Cédric Durand

“Da sam vam prije osam godina rekao da ćemo izaći iz velike recesije (…), rekli biste mi da sam previše ambiciozan,” hvalio se bivši američki predsjednik Barack Obama u svojem pozdravnom govoru. Je li financijska kriza doista iza nas? Ili je, naprotiv, strategija koja je provedena za spašavanje banaka stvorila uvjete za sljedeću kataklizmu?

Prije deset godina, 2. travnja 2007., propao je New Century Financial Corporation. Stečaj drugog najvećeg davatelja rizičnih hipotekarnih kredita izazvao je financijsku krizu kakva nije viđena još od 1929. godine. Kapitalizam se od nje do danas još uvijek nije oporavio. I dalje smo suočeni sa sporim rastom, kronično slabom zaposlenošću, bezizlaznošću… Središnje banke razbile su (gotovo) sve svoje tabue kako bi povećale raspon svojih sredstava za intervenciju. Nažalost, njihovi pothvati dosegli su svoju granicu. Propao je pokušaj da se neoliberalizmu udahne malo života.

U zimu 2008./2009., bogate su zemlje upotrijebile 50,3 posto svojeg BDP-a, odnosno svoje godišnje proizvodnje bogatstva, u pokušaju oživljavanja financijskog sustava na rubu sloma.1 Dokapitalizacije ili izvanredni krediti za spašavanje banaka u teškoćama, davanje likvidnosti bankama za poticanje kreditiranja, otkupljivanje imovine sumnjive vrijednosti koja je opterećivala bilance financijskih ustanova – svi ti proračunski i monetarni kanali širom su otvoreni kako bi se povratila snaga financijskom sustavu. Na prvom sastanku predsjednika i premijera zemalja G20 (uključujući Rusiju, Kinu, Brazil i Indiju) 14. i 15. studenog 2008. u Washingtonu, naložena je opća mobilizacija pod kredom osiguravanja financijske stabilnosti i očuvanja globalizacije. Potvrđujući svoju vjeru “u načela tržišne ekonomije, slobodne trgovine i slobode ulaganja”,2 zemlje su se obvezale da će zajedno raditi na tome da se globalna kriza ne produbi.

Je li njihova misija uspjela? Donekle. Svjetska ekonomija nije se urušila kao 1930-ih godina. Svjetski BDP ponovno je počeo rasti, a pad u svjetskoj trgovini je zaustavljen. No je li neoliberalizam doista na sigurnom? Kapitalizam možda nije pao poput prezrelog ploda, no zapeo je u živom pijesku stagnacije.

Činilo se da se 2009. svijet okrenuo naglavačke. Oni koji su do jučer obožavali Miltona Friedmana (1912.-2006.) najednom su otkrili Johna Maynarda Keynesa (1883.-1946.), koji se veže za politiku državnih ulaganja. Stoga je Martin Wolf, glavni urednik Financial Timesa i autor knjige Why Globalization Works (“Zašto globalizacija funkcionira”), proslavio Badnjak 2008. objavom članka pod naslovom “Odsada smo svi kejnzijanci” (24. prosinca 2008.). Međutim, od 2010. obećanja o oživljavanju zamjenjuje politika štednje.

Od Grčke do Velike Britanije, privatizacije, “fleksibilizacija” zakona o radu i proračunski rezovi, ipak nisu doveli do očekivanog skoka. Rast je u bogatim zemljama stagnirao na oko 1,5 posto, što je značajan pad u odnosu na prethodna desetljeća, a nezaposlenost i podzaposlenost i dalje su kronične u Europi i SAD-u. Ekonomije u razvoju nisu zabilježile bolje rezultate jer nisu sposobne stvoriti dovoljno autonomnu dinamiku. Kina je 2016. imala najnižu stopu rasta od 1990., a u Rusiji i Brazilu BDP se smanjio, što potvrđuje periferni položaj tih dviju zemalja u svjetskom kapitalizmu.

Predviđanja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) u pogledu rasta u razdoblju od 2007. do 2012. sustavno su se pokazivala previše optimističnima.3 Malo je reći da je taj neuspjeh bio iznenađenje. Anomalija je to koja baca svjetlo na stanje u kojem se našla svjetska ekonomija. Kapitalizam je izgubio svoju dinamiku neprestanog širenja, a obećanje općeg blagostanja više nikoga ne zavarava. To dovodi do političko-ideološkog preslagivanja koje zasad najviše ide na ruku konzervativcima, počevši s Donaldom Trumpom u SAD-u.

“Došao je trenutak da se prisjetimo što dobroga može učiniti država”. Riječi koje nije izgovorio nasljednik Huga Cháveza u Latinskoj Americi, već Theresa May na skupštini britanske Konzervativne stranke 5. listopada 2016., najavljuju kraj jednog razdoblja. Ne okrećući leđa poslovnom miljeu, premijerka je iznijela bilancu: štednja nije donijela željeni oporavak, a novi pokušaj oživljavanja tržišta pomoću monetarnih alata je propao.

Zemlje G7 su 2010. srezale javne troškove i time smanjile svoje deficite s 6,6 posto prosječnih za 2009. na 2,7 posto za 2015. U to je vrijeme Olli Rehn, europski povjerenik za ekonomska i monetarna pitanja, ovim riječima sažeo prevladavajuće stajalište: “Nitko ne može vječno živjeti iznad svojih mogućnosti, pa čak ni države. Teorijski modeli, jednako kao i praktično iskustvo, potvrđuju da proračunska politika usmjerena na stabilnost u mnogo većoj mjeri srednjoročno i dugoročno pogoduje rastu nego lakomisleno trošenje”.4 Na prigovor da mjere štednje koče rast i stimuliraju nezaposlenost, uzvratio je da, naprotiv, omogućuju “jačanje povjerenja potrošača i ulagača, a time i prijelaz iz jasnog no krhkog oporavka u razdoblje održivog rasta i stvaranja radnih mjesta.”

Kao što je pokazao istraživač Mark Blyth,5 Rehnovi argumenti teško mogu izdržati kritičko preispitivanje. Student diplomskog studija na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu Thomas Herndon, 2013. je izazvao uzbunu u sveučilišnim krugovima ustanovivši da je empirijska studija Kennetha Rogoffa i Carmen Reinhart, dvoje profesora s Harvarda koje se često citira kako bi se opravdale politike smanjenja duga, prepuna grešaka.6 Preostale skeptike trebala je uvjeriti drama u Grčkoj. Zemlja je, naime, od 2010. srezala svoje troškove, ali se ekonomska situacija nije poboljšala. No nema koristi – mjere štednje i dalje su glavni kompas političkih vođa.

Uporna stagnacija

Odabravši taj smjer, države su si uskratile sredstva za intervenciju na makroekonomskoj fronti i ostavile središnje banke da djeluju same. Kako moraju olakšati pristup kreditima da bi stimulirale aktivnost, one su pak pokazale nevjerojatnu aktivnost u pravom smislu te riječi. Najprije su smanjile kamatne stope (diskontne stope). Istodobno su uvele nove instrumente, među kojima i “kvantitativno popuštanje” (quantitative easing). Kupile su dužničke vrijednosne papire javnih i privatnih izdavatelja na sekundarnom tržištu radi smanjenja prinosa. Velike banke su na taj način akumulirale ogromne količine novca, utrostručujući svoju ukupnu bilancu. Ona se sa 6.000 milijardi dolara 2008. povećala na oko 17.500 milijardi 2016.7

Takva je politika proizvela očekivane učinke. Dugoročne kamatne stope državnih vrijednosnih papira izuzetno su se smanjile. Drugim riječima, javni dug postao je besplatan, a ponekad je čak omogućavao zaradu. U prosincu 2016., kamatna stopa koju ulagači traže za otkup francuskog duga na pet godina bila je negativna (oko -0,28 posto), a za kupnju na deset godina iznosila je oko 0,65 posto. U isto vrijeme, povećanje potrošačkih cijena (inflacija) u Francuskoj je doseglo razinu od 0,7 posto godišnje.8 U takvoj situaciji, ako se i ne uzme u obzir blagi porast BDP-a koji povećava fiskalne prihode, država se bogati dok se zadužuje. “Vrijeme je za pozajmljivanje, i to dugoročno”,9 zaključio je u kolovozu 2016. budući američki predsjednik Donald Trump.

Potezi središnjih banaka, a pogotovo zakašnjeli potezi Europske središnje banke, odsjekli su izvor špekulacija javnim dugovima koje su uzrokovale mutiranje krize rizičnih kredita u krizu eura. No cilj tih mjera nije bio ni podržavanje javnih ulaganja ni financiranje otvaranja radnih mjesta. Upravo suprotno, u slučaju zemalja koje primaju pomoć Trojke – Međunarodnog monetarnog fonda, Europske središnje banke i Europske komisije – kriterij prihvatljivosti za program otkupa javnog duga Europske središnje banke i dalje je uvjetovan smanjenjem deficita.

Poduzeća nisu propustila priliku koju su pružale te minimalne kamatne stope. U skladu s očekivanjima središnjih banaka, zadužili su se u bankama, a još i više na tržištima. U SAD-u se, na primjer, iznos obveznica (dužničkih vrijednosnih papira) od 2007. učetverostručio. Što su poduzeća učinila s tim novcem? Na to pitanje odgovara (s priličnom dozom iskrenosti) dopis koji je grupa Edmond de Rothschild objavila u listopadu 2016.: “Poduzeća su odabrala dvije opcije, najprije su povećala dividende, a zatim otkupila dionice. Dioničari su u oba slučaja imali koristi, u prvom zbog prihoda od dividendi, a u drugom jer je narasla cijena dionica kao rezultat njihova otkupa. Te prakse nisu samo potakle rast cijena dionica, već su povećale dobit po dionici, s obzirom na to da nakon svakog otkupa slijedi poništenje kupljene dionice (broj dionica time se smanjuje)”.10 U SAD-u su rezultati nedvosmisleni. Otkupi dionica su od 2014. premašili 500 milijardi dolara godišnje, a dividende 600 milijardi, približavajući se rekordnoj razini plaćanja na financijskim tržištima iz 2000-ih. U Europi, prvi učinci programa otkupa dionica Europske središnje banke kreću se u istom smjeru – obilje kredita ide na ruku dioničarima, no ni najmanje ne potiče povećanje ulaganja.

Ulaganja u vodećim ekonomijama smanjila su se 2 do 3 indeksna boda BDP-a u odnosu na razdoblje prije 2007. Što se tiče neto-investicija, to jest ako se uzmu u obzir prevelike kamate i zastarjelost postojećeg kapitala, dinamika se naglo izokreće. Na svaki dolar prihoda, u SAD se nanovo ne ulažu niti 4 centa, u eurozonu niti 2 i u Japan gotovo ništa. Drugim riječima, te se ekonomije ne spremaju za budućnost. U nekim državama, poput Grčke ili Italije, stanje je još gore. Proizvodni kapaciteti se u posljednjih nekoliko godina toliko smanjuju da su, primjerice, u Grčkoj dosegli pad od zastrašujućih 7-8 posto godišnje.

Jasno, ovo stanje se nije pretvorilo u opću depresiju. No stagnacija ne popušta i već nastaju nova napuknuća. Prvi niz slabosti izravna je posljedica uspjeha monetarne politike. Kao kolateralni učinak pada kamatnih stopa smanjio se prinos od najsigurnije aktive (koja čini velik dio portfelja mirovinskih fondova, životnih osiguranja i jednog dijela bankarskog sustava). Ta dinamika produbila je latentnu, ali opću krizu mirovinskih sustava u svim zemljama sa sustavom financiranja kapitalizacijom. Američko ministarstvo financija je 16. prosinca 2016. po prvi puta odobrilo proračunske rezove koje je predložio mirovinski fond metalurških radnika iz Clevelanda. Ako se postupak provede, uzrokovat će prosječno smanjenje isplaćenih mirovina od 20 posto, uz maksimume u pojedinačnim situacijama koji će doseći i do 60 posto. Šefovi organizacije odgovorne za mirovine 34.000 vozača kamiona iz države New York također su predložili “olakšavanje” mirovina za 20 posto. Nekoliko fondova u Nizozemskoj od ove će godine rezati isplate, dok u Velikoj Britaniji, gdje se deficit mirovinskog sustava velikih tvrtki utrostručio u 2016., ta društva od vlade zahtijevaju da im omogući smanjivanje obveza prema zaposlenicima.

Put jeftinog novca je, dakle, zapriječen. No povratak na restriktivniju monetarnu politiku vođenu povišenim diskontnim stopama ne nudi svjetliju budućnost. Svi neprekidni lanci dugova koji stežu ekonomije više nego ikad ovise o niskim kamatnim stopama. Deset godina nakon početka krize, ekonomski subjekti su i dalje opterećeni dugovima, a kad bi se povećanje stopa u SAD-u ubrzalo, izazvalo bi jednako brzo povećanje broja nevraćenih kredita koje bi moglo ugroziti financijski sustav, a zatim i čitavu ekonomiju. Isto tako, niski prinosi na državne obveznice navodili su određene ulagače da kupuju sve rizičniju imovinu. Tako su nastali novi financijski baloni koji će prsnuti ako se stope naglo povećaju. Kao što rekapitulira American Enterprise Institute, jedan od vodećih prekooceanskih think-tankova poslodavaca, situacija je krajnje alarmantna: “U kombinaciji visokih zaduživanja, cijena koje ne odražavaju kreditni rizik i sve većih napuknuća u svjetskoj ekonomiji [poput Brexita, usporavanja Kine i bankarske krize koja polako obavija eurozonu], vrlo je vjerojatno da će u naredne dvije godine nastati opća financijska kriza”11

Proturječja monopolnog kapitalizma

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj priznaje da je dosad vodeća makroekonomska strategija u praznom hodu. “Previše se tražilo od monetarne politike, vrijeme je da se kormilo fiskalne politike okrene u dobrom smjeru”.12 Je li dolazak na vlast Therese May i Donalda Trumpa označio početak evolucije u tom području? Možda. No njihova tendencija korištenja proračuna mogla bi naići na protivljenje nekih frakcija privatnog sektora kojem pogoduju mjere štednje. Kao što je 1940-ih zabilježio ekonomist Michał Kalecki, “socijalna funkcija doktrine ‘fiskalne konsolidacije’ jest podrediti razinu zaposlenosti ‘povjerenju'”.13 Takva doktrina ide na ruku poslovnom miljeu jer se svaka politika koja se protivi njegovim ciljevima kažnjava smanjenjem ulaganja i broja radnih mjesta.

Država može odlučiti preuzeti taj rizik i pokušati stimulirati rast. Tomu svjedoče iskustva SSSR-a, New Deala američkog predsjednika Franklina Delanoa Roosevelta, ekonomskog planiranja iz 1950-ih francuskog tipa ili ratne ekonomije. Vlada može intervenirati kako bi postigla punu zaposlenost, uz jedini uvjet da osigura pokrivanje uvoza izvozom. “Stručnjaci” za financije i industriju odbacuju tu mogućnost jer odbijaju bilo kakvo proširenje područja nadležnosti države. Smatraju ga nedopustivim zadiranjem u autonomiju kapitala, koju je ovaj izborio tijekom posljednjih desetljeća. Međutim, takva bi odvažna odluka naišla na neočekivane saveznike među dijelovima vladajućih klasa koji uviđaju da je monetarna politika nesposobna pokrenuti akumulaciju kapitala.

No proizlaze li teškoće isključivo iz (pogubnih) političkih odluka koje su donesene u području političke ekonomije nakon 2010.? Sasvim sigurno ne. Kriza 2007. ubrzala je fenomen koncentracije ekonomskih subjekata. Velike tvrtke iskoristile su novac koji im je stavljen na raspolaganje za nova spajanja i kupnje drugih tvrtki. Broj tih poslova 2015. i 2016. premašio je povijesne rekorde otprije krize. Te im operacije omogućuju zatvaranje radnih mjesta, povećavanje tržišnih udjela i iscrpljivanje izvora nove dobiti proširivanjem klijentele i povećavanjem tržišne moći društava u odnosu na njihove dobavljače. Velike kompanije tako mutiraju u neprobojne ekonomske utvrde.

Ekonomski savjetnici američkog predsjednika Baracka Obame (Council of Economic Advisers, CEA) u izvještaju objavljenom u travnju 2016. izrazili su zabrinutost zbog rizika koji stvara takva koncentracija.14 Utvrdili su značajno smanjenje broja novoosnovanih poduzeća (pri čemu je stopa gašenja ostala jednaka) i sve veći broj osuda za stvaranje tajnih sporazuma u postupcima radi suzbijanja monopola. Kako bi dodatno dočarali prijetnju, naveli su i brojke – povrat ulaganja 10 posto velikih kompanija s najboljim poslovanjem danas je pet puta veći od povrata ulaganja prosječno velikih poduzeća, dok je prije dvadeset pet godina bio samo dva puta veći. Takva promjena naznaka je akutnog gomilanja zarade među “najvećima od najvećih” u američkoj ekonomiji.

Kao što podsjeća britanski tjednik The Economist, zbog koncentracije se mijenjaju i dioničari.15 Divovski institucionalni ulagači kao što su Black Rock, State Street i Capital Group drže 10 do 20 posto većine velikih američkih poduzeća, čak i onda kada su si međusobna konkurencija. Svi ti dioničari propisuju iste strategije kojima je cilj maksimalno povećati kratkoročni povrat, a istodobno ograničiti ulaganja. Koncentraciji ekonomske moći pogoduje i otežavanje inovacije povezano s rastućim brojem patenata,16 prednosti nastale prikupljanjem podataka koje su stvorile divove digitalne ekonomije, kao i povećana uloga regulacije tržišnog natjecanja među kapitalistima. Troškovi lobiranja stoga ne prestaju rasti, odražavajući kumulativnu konkurentsku prednost koja najmoćnijim korporacijama daje mogućnost da utječu na donošenje propisa koji su bolji za njihovo poslovanje.

Time se vjerojatno bar djelomice može objasniti sadašnja neobična ekonomska situacija. Poduzeća prepuna novca (više od 800 milijardi gotovine dostupne u SAD-u)… ne ulažu. Jedan od glavnih marksističkih ekonomista 20. stoljeća, Paul Sweezy, smatra da monopolizacija hrani financijalizaciju i stagnaciju.17 U situaciji oligopola, naime, poduzeća imaju zajamčeni pritok dobiti pa im nijedna druga prilika za ulaganje nije jednako povoljna. Stoga sve veći dio zarade od proizvodnje preusmjeruju u financije, opetovano hraneći balone, stagnaciju i kroničnu nezaposlenost. Sadašnja kriza, dakle, ima korijene u samoj organizaciji suvremenog kapitalizma.

Nakon 1930-ih i 1970-ih, 2010-e djeluju poput prijelaznog desetljeća. Riječ je o burnom razdoblju u kojem se teškoće inherentne dinamici kapitalizma i socijalna proturječja mogu prevladati samo na političkoj razini, i to temeljnim institucionalnim promjenama. Preispitivanje postojećeg uređenja stvara nestabilnost, fluidnost i potiče neki oblik radikalizacije društvenih subjekata koji odbijaju status quo. Danas se nalazimo upravo u takvom povijesnom trenutku. Propali su pokušaji obnove neoliberalnog i financijaliziranog režima iz razdoblja 1980.-2008. putem neobičnih monetarnih politika, a rizik od nove financijske kataklizme sve je veći. Pobornici emancipacije sada se suočavaju s dva protivnika – sljedbenicima tržišnog fundamentalizma i sljedbenicima nacionalističke autoritarnosti, koji su spremni dovesti u pitanje mjere štednje i slobodnu trgovinu. Te dvije struje odsada supostoje u vladi najmoćnije ekonomije na svijetu.

S francuskog prevela: Dora Slakoper

* Cédric Durand je profesor ekonomije na Sveučilištu Paris-XIII.


1 “Fiscal implications of the global economic and financial crisis”, Occasional Paper, br. 269, Međunarodni monetarni fond, Washington DC, 28. rujna 2009.
2 “Declaration of the Summit on financial markets and the world economy”, G20, Washington DC, 15. studeni 2008.
3 “OECD forecasts during and after the financial crisis: a post mortem”, OECD Economics Department Policy Notes, br. 23, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, Pariz, veljača 2014.
4 Olli Rehn, “Why Europe is cutting spending”, The Wall Street Journal, New York, 25. lipnja 2010.
5 Mark Blyth, Austerity: The History of a Dangerous Idea, Oxford University Press, New York, 2012.
6 Robert Pollin i Michael Ash, “Austerity after Reinhart and Rogoff”, Financial Times, London, 17. travnja 2013.
7 Desmond Lachman, “Trouble ahead for the global economy”, The American Enterprise Institute, Washington DC, 10. studenog 2016.
8 Vidi “Le capital sans XXIe siècle”, La Revue du crieur, Pariz, listopad 2016
9 “‘King of debt’ Donald Trump : ‘Now is the time to borrow'”, CNBC.com, 11. kolovoza 2016. Treba napomenuti da su se Trumpove izjave na tu temu, kao i na brojne druge, u nekoliko navrata mijenjale.
10 “Dividendes et rachats d’action: les entreprises de la zone euro vont-elles suivre leurs homologues américains?”, Regards et perspectives économiques, Banka Edmond de Rothschild, Pariz, 5. listopada 2016.
11 Desmond Lachman, “Trouble ahead for the global economy”, op. cit.
12 Catherine Mann, glavni ekonomski savjetnik u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj, citat preuzet iz novina Financial Times, 28. studenog 2016.
13 Michal Kalecki, “Political aspects of full employment”, The Political Quarterly, listopad 1943.
14 “Benefits of competition and indicators of market power”, Council of Economic Advisers Issue Brief, Washington DC, travanj 2016.
15 “Too much of a good thing”, The Economist, London, 26. ožujka 2016.
16 Vidi Benjamin Coriat, “La crise de l’idéologie propriétaire et le retour des communs”, Contretemps Web, 27. svibnja 2010., contretemps.eu
17 Paul Sweezy i Paul Baran, Monopolni kapital: esej o američkom ekonomskom i društvenom poretku, Stvarnost, Zagreb, 1969.