Evelyne Pieiller

Ako postoji neki element predizbornih kampanja diljem Europe koji bi se moglo nazvati gotovo pa univerzalnim, onda je to glumljenje kandidata da kultura predstavlja važan dio njihovog političkog programa. U Francuskoj su pretendenti za nasljednika Françoisa Hollandea mnogo govorili o kulturi proteklih mjeseci, ali su se jako mučili s pronalaskom njezine iole smislene definicije

Ništa nije neuhvatljivije i dvosmislenije od definicije riječi “kultura”. Kada je osnovano istoimeno ministarstvo 1959. riječ se odnosila na djela, baštinu, umjetničko i duhovno stvaralaštvo. Prema Larousse rječniku, riječ kultura označava “obogaćivanje duha intelektualnim vježbama”, “znanja o određenom području” ili “skup materijalnih i ideoloških fenomena koji karakteriziraju jednu etničku grupu ili jednu naciju, jednu civilizaciju.” Potonje je značenje blisko onome Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO-a): “Kultura je složen skup koji uključuje znanja, vjerovanja, umjetnost, moralna stajališta, prava, običaje i sve druge sposobnosti i navike koje ljudsko biće stječe kao član društva.”[1] Ova različita poimanja kulture rezultat su neslaganja između “korištenja [ove riječi] ograničenog samo na umjetnička djela i antropološkog pristupa koji je puno širi i koji obuhvaća načine mišljenja i djelovanja različitih grupa (nacija, naroda, klasa)”.[2]

Glavni kandidati na sljedećim predsjedničkim izborima uglavnom se slažu oko dvije točke: kultura je važna, ako ne i najvažnija, i potrebno je čuvati njene posebnosti. No skoro svi ističu postojeće granice njene demokratizacije, čije nadilaženje zahtijeva razvijanje umjetničkog i kulturnog obrazovanja u školi, osim Marine Le Pen iz Nacionalnog fronta, koja se umjesto toga posvetila promicanju podučavanja umjetničkih obrta, tako divno baštinskih. Ali na koju se “kulturu” oni referiraju? Onu koja se shvaća kao bit jedne grupe, ili čak pojedinca koji je njen dio ili na onu koja bi se mogla nazvati “općom kulturom”? Ta semantička pitanja nisu politički nevažna: koji je opseg područja kulture? Koju bi joj ulogu, koju funkciju javne vlasti trebale dati? Koju nadu ona nosi?

Na desnici, definicija je jednostavna i možemo se zapitati u kojoj mjeri ona samo razvija UNESCO-ovu definiciju do njenih krajnjih konzekvenci: “Kultura je temelj našeg identiteta, načina života, povijesti”, “posljednja brana od barbarstva” koja pomaže “integraciji pridošlica”, pridonosi “atraktivnosti teritorija” i njegovom “utjecaju”, stoji u programu republikanskog predsjedničkog kandidata Françoisa Fillona.[3] Kod Nacionalne fronte (FN), ako se riječ i ne pojavljuje, ideja je ista; kultura bi bila prije svega baština koja je temelj identiteta, pri čemu se na umu ima “vrijednosti” i “tradicije francuske civilizacije”. Iz tog razloga “obrana i promicanje naše povijesne i kulturne baštine” moraju biti upisane u Ustav.[4] Ona je ukratko čuvarica i simbol nacionalnog duha.
Zasigurno, isticanje kulture kao duše zemlje puno je prikrivenih implikacija. No nije sasvim sigurno da je “dijagnoza” Emmanuela Macrona išta manje dvosmislena.[5] On smatra da se kultura sastoji od “naših vrijednosti, našeg jezika, naših zajedničkih emocija”. Ona “definira ono što mi jesmo”, “stvara zajednički jezik i omogućava izlazak ‘iz kućnog pritvora’ našeg društvenog podrijetla”. Ali kako taj “zajednički jezik”, koji ne može nego upućivati na znanja i zajedničke reference ovisne o nasljeđu, kodovima i vrijednostima, kako on može sam po sebi biti oslobađajući? Kako spojiti to “zajedničko” sa željom “da sva mladež ima pristup kulturi, kakva god ona bila” ili s ovom izjavom s jednog mitinga u Lyonu 7. veljače: “Ne postoji francuska kultura. Postoji kultura u Francuskoj. Ona je raznovrsna.”? Misterij će ostati neriješen.

Kultura obećava ukidanje razlika

Kada je, s druge strane, Macron tvrdio da je njegov projekt u potpunosti kulturan, “projekt emancipacije, odgovor na nevidljive barijere koje stvara društvo”, prikazujući ružičastom tu dimenziju svog programa, jasno se pokazalo da se ta “emancipacija” u biti odnosi na ovladavanje dominantnom kulturom te se više tiče planiranja karijere nego stjecanja sposobnosti kritičke refleksije koja otvara horizonte: kultura će pomoći preskočiti barijere s ciljem uspinjanja na društvenoj ljestvici. Drugim riječima, famozna demokratizacija kulture, ubrzana različitim mjerama kao što su umjetničko obrazovanje u školi, “kulturna propusnica” za mlade itd. svakome će dati sredstva potrebna za uspjeh. “Stup našeg identiteta” (Fillon) ili “stup našeg bratstva” (Macron), u svakom slučaju kultura bi trebala ukinuti razlike prekrasnim jedinstvom.

Za Benoîta Hamona kultura kao “emancipatorna stvarateljica društvenih veza esencijalna je za Republiku”.[6] Uz to, ona je intrinzično moralna jer je “oružje protiv fašizama svih oblika”, Neobična tvrdnja, prisjetimo li se mnogobrojnih nacista i njihovih suradnika koji su bili besprijekorno “kultivirani”. Kada kandidat francuskih socijalista usko povezuje kulturu s Republikom, trebamo li to shvatiti kao varijaciju na ideju Jeana Zaya, francuskog ministra nacionalnog obrazovanja i lijepe umjetnosti imenovanog u lipnju 1936. i začetnika velike kulturne i obrazovne politike prema kojoj “Republika počiva prije svega na građanskoj brizi za zajednicu i inteligenciji građana, tj. na njihovom intelektualnom i moralnom obrazovanju”?[7] Baš i ne.

Među Hamonovim “ciljevima”, sljedeći svjedoči o njegovoj jedinstvenosti: “učiniti kulturna prava realnošću, bilo da se radi o pristupu kulturnim dobrima ili priznavanju svih kultura”.[8] Deklaracija iz Fribourga o kulturnim pravima navodi da svaka osoba ima pravo na izbor svog kulturnog identiteta (i poštivanje toga izbora) “shvaćenog kao skup kulturnih referenci prema kojima se osoba, sama ili kolektivno, definira…; nadalje, “nikome se ne može nametnuti određenu referencu ili asimilirati ga s određenom kulturnom zajednicom protiv njegove volje”. Ta prava, upisana u zakon pod imenom “Nova teritorijalna organizacija Republike” iz 2015., podrazumijevaju politiku “prema vlastitim preferencama”, što preuzima Hamon. Tako bi svaki “umjetnički prostor” trebao prema njemu uzeti u obzir “kulturne identitete svojih postojećih ili potencijalnih publika”. Ali tko će imenovati te identitete? Nadalje, radi li se tu o identificiranju običaja karakterističnih za određenu zajednicu, poticanju djela koja bi bila bliska jednoj publici? Koji, dakle, smisao dati “društvenoj vezi” koju bi kultura trebala ojačati? I jesmo li sigurni da je zatvaranje svakoga u ono što je po našoj zamisli njegova kulturna zajednica doprinos emancipaciji?

Pitamo predstavlja li upotreba riječi “kultura” samo obaveznu stavku kojom se potvrđuje da je netko gorljivi pristaša demokracije, borbe protiv nejednakosti i ustrajne “emancipacije”. Iznenađujuće, redovno se ukazuje na “kulturni jaz”, čak i Fillon to radi, ali se taj jaz uopće ne povezuje s ikakvom socijalnom nepravdom. Osim toga, čini se da su osobe koje se naziva kulturnim autsajderima pozvane same se prepoznati, jer ih se rijetko određuje kao radnike, nezaposlene, siromašne…

Čini se da se ni program Jean-Luca Mélenchona iz radikalno lijevog pokreta Nepokorena Francuska[9] ne libi klišeja, poput onoga da je kultura “pokretač i odraz individualnog i kolektivnog oslobođenja” zato što “nam dopušta da nadiđemo naše podrijetlo, naša ograničenja, konformizam i društvenu poziciju koja nam je namijenjena”. Koje krasno povjerenje u prosvjetiteljske moći koje su se nekad pripisivale obrazovanju i razvijanju kritičkog mišljenja… U određenim pogledima ovaj se program približava osnivačkom elanu prvog francuskog ministra kulture Andréa Malrauxa (1958.-1969.), jer se kultura ovdje odnosi na “bogatstva čovječanstva, među kojima se nalaze djela duha, umjetnosti i prirodne baštine”. To znači da su zajednička svim građanima i da im svatko mora imati pristup. Također, u programu je iskazan jako konkretan interes za pitanja novca, i to presudna pitanja, od utjecaja multinacionalnih kompanija, preko europskih mjera štednje, pa sve do patronata – sve kako bi se prokazalo ideološku dimenziju problema. Tu je također pitanje umjetnika, koji bi mogli “učiniti nemogućim ‘računovodstveni’ pogled na stvarnost”. To uvjerenje, prilično nejasno izraženo, ne sprečava “poticanje izrade kulturnog programa zajedno s javnošću”, što podsjeća malo na Hamonovu preporuku, kao ni “uključenje predstavnika javnosti čak i u imenovanje uprava i izradu strateških smjernica” ustanova. Eh, demokracijo… Uza sve to, možemo se bojati da ćemo tako otvoriti vrata klijentelizmu i gledanosti.

Iznenađujuće, ovi su programi često fokusirani na televizijske kanale, tisak ili sport, ali niti jedan od njih nije uključio znanstvenu kulturu, niti je išta više pažnje posvetio narodnom obrazovanju koje ne bismo mogli svesti na puku sociokulturnu animaciju koju naročito zagovara Mélenchonova Nepokorena Francuska. Unatoč ponekad primjerenim i relevantnim prijedlozima, ambicije kandidata ostaju skromne zato što nikad ozbiljno ne pomišljaju da bi kultura mogla doprinijeti buđenju aktivne želje za promjenom svijeta.

S francuskog prevela: Natali Ljevaja


[1] Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, www.unesco.org
[2] Gisèle Sapiro, Culture, vue d’ensemble, Encyclopaedia Universalis.
[3] Stranica kampanje Françoisa Fillona, www.fillon2017.fr
[4] Usp. “Les 144 engagements présidentiels”, Frontnational.com
[5] En marche!, https://en-marche.fr
[6] “Mes propositions pour faire battre le cœur de la France”, www.benoithamon2017.fr
[7] Antoine Prost (uredio), Jean Zay et la gauche du radicalisme, Presses de Sciences Po, Pariz, 2003.
[8] Benoît Hamon, “Ce que je propose pour le monde de la musique”, Le Huffington Post, 9. veljače 2017. Ista referenca za sljedeći citat.
[9] “Les arts insoumis, la culture en commun”: radni dokument, https://avenirencommun.fr/le-livret-culture/