Paul Lagneau-Ymonet i Philip Mader

U riznici naširoko razglašenih čudesa financijaliziranog kapitalizma, mikrokreditima pripada posebno mjesto. Osiguravajući sredstva najsiromašnijima za oslobađanje njihova urođenog poduzetničkog duha, uspijevaju, tvrde zagovornici, tamo gdje svaki oblik javne socijalne potpore nužno mora zakazati – u izvlačenje iz močvare siromaštva i nerazvijenosti. Nasuprot tih hvalospjeva stoje recentnije studije koje dramatično demantiraju čudotvornost učinaka mikrokreditiranja

Održavanje Svjetskog foruma na temu “Konvergencije: prema pravednom i održivom svijetu” u pariškoj palači Brongniart od 17. do 19. rujna ove godine prilika je za propitivanje jednog od vodećih sredstava koje bi trebalo doskočiti proturječjima kapitalizma – mikrofinancija. Odobravanje zajmova trebalo bi omogućiti najsiromašnijima ulazak u poduzetničke vode i izlazak iz siromaštva. Uz ogromne kamate (30 posto godišnje i više[i]), pojedinci ili grupe bez jamstva mogu dobiti početna sredstva za neku obrtničku ili trgovačku aktivnost koja bi ih trebala izvući iz bijede. Tako je preprodavačica odjeće iz indijske države Andhra Pradesh uspjela jer je mogla kupiti kolica; jedan udovac iz predgrađa Ulan Batora u Mongoliji više je nego sedmerostruko uvećao svoje stado u manje od deset godina i obitelj mu živi od prodaje mlijeka koje daje njegovih četrdeset pet krava… Mikrokreditne institucije ne škrtare na ovakvim “poučnim” anegdotama.

Budući da mikrofinancije zahvaljujući palijativnom djelovanju omogućuju prihvaćanje svijeta kakav jest, njihovi obraćenici su brojni, pogotovo među političarima, poslodavcima, filantropima i udrugama za borbu protiv siromaštva. Poduzetništvo kao princip, tržište kao temelj, “pravedan i održiv” kapitalizam kao cilj: to je njihov kredo, koji utjelovljuje Muhammad Yunus, osnivač banke Grameen, specijalizirane za mikrokredite i dobitnik Nobelove nagrade za mir 2006. godine.[ii]

U Oslu, tijekom primanja nagrade 10. prosinca 2006., “bankar siromašnih” uzdigao je kredit na razinu “ljudskog prava”. Prorekao je da sljedeće generacije možda više neće poznavati bijedu – osim preko posjeta “muzejima siromaštva” – i usporedio siromašne s bonsai stabalcima kojima će društvo ograničiti rast. “Čim će siromasi dobiti priliku da oslobode svoju energiju i kreativnost, siromaštvo će vrlo brzo ispariti. Ujedinimo se kako bismo svakom ljudskom biću osigurali tu mogućnost.”

Proročanstvo se nije ostvarilo. Ekipa koju je oformilo britansko Ministarstvo međunarodnog razvoja i koju vodi ekonomistica Maren Duvendack pročešljala je 2643 publikacije o ekonomskom i socijalnom utjecaju mikrofinancija, pogotovo na žene: rezultati su se pokazali poražavajućim. U proljeće 2013. jedna druga je studija pokazala da ne samo da se siromašni nisu polakomili za skupim zajmovima, nego i da oni koji su u njih ulazili ne prolaze bolje od ostalih. Nadalje, obrazovanje, zdravlje i sposobnost žena da ovladaju svojim egzistencijama ne poboljšavaju se.

Doduše, utvrđen je pad u konzumaciji “primamljive robe” (sic!): alkohola, duhana, restoranskih usluga, te smanjenje razmetljivih troškova za proslave, a udvostručen je napor u radu zaduženih kućanstava.[iii] Mikrokredit ne izvlači siromašne iz siromaštva – on ih disciplinira. Zapravo, on često predstavlja samo zadnji izlaz u nuždi: samozapošljavanje u nedostatku redovitog posla i kredit da bi se nadoknadila premala primanja. Prema Johnu Hatchu, osnivaču jedne od prvih nevladinih organizacija u polju mikrofinancija, 90 posto zajmova odlazi na konzumaciju, a ne na investiranje.[iv]

Umjesto da se zapetljaju u mukotrpnu argumentaciju tvrdeći da manjak dokaza ne znači da učinaka nema, zagovornici su preformulirali svoj cilj. Tako Svjetska banka, preko Konzultativne grupe za potporu siromašnima (Consultative Group to Assist the Poor, CGAP), promovira “financijsko uključenje”. Od borbe protiv bijede samozapošljavanjem na kredit prešlo se na distribuiranje financijskih proizvoda za najsiromašnije. Otad je dokazivanje “čudesnih” učinaka postalo lakšim.

Od sedamdesetih godina, prethodnice mikrokredita, uzajamne ili javne, pokazale su da je moguće potrebitima pozajmiti novac s kamatama nižim od kamata lokalnih lihvara. Otada se po cijelom svijetu razvio sektor konkurentnih i profitabilnih aktivnosti za financijske posrednike i ulagače kapitala. Tijekom posljednja dva desetljeća, broj klijenata povećao se dvadeset puta (2011. bilo ih je otprilike 200 milijuna) za zajmove čiji se kumulativni iznos približava 90 milijardi dolara. Među tisuću mikrofinancijskih operatera čiji su računi dostupni u specijaliziranoj bazi podataka MixMarket, 43 posto ima isplativost vlastitog kapitala veću od deset posto, a jedna četvrtina prelazi prag od 20 posto godišnje.

Izvori financiranja su većinom javni: njemačka razvojna banka KfW (Kreditanstalt für Wiederaufbau, Kreditna ustanova za rekonstrukcije) glavni je financijer. No donatori su progurali privatne profitne institucije kako bi im omogućili da preuzmu subvencije. Ta privatizacija oslabljuje zadružne, uzajamne i asocijativne temelje izvornih struktura, te ohrabruje logiku profitno motiviranih i oportunističkih ulaganja.

Slično Molièreovu Tartuffeu, koji je obećavao “ljubav bez skandala i užitak bez straha”, investicijski fondovi predstavljaju financijske proizvode za siromašne kao dobar posao, jeftin i bez rizika. Da bi se izbjegao bilo kakav neuspjeh, “fondovi moraju znati obavljaju li mikrofinancijske institucije dobro svoju zadaću ili samo financiraju one najisplativije, bez obzira na to o čemu se točno radi”, progovara iz iskustva Hugh Sinclair.[v] Iz sirotinjskih četvrti i ruralnog Juga u udobne urede financijskih metropola – snabdijevanje posredničkog lanca ostaje na korisnicima kredita. A oni su 2010. godine, da bi im se vjerovnici udostojali pomoći, platili kamate čija je suma nadišla dugove koje je te godine podmirila Grčka, i to ne bez poteškoća.

U pitanjima mikrokredita kao i subprimea, “epifanija” je stigla 2007. godine. Utemeljena 1990. zahvaljujući javnim donacijama, meksička nedržavna asocijacija Compartamos (što na španjolskom znači “podijelimo”), osnovala je istoimenu banku da bi, s jamstvom Svjetske banke u ruci, povukla kapital od “etičkih” investitora (uključujući mirovinske fondove) putem sekuritiziranih financijskih proizvoda koje je osmislila banka Citigroup. Između 2000. i 2007. godine dobici su redovito prelazili 50 posto, što nimalo ne čudi kada se zna da su realni troškovi kredita za njezinih oko šesto tisuća klijenata iznosili više od 100 posto godišnje.

Prva javna ponuda 30 posto udjela u banci omogućila je njezinim dioničarima da u džep spreme 450 milijuna dolara skrivenih dobitaka: 150 milijuna za kadrove Compartamosa, meksičkih banaka i ostalih privatnih investitora; 200 milijuna za asocijaciju Compartamos, američku asocijaciju Accion i Međunarodnu financijsku korporaciju (koja pripada Svjetskoj banci). Čak su i apostoli komercijalnih mikrofinancija bili šokirani tom čudesnom preobrazbom.[vi]

Vjeru u čudotvorne učinke mikrokreditiranja dodatno su potresle brojne krize: u Boliviji (2000.), Maroku (2007.), Bosni i Hercegovini, Nikaragvi i Pakistanu (2008.) i Indiji (2005. i 2010.). Svaki put širenje aktivnosti u svim smjerovima privlačilo je financijske grabežljivce, što je povećalo zaduženost kućanstava sve do točke kada više nisu mogla vraćati dug. Ove krize po svemu nalikuju krizi subprimea iz 2008. godine: financijske institucije samovoljno odobravaju skupe kredite pojedincima koji su se prisiljeni zadužiti kako bi nadoknadili strukturalno nedovoljne ili nesigurne prihode. Analogija nije slučajna: to je nužna posljedica ekonomskog uvjerenja koje u širenju privatnih, konkurentnih i samoregulirajućih financijskih aktivnosti vidi rješenje, a ne uzrok nejednakosti.

S francuskog prevela: Mirna Šimat

* Paul Lagneau-Ymonet i Philip Mader su sociolozi. Prvi radi na Sveučilištu Paris-Dauphine, a drugi u Institutu Max Planck za društvena istraživanja u Kölnu.



[i] Richard Rosenberg, Scott Gaul, William Ford i Olga Tomilova, “Microcredit Interest Rates and Their Determinants: 2004. – 2011.”, Consultative Group to Assist the Poor (CGAP), Kreditanstalt für Wiederaufbau (KfW) i Microfinance Information Exchange (MIX), 7. lipnja 2013. Te su kamate generalno manje od onih astronomskih koje nameću neslužbeni lihvari.

[ii] Vidi članak Cédrica Gouverneura, “Microcrédit, le commerce de la misère” (“Mikrokrediti, trgovina bijedom”), Le Monde diplomatique, travanj 2012.

[iii] Maren Duvendack (uredila), “Systematic review. What is the evidence of the impact of microfinance on the well-being of poor people?”, Department for International Development, London, 2011.; Abhijit Banerjee, Esther Duflo, Rachel Glennerster i Cynthia Kinnan, “The miracle of microfinance? Evidence from randomized evaluation”, National Bureau of Economic Research, Working Paper Series, br. 18950, Cambridge (SAD), svibanj 2013.

[iv] Steve Beck i Tim Ogden, “Beware of bad microcredit”, Harvard Business Review, rujan 2009.

[v] “All the interests are aligned against the poor”, intervju s Hughom Sinclairom, “heretikom” mikrofinancija, 4. listopada 2012., http://governancexborders.com. Vidi Hugh Sinclair, Confessions of a Microfinance Heretic, Berrett-Koehler, San Francisco, 2012.

[vi] Richard Rosenberg, “Réflexion du CAGP sur l’introduction en bourse de Compartamos: un étude de cas sur les taux d’intérêt et les profits de la microfinance”, Note Focus CAGP, br. 42, Washington, DC, lipanj 2007.