Nikola Vukobratović

Kampanja i burne javne diskusije oko referenduma o ustavnom definiranju braka u Hrvatskoj markiraju prije svega ulazak paradigme “kulturnih ratova” po američkom receptu na domaću političku scenu. U doba sve manjih supstancijalnih razlika u socioekonomskoj politici aktera na stranačkoj sceni, “vrijednosna” pitanja sve naglašenije postaju terenom proizvodnje diferencijacija i izborne mobilizacije. Među opasnosti agresivne politizacije “vrijednosnih” pitanja spada i prijetnja paralelne depolitizacije onih socijalnih i ekonomskih

Treba li pobačaj dozvoliti do dvanaestog ili do dvadeset i osmog tjedna? Što u slučaju silovanja ili potencijalnih zdravstvenih problema trudnice? Ili u slučaju incesta? Smatrate li da je marihuana više ili manje štetna od alkohola i treba li je zakonski tretirati posebno ili zajedno s ostalim nedopuštenim sredstvima? Kakva trebaju biti zakonska ograničenja istraživanja matičnih stanica ili umjetne oplodnje?

Ovo su navodno neke od ključnih dilema pred kojima se nalazi svaki birač u većini zemalja Europe i Sjeverne Amerike. I doista, serija povremeno nasilnih prosvjeda protiv legalizacije istospolnih brakova u Francuskoj, nedavni referendum o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj i vjerojatna skora zabrana pobačaja u Španjolskoj (osim u slučajevima silovanja i životne opasnosti za trudnicu), da navedemo samo neke nedavne primjere, jasno pokazuju kako su teme koje već četvrt stoljeća dominiraju političkom scenom SAD-a na velika vrata ušle i u europsku politiku.

Iako je ocjena francuskog konzervativnog dnevnika Le Figaro[1] o “najvećem prosvjedu u Parizu u posljednjih trideset godina” svakako pretjerana i neopravdano preskače sindikalne (1995., 2003., 2009.) i studentske prosvjede (2006.), one protiv mirovinske reforme (2003., 2010.), te one ekstremne desnice (2002.), kampanja “Manif pour tous” (Prosvjed za sve), organizirana s namjerom da spriječi proširenje prava na brak (uključujući i posvajanje djece) na istospolne parove, bez sumnje je uspjela u tome da tema braka obilježi prošlu godinu u toj zemlji.

Hrvatski pandan, kampanja “U ime obitelji”, odlučila je prestići svoje francuske kolege (i svoje “vrijednosne” suparnike), pa je akciju za zabranu istospolnih brakova pokrenula iako su već zabranjeni i, po svemu sudeći, nije postojala nikakva namjera da im se taj status promijeni. No ako se referendumom u suštini i nije ništa nije promijenio, i kod nas je ova tema zauzela vodeće mjesto te je, prema jednom redovnom istraživanju javnog mnijenja, navedena (iako sa skromnih 19,5 posto) kao najvažniji događaj u prosincu prošle godine.[2] Dok se može reći kako anketni izbori najvažnijih tema mjeseca uglavnom odražavaju minutažu koju pojedine teme dobivaju u središnjim informativnim emisijama, ne može se zanijekati ostrašćena podijeljenost koju je referendum izazvao.

Najnovija kampanja koju je pokrenula španjolska vlada, a koja cilja na zabranu pobačaja u toj zemlji (legaliziranih prije nepune četiri godine), uspjela je iz glavnih vijesti dana istisnuti teme kao što su skori katalonski referendum o neovisnosti ili jednostrani mirovni proces ETA-e (barem izvan Katalonije i Baskije). Ako zakon o pobačaju bude promijenjen u sljedećim mjesecima, već bi za godinu-dvije mogao biti ponovno vraćen jer bi, sudeći prema anketama, na izborima 2015. ponovno mogla pobijediti stranka koja je pobačaj i legalizirala 2010. godine.[3]

Spomenute teme pripadaju korpusu točaka prijepora koje dominiraju američkim novinskim komentarima i političkim kampanjama pod nazivom kulturnih ratova (Culture Wars) utoliko što se tiču pitanja kulture u širem smislu riječi, odnosno “vrijednosti”, prije negoli klasičnih političkih pitanja. Termin, koji je uveo sociolog James Davison Hunter u svojoj knjizi Culture Wars: The Struggle to Define America objavljenoj 1991., danas se nerijetko koristi sarkastično kako bi se relativizirao manihejski koncept podjele na “dvije Amerike”, jednu konzervativnu i tradicionalnu, drugu liberalnu i progresivnu. No teme povezane s kulturnim ratovima svejedno su se nametnule u izbornim kampanjama narednih desetljeća, ne toliko kroz sociološke spise, koliko kroz svjesnu djelatnost ranijih savjetnika i spin-doktora republikanskih predsjednika Richarda Nixona i Ronalda Reagana za vrijeme izborne kampanje Georgea Busha starijeg 1992. godine. Među njima se ističe Pat Buchanan, koji je u svom govoru podrške Bushovoj nominaciji eksplicitno definirao kulturne ratove: “U našoj zemlji vodi se vjerski rat za dušu Amerike. To je kulturni rat, jednako odlučan za budućnost nacije koliko je to bio i sam Hladni rat.”[4]

Daleko od slučajnosti ili proste retoričke figure, usporedba tek završenog Hladnog rata s kulturnim koji tek predstoji jasna je indikacija nužne promjene strategije američkih republikanaca u kontekstu geostrateških pomaka. Naime, od predsjednika Eisenhowera pedesetih do Reagana osamdesetih, jedan od ključnih aduta republikanaca u polemikama s demokratima bila je optužba za popustljivost prema širenju komunizma. U situacijama taktičkih poraza SAD-a u nadmudrivanjima između dviju “velesila” (Kina, Koreja, Kuba, Vijetnam…), republikanci su se javljali kao opcija koja će se odlučnije, a samim time implicitno i uspješnije, nositi s vanjskopolitičkim, a prije svega vojnim izazovima. Koliko god povijesno neutemeljena u konkretnim vojnim odlukama SAD-a, pretpostavljena veća ratobornost republikanaca igrala je određenu ulogu u političkim polemikama tog perioda. Stoga je prestanak Hladnog rata predstavljao priličan izazov za izborne stratege Velike stare stranke.[5]

Kraj Hladnog rata koji je, prije nego išta drugo, značio dramatičnu promjenu geostrateške situacije, potaknuo je čitav niz dalekosežnih i odvažnih pretpostavki o budućim glavnim linijama demarkacije u političkim sukobim, od “sukoba civilizacija” Samuela Huntingtona do “kraja povijesti” Francisa Fukuyame. No unatoč trijumfalizmu konačne potvrde “liberalne demokracije” kao jedinog mogućeg sustava, završetak Hladnog rata predstavlja i određeni problem za parlamentarizam. Naime, uz neoliberalni konsenzus (koji, doduše, prije prethodi padu realsocijalističkih režima nego što mu slijedi), a koji je pitanje ekonomskih i radnih politika stavio ad acta, što je još ostalo spin-doktorima da uvjere birače da glasaju za ovu umjesto one stranke?

Kulturni ratovi ponudili su se kao logičan izbor, tim više što je ratoborna retorika, premještena s geopolitičkih na “vrijednosna” pitanja, iskoristila većinu starih hladnoratovskih toposa. Prije svega, kulturni rat je obrambeni rat: on je mobilizacija “autentičnog amerikanstva” pred prijetnjom koja ugrožava “američki način života”. Ako “radikali” ili “kulturni marksisti”, za razliku od svojih prethodnika, više ne ciljaju na vaše vlasništvo, ipak ciljaju na vašu dušu i vaše “vrijednosti”. No osim što je imala vrlo ograničene uspjehe, strategija kulturnih ratova olakšala je i suparničkoj strani da se mobilizira, stvarajući naposljetku podjelu na konzervativnu i liberalnu, tradicionalističku i progresivnu, vjersku i sekularnu, crvenu i plavu ili ruralnu i urbanu Ameriku, koja gleda FOX ili MSNBC.[6]

Paralele s Hrvatskom ne treba odviše detaljno povlačiti. Nakon svojevrsnog “kraja povijesti” i simboličnog završetka procesa takozvane tranzicije ulaskom u EU[7], prostor za različite ili suprotstavljene političke projekte dodatno je i formalno ograničen. Opći politički konsenzus oko čudotvornog djelovanja “stranih investicija”, mjera “rasterećivanja gospodarstva” ili “smanjenja cijene rada”, obavezuje pretendente na poziciju vlasti da potraže medijski prostor u drugim temama. Ni hrvatski kulturni ratovi u tom smislu ne mogu proći bez antikomunističke retorike, sada već standardne upotrebe termina kao što su “komiteti”, “Udba” ili “skojevci” među konzervativnim kolumnistima koji, iako priznajući kako vladajući nemaju puno toga zajedničkog s politikama koje su vezane uz povijesni komunistički pokret, ipak inzistiraju na tome kako njihova vladavina predstavlja svojevrsni nastavak projekta “promjene identiteta hrvatskog čovjeka”[8], kako to prilikom gotovo svakog istupa ponavlja “vođa opozicije”. Pritom nuklearna obitelj i državna regulacija bračnih odnosa, iako moderni fenomeni par excellence, igraju ulogu “tradicionalnih” ili “vječnih” vrijednosti koje treba braniti, a odlučivanje o reproduktivnim ili bračnim pravima drugih postaje nadomjestak za nemogućnost odlučivanja o vlastitim radnim pravima.

Njihovih liberalni kolege, s druge strane, spremno su mobilizirali ranije uvježban i podjednako antikomunistički arsenal tranzicijskih i karikaturalno orijentalističkih fraza (vidi tekst Šefika Tatlića u ovom broju), braneći “urbano” i “napredno” od sila koje nas vuku “natrag” na “Balkan” ili čak u – “socijalizam”.[9] Poseban žanr predstavljaju elegične najave mogućnosti kraja liberalnog projekta dolaskom novog fašizma[10] koje, osim kroz uporno ponavljanje citata pastora Martina Niemöllera, odlučuju u potpunosti ignorirati stvarni razvoj povijesnog fašizma (vidi tekst Mathiasa Wörschinga u ovom broju). Umjesto kraja europske Hrvatske, kulturni ratovi prije su neizbježna (makar i neželjena) posljedica njezinog apsolutnog trijumfa. U sustavu bez alternative i parlamentarizmu bez politike, zapjenjena retorika kulturnih ratova dio je strategije “negativne kampanje” u kojoj nas izborne liste, u nedostatku stvarnog izbora između različitih socioekonomskih politika, pozivaju da barem glasamo za one koji nam se kulturno najmanje gade, prije nego što bi bile znak stvarnih dramatičnih promjena u političkom polju. Prava opasnost ipak leži u činjenici da se, čini se, i dalje ništa suštinski neće promijeniti.



[1] Christophe Cornevin, “Mariage gay: la plus grande manif depuis trente ans”, Le Figaro, 13. siječnja 2013.

[2] CRO Demoskop, siječanj 2014., http://www.promocija-plus.com

[3] Fernando Garea, “El aborto debilita el apoyo electoral al PP”, El País, 11. siječnja 2014.

[4] Prev. prema Roger Chapman: Culture wars: an encyclopedia of issues, voices and viewpoints, M. E. Sharpe, 2010.

[5] Grand Old Party, nadimak za republikance.

[6] MSNBC je glavni liberalni, a FOX konzervativni televizijski kanal.

[7] Vidi “Kraj povijesti na hrvatski način”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, lipanj 2013.

[8] Luka Filipović: “Vlada nije izabrana da mijenja identitet hrvatskog čovjeka!”, tportal.hr, 13. prosinca 2014.

[9] Gojko Drljača: “Dr. Markić vodi nas u kolektivizam u kojem će većina ‘mudro’ raditi u korist svoje štete”, Večernji list, 5. prosinca 2013.

[10] Ovaj je žanr nedavno dobio i svoj literarni izraz kroz zbirku distopijske proze “Nova država Hrvatija 2033.”, Oni, prosinac 2013.