Janette Habel

Proces normalizacije odnosa sa Sjedinjenim Državama kulminacija je reformi koje su kubanske vlasti započele još devedesetih. On prema svemu sudeći vodi daljnjoj ekonomskoj liberalizaciji koja je već dramatično povećala socijalne nejednakosti. Istodobno, politička demokratizacija, koja jedina može osigurati opstanak pozitivnih tekovina revolucije, čini se znatno sporijom

Raúl Castro, koji će tada imati 86 godina, neće se kandidirati za novi predsjednički mandat 2018. godine. Dakle, za tri godine generacija koja je vodila gerilu na Sierra Maestri otići će s vlasti. Tri godine je premalo vremena za ekonomsku preobrazbu zemlje, usvajanje novog ustava i normalizaciju odnosa s Washingtonom, kao što je prošloga travnja pokazao susret kubanskog i američkog predsjednika na samitu Amerika u Panami. Hoće li režim preživjeti odlazak svojeg povijesnog vodstva?

Komunistička partija Kube (PCC) već je odredila nasljednika: prvog potpredsjednika Miguela Díaz-Canela. No izazovi i dalje postoje. Da bi se s njima suočio, Castro se oslanja na Revolucionarne oružane snage (FAR), nacionalnu vojsku kojom je zapovijedao pola stoljeća, te na PCC i na Katoličku crkvu koji su središnja tema pregovora s Washingtonom.1 Ekonomske reforme produbile su nejednakosti,2 a proširio se i osjećaj nesigurnosti oko budućnosti zemlje. PCC na to pokušava odgovoriti organizacijom narodnih savjetovanja prije partijskih kongresa. Castro je potvrdio da će to učiniti i prije sedmoga, najavljenog za travanj 2016. godine. No među intelektualcima, članovima Partije i onima koji to nisu, već su započele rasprave, prije svega na Internetu, unatoč ograničenom pristupu.

Raúl Castro je nastojao “osuvremeniti” kubanski socijalizam – što je eufemizam za ekonomsku liberalizaciju koja se provodi od 2011. godine. Fidel Castro nije se usprotivio tim reformama, iako se zbog njih raspalo društvo koje je on pokušavao sagraditi. “Kubanski model više nije funkcionirao, čak ni za nas”, ustvrdio je bivši predsjednik (The Atlantic, rujan 2010.). Ekonomska situacija gotovo da i nije ostavljala izbora. Pomoć Caracasa omogućila je da prosječna stopa rasta otoka između 2005. i 2007. godine dosegne 10 posto, no financijska kriza i poteškoće kroz koje prolazi Venezuela danas su promijenili situaciju: “Trgovina između Kube i Venezuele smanjila se 2013. godine za milijardu dolara, a do kraja 2014. bi se mogla smanjiti još i više”, upozorio je u listopadu 2014. kubanski ekonomist Omar Everleny Pérez Villanueva.3 Prema nekim procjenama, to bi smanjenje moglo iznositi čak 20 posto prijašnje ukupne trgovine.

Vlada je u ožujku 2014. godine usvojila novi zakon o stranim ulaganjima koji je Raúl Castro predstavio kao “ključan”. Otada su svi sektori, izuzev zdravstva, obrazovanja i obrane, otvoreni za strani kapital, uz osigurano izuzeće od plaćanja poreza na osam godina, ili čak i više u nekim slučajevima, naročito u “posebnim zonama ekonomskog razvoja”, poput luke u Marielu,4 izgrađene uz pomoć Brazila. No projekti koji se predlažu ipak moraju dobiti potporu državnih agencija: “Ono što definira investiciju nije kapital”,5 istaknula je Deborah Rivas, upraviteljica odjela za strana ulaganja u ministarstvu vanjske trgovine. Ekonomist Jesus Arboleya Cervera primjećuje da su “kubanski emigranti već neposredni ulagači u mala poduzeća [preko novca koji šalju svojim obiteljima]; zakon više nije taj koji im brani da sudjeluju u većoj mjeri, već embargo.”6 Zapošljavanje radnika također je pod nadzorom državnih agencija.

Neki ipak smatraju da preobražaj otoka još uvijek ne napreduje dovoljno brzo: “Ne možemo ‘osuvremeniti’ nešto što nikada nije funkcioniralo”, ljutito tvrdi Pérez Villanueva. “Rasta nema. Ove će godine možda, uz Božju pomoć, doseći 1 posto.”7 Na te ekonomske prigovore mlada sociologinja Ailynn Torres odgovara političkim pitanjem: “Što se nastoji učiniti s tim ekonomskim modelom koji nam se nudi? Tko su dobitnici, a tko gubitnici u tom modelu?”8 Ako je vjerovati službenom stavu, uvođenje neke doze tržišta u ekonomiju otoka trebalo je omogućiti njezino poboljšanje, a da pritom ne oslabi socijalnu pravdu. Pa ipak je 20 posto urbanog stanovništva danas siromašno (naspram 6,6 posto 1986. godine). Isprva je bilo najavljeno ukidanje takozvane knjižice racioniranja, libreta de abastecimiento, no zatim je odgođeno jer bi opteretilo najsiromašnije. U društvu u kojem je jednakost čimbenik identiteta, sve se jasnije ocrtava tko su žrtve reformi, a tko od njih profitira.

Prema mišljenju samoga Raùla Castra, među žrtve se ubrajaju “državni zaposlenici čije plaće u pesosima nisu dovoljne za život”, starije osobe, odnosno milijun i sedamsto tisuća stanovnika, “čije su mirovine nedostatne u odnosu na cijene života”,9 no jednako tako i samohrane majke, crnačko stanovništvo, kojima financijski doprinosi od kubanske emigracije u SAD-u gotovo uopće ne stižu, i stanovnici istočnih pokrajina.10 Među dobitnicima nalazimo zaposlenike miješanih poduzeća, radnike u turizmu, seljake iz privatnog poljoprivrednog sektora, jedan dio samozaposlenih (cuenta propistas) – ukratko, svo stanovništvo koje ima pristup čvrstoj valuti, tzv. CUC-u (Convertible Unit Currency). Naime, od 2004. godine ta je druga valuta pridodana kubanskim pesosima; jedan CUC vrijedi 24 tradicionalna pesosa, a trebao je zamijeniti dolar čija je upotreba odobrena 1993. godine. Dva ekonomska sustava, dakle, funkcioniraju bok uz bok: onaj pesosa i onaj CUC-a, kojim se koriste turisti i oni Kubanci koji su s njim u doticaju.

Vječna prijetnja velikog susjeda

U nastojanju da utiša napetosti koje su potaknule te nejednakosti, Castro se oslanja na lojalnost FAR-a kako bi pomirio ekonomsku liberalizaciju i održavanje jednostranačkog političkog sustava. Naime, od velike krize 1990-ih,11 vojska upravlja najvažnijim ekonomskim sektorima zahvaljujući Grupo de Administracio Empresarial S. A. (GAESA), holdingu poduzeća pod njezinom kontrolom. U njima se iskušavalo “usavršavanje poduzeća”, korištenjem zapadnjačkih menadžerskih metoda stimulacije produktivnosti. FAR nije izgubio svoj prestiž u očima stanovništva, no privilegije koje uživaju njegovi pripadnici na meti su kritika. Nerijetko se čuje izjava da “oni nemaju stambenih problema”, čime se aludira na kompleks modernih zgrada u Havani namijenjen isključivo za vojnike i njihove obitelji. Partija je pak izgubila dio utjecaja, no Castro je vodstvo učinio šarolikijim po starosti, spolu i rasi. Ekonomist Pedro Monreal González smatra da je partija ipak očuvala svoj kredibilitet te da “država i dalje uživa podršku naroda jer je u stanju osiguravati javne servise koje mnogi Kubanci smatraju ključnima”.

PCC je u u veljači 2015. godine najavio da će novi izborni zakon stupiti na snagu prije isteka Castrovog mandata. Ta se najava nastavlja na onu iz veljače 2013. o osnivanju komisije za reformu ustava. No kako se državno vodstvo može obnoviti ako se postave dužnosnici koji nemaju jednaki legitimitet kao stari, i to bez javne rasprave koja bi stanovništvu omogućila da izaberu između kandidata s različitim programima? Sadašnja metoda imenovanja, koja u konačnici iziskuje odobrenje PCC-a, dugoročno se čini teško održivom.

Espacio Laical, časopis koji (neslužbeno) objavljuje havanska nadbiskupija dugo je bio privilegirano mjesto političkih rasprava. Tijekom čitavog desetljeća posvećivao je članke i skupove pitanjima reforme ustava, mjesta koje zauzima PCC, ponovnog osnivanja organa narodne vlasti (OPP). Urednici Espacio Laicala, katolici svjetovnjaci Roberto Veigra i Lenier González, stavljali su fokus na “kontrast između društvenog pluralizma i nedostatka prostora u kojima bi se taj pluralizam mogao izraziti.”12 No u lipnju 2014. dvojac je objavio ostavku na koju je bio prisiljen uslijed “vrlo ozbiljnih” kritika usmjerenih protiv njih i protiv kardinala Jaimea Ortege y Alaminoa.<13 Nadbiskupija je očigledno htjela da časopis usvoji “pastoralniji”, odnosno manje politički pristup. Četiri mjeseca kasnije Kršćanski centar za promišljanje i dijalog – Kuba14 pristao je sponzorirati sličan projekt, časopis Cuba Posible, čiji su urednici ponovo Veiga i González. U prvom je broju objavljeno izvješće sa skupa posvećenog suverenitetu zemlje i budućnosti njezinih institucija.

Peti članak aktualnog ustava na udaru je oštrih kritika. U njemu je PCC definiran kao “sljedbenik ideja Joséa Martija [vođe borbe za kubansku nezavisnost] i marksizma-lenjinizma” i kao “organizirana avangarda kubanske nacije, vrhovna vodeća snaga društva i države”. Takvu definiciju osporavaju crkva, ali i mnogi znanstvenici. “Ideja avangardne partije postaje promašena čim ta stranka počne vladati”, smatra sociolog Aurelio Alonso.15 Izgradnja “inkluzivne države koja može uključiti politički i ideološki pluralizam” predstavlja hitan zadatak. No pretpostavlja li pluralizam i višestranačje? Prema mišljenju Veige, “mogućnost da se odobri postojanje drugih političkih snaga utemeljenih u zemlji” mora se uzeti u obzir, iako ne vjeruje da se to može ostvariti u dogledno vrijeme.16 Danas nitko ne zna hoće li najavljena izborna reforma omogućiti da se izaberu zastupnici bliski crkvi ili druge neovisne ličnosti.

Rasprava se vodi i o pojedinostima vezanim za izbor predsjednika, među kojima je i broj mandata koje smije odraditi, odsada ograničen na dva, svaki po pet godina. Neki smatraju da bi izbori trebali biti opći i neposredni kako bi novi predsjednik imao izborni legitimitet. Politolog Julio César Guanche zagovara ponovno osnivanje “narodne vlasti” koja bi uključivala općinske, pokrajinske i nacionalne skupštine.17 Sociolog Ovidio d’Angelo pak predlaže stvaranje “demokratskog i socijalističkog građanstva”. No postojeće “masovne organizacije” previše su “podređene Partiji” da bi to mogle izvesti. Tim više što “službene izjave potkopavaju temelje na kojima stoji povijesni legitimitet vlasti”, primjećuje Guanche te objašnjava kako “preispitivanje ‘egalitarizma’ otvara put preispitivanju najmoćnijeg ideala socijalizma: jednakosti.” Kritika je to, jedva prikrivena, Castrovog govora na kongresu Središnjeg radničkog sindikata Kube (CTC) u kojem je osudio “paternalizam, egalitarizam, neovlaštene subvencije i pretjerivanje s iskorištavanjem onog što je besplatno, stari mentalitet koji se oblikovao godinama”.

Taj “stari mentalitet” nije zaobišao Partiju, u kojoj i dalje vladaju navika jednoglasja i cenzure. Te prakse izazivaju nezadovoljstvo. Po prvi se puta u Narodnoj skupštini jedna zastupnica usprotivila novom zakonu o radu. Bila je to Raúlova kćer Mariela Castro, koja je tako prosvjedovala protiv neuključivanja zabrane spolne diskriminacije u tekst zakona. Također, kada je film francuskog redatelja Laurenta Canteta Povratak u Itaku (2014.), koji prikazuje kubansko razočaranje, skinut s programa, neki su njegovi kubanski kolege protestirali.

U toj situaciji ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa s SAD-om čini se ujedno nužnim i opasnim. Kubanska vlada zna da je Washingtonu i dalje u cilju srušiti režim. Zasada je dobila prvu rundu, ne napravivši pritom nijedan ustupak; no vrijeme je za oprezniji optimizam. “Oni će sve uzeti, kao što rade i drugdje. Što će onda ostati za Kubance?”, pita se jedan umirovljenik. “Nedavno su kupili jednog od naših igrača bejzbola za 63 milijuna dolara”, dodao je drugi. “Mnogo je onih koji zapravo više ne znaju što ih čeka u budućnosti”, smatra sociolog Rafael Acosta. Što će se dogoditi nakon ukidanja embarga? Kako kontrolirati priljev dolara i turista? Jedna od prijepornih točaka tisuće su posjeda koji su nacionalizirani za vrijeme revolucije. Vlada ne namjerava obeštetiti one vlasnike posjeda koji su napustili zemlju. Taj će trošak “prebiti” cijenom pedesetogodišnjeg embarga (procijenjenom na 100 milijardi dolara) i neizvršenog povrata baze u Guantánamu.

Za potpuno ukidanje embarga potreban je pristanak američkog Kongresa, gdje su republikanci i demokrati podijeljeni. Obama je 14. travnja napokon maknuo Kubu s popisa država koje “podržavaju terorizam”, a Kongres se tome nije usprotivio u predviđenom rok. Sada bi trebala slijediti ponovna uspostava diplomatskih odnosa i obostrano imenovanje ambasadora. No proces normalizacije će, po svemu sudeći, biti dug. Havana će to natjecanje u sporosti iskoristiti za izbjegavanje destabilizacije zemlje i razvijanje odnosa s Latinskom Amerikom, Kinom i Europskom unijom.

Kako god bilo, bez povijesnog vođe koji je utjelovljavao borbu protiv “Imperija”, ujedinjenje i mobilizacija kubanskog stanovništva u budućnosti bi se mogli pokazati mnogo težim.

S francuskoga prevela: Dora Slakoper

1 Vidi “Cuba, le parti et la foi”, Le Monde Diplomatique, lipanj 2012.
2 Ginijev koeficijent, kojim se mjeri nejednakost raspodjele prihoda u stanovništvu, iznosio je 0,24 1986., 0,38 2002. i 0,40 2013. Mayra Espina, Espacio laical, br. 2, Havana, 2014.
3 Zbornik radova s konferencije “Cuba: soberanía y futuro”, Cuba posible, br. 1, Havana, listopad 2014.
4 Ta se luka, koja je trebala postati najveći karipski kontejnerski terminal, nalazi na strateškom raskršću između Panamskog kanala i Atlantskog oceana.
5 Granma, Havana, 17. travnja 2014.
6 Jesús Arboleya Cervera, “Integracion y soberania”, Cuba posible, 20. siječnja 2015.
7 Cuba posible, br. 1, op.cit.
8 Ibid.
9 Govor na 20. kongresu Središnjeg radničkog sindikata Kube (CTC), 22. veljače 2014.
10 Mayra Espina, “Desigualdad social y retos para una nueva institucionalidad democrática en la Cuba actual”, Espacio laical, br. 2, 2014.
11 Između 1991. i 1994., bruto domaći proizvod (BDP) pao je za 35 posto.
12 “Cuba y Estados Unidos: Los dilemas del cambio”, Cuba posible, br. 2, veljača 2015.
13 Ibid.
14 Kršćanski centar za promišljanje i dijalog – Kuba definiran je kao “vjerska institucija civilnog društva”.
15 Intervju obavljen putem elektroničke pošte, 15. ožujka 2015.
16 Cuba posible, br. 2
17 Cuba posible, br. 1