Joachim Becker

Slovenski premijer Janez Janša nedavno je Latviju naveo kao model uspješnog izlaska iz krize i uzor vlastite politike. Latvija je time ponovno postala pokaznim primjerom navodne poželjnosti neoliberalnih recepata u postsocijalističkom kontekstu. No uspjesi Latvije bitno su problematičniji nego što takvi hvalospjevi daju naslutiti

Latviju se trenutno slavi kao priču o uspješnim ishodima politike štednje. Komentar Anne Applebaum, poznate američke publicistkinje s boravištem u Varšavi, nedavno objavljen u slovačkom liberalno-konzervativnom dnevnom listu Sme, simptomatičan je za način na koji se tu priču o navodnom uspjehu obično pripovijeda. U toj se pripovijesti, naime, ne uvažavaju ni realni uspjesi latvijske vlade ni njihova golema, kratkoročna i dugoročna, ekonomska i socijalna cijena. Osim toga, njome se još veliča pokornost kao građanska vrlina.

Latvija je i u predkriznom periodu često slavljena kao primjer uspjeha neoliberalne politike. No već je i ta verzija neoliberalne bajke patila od izostavljanja bitnih elemenata priče. Izrazito dubok pad latvijskog BDP-a i duboka deindustrijalizacija iz ranih 1990-ih, te njihova veza s neoliberalnom politikom, jedva da su smatrani predmetom vrijednim rasprave. Neoliberalni stručnjaci u svojim redovitim medijskim istupima nisu kritički raspravljali ni o ranjivostima latvijskog modela rasta tijekom tih predkriznih godina. Rast se temeljio na priljevu inozemnog kapitala koji je napuhao velike mjehure na kreditnom i nekretninskom tržištu. Privatna kućanstva kredite su uzimala pretežito u stranim valutama (više od 80 posto), iako su plaće primala u lokalnoj valuti. Visok stupanj zaduženosti u stranim valutama doveo je i banke (većinom u švedskom vlasništvu) i srednju klasu u poziciju izrazite ranjivosti na devalvacije latvijske valute, latsa. Njegova precijenjenost, s druge strane, bila je izvor poteškoća za slabu latvijsku industriju. Uvoz je ozbiljno nadmašio izvoz, deficit tekuće bilance i vanjski dug nezaustavljivo su rasli. Taj model nije bio održiv.

Latvija je bila jedna od prvih europskih zemalja koja je uslijed učinaka globalne financijske krize pala u recesiju. Sve oskudniji priljev stranog kapitala za posljedicu je imao kolaps predkriznog modela rasta. Tijekom krize, latvijski BDP je pao za više od 20 posto, a samo u 2009. godini iznosio je čak 18 posto. Recesija se protegnula i na 2010. godinu. Te godine, latvijski je BDP jedva nadmašio razinu iz 1990., odnosno iz zaključnog perioda sovjetske epohe. Smjene ciklusa rasta i prsnuća mjehurâ, koje su tipične za neoliberalni razvoj, tako su na koncu proizvele dva izgubljena desetljeća.

Anne Applebaum ne raspravlja o korijenima latvijske krize, niti analizira racionalnost politike štednje. Umjesto toga, čini se, jednostavno pretpostavlja da je više štednje dobra stvar. Razmjeri štednje primijenjene u sklopu programa koji su propisali MMF i EU uistinu su sveobuhvatni: rezanje plaća, masovna otpuštanja u javnom sektoru i golema redukcija opsega socijalnih usluga, naročito u ruralnim krajevima. Autorica priznaje da su te mjere doprinijele strahovitom padu BDP-a.

No koja se logika krije iza mjera štednje? Cilj štednje bio je smanjenje domaće potrošnje i uvoza, a time i smanjenje deficita tekuće bilance i potrebe za stranim kreditima. Taj cilj je doista postignut. Ali Anne Applebaum taj ključni uspjeh ni ne spominje. Tekuća bilanca se iz deficita od 20 posto BDP-a u predkriznim godinama pretvorila u privremeni suficit. Privremeno poboljšanje tekuće bilance omogućilo je izbjegavanje devalvacije latvijske valute, što je i bio glavni cilj latvijske vlade i programa koji su propisali MMF i EU. Taj dominantni cilj reflektira interese švedskih banaka, koje dominiraju latvijskim bankarskim sektorom, ali i interese zadužene srednje klase. No slabašnost latvijskog proizvodnog sektora, kao stvarnog uzroka neravnoteže u tekućoj bilanci, time nije adresirana. Strukturni problemi latvijske ekonomije tako i dalje ostaju neriješeni.

Teška recesija imala je negativne posljedice za tržište kredita. Postotak nenaplativih dugova popeo se sa 7,8 posto u prosincu 2008. na 21,5 posto u istom mjesecu 2010. godine. Zbog poteškoća u financijskom sektoru i štednjom izazvane recesije, javni dug se povećao sa 7,8 na 39,9 posto BDP-a u razdoblju od 2007. do 2010. godine. I inozemni dug je porastao sa 129,2 posto u 2008. na 165,6 posto BDP-a u 2010. godini. S ponovnim rastom BDP-a u 2011. i 2012. godini, ti su indikatori danas nešto povoljniji. Pa ipak, recentni MMF-ov izvještaj ističe da “velika količina inozemnog duga Latviju još uvijek čini ranjivom za moguće oscilacije povjerenja financijskih tržišta”.

I doista, oporavak rasta iz 2011. i 2012. godine – koji međutim ni približno ne kompenzira golemi pad BDP-a između 2008. i 2010. – i ovaj put prati ulazak stranog kapitala. Štoviše, ponovni priljev stranog kapitala dijelom je i temelj ponovnog rasta. Ovaj put međutim poprima oblik depozita štediša koji žive u inozemstvu. Čak i MMF ističe da je posrijedi krajnje volatilan oblik priljeva kapitala. Latvijski rast se dakle ne temelji na reindustrijalizaciji: s oporavkom rasta i tekuća bilanca je ponovno negativna. Rezovi u obrazovnom sektoru imat će dugoročno negativne posljedice na rast i konkurentnost. Unatoč negativnoj tekućoj bilanci, koja latvijsku ekonomiju kronično muči, vlada i dalje ustrajava u namjeri da pristupi eurozoni, a MMF je u tome ohrabruje. To znači da oboje u potpunosti ignoriraju pouke iz iskustva mediteranskih zemalja, a naročito Grčke, gdje je članstvo u eurozoni dovelo do golemog rasta deficita tekuće bilance i eksplozije inozemnog duga.

Iako je službena stopa nezaposlenosti pala sa 20 posto na vrhuncu krize na trenutnih oko 14 posto, taj pad je u značajnoj mjeri posljedica masovne emigracije, koja se uslijed krize dodatno pojačala. Mnogi nezaposleni ne primaju naknadu za nezaposlenost, a nadnice su vrlo niske. Siromaštvo je sveprisutno. Prema nedavno objavljenim podacima Eurostata, 30,9 posto latvijske populacije u 2011. iskusilo je značajnu materijalnu oskudicu. A tijekom posljednjeg desetljeća gotovo deset posto stanovništva emigriralo je u potrazi za zaposlenjem i boljim nadnicama.

Latvijsko je stanovništvo na ekonomske i socijalne neprilike tako reagiralo prvenstveno napuštanjem zemlje, a ne socijalnim prosvjedima. Unatoč tome, socijalnih i političkih prosvjeda bilo je više nego što je Anne Applebaum spremna priznati. Ona hvali građansku pokornost kao ključni faktor uspjeha politike štednje. No taj je uspjeh više nego upitan. Mjere štednje nisu se uhvatile ukoštac sa strukturnim problemima latvijske ekonomije. No moguća promjena smjera ovisit će prije svega o glasnijoj artikulaciji neslaganja latvijskog društva s trenutnom politikom.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković

* Joachim Becker predaje političku ekonomiju razvoja na Sveučilištu u Beču. Ekonomije postsocijalističke Istočne Europe predstavljaju jedan od fokusa njegova recentnijeg rada.