Renaud Lambert

Prvi kontinent koji je od 1970-ih sustavno podvrgnut neoliberalnim reformama, Latinska Amerika, danas je regija u kojoj potraga za alternativnim razvojnim i političkim modelima poprima najeksplicitnije oblike. Pitanje demokratizacije vlasnički izrazito koncentrirane medijske scene pritom sve više dospijeva u središte rasprava – s predvidivim sukobima i dilemama

Nekoliko mjeseci prije svog odlaska iz palače Planalto, predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva predstavio je prijedlog zakona koji je osmišljen kako bi medijski sektor u Brazilu doveo u red. Predlažući mjere uređivanja sadržaja, poput zabrane apologije rasizma i seksualne diskriminacije, tekst zakona istovremeno je nastojao smanjiti koncentraciju medijskog vlasništva u zemlji u kojoj četrnaest obitelji posjeduje 90 posto medijskog tržištai. Privatni su mediji prosvjedovali protiv plana, koji su ocijenili “autoritarnim” i podložnim plasiranju informacija “pod političkom kontrolom”. Prijedlog je odbačen u siječnju 2011., no Lula zbog toga nije prestao naglašavati relevantnost pitanja s kojim se sve vlade u regiji već godinama suočavaju: može li sloboda izražavanja postojati bez zakonski uređenog okvira i političkih odluka koji je jamče?

“Između demokracije, medija i slobodnog poduzetništva postoji neraskidiva međuovisnost”, smatra Roberto Civita, urednik brazilske Veje, najčitanijeg časopisa u Latinskoj Americi (27. lipnja 2012). Ukratko, obrana slobode izražavanja istovremeno znači i zaštitu sloboda poduzećâ – i to u prvom redu medijskih. Ali što se događa kada izborni program političkog vođe dovodi u pitanje interese privatnog sektora ili interese vlasnika medija? Od dolaska na vlast političkih vođa koji su odlučni u pokušaju da okrenu drugu stranicu, ospore neoliberalizam i oslabe stranke koje tradicionalno brane elite, čini se da su latinskoamerički mediji prihvatili misiju koju Judith Brito, urednica konzervativnog brazilskog dnevnika Folha iz São Paula, opisuje ovim riječima: “Budući da opozicija ima nestabilne temelje, mediji su ti koji bi zapravo trebali igrati njihovu ulogu” (O Globo, 18. ožujka 2010). U čemu ponekad moraju biti veoma domišljati.

U veljači 2011. godine Emilio Palacio, autor uvodnika konzervativnog ekvadorskog dnevnika El Universo, okarakterizirao je predsjednika Rafaela Correu kao diktatora, optužujući ga da je “bez prethodnog upozorenja naredio otvaranje vatre na bolnicu punu civila”. Informacija se ispostavila netočnom. Godinu dana kasnije, istraživanje britanskog dnevnika The Guardian otkriva da je najvažniji meksički kanal Televisa, koji prati oko 70 posto meksičke publike, svoje usluge prodao centraškoj Institucionalnoj revolucionarnoj partiji (Partido Revolucionario Institucional ili skraćeno PRI), kako bi “podigli nacionalnu važnost” njezina kandidata Peña Nieta na predsjedničkim izborima 2012., a u tu su svrhu razvili i strategiju koja je trebala pokopati njegova lijevog rivala Andrésa Manuela Lópeza Obradoraii. Godine 2002. venecuelski viceadmiral Victor Ramírez Pérez poveselio se (kratkotrajnom) puču koji je, zahvaljujući izravnoj suradnji velikih medija, zamalo svrgnuo predsjednika Huga Cháveza. Na mreži Venevisíon – kanalu u vlasništvu najbogatijeg čovjeka u zemlji, Gustava Cisnerosa – uživo je izjavio: “Imamo najvažnije oružje: medije. Čim se pojavi prva prilika za to, želio bih vam čestitati na njegovu uspješnom korištenju.”iii

“Kada obrana njihovih ekonomskih interesa dospije u proturječje s općim interesom”, sažimaju istraživači Elisabeth Fox i Silvio Waisbord, “mediji su sve osim nebrušenih dijamanata demokratske vrline.”iv Latinskoameričke vlade došle su, bez sumnje, do istih zaključaka, zbog čega su odlučile krenuti u borbu za zakonsku regulaciju sektora. No projekti tog tipa već dugo strpljivo čekaju u ladicama ministarstava…

Još 1966. Carlos Andrés Pérez (koji tada više nije bio predsjednik, ali je vodio Komisiju za unutarnju politiku Kongresa Republike Venecuele) predlaže reformu zakona o telekomunikacijama iz 1940. godine (čak i prije dolaska televizije u zemlju). Tekst je odmah okarakteriziran kao “zakonska brnjica” te odbijen, kao što su odbijeni i svi drugi nacrti koji su za njim uslijedili. U Argentini postoje različite inicijative za modernizaciju postojećih zakonskih odredbi o medijskom polju, koje potječu još iz vremena diktature, ali su ih veliki mediji u zemlji uspjeli ugušiti tokom 1980-ih i 1990-ih.

“Usprkos tom otporu, volja da se medijska industrija zakonski uredi ne bi smjela biti smatrana samo ‘ideološkim projektom'”, primjećuje istraživačica Erica Guevara. Tome u prilog govore “zahtjevi različitih medijskih sektora, s obzirom na snažan međunarodni pritisak koji je povezan s bumom novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i ulaskom novih aktera na tržište”.v Tim novim akterima nije milo što najveći igrači na sceni profitiraju zahvaljujući zakonskim rupama: postojeće općenite, neodređene i autoritarne odredbe zapravo se ne primjenjuju još od devedesetih, što ostavlja otvoreno polje za djelovanje šačice poltrona koji su se, pored toga, okoristili i politikom privatizacije i deregulacije da osnaže vlastitu poziciju.

Koje su posljedice toga? U Brazilu – u kojemu medijski gazde zauzimaju jedno od deset mjesta u Skupštini i jedno od tri u Senatu – grupacija Globo drži “61,5 posto televizijskih kanala” i “40,7 posto cjelokupne distribucije novina”.vi S više od 120 televizijskih kanala diljem svijeta, televizijska mreža magnata Roberta Marinha (kojemu je Lula odao počast proglasivši tri dana nacionalne žalosti 2003. godine, kada je ovaj preminuo) dolazi u domove više od 120 milijuna osoba dnevno.

Čileanske nacionalne novine pripadaju ili poslovnom čovjeku Agustínu Edwardsu koji presjeda grupacijom El Mercurio (dvadeset i dva dnevnika, od kojih tri nacionalna, četrnaest radijskih stanica i jedna novinska agencija) ili bankaru Álvaru Saiehu koji vodi Consorcio Periodístico de Chile S. A., Copesa (sedam novina i časopisa te šest radijskih stanica).vii

Sa šezdesetak poduzeća u četrdeset zemalja i skoro trideset milijuna zaposlenika, razgranata grupacija na kojoj se obogatio Venecuelanac Gustavo Cisneros dosiže do više od 500 milijuna osoba u cijelom svijetu. Njegov kanal Venevisión ubire 67 posto publike u Venecueli, no Cisneros raspolaže i udjelima u čileanskom Chilevisiónu, kolumbijskom Caracol TV-u i digitalnom kanalu DirecTV koji se emitira na cijelom kontinentu.

U Argentini, medijski div Clarín predstavlja otprilike 60 posto sektora, uzmemo li u obzir sve medije. Clarín je prvi kabelski operater, objavljuje četrnaest novina i kontrolira više desetaka nacionalnih radijskih stanica te je, kada se sve zbroji, povezan s oko 250 medija. Takva situacija je više pravilo nego iznimka u ovoj regiji.

Nakon prvog razdoblja u kojemu su nastojali doći do pomirenja (npr. tijekom neformalnog susreta između Cháveza i Cisnerosa 1999. godine), progresivni latinskoamerički vođe naposljetku su se vratili ideji da bi država trebala urediti medijski sektor. Osmog prosinca 2004. Chávez je potpisao dekret o stupanju na snagu Zakona o društvenoj odgovornosti radija i televizije (proširen na internet u prosincu 2010), kojim se težilo zakonski urediti medijske sadržaje. Osim što uspostavlja minimalne kvote na nacionalnim programima, njime se Venecuela usuglašava s Međuameričkim sporazumom o ljudskim pravima: regulira se program koji sadrži prizore seksualnog i nasilnog karaktera (zabranjen između sedam i 23 sata) te zabranjuje oglašavanje alkohola i duhana. No prijedlog ide i dalje. U 28. članku sedme glave propisuju se kazne za poruke koje “promiču vjersku, političku, rodnu, rasnu ili ksenofobnu mržnju i netoleranciju”, za poruke koje “izazivaju tjeskobu stanovništva”, ali i za širenje… “lažnih informacija”. U studenom 2010. La Paz je usvojio sličan tekst zakona, ali se ograničava na “borbu protiv rasizma i svakog oblika diskriminacije”, mada ekvatorski ustav iz 2008. zabranjuje lažne informacije koje bi mogle prouzrokovati “društvene nerede”.

Mogli bismo prigovoriti, poput Joséa Miguela Vivanca, ravnatelja odjela za Sjevernu i Južnu Ameriku organizacije Human Rights Watch, da “pravo na informiranje uključuje sve tipove informacija među kojima se nalaze i one koje bi se (…) mogle ispostaviti kao ‘pogrešne’, ‘lažne’ ili ‘nepotpune'”.viii S druge strane, upravo je “lažna” informacija da su čavistički aktivisti otvorili vatru na mnoštvo, koju su 2002. namjerno raširili privatni venecuelski mediji, ubrzala (neuspjeli) državni udar protiv Cháveza. No je li otvaranje rasprave o sadržaju najbolji način da se dođe do željene transformacije medijskog sektora?

“Najgore u cijeloj situaciji”, zamjećuje Aram Aharonian, urednik venecuelskog mjesečnika Questión, “bilo bi da platimo političku cijenu mjera koje su navodno autoritarne i koje ograničavaju slobodu izražavanja, a da se ne dopusti napredak koji bi bio uistinu značajan.” Prema njemu, umjesto da se bavimo sadržajem, trebali bismo se baviti vlasništvom medija: “Ako to ne učinimo, 80 posto publike ostaje u rukama monopolističkih struktura privatnih medija.”ix

Argentina je 2009. godine odlučila započeti sa sličnim procesom. Zemlja je u listopadu usvojila zakon o “dekoncentraciji” i za desetinu smanjila broj dozvola koje jedna grupacija može imati, kao i trajanje koncesija s dvadeset na deset godina. Podignuvši medije na razinu “javne usluge”, zakon dijeli elektronske medije na tri skupine: prvu čini komercijalni, drugu državni, a treću neprofitni sektor. Frank La Rue, posebni izaslanik u Ujedinjenim narodima za promicanje slobode mišljenja i izražavanja, koji nije pretjerano osjetljiv na prigovore vlasnika medija, u tome vidi “važan korak u borbi protiv koncentracije medija”.x Čini se da je Ekvador ozbiljno shvatio njegov poziv da se argentinski zakon uzme kao model: Quito raspravlja (od 2009. godine!) o prijedlogu zakona koji u osnovnim crtama obuhvaća ideje iz onog argentinskog.

Većina zemalja u regiji nastoji smanjiti kontrolu privatnog sektora nad medijima tako što stvara načine informiranja koji su istodobno i javni i neprofitni ili pak osnažuju postojeće medije tog tipa. No ti napori nisu uvijek urodili plodomxi.

Kao prvo, po pitanju pluralizma: u nastojanjima da kompenziraju tendencioznost privatnih medija, novi mediji ponekad ne odolijevaju napasti da reproduciraju neke od njihovih metoda. To je fenomen koji američki analitičar Ken Knabb ismijava ovim riječima: lijevi aktivisti “općenito misle da je potrebno puno pojednostavljivanja, pretjerivanja i ponavljanja kako bi se uspostavila protuteža propagandi u korist vladajućeg poretka. Drugačije rečeno, boksač ošamućen od primljenog desnog krošea pokušava uzvratiti lijevim krošeom”.

Zatim, što se publike tiče, nedavna studija Centra za istraživanje ekonomske politike (CEPR) pokazuje da je u desetljeću između siječnja 2000. i rujna 2010. publika venecuelskih javnih kanala porasla sa 2,04 na svega 5,4 postoxii. Smiona reforma općeg zakona o bankama iz 2010. godine, koja je oponašala slično rješenje u ekvatorskom ustavu iz 2008. i kojom se financijskim institucijama zabranjuje da budu dioničari medijskih kuća, zasigurno neće biti dovoljna da se ovaj problem riješi.

Riječima Arama Aharoniana: “Ako naše društvo napreduje prema socijalizmu”, ne bi li Venecuela naposljetku trebala prestati dodjeljivati koncesije privatnicima? “Ne bismo li umjesto toga trebali zamisliti jedinstven, velik javni prostor (…) koji se sam regulira i tako jamči demokratičnost svoga korištenja?” Kada jednom slobodu izražavanja prestanemo brkati sa slobodom medijskih kompanija, prisiljeni smo ponovno odrediti njezino značenje.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

i Usp. Giancarlo Summa, Le Rôle politique de la presse au Brésil, IHEAL, Pariz, 2008.

ii Jo Tuckman, “Computer files link TV dirty tricks to favourite for Mexico presidency”, The Guardian, London, 8. lipnja 2012.

iii Citirano u Maurice Lemoine, “Dans les laboratoires du mensonge au Venezuela”, Le Monde diplomatique, kolovoz 2002.

iv Elizabeth Fox i Silvio Waisbord (ur.), Latin Politics, Global Media, University of Texas Press, Austin, 2002.

v Erica Guevara, “‘Téléprésidents’ ou ‘média-activistes’ de gauche?”, u Olivier Dabène (ur.), La Gauche en Amérique latine 1998-2012, Les Presses de Sciences-Po, Pariz, 2012.

vi Giancarlo Summa, op. cit.

vii Usp. Ernesto Carmona, “Los amos de la prensa en Chile”, 23. studenoga 2012., www.alai.net

viii “Venezuela: Limit State Control of Media”, otvoreno pismo Hugu Chávezu, 1. srpnja 2003.

ix Aram Aharonian, “Democratizar las comunicaciones sí, pero… ¿sabemos cómo y para qué?”, América Latina en Movimiento (ALAI), Quito, 25. kolovoza 2009., odakle su izvučeni svi citati Aharoniana.

x Citirano u Marcela Valente “Nueva ley de medios audiovisuales”, Inter Press Service (IPS), Rim, 10. listopada 2009.

xi Citirano u Rafael Uzcátegui Venezuela: révolution ou spectacle?, Spartacus, Les Lilas, 2011.

xii “Médias et Venezuela: qui étouffe qui?”, La valise diplomatique, 14. prosinca 2010.