Serge Halimi

Sudeći po reakcijama nekih europskih političara, tragedija na Lampedusi neće voditi reviziji restriktivne imigracijske politike “tvrđave Europe”, nego će prije poslužiti kao poluga ucjene u korist daljnje razgradnje sustava socijalne zaštite u samoj Europi. Cilj je “učiniti Europu manje privlačnom” za bijednike iz ostatka svijeta

Prije tridesetak godina, bogate zemlje i njihov tisak hvalili su se bjeguncima iz opresivnih političkih sustava koji su zatražili azil. Prema njihovom tumačenju, izbjeglice su “odabrali slobodu” koja je bila istoznačna sa Zapadom. Tako jedan muzej u Berlinu odaje počast uspomeni na sto trideset i šest bjegunaca koji su umrli između 1961. i 1989. godine pokušavajući prijeći zid koji je dijelio grad na dva dijela.

No stotine tisuća Sirijaca, Somalijaca i Eritrejaca koji upravo sada “odabiru slobodu” ne nailaze na jednako visoku razinu oduševljenja. Na Lampedusi su 12. listopada ove godine morali kranom prebaciti skoro tri stotine tijela preminulih na ratni brod. Berlinski zid ovih izbjeglica bilo je more, a Sicilija je postala njihova grobnica. Talijansko državljanstvo dodijeljeno im je posthumno.

Čini se da je njihova smrt ipak inspirirala neke od odgovornih političara. Primjerice, 15. listopada Brice Hortefeux, bivši francuski ministar unutarnjih poslova, izjavio je da brodolomi u blizini Lampeduse nameću obavezu da “socijalne politike naših zemalja što prije učinimo manje privlačnima”.i Krivnju je prebacio na izobilje koje izbjeglice privlači k europskim obalama: “Osobama koje su došle na naš teritorij ne poštujući naša pravila, naš zdravstveni sustav dozvoljava [besplatno liječenje], dok bi Francuzi za istu uslugu možda morali platiti 50 eura pristojbe.”

Nije mu preostalo ništa drugo nego da zaključi: “Mogućnost okorištavanja atraktivnom socijalnom politikom motivira migrante na dolazak. Više nemamo sredstava za takvo nešto.” Ne znamo smatra li Hortefeux i da je milijun i šesto tisuća afganistanskih izbjeglica odlučilo pronaći utočište u Pakistanu zbog tamošnjega sustava socijalne zaštite. Ili pak da se više od petsto četrdeset tisuća sirijskih izbjeglica, koji su već stekli pravo na azil u Jordanu, ondje uputilo kako bi profitirali od velikodušnosti bliskoistočnog kraljevstva čiji su prihodi po glavi stanovnika sedam puta manji nego u Francuskoj.

Prije trideset godina, Zapad je svoje blagostanje i slobodu koristio kao ideološko oružje u bitkama protiv drugih sustava. Dio zapadnjačkih vođa ubuduće će koristiti bijedu migranata kao povod kako bi ukinuli sve preostale sustave socijalne zaštite. Ti manipulatori tuđom nesrećom ne mare što ogromna većina izbjeglica na svjetskoj razini skoro uvijek završi u zemljama koje su podjednako siromašne kao i zemlje iz kojih su pobjegli.

Kada ne proziva druge zemlje, koje su već na rubu raspada, da “stanu na kraj nedostojanstvenom poslu prevoženja migranata na improviziranim plovilima”ii, Europska unija im nalaže da služe kao bedem koji Uniju štiti od nepoželjnih – tako što ih proganja ili zadržava u prihvatnim kampovima.iii No jednoga bi dana Stari kontinent mogao ponovno zatrebati mlade imigrante da se obrani od demografskog pada. Tada će se govor opet obrnuti, zidovi pasti, a mora pred imigrantima rastvoriti…

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

i RTL Francuska, 15. listopada 2013.

ii Cécilia Malmström, europska povjerenica za unutarnje poslove, optužila je Libiju i Tunis 11. listopada 2013. na Twitteru.

iii Vidi Alain Morice i Claire Rodier, “Comment l’Union européenne enferme ses voisins”, Le Monde diplomatique, lipanj 2010.