Vesna Vuković

Neformalni slogan nove hrvatske vlade formirane krajem prošle godine još uvijek je tehnokratsko upravljanje i uzmak od “vrijednosnih” sukoba. No ta se “dezideologizacija”, osobito u polju kulture, prije manifestira kao pokušaj da se kao nulta točka utvrdi konzervativni status quo, ovjeren tobože neutralnim nacionalnim konsenzusom i tržišnom utakmicom

Kulturni ratovi koji se u Hrvatskoj vode od raspada socijalističke Jugoslavije i njezina osamostaljenja svoj su vrhunac doživjeli za kratkoga, ali po posljedicama odlučujućega mandata Zlatka Hasanbegovića kao ministra kulture. Dolazak Nine Obuljen Koržinek kao vrhunske stručnjakinje i poznavateljice polja i njegovih specifičnosti, ali i europskih “dobrih praksi”, trebao je biti faktorom smirenja tenzija i spuštanja rasprave na profesionalni nivo, odnosno njezinog konačnog uzdizanja iz zagađenih voda politizacije. Međutim, prve izjave i prvi potezi nove ministrice ne ukazuju na zaokret, upravo suprotno: nakon šok-terapije koju je odlučno isporučio Hasanbegović svjedočimo nastavku konzervativne politike finijim sredstvima.

Kako se ta depolitizirana kulturna politika reflektira na medije specijalizirane za kulturu i kulturu u medijima? I koje su posljedice, a koja pozadina, takozvane dezideologizacije koja glasno odzvanja hodnicima Ministarstva i širom javnošću?

Medijski krajolik na prvi je pogled razveden, od šire koncipiranih kulturnih listova, koji pokrivaju sve umjetničke discipline, a prate i društvena zbivanja, do specijaliziranih časopisa za pojedine umjetničke discipline ili časopisa specijaliziranih za regionalne ili manjinske zajednice. No kada iz medijske slike maknemo specijalizirane časopise namijenjene užoj publici, najčešće onoj stručnoj i akademskoj, ona postaje puno manje šarena, pa i monokromna. Elektroničke publikacije ne mogu joj popraviti kolorit jer su i one strukturirane istom logikom specijalizacije kao i stručni časopisi pa stoga ne mogu imati istu komunikacijsku funkciju kao tiskani (dvo)tjednici za kulturu. Upravo zbog te komunikacijske funkcije, ali i zbog njihovog statusa kao najšire distribuiranog tiskanog proizvoda dostupnog i namijenjenog najširim čitalačkim slojevima, oni će nam i poslužiti kao sidrište analize.

Godinu 2017. od kulturnih listova živi je dočekao dvotjednik Vijenac i tjednik Hrvatsko slovo. Unatoč tome što je Ministarstvo kulture RH smanjilo ukupni iznos potpora za tiskane medije za čak 37 posto, ova su dva časopisa ostala na “historijski visokoj” dotaciji, prvi na 600.000, a drugi na 400.000 kuna. Podržavanje tiskanih časopisa i listova za kulturu očito nije prioritet Ministarstva, ali odluka da se upravo ovim dvama listovima potpora održi na sigurnoj visini ukazuje na stanovitu tendenciju. Kako se oba smještaju na (krajnje) desnu stranu političkog spektra nije preuzetno zaključiti kako su listovi za kulturu pod desnom hegemonijom, i kako tu prevlast podupire upravo Ministarstvo kulture. Na neko je vrijeme medijski krajolik bio zamutio dvotjednik Zarez, koji je i proizišao iz nezadovoljstva dijela redakcije Vijenca, i tadašnje urednice Andree Zlatar, da bi u njezinom ministarskom mandatu i bio otpremljen u prošlost zbog formalno neosporne zamjerke sukoba interesa. Isključivo formalno, jer financijskog interesa nije bilo, ali je slučaj zato u medijskom izvještavanju dobio razmjere vrhunskog korupcijskog skandala upravo u vrijeme rasprave o novoj medijskoj strategiji koja je isticala važnost javnog financiranja medija.

Svrstavanje uz desnu političku opciju u Vijencu je uvijeno na elegantan i suvremen način, kao plediranje za konzervativnu revoluciju i kao stalni poziv na rat s “lijevo-liberalnom” kulturnom ideologijom. Stalni suradnik lista, komentator društvene zbilje i autor konzervativnih manifesta Jure Vujić, u tekstu pod naslovom “Treba li Hrvatskoj konzervativna revolucija” (Vijenac, br. 518, 9. siječnja 2014.), prigodno opremljenom fotografijom Željke Markić, koja se – indikativno – u tekstu nigdje ne spominje, spremno staje uz tu ideju, ali s onu stranu dnevne politike i kao nastavljanje hrvatske političke tradicije, odnosno “težnje koja iznad socijalističkog kolektivizma i kapitalističkog individualizma promiče ideju duhovnog preobražaja, obranu europskog identiteta (…), poštivanje kulturnih različitosti, načelo direktne i participativne demokracije, (…) nasuprot partitokratskoj demokraciji, ekonomizmu i materijalističkoj viziji svijeta koji danas prevladavaju.” Ti nam tropi, svi odreda osim direktne demokracije, prizivaju raspoloženje u Weimarskoj Njemačkoj, naime i proizašli su iz pera reakcionarnih prvaka – Carla Schmitta, Martina Heideggera i Lea Straussa.

Naša društvena zbilja, kako je obrađuje Vijenac, određena je jednim ishodišnim grijehom, a to su institucionalni preostaci komunističkog totalitarizma. Ako je suditi po društvenoj kronici ovoga lista, ne živimo u zemlji s uništenom proizvodnjom, u zemlji s jednom od najvećih stopa nezaposlenosti u EU, u zemlji sa sve nižim životnim standardom, pa čak ni zemlji s manje od 0,5 posto udjela kulture u državnom proračunu… ne! Živimo u zemlji prožetoj korupcijom čiji je korijen u reliktima socijalističkog uređenja, u zemlji kojoj prijeti velikosrpska politika i upadi četnika na ulazima na planiranu Jadransko-Jonsku autocestu (u karikaturama Joška Marušića), u zemlji u kojoj crveni fašisti drže hegemoniju u kulturnom i obrazovnom polju, odnosno živimo u jugosferi, kako je kolumnisti krste, daleko od dobro uređene europske zemlje čijoj tradiciji pripadamo.

Kako bismo izašli iz stanja u kojem se nalazimo, a čiji uzroci nisu materijalni, već mentalitetski, potreban nam je temeljit duhovni preobražaj, a njega ćemo dostići kulturnim ratom, ratom s idejama sa suprotnog kulturnog pola. Ili, kako nam Vujić propisuje, metapolitikom ili politikom ideja, nikako ne onom dnevnom: “U doba opće društvene i kulturološke izgubljenosti, metapolitika si je postavila za cilj da ponovno uokviri kulturu u uzvišenoj politici kao djelovanju za opću dobrobit. Ona želi ponovno postaviti značaj kulture u smjeru velikih idejnih sinteza iznad umjetnih ideoloških podjela na lijevo i desno”.1

Kulturno-tržišna revolucija

Za razliku od materijalističkog pristupa, zagađenog odioznim ekonomizmom, urednička politika Vijenca upinje se afirmirati depolitizirane kritičke priloge o umjetnosti i kulturi, takve koji će ih prikazivati “objektivno” i “nepristrano”, naprosto – profesionalno. U kakvoj su vezi ti prilozi s gore izloženim komentarima društvene zbilje, pitanje je koje je u ovako postavljenom okviru nepristojno postaviti jer, ako to činite, smjesta stajete na put nužnom procesu pluralizacije i depolitizacije kulture. “Kultura kao jedinstveno, slobodno, nacionalno i univerzalno blago ne pripada nijednoj ideologiji, ni desnoj ni lijevoj opciji”.2

“Dezideologizirani” i “depolitizirani” prilozi o pojedinačnim umjetničkim postignućima, iz pera vrhunskih i priznatih stručnjaka, tako su protuteža sivoj stvarnosti, ali i putokaz ka svjetlijoj budućnosti. Takvoj u kojoj ćemo, uzdignuti iznad razine dnevne politike, neopterećeno raspravljati o “djelovanju za opću dobrobit”. Sredstvo za takvu mentalitetsku transformaciju bit će kultura, ali samo ona očišćena od ideoloških podjela. Drugih podjela u društvu, poput onih između sve siromašnije većine i sve bogatije manjine, ako je vjerovati Vijencu, nemamo.

Projekt dezideologizacije kulture kao puta ka napretku, ako ga promotrimo pobliže, ima znakovito uporište. Ono se razotkriva u zazivanju tržišta kao neutralnog i pravednog područja valorizacije umjetnosti i kulture; primjena tržišne discipline i tržišnih vrijednosti uvest će reda i “stati na kraj sinekurama, klijentelizmu i nepotizmu”,3 što će se onda preliti i na društvo u cjelini. Tržište je ultimativno mjesto realizacije pluralnosti društva, mjesto na kojem svatko može razviti svoje potencijale, nesputan kolektivizmom kakav je nametala socijalistička ideologija. U jednoj od svojih prvih izjava, ministrica Obuljen Koržinek apostrofirala je upravo dezideologizaciju kulture i pluralnost svjetonazora: “Moja opredjeljenja i politička i svjetonazorska uvijek su bila bliska demokršćanskoj opciji, ali za ministra ili ministricu kulture važno je da se shvati da govorimo o hrvatskoj kulturi, a ona nije ni lijeva ni desna – ona je hrvatska. Da bi bila takva, ona mora reflektirati svu pluralnost našeg društva – različita razmišljanja, različite svjetonazore.”

“Sva pluralnost našeg društva”, dakle, pluralnost je svjetonazora, i ta je slika pluralnosti idealna slika tržišta na kojem svi imamo jednake šanse, naravno pod uvjetom da iz nje odstranimo onaj temeljni, ekonomski element. No ako iz svjetonazorskog polja pređemo u polje socio-ekonomske agende, lov na ostatke komunističkog mentaliteta moći ćemo sagledati u pravom svjetlu: on se odvija u ime ortodoksije tržišta. A svako protivljenje tržišnoj logici etiketira kao nedostatak demokratske zrelosti ili naprosto “krivi” mentalitet koji nije dio nacionalne tradicije. Ta je tradicija prekinuta, kako izlaže Vijenčev komentator, “nasilnom represivnom metodologijom boljševičkih i maoističkih čistki koje su provedene 1945. (…) kada se sustavno provodio kulturocid s nasilnom sječom državotvornih političkih i građanskih elita”.4

Ponovo “prisvojiti tradiciju” dakle znači odbaciti taj nesretni historijski period uvezene ideologije koja je prekinula kontinuitet. A ujedno i napustiti projekt kulture koja ne bi bila samo skup vrhunskih umijeća i artefakata, već nešto puno šire, što uključuje i uvjete njihova nastanka.


1 Jure Vujić, “Manifest kulturne revolucije”, Vijenac, br. 577, 14. travnja 2016.
2 Jure Vujić, “Hajka crvenih fašista na novog ministra”, Vijenac, br. 572, 4. veljače 2016.
3 Jure Vujić, “Manifest kulturne revolucije”, Vijenac, br. 577, 14. travnja 2016.
4 Ibid.