Marko Kostanić

Sasvim neuobičajno za domaće medije, jedna je vijest “iz svijeta” danima dominirala naslovnicama i prvim minutama informativnih programa – ona o grčkom referendumu. No daleko od analize implikacija događaja u Grčkoj na odnose europskog centra i periferije, pa onda i razvojne perspektive Hrvatske, domaći su se komentari u pravilu sveli na reproduciranje demagoških floskula stranih medijskih i političkih aktera koji su stali u obranu interesa vjerovnika

Nakon što su grčke vlasti, uslijed izostanka dogovora o produžetku programa pomoći s Trojkom, zatim intenziviranja povlačenja sredstava s bankovnih računa i odluke Europske centralne banke o ograničenoj opskrbi likvidnošću, uvele kontrole kapitala, privremeno zatvorile banke i ograničile dnevni iznos koji građani mogu podignuti s bankomata na 60 eura, europska je medijska mašinerija dobila ultimativni vizualni resurs za iživljavanje nad neodgovornim Grcima i navodnim ekonomskim diletantizmom Sirize – redove pred bankomatima. Fotografije tih redova poslužile su kao “dokaz” kazni za lijenost i ekonomsku nepismenost, ali i kao upozorenje iz budućnosti: ovako će vam izgledati socijalizam koji tako zdušno zagovarate, redovi pred bankomatima i prazne police, povratak u Sovjetski savez i racioniranje. Kao da se racioniranje ne provodi i u kapitalizmu svakodnevno, samo zaobilazno, preko novčanika. Kao da se i visinom nadnice, ili njenim izostankom uslijed nezaposlenosti, ne određuje fiksna količina roba koju si radnica može priskrbiti. Valjda se zbog reklamnih histerija i mantri o osobnoj odgovornosti taj tip racioniranja sustavno previđa.

Iako se mitemi o grčkoj krizi i politikama Sirize prvenstveno diktiraju iz njemačkog političkog i medijskog establišmenta, posebnu draž i grotesknu dimenziju dobivaju kad ih u provincijalno-udvorničkoj maniri s još više strasti i entuzijazma ponavljaju politički dužnosnici malih europskih zemalja. Pogotovo su se u prijetnjama i discipliniranju Grka istaknuli slovački premijer i ministar financija. Razina nesrazmjera i groteske je bila tolika da čovjek neminovno pomisli kako je i njemačkim dužnosnicima neugodno dok ih slušaju, samo to ne smiju pokazati. A sav slovački kredibilitet u dijeljenju političko-ekonomskih lekcija Grcima svodi se na činjenicu da su uveli jedinstvenu poreznu stopu, tzv. flat tax, kao uvjet da njemačka autoindustrija, povodom prigodnih poreznih uvjeta i niske cijene radne snage, dislocira određeni dio autoindustrije u Slovačku koja sada čini gotovo polovicu slovačke izvozne strukture.

Priča o slovačkom modelu svoj je medijski uzlet doživjela i u Hrvatskoj, u prvom redu kroz minhenski IFO institut, bavarske stručnjake kojima je opozicijska Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) autsorsala izradu ekonomskog programa. Međutim, intenzifikacijom grčke krize, slovački je model u medijskim igrokazima stekao i sudbinski status. Na portalu Banka.hr izrađena je tzv. infografika, inače vrhunac novinarske analitike u Hrvatskoj zadnjih godina, u kojem je kroz usporedbu podataka predstavljen za Hrvatsku jedini mogući izbor – ili ćemo završiti kao Grčka ili kao Slovačka.1 Pored toga što je u Slovačkoj, uz ostale ne sasvim zavidne socijalno-ekonomske pokazatelje, razina nezaposlenosti na prilično visokih 12 posto, teško je shvatiti kako slovačka priča može funkcionirati kao “model”. Kao da njemački kapital može dislocirati segmente autoindustrije u svaku zemlju koja odradi famozne strukturne reforme i osigura prikladno porezno ozračje. No kako u hrvatskom političkom i medijskom polju stoji stvar s drugim sudbinskim izborom – Grčkom? Ako počnemo s državnim vrhom, predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović, bivša članica HDZ-a, stranke koja nam u slučaju osvajanja vlasti sprema slovački “model” s potpisom bavarskog instituta, naglasila je kako “Republika Hrvatska u potpunosti poštuje volju grčkih građana izraženu na nedjeljnom referendumu, u nadi kako su njeni građani svjesni svih izazova i rizika koje ona povlači.” Osim grčkim, predsjednica se istim tonom majčinske skrbi obratila i hrvatskim građanima dodavši: “Razvoj događaja u Grčkoj mora nam poslužiti kao pouka kako trebamo osvješćivati i osnaživati odgovornost u društvu, kako na osobnoj tako i na institucionalnoj razini s ciljem izbjegavanja svih populističkih mjera koje bi Hrvatskoj umanjile prilike za stabilnu gospodarsku budućnost i bolji život naših građana.”2

Pored toga što je predsjednica propustila istaknuti da su upravo “nepopulističke” mjere njenih euroatlantskih učitelja, pokrovitelja i poslodavaca zadnjih pet godina umanjile prilike za stabilan ekonomski razvoj Grčke, zaboravila je naglasiti kako i ona sama “nepopulistički” djeluje u hrvatskom okviru, eksplicitno narušavajući tržišne mehanizme koji bi tobože trebali funkcionirati kao prevencija za populistička zastranjenja. Naime, prilikom njenog proljetnog posjeta njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, u javnost je procurio “medijski trač” da je njemačka kancelarka upozorila hrvatsku predsjednicu kako se institucije hrvatske države nepravedno odnose prema nekim njemačkim kompanijama. Ali, kako je ubrzo otkriveno, nije se radilo o uskraćivanju tržišnih sloboda, već upravo suprotno – o suzbijanju monopola. Kancelarka je zapravo zamolila predsjednicu (ili joj naredila, ovisno o žanrovskoj perspektivi) da pokuša spriječiti izgradnju mreže optičkih kablova po Hrvatskoj koja bi eliminirala monopol Deutsche Telekoma, koji je postojeću mrežu priskrbio kupnjom Hrvatskog Telekoma, a prilikom koje mu je u transakciji taj dio imovine dospio u ruke pod ne baš transparentnim ugovornim postavkama.3 Zaključno, teško da ovaj razgovor kancelarke i predsjednice nadilazi uobičajeni “populistički” obrazac koji nam je, prema riječima predsjednice, glavna prijetnja razvoju i stabilnosti.

Na temu grčkog referenduma oglasio se i premijer Milanović, otprije poznat po stavu sličnom slovačkim kolegama i tretiranju Ciprasa kao neozbiljnog političara, a Sirizinog dolaska na vlast kao opasnog eksperimenta. U vrlo kratkoj izjavi procijenio je kako taj referendum na razini Europske unije i nema neku važnost, valjda zato jer se zna kako stvari funkcioniraju, i da je zapravo relevantan samo za Grčku, odnosno svodi se na činjenicu da je Cipras dobio legitimitet da “gura po svome”.4 U daljnjim opaskama ostao je u registru dječje psihologije i aritmetike odgojnih mjera, naglasivši, slično kao i Angela Merkel na postreferendumskoj pressici s francuskim predsjednikom Françoisom Hollandeom, kako je istina da se politika štednje nije pokazala uspješnom u grčkom slučaju, ali ipak “ne možemo” Grcima “oprostiti” dugove jer su i druge zemlje periferije prolazile kroz mjere štednje i bilo bi nepravedno prema njima da Grke lišimo nezahvalnog tereta, a da se njih pritom zaobiđe. Na pitanje kako to da mu na pamet nije pala druga jednostavna logička opcija, odnosno da se i na te ostale zemlje proširi napuštanje politika štednje i na taj način pokuša dati poticaj oživljavanju europske ekonomije, možda bolje da ne saznamo odgovor. Ili još gore, da ne saznamo da premijer zapravo nije razumio Thomasa Pikettya, svog navodno najdražeg autora.5

Medijska didaktika i liberalna načela

U medijskom polju se stvar uglavnom odvijala očekivano, po usvojenoj recepturi njemačkog Bilda.6 Najutjecajniji domaći tabloidi, Index.hr i Jutarnji list, prenosili su i konfabulirali najnevjerojatnije i najbizarnije priče, prikladno popraćene stručnim komentarima, sitnoburžoaske provenijencije u slučajuIndexa i ozbiljnog tona glasnogovornika krupnog kapitala u slučaju Jutarnjeg lista. Tako smo, naprimjer, saznavali da Grci nisu vraćali dugove još u vrijeme Aristotela, a da kao posljedica Sirizine politike po Ateni leže tijela beživotnih narkomana. Ništa manje uzbudljiv pristup nije nam ponudila ni javna televizija. Pored već poslovičnih floskula koje dopisnica iz Bruxellesa Jasna Paro zapisuje na tamošnjim press konferencijama i štreberski ih prenosi hrvatskoj javnosti, HRT je u Atenu kao specijalnog izvjestitelja odlučio poslati Željka Karduma, bivšeg glasnogovornika zagrebačke burze. Bez da uopće čujemo Kardumove komentare situacije, neminovno ćemo posumnjati u objektivnost pristupa nekoga tko je veći dio karijere proveo inscenirajući opasnu dinamiku na hrvatskim oskudnim tržištima kapitala i obrazlažući široj javnosti, i dalje tobože opterećenoj socijalističko-balkanskim mentalitetom, sve čari suvremenih financijskih proizvoda. Međutim, nije trebalo dugo čekati da osim u objektivnost, posumnjamo i u osnovno baratanje činjenicama u Kardumovim komentarima. Kako je primijetio Žarko Puhovski u svojoj kolumni u Banci,7 Kardum doslovno misli da je glavni uzrok krize u Grčkoj taj što su u zadnjem periodu tamo na vlasti stalno bili raznorazni komunisti, što je naravno notorna neistina, s obzirom na regularne smjene konzervativaca i socijaldemokrata još od pada vojne hunte 1974. godine. I teško je tu procijeniti što je gora opcija – da Kardum to stvarno ne zna ili da mu pod komuniste spadaju svi obnašatelji vlasti u Grčkoj nakon rušenja diktature.

Plejadom stavova se na Karduma prikladno nadovezao i poznati ekonomski analitičar Velimir Šonje. Na svom statusu na Fejsbuku, koji je uredničkom odlukom Indexa pretvoren u članak, Šonje je odlučio prokazati sad već bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varufakisa i optužiti ga za diletantizam i nepoznavanje osnova ekonomske znanosti.8 Pritom mu nimalo nisu smetali Varufakisova akademska karijera na britanskim, američkim i australskim sveučilištima, renome publikacija ni status uglednog ekonomskog analitičara prije nego što je postao ministar financija. S obzirom da je drugu motivaciju za napad teško pronaći, bit će da je Varufakis iziritirao Šonju, kao očito i ministre financija eurozone, prije svega svojom kompetencijom i razinom ekonomske racionalnosti na koju nisu navikli od svojih svakodnevnih protivnika. To se ogleda i u činjenici da je Šonje Varufakisa i grčkog premijera Aleksisa Ciprasa optužio za “salonski socijalizam”, i pritom etiketu salonskog (koja se inače u ovom kontekstu koristi kao denuncijacija onih koji izbjegavaju prljanje ruku u konkretnim borbama), upotrijebio kao oznaku za sve one koji vjeruju (i u skladu s tim djeluju) da je drukčiji tip ekonomske politike moguć. Time se želi još jednom potvrditi ono što tobože svi znamo – da alternativa ne postoji i da su grčke vlasti populistički lagale narod. Pritom, alternativa nije moguća ne zato što to nije u interesu europskog kapitala, nego jer jednostavno nije moguća – ontološki.

Diskurz prijekora Sirizi kao “stranci opasnih namjera” nije bio rezerviran samo za najveće medije, tradicionalno naklonjene kapitalu i instancama vlasti, osobito onim europskim. Tako je na portalu Novosti u tekstu naslovljenom “Mađarski zid i grčki problem”, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović nastojao razmotriti izazove koje pred europski projekt stavljaju najava podizanja zida na mađarsko-srpskoj granici u svrhu ograničavanja dotoka nedokumentiranih migranata (iako Jović iz nekog razloga inzistira na tome da se zidom ograničava sloboda kretanja ljudi općenito) i situacija u Grčkoj, odnosno pozicija Sirize.9 Iako je u najmanju ruku neobično na istu razinu postaviti rasistički zid i politički projekt za pravednije društveno uređenje, a o izoliranju mađarske migrantske politike od one koju provodi Europska unija da i ne govorimo,10 zadržimo se, s obzirom na temu, samo na pitanju Grčke. Jović, naime, tvrdi da će grčko eventualno napuštanje eurozone “zbog financijskih razloga” neminovno poprimiti nacionalistički, antieuropski karakter i zaprijetiti opstanku liberalnih načela na kojima je zasnovana Europska unija.

U klasičnoj liberalnoj maniri Jović “prljave” financijske razloge pripisuje “antieuropskom” postupanju, dok u samim liberalnim načelima Europe ne vidi nikakve tragove ekonomske realnosti koja sustavno, reprodukcijom samih načela na kojima je monetarna unija zasnovana, vodi ka dezintegriranju europskog projekta, pa u krajnjoj liniji i liberalnih načela. Jer koji bi kohezivni faktor mogao držati europski projekt na okupu u takvoj arhitektonici eurozone u kojoj devetnaest članica dijeli jednu valutu i međusobno si ekonomski konkurira? Možda vrijednosti liberalnih načela konkurencije mogu djelovati kao kohezivni faktor u akademskim debatama, ali u konkretnoj formaciji kao što je eurozona mogu voditi jedino do krize koje je Grčka samo simptom. Odnosno, grčko odupiranje europskim politikama i liberalnim načelima “zbog financijskih razloga” nije faktor njihove destabilizacije, već upravo suprotno, pokušaj njihove stabilizacije na demokratskim i solidarnim načelima. A upravo su briselski mandatari tih vrijednosti ti koji taj proces opstruiraju.

No ipak je vrhunac liberalnog cinizma i elementarnog nefunkcioniranja logičkog aparata dosegnuo kolumnist T-portala Vuk Perišić, koji je u tekstu “Kako je Siriza postala talac svojih populističkih floskula” proglasio grčki referendum ni manje ni više nego totalitarnim: “Odluka Sirize da prihvaćanje ili neprihvaćanje europskih uvjeta prepusti referendumu pokazuje i još jednom da je referendum sve samo ne ‘festival demokracije’ već da je demagoški, možda i totalitarni ritual. Da bi bilo koja i bilo čija politička odluka stekla demokratski legitimitet nije dovoljno da iza nje stane statistička većina već mora zadovoljavati elementarne moralne i racionalne kriterije i to neovisno o tome što o tim moralnim i racionalnim kriterijima misli ta ista statistička većina. Već sama činjenica da se referendum održava o nečem što prkosi stvarnosti, razumu, pravu i moralu i o čemu ne bi smjelo biti rasprave – a to su obveze dužnika, nužnost umanjenja (i inače uvijek opasnih) javnih troškova i europska stabilnost i mir – taj referendum ab ovo lišava demokratskog legitimiteta kakav god bio njegov ishod.”11 Iako ovolika provala liberalne iskrenosti pri diskreditaciji demokratskih procedura spada u domenu zabrinutih reakcija koje prilikom kršenja demokratskih procedura plasiraju GONG ili Centar za mirovne studije, zadržimo se zbog teme i opsega teksta samo na zanemarenoj dimenziji krize o kojoj Perišić govori.

Uzmimo za primjer grčkog radnika koji je kupio njemački automobil i to baš proizveden u jednoj od onih dislociranih tvornica u Slovačkoj s početka priče. Nesretni Grk je olako dignuo kredit, kod njemačke banke, kupio automobil, živio iznad svojih mogućnosti i sad taj kredit ne može vratiti. Međutim, ne radi se samo o nesretnom Grku koji je živio iznad svojih mogućnosti, već i Slovaku koji radi u tvornici koja je proizvela taj auto i koji teško da bi bio zaposlen, primao plaću, živio ispod svojih mogućnosti i bio dio “modela” s kojim će Hrvatska izaći iz krize, da taj Grk i mnogi drugi iz perifernih zemalja, uključujući i mnoge Hrvate, nisu kreditima koje su im plasirale europske banke “prkosili stvarnosti, razumu, pravu i moralu”? Ne predstavlja li referendum pa i odluka na njemu upravo poštivanje logike stvarnosti, razuma, prava i morala?

Time dolazimo do dimenzije koja je zajednička svim pobrojenim primjerima, a sastoji se u optužbama Sirize za populizam, iracionalnost i ekonomski diletantizam. Situacija je upravo suprotna i to ne iz neke perspektive koja bi socijalističke politike i vrijednosti kao takve postavila iznad onih kapitalističkih ili liberalnih, već iz perspektive prihvaćanja okvira reprodukcije kapitalističkih odnosa. Ono na čemu je Siriza inzistirala tokom svih pet mjeseci pregovora s Trojkom (ili tzv. institucijama) rješavanje je grčkog problema na europskoj razini, na način da se postavi okvir kako bi se ovakav tip divergencije i ekonomskog razilaženja članica eurozone izbjegao.

Upravo je Varufakisova teorijska i politička pozicija, koja se temeljila na recikliranju viškova unutar eurozone ne putem kreditnih plasmana, već putem kooperativne i solidarne alokacije kako bi se izbjegle krize, pozicija ultimativne racionalnosti – racionalnosti općeg interesa reprodukcije kapitala na europskoj razini. To je racionalnost koju su europske institucije, hegemonizirane u prvom redu racionalnošću partikularnog interesa Njemačke i satelita, sustavno odbijale. Grčki referendum, barem u Sirizinoj interpretaciji, zapravo je bio referendum o podršci racionalnosti općeg interesa europskog kapitala i njegove reprodukcije. To miješanje razina između općeg interesa kapitala i partikularnih interesa nacija i sektora, kao i kratkoročnog i dugoročnog, je ono što provincijskim neoliberalnim entuzijastima “omogućava” da u Sirizinoj politici vide socijalistički diletantizam. A zapravo prvenstveno svjedoče ekonomskoj, političkoj i ideološkoj opustošenosti ovih prostora u zadnjih trideset godina.


1 “Infografika: Hoće li Hrvatska krenuti putem Grčke ili Slovačke?”, Banka.hr, 3. srpnja 2015.
2 “Izjava Predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović povodom rezultata referenduma u Grčkoj”, Predsjednica.hr, 6. srpnja 2015.
3 “Investicijska politika između skladišta i trača”, Bilten.org, 24. ožujka 2015.
4 “Milanović: Tsipras dobio legitimitet da gura po svom”, HRT/Hina, 6. srpnja 2015.
5 “Thomas Piketty posjetio Milanovića”, Tportal.hr, 9. travnja 2015.
6 Olivier Cyran, “Žutilo u službi kapitala”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2015.
7 To gore po činjenice…”, Banka.hr, 26. lipnja 2015.
8 Velimir Šonje, “Salonski socijalisti narodu su prodali iluzije, što dalje?”, Index.hr, 27. lipnja 2015.
9 Dejan Jović, “Mađarski zid i grčki problem”, Portalnovosti.com, 18. lipnja 2015.
10 Matija Medenica, “Nove zidine tvrđave Evrope”, Bilten.org, 6. srpnja 2015.
11 Vuk Perišić, “Kako je Siriza postala talac svojih populističkih floskula”, Tportal.hr, 1. srpnja 2015.