je transformacijom zatvorene električne centrale. Njegova najveća atrakcija zacijelo je Turbine Hall, stara strojarska sala, u kojoj su izložene uspješne instalacije koje financira južnokorejska kompanija Hyundai Motor. Od listopada 2015. do travnja 2016. godine Abraham Cruzvillegas je u njoj izložio Empty Lot: desetke i desetke trokutastih kašeta punih zemlje skupljene u samom Londonu, sve skupa smješteno na skelu. U toj je zemlji mjesecima raslo bilje, cvijeće, ili ništa, već ovisno o kvaliteti skupljene zemlje. To, prema stranici Tate Moderna, “potiče propitivanje o gradu i prirodi, kao i šire razmišljanje o sreći, promjeni i nadi”. Tko bi pomislio… Kao u svim javnim muzejima, ulaz na zbirku je besplatan, a privremene izložbe – njih šest godišnje – plaćaju se između 20 i 32 eura. Naslov jedne malene izložbe, Witty, Sexy, Gimmicky: Pop 1957-67, čini se, dosta korespondira s planom koji animira Tate Modern. Dosjetljiv, seksi, pametan: pop!

Ravnatelj Tate Moderna od 2011. godine je Chris Dercon, energični i šarmantni Belgijanac, ležernog, ali pomno dotjeranog izgleda. Njegov moderni šik nema mnogo zajedničkog s tradicionalnim imidžem muzejskog kustosa. Poznaje sve, naročito zvijezde, i svi njega poznaju, što je olakšalo pridobivanje odbora ili fondacija (Tate Asia Pacific Acquisitions Commitee, Tate Americas Foundation…). Postoje četiri Tatea: Tate Britain, koji uglavnom udomljuje zbirke klasične britanske umjetnosti, Tate Modern, i dva decentralizirana muzeja, jedan u Liverpoolu, na dokovima, a drugi u St Ivesu, u Cornwallu, koji imaju istu ulogu kao i Tate Modern. Chris Dercon procjenjuje broj zaposlenih u ta četiri Tatea na otprilike 800 ljudi. Tate Modern sam broji 25 kustosa i edukativnu ekipu kojoj ne zna točan broj. Drugi sektori su zajednički.

Uspjeh, pogotovo kod mladih, Tate Modern (5,3 milijuna posjetitelja 2014., po posjećenosti četvrti muzej svijeta), duguje tome što funkcionira “kao agora”, naglašava ravnatelj Dercon. Zatim dodaje: “Trudim se odbiti cinizam”, jer “takva situacija pogoduje upoznavanju”: “12 posto posjetitelja dolazi da bi se divilo, 12 posto da bi učilo, a 50 posto da bi se s nekim upoznalo”. Daje i druge razloge za uspjeh: “Od Marcela Duchampa kulturni prostor plastičnih umjetnosti se otvorio, publika više nije specijalizirana i muzej je sada sposoban primiti druge discipline. Trebamo druge prostorne konfiguracije. To traže i ples i kazalište. Na primjer, koreograf Boris Charmatz došao je s 90 plesača. Publika ga je vidjela kako radi, Turbine Hall se na jednu večer pretvorio u plesni podij.”

Još bolje, ravnatelj smatra da muzej, u punoj revitalizaciji, pomaže vrstama u izumiranju: “Pop muzika upravo nestaje; muzej joj daje povijest. To uostalom radi i MoMa [Museum of Modern Art u New Yorku], koja kombinira dizajn, umjetnost i muziku.” On tako u program uvrštava performanse i koncerte (primjerice, Kraftwerka, njemačkog elektroničkog benda osnovanog 1970. koji je ponovno postao ludo popularan). Ta zamućenost granica odgovara njegovoj definiciji posla jednog kustosa: “Spojiti zajedno dva predmeta”. Tate Modern redovito reorganizira zbirke, nudeći tematske, a ne više kronološke šetnje, povezujući uspjele suvremene umjetnike s klasičnim avangardistima (“Poezija i san”, o nadrealistima, sadržavala je “umjetnikovu sobu” posvećenu Josephu Beuysu). Oslonjen na “horizontalni menadžment” koji propovijeda Chris Dercon, što znači da si ne dozvoljava nametati umjetnički izbor, taj pristup nastoji miješati publike, zavoditi i iznenađivati, ne zadržavati se u okviru akademskih znanja.

Muzej se pretvara u centar inicijacije u umjetnost, uključujući i osobni kreativni razvoj: “edukativni program”, uzbuđujuće programe poput “Live Art for adults and kids” – koji nudi izradu odjeće od hrane, bitku kečapom, itd. – i različite animacije koje favorizira Department for Culture, Media and Sport, svojevrsno ministarstvo kulture, okrenuto neprivilegiranima i manjinama. Mnogo je elemenata koji podsjećaju na određene značajke privatne galerije White Cube: u oba se slučaja radi o demokratizaciji pristupa avangardi koja je dugo bila najzatvorenija prema širokoj publici. Doprinoseći razvijanju, ako već ne poznavanja i suočavanja s djelom, a onda barem neinhibiranog odnosa prema umjetnosti, koja se ovdje više ne zamara hijerarhijama, te inicijative su korisne jer stvaraju “dodanu vrijednost”. To u slučaju muzeja predstavlja ključnu stvar za pronalaženje sredstava.

Muzeji u poduzetničkim rukama “osuđeni su na blockbustere

Naime, subvencije, u stalnom padu, predstavljaju samo 30 do 40 posto budžeta. Karte i popratne aktivnosti (butici, kafići, restorani) popunjavaju samo jedan dio manjka. Keep Tate Modern Free (“održite Tate Modern besplatnim”) – pozivi na donacije su opsesivni, ali podliježu raznim varijacijama: karta koja uključuje postotak donacije, ubačena novčanica u kutije u dvoranama i garderobi, članarina (od 70 funti), mecenat ili pokroviteljstvo. Muzeji više ne mogu kupovati na tržištu umjetnina jer cijene na aukcijama ne prestaju rasti: 2015. godine Nurse Royja Lichtensteina (1964.) i N°10 Marka Rothka (1961.), prodane su za 95,4 odnosno 81,9 milijuna dolara. To muzejima otežava i samo ostvarivanje izložbi, budući da cijene osiguranja slijede tržišna kretanja.3 No administrativni odbori i politički dužnosnici zahtijevaju broj posjetitelja koji kratkoročno može omogućiti samo pribjegavanje velikim imenima. Chris Dercon, koji tvrdi da pokazuje “trezveni optimizam”, ne oklijeva reći Olgama, kako naziva brojne supruge ruskih oligarha u Londonu: “Gospođo, vi imate previše novca”. Isto čini s bogatašima, svim startupperima koji su otkrili zlatnu žilu. I ne libi se prihvatiti sponzorstva kompanija, a to donosi plodove.

Ne samo da je Hyundai financirao kupnju devet djela Južnokoreanca Nama Junea Paika, nego je u zadnjih 11 godina muzeju doprinio sredstvima u visini 5 milijuna funti. To možda začuđuje, ali u tvrtki su bili dovoljno ljubazni da objasne svoju darežljivost: “Mi u Hyundaiju smo svjesni da se ljudi emocionalno vežu za automobil, a to je isti osjećaj koji povezuje ljude s kvalitetnom umjetnošću”.4 Drugim riječima, Hyundai pati od slabog imidža i poduzima sve da ga popravi udružujući se s “nematerijalnom markom” kakva je muzej. Nesumnjivo zato što danas zna kombinirati popularnost i elitnu auru, predstaviti umjetnost kao zabavnu, pristupačnu, ujedinjavajuću, koja jednim krasnim potezom briše sve što dijeli ili diskriminira. Tako “komunikacija među umjetnicima, ljudima i tvrtkama aktivira moguće i sugerira nove vizije”.5 Win-win situacija, za dolazak najboljeg među svjetovima, naposljetku skladnog i uzbudljivog.

Novopečeni (ultra) bogataši, koji su se masovno pojavili početkom 1990-ih godina, također su poželjne mete. Oni ulažu u nekretnine ili dijamante, ali da bi učvrstili svoje mjesto u sferi ukusa postaju kolekcionari, a često i pokrovitelji (mecene) muzeja, što im otvara ulaz u njihove upravne odbore. Sve češće otvaraju i vlastite muzeje – Bernard Arnault u Parizu s Fondacijom Louis Vuitton, Pinault u Veneciji, Daša Žukova (vrlo moćna “Olga”, partnerica Romana Abramoviča) s Garage Center for Contemporary Culture u Moskvi, itd. Njihova darežljivost nije uistinu bezinteresna: financiraju muzej, poznat kao mjesto stručnosti, intelektualne neovisnosti i bezinteresnog znanja, kako bi dodali nekom umjetniku na vrijednosti, a što se odmah odražava na tržištu. To što je osam odbora za kupnju u Tate Modernu sastavljeno ne samo od poznavatelja umjetnosti nego i od mecena objašnjava dosta toga.

Stvar je dakle, što se biznisa tiče, gotovo jednostavna. Manje je jednostavna što se tiče muzeja. “Broj umjetnika koje su sponzori ili privatni mecene spremni financirati jako je malen. Još 1999. Jackson Pollock nije bio moguće ime u Royal Academy of Arts”, primjećuje Jeremy Lewison, ravnatelj zbirki za otvaranje Tate Moderna, koji ga je napustio 2002. godine da bi postao neovisni savjetnik. Sada kao član Royal Academy of Arts, privatne institucije kojom ravnaju umjetnici i arhitekti, ne dijeli opću euforiju, u kojoj sudjeluje čak i Department for Culture, Media and Sport, i koja rado pozdravlja poduzetnički duh muzeja. Za Lewisona, “svi rade isto, eksploatiraju ista imena diljem svijeta. Muzeji su osuđeni na blockbustere. Koons, Ai Weiwei, Bill Viola: to su umjetnici koji su postali zvijezde, dok su “za 19. i 20. stoljeće sigurne vrijednosti bili Paul Cézanne, impresionisti, Vincent Van Gogh, Paul Gaugin, Edvard Munch, Henri Matisse, Pablo Picasso, Salvador Dalí, Andy Warhol, i nešto nedavnije Francis Bacon, Mark Rothko, Alberto Giacometti”. No tko odlučuje o vrijednosti nekog umjetnika? Tržište. Da bi se probio, debitantu treba strateški talent, dobra mreža i iznad svega trgovac. On će mu osigurati prisutnost u medijima i na skupocjenim međunarodnim sajmovima,6 koji “potiču djela specifično osmišljena za njih”, misli Lewison.

Uvijek isti kupci interveniraju kao donatori u koncepciju izložbi. Općenito gledano, granice između industrije i institucije su porozne: Ai Weiwei je nakon vrlo posjećene izložbe u Royal Academy of Arts napravio show početkom 2016. godine u velikoj pariškoj robnoj kući Le Bon Marché Rive Gauche, u vlasništvu Bernarda Arnaulta. Serpentine Galleries, javne londonske institucije, financira Fondacija Luma Maje Hoffmann, nasljednice farmaceutskih laboratorija Hoffmann-La Roche –Hans-Ulrich Obrist. Naime, jedan od ravnatelja Serpentine Galleries je jedan od njezinih savjetnika. I čak ako Dercon želi “odbaciti cinizam”, flegmatično priznaje da je “umjetnost postala valuta koja se ponajprije mijenja na aukcijskim prodajama” – pogotovo prodajama Sotheby’sa i Christie’sa (od 1998. Pinaultovo vlasništvo), čiji je rad jednako hirovit kao rad financijske burze. I samo “tri posto umjetnika od toga profitira”. No svojim “često provokativnim, čak šokantnim” djelima, tih tri posto koje vidimo posvuda trebalo bi spasiti svijet “od zapadanja u buržujski konformizam” i potaknuti ga “da samoga sebe dovede u pitanje”, prema riječima Françoisa Pinaulta.7

Protiv “buržujskog konformizma”, riječi su koje se ponavljaju u dvoranama Tatea, kao i na zidovima različitih galerija suvremene umjetnosti. Djelo, uvijek “rezonantno, efemerno, dinamično”, je “tok, magnetizam”, i iznad svega “otpor” – riječ fetiš. Ukratko, sve skupa je “inspirativno”. Sazdan od čistih “zvučno beznačajnih tričarija”, kako je nekoć rekao jedan pjesnik, taj globalni kod za globalnu umjetnost, koji nalazimo u New Yorku, Berlinu ili Parizu, zaista mnogo govori o opsesiji novinom, senzacijom, zabavom, kao i o preziru prema refleksiji u korist onoga što smo “osjetili”. Muzej, razvijajući “edu-tainment“, kako kaže Lewison, nešto između edukativne misije i zabave, slavi modernost poistovjećenu sa zabavom, povezanošću, iluzijom besplatnog ulaza, koji je postao jednak i brz za sve, na osnovi hibridizacije umjetnosti i antisistemske poze. Tu manifestaciju moći utjecaja vrednuju tisak – vrlo čitan – sponzori i publika, koje ujedinjavaju isti ukusi. Bez tog vrednovanja, brzo si staromodan i marginaliziran. Kako kaže Chris Dercon, “živimo u krugu koji se vrti ukrug”. Spokojno dodaje: “U svakom slučaju, sustav će implodirati.”

Ne znamo trebamo li dijeliti to (optimistično) gledište, ali činjenica je da se pojavljuju znakovi implozije. Posebno se ističe sklonost kolekcionara i muzeja da se vrate na avangardu 1950-ih godina: Karel Appel, Hans Hartung, Jean Dubuffet vraćaju se u modu i rejting im raste. Prema Derconu, to je potreba “novih nasljednika” punih dolara koji malo-pomalo osvješćuju svoje neznanje, da otkriju stare vrijednosti. No možda također i bojazan da se mjehurić ne rasprsne. Gerhard Richter, najcjenjeniji europski umjetnik, izjavio je u ožujku 2015. njemačkom tjedniku Die Zeit, nakon prodaje svoje slike Abstraktes Bild (1986.) za rekordnu cijenu od 46,3 milijuna dolara: “Ta je svota ponešto šokantna”.8

Danas Lewison dodaje svojim aktivnostima savjetnika i povjesničara umjetnosti sudjelovanje u upravnom odboru jednog londonskog kazališta, te o tome govori s odmjerenom, ali očiglednom strašću. Dercon će 2017. napustiti Tate Modern da bi se uputio u Volksbühne, vrlo važno berlinsko kazalište kojime od 1992. upravlja redatelj Frank Castorf. Čini se da nije nimalo oklijevao između “rituala podizanja novaca iz fondova i kazališnih rituala”. Mlada francuska umjetnica koju smo susreli u Serpentine Sackler Gallery, gdje je čuvarica, i koja je stigla u London u iluzornoj nadi da će ondje pronaći energiju jedinstvenu u Europi, još manje oklijeva: dosta joj je suživota s troje cimera u velikom predgrađu i obaveze da radi puno radno vrijeme da bi platila stan i prijevoz. Vraća se u Francusku.

U lipnju 2016. godine Tate Modern će otvoriti svoje “proširenje”, tordiranu piramidu od deset katova koja ga povećava za 60 posto. I zahtijeva 30 milijuna funti. U isto vrijeme, White Cube će izlagati jednog od svojih “svjetski priznatih umjetnika” u privremenoj galeriji smještenoj u Glyndebourneu. Svakoga ljeta ondje se održava festival opere poznat po jedinstvenom šarmu svojih piknika, u kojima se sudjeluje u večernjoj haljini i smokingu. Ulaznica košta oko 400 funti. Nije isključeno da će se govoriti o suvremenoj umjetnosti kao akteru društvene promjene. To je toliko inspirativno…

S francuskog prevela: Mirna Šimat


1 Kako bi se razumjelo tu fascinaciju bijelim i praznim vidjeti: Brian O’Doherty, White Cube. L’espace de la galerie et son idéologie, Presses du Réel, Paris, 2008.
2 “Jack Trbosjek” je nadimak dan ubojici prostitutki na East Endu 1888. godine, koji nikada nije identificiran.
3 U Ujedinjenom Kraljevstvu, država daje svoje jamstvo putem National Indemnity. To nije slučaj u svim zemljama.
4 “Hyundai pour 11 ansavec Tate Modern”, TheArt Marketing Company, 23. siječnja 2014., artmarketingcompany.com
5 “ArtInsight #13: ChrisDercon”, brand.hyundai.com
6 Vidi Anne Vigna, “Sigurna investicija u doba krize”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, prosinac 2015.
7 Citirano u Roland Moreno, Victoire du bordel ambiant, L’Archipel, Montréal, 2011.
8 ArtNet News, 23. prosinca 2015., news.artnet.com