Sylvain Laurens

Unatoč deklarativnoj namjeri da se institucije Europske unije učine demokratičnijima davanjem većih ovlasti Europskom parlamentu, većina odluka formalno u nadležnosti Komisije i Parlamenta donosi se na netransparentnim odborima na kojima su glavni sudionici neizabrani profesionalni birokrati i skupo plaćeni lobisti privatnih kompanija

Zašto gubiti vrijeme sa zastupnikom, kada se možete obratiti izravno onima koji imaju moć? U otmjenom restoranu u Bruxellesu, lobist Erik Polnius1 bez pretjeranog glumatanja priznaje: “Za mene postoje dvije vrste lobista: najprije, tu su oni koji kad imaju prijedlog odredbe, odu vidjeti člana Parlamenta…” Podrugljivom grimasom pokazuje što misli o ovakvom postupku te postavlja pitanje: ali koje su to moćnije osobe kojima se radije obraća ova druga kategorija lobista? Izraz lica mu se promijeni u zadovoljni osmijeh: “Birokrati iz Komisije, naravno”.

Nije šala. Osnivački sporazumi Europske unije dvadeset i jednoj tisući činovnika iz Komisije, a naročito njezinih jedanaest tisuća administratora (ili “AD”, kako ih nazivaju u briselskom žargonu) povjeravaju moć utjecanja na temeljno zakonodavstvo.

Polnius nije jedini lobist koji je shvatio njihovu važnost: mnogi opsjedaju njihove urede. No izgradnja veza s ovim sugovornicima zahtijeva vremena – što je neka vrsta investicije. “Postoje činovnici koji dolaze i koji odlaze, to je neizbježno”, sliježe ramenima jedan lobist moćnog saveza poslodavaca alatnih strojeva i mehaničkih aparata (Orgalime). “Ali kad poznajete nekoga tko bi mogao doći na tu poziciju, to je idealna situacija: dobri poslovni odnosi ne nestaju tako lako”.

Birokrati Komisije se zapošljavaju preko natječaja i imenovani su doživotno. Novozaposleni mjesečno primaju 4359 eura neto, a pred kraj karijere mogu doseći 14.953 eura neto. Uz to, nalaze se u samom središtu procesa odlučivanja. Kao vođe ureda izrađuju prve nacrte budućih smjernica, a kao vođe jedinica ili generalni direktori posreduju u diskusijama o tekstovima odredbi. Uz njihovu pomoć, lobistima je moguće intervenirati u nekoliko navrata: na početku, izravno usmjeravajući tekst budućih propisa; i potkraj, utječući na arbitraže koje se vrše između Komisije, Parlamenta i Vijeća (ono što se naziva “neformalnim trijalogom”2), ili čak za vrijeme procesa primjene i konkretne aktualizacije već izglasanih tekstova. Gotovo tri tisuće takvih tekstova ažurira se u radnim grupama sačinjenim isključivo od činovnika.

Za jednog utjecajnog poduzetnika, Parlament se čini kao puno neizvjesnije mjesto. Poslovni krugovi nikad ne mogu biti sigurni da njihovu poziciju neće ugroziti neka nevladina organizacija povezana sa Zelenima, ili Ujedinjenom europskom ljevicom (GUE). Rasprava s birokratima, što diskretnija to plodonosnija, najčešće jamči bolje rezultate. “Primijetili smo da možemo lakše utjecati na proces odlučivanja dok je na razini Komisije, dok projekti smjernica još uvijek nisu javni. Dakle, koncentriramo se na taj rad”, objasnila nam je Paulina Draga, iz udruženja koje zastupa sektor plina (Eurogas). Govoreći o nadolazećim diskusijama po pitanju infrastrukture u Uniji, dodaje: “Tu smo, primjerice, imali radne dokumente vrlo rano, čak dok su još bili povjerljivi”.

Polniusa ne treba puno poticati da detaljnije govori o svojim uspjesima. Ishodovao je da smjernice o “otpadu”, uvedene 2008. godine, dobiju stavku o reciklaži koja je pogodovala njegovim poslodavcima. To mu je potom omogućilo da ishoduje da Komisija sufinancira razvoj metoda proizvodnje koji se smatraju inovativnima u industriji papira: biorafinerije koje proizvode njegovi klijenti i koje su van dohvata azijske konkurencije. Njegov je zahvat školski primjer načina na koji funkcionira ova vrsta lobiranja, a koji se provodi na dvije razine: najprije, treba uvjeriti činovnike Komisije da postrože neke okolišne ili sanitarne norme; potom, treba ishoditi subvencije koje će omogućiti usavršavanje tehnologije, a koje se izvodi preko javno-privatnog partnerstva (JPP). Dakle, brani se okoliš, radnike ili potrošače… sve kako bi se bolje opslužilo velike europske kompanije. Tako je 17. prosinca 2013., Europska komisija najavila pokretanje osam JPP-a koji su, kako navodi, “od strateške važnosti za industriju”. Odobreni iznos: 6 milijardi eura na šest godina.

Političari odlaze, birokrati ostaju

U sektorima koji su najviše uključeni u međunarodno tržišno natjecanje, “prezentacije” su vrlo profitabilna investicija: dvadeset i pet od četrdeset poduzeća koje najviše subvencionira Komisija nalaze se također pri vrhu liste od 50 poduzeća koja najviše troše na lobiranje u institucijama Europske unije. Bi li grupacija poput EADS-a ikad mogla zadržati svoju poziciju u polju avijacije i obrane kad ne bi svake godine izdvajala oko 4,5 milijuna eura na lobiranje u Bruxellesu? Bez sumnje ne bi. Tvrtka ubire istovremeno 39 milijuna eura izravnih godišnjih subvencija od europske administracije i 239,7 milijuna eura indirektnog godišnjeg financiranja od Komisije. Nešto rjeđe, ali vrijedno spomena: neke grupe, porijeklom iz zemalja izvan EU, dolaze do sličnih rezultata. Tako se Microsoft, koji svake godine investira 4,5 milijuna eura za prezentaciju, okoristio sa 17,8 milijuna eura vrijednim tržištem i 1,4 milijuna eura subvencije (brojke su iz 2013.).

Lobisti ciljaju naročito na birokrate koji imaju ovlasti nad sredstvima za istraživanja i nad odlukama tehničkih agencija. Sve više europskih saveza poslodavaca transformira se u istraživačke centre, registriraju se pod nadležnošću belgijskog zakona kao industrijska znanstvena tijela kako bi mogli utjecati na znanstveno polje koje je najviše povezano s njihovim djelokrugom. Ne iznenađuje stoga što ovakav razvoj stanja prati i promjena profila lobista.

Regrutiranje doktora prirodnih znanosti se usustavilo, naročito u kemijskim savezima. Tako je Barrie Gilliat, izvršni direktor Eurochlora, lobija za klor, na konferenciji koju je organizirao Ernst&Young govorio o onom što opisuje kao “prekretnicu u 1990-im godinama nakon teških početaka”.3 I dok je upotreba klora sve do tada dovođena u vezu s obolijevanjem od astme ili alergija, upošljavanje pet doktora toksikologije omogućilo im je da se pozicioniraju što bliže općim smjernicama za energetiku (DGE) i za istraživanje (DGR) Komisije, a potom i da pronađu istraživače koji su spremni osporiti ideju prema kojoj klor koji se koristi u bazenima uzrokuje astmu kod neke djece.

Kako je pokazao američki znanstvenik Robert Neel Proctor na osnovi svojeg istraživanja o lobijima u duhanskoj industriji, financiranje znanstvenika u poslovnim krugovima nema za cilj dobiti sustavno “loše znanstvene rezultate”.4 Naprotiv, korisno je subvencionirati neko značajnije ime u toksikološkim istraživanjima kako bi se privatni institut učinio kredibilnim što će mu omogućiti pristup krugovima u kojima se skicira budućnost istraživanja. Ne radi se više o samom potkupljivanju stručnjaka nego je i sama struktura birokracije istraživanja danas ozbiljan ulog za predstavnike ekonomskih interesa.

Tako se, objašnjava nam činovnik DGR-a, definiranje budućih programskih okvira za istraživanje i razvoj (PCRD) vrši u netransparentnim odborima, “bez obveze reprezentativnosti”, ni po nacionalnosti niti po znanstvenoj specijalnosti. Prvi su pozvani predstavnici istraživačkih krugova koji su najbliži industriji, oni koje su poslodavci i njihovi kolege spremni saslušati. Idealan suradnik stoga je “veliki znanstvenik koji je također napravio karijeru u industriji: time ne riskiramo da budemo napadnuti”.

Birokracija EU, istraživanja i zastupanje poslodavaca isprepliću se do te mjere da je u mnogim sektorima teško razaznati tko radi za Europsku komisiju, tko za akademiju, a tko za industriju. Od trideset i dvije osobe koje je DGR pozvao u svoju ekspertnu grupu o nanotehnologijama za pripremu programa “horizont 2020”, petnaest ih radi izravno za industriju a sedamnaest za istraživačke krugove.5 No od potonjih, njih osam upravlja vlastitim poduzećima ili nekim konzorcijem koji objedinjuje privatne interese i javne investicije. Može li promjena izabrane većine biti dovoljna da popravi ovakve disfunkcionalnosti?

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* Sylvain Laurens je sociolog. Objavio je knjigu Les Courtiers du capitalisme. Bureaucrates et milieux d’affaires à Bruxelles, Agone, Marseille, 2015. Tekst je izvorno objavljen u 36. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Imena su promijenjena.
2 Vidi Pierre Souchon: “Une directive trop cruciale pour être débattue publiquement”, Le Monde diplomatique, travanj 2014.
3 Barrie Gilliatt, “Operating in contested environments: the experience of the chlorine industry”, u Justin Greenwood (ur.), The Challenge of Change in EU Business Associations, Palgrave Macmillan, Basingstoke, 2003.
4 Robert Proctor i Londa Schiebinger, “Agnotology: The Making and Unmaking of Ignorance”, Stanford University Press, 2008.
5 “Horizon 2020 Advisory Group for Nanotechnologies, Advanced Materials, Biotechnology and Advanced Manufacturing and Processing”, Register of Commission Expert Groups.