Akram Belkaïd

Zaljevske monarhije nisu samo bogate naftom nego, ako je vjerovati njihovim glasnogovornicima, bar u jednakoj mjeri i – “vizijama”. U utrci za prestiž u regiji i svijetu, vojske plaćenih kadrova natječu se u formuliranju tih vizija i njihovom leksičkom kićenju. Rezultat je specifičan idiom, retorički rastrošan poput ambicija šeikova i monarha

U travnju 2013., tijekom konferencije o energiji organizirane u Dohi u Kataru, jedan od govornika, katarski dužnosnik, započinje a zatim i zaključuje svoj govor na engleskom, radnom jeziku u Zaljevu, odavanjem počasti emirovoj “jasnoj viziji”. Prisutni novinari i profesori u sali namiguju si i podsmjehuju se. Već naviknuti na ovakvu vrstu događanja, neki su se i kladili koliko će se puta ponoviti izraz the vision. Ta je riječ postala sveprisutna u svim naftnim i plinskim monarhijama Arapsko-perzijskog zaljeva. Bilo da se radi o konferenciji, službenom dokumentu ili jednostavnoj turističkoj brošuri, treba slaviti vision Njegova kraljevskog veličanstva, odnosno već pomalo pretjerujući, “Njegova najveličanstva najviših nebesa”.

Osim što služe kao primjer neizbježnog ulizištva, slične riječi rezimiraju sliku koju vladari i njihov dvor žele projicirati o sebi. Dakle treba znati da je kralj, emir ili sultan jedan dan imao viziju, on osobno, naravno, o načinu razvoja svoje zemlje. To je, naravno, strategic vision, strateška vizija, a ne neki hir skorojevića.

Neboderi u Dubaiju, novi gradovi Saudijske Arabije, luke Sultanata Oman, diverzificiranje ekonomije Abu Dabija kako bi se izašlo iz isključive ovisnosti o nafti, katarske aktivnosti na svim frontama planete, fantazmagorični hoteli koje anglosaksonske novine opisuju kao al-bling-bling, aviokompanije (Emirates, Etihad, Qatar Airwayes, Oman Air…) koje pretječu svoje europske konkurente[1], turističke fantazije: sve nam to otkriva koherentnu “viziju” vladara koji su istovremeno i stratezi i projektanti, ali i mudri upravitelji i poduzetnici.

Oportunističke anglosaksonske konzultantske tvrtke, često začetnice velikih ekonomskih projekata u regiji, shvatile su važnost investiranja u termin “vizija”. Njime se već nekoliko godina koriste pri izradi najljepših i najopširnijih predviđanja. “Vision 2020”, “Vision 2030” (dok čekamo ona za 2040.): zaljevske se zemlje ne prestaju projicirati u budućnost i ne prestaju se zamišljati svi mogući scenariji koji bi od njih stvorili prave ekonomske i energetske sile.

Beskrupulozni konzultanti mobilizirani u službi the vision često uzastopce prodaju istu ideju suparničkim vladarima, opsjednutim time da moraju biti bolji od susjeda. Ako je Emirat Sharjah poznat u svijetu po ljepoti svojih muzeja, osobito onog islamske umjetnosti, Katar će dobiti još veći, dok Abu Dabi namjerava dovesti Louvre i Guggenheim u istu “kulturnu četvrt”. Dubai ima najveći toranj na svijetu? Saudijska Arabija planira izgraditi još veći, kao jasan znak svoje dominacije u regiji…

I dok je europski projekt smanjen na kapaljku, a Sjedinjene Države ne znaju kako izaći iz rasta koji ne stvara radna mjesta, zemlje Zaljeva potvrđuju svoju vjeru u budućnost, iako im, iza kulise, iranska nuklearna moć zadaje noćne more i izaziva hladan znoj. Ne prođe gotovo nijedan dan da se ne govori o projects vrijednima više desetaka billions (milijardi) dolara. Svote koje navodi tjednik Meed (Dubai) ili emiratski dnevnik The National – oba na engleskom, poslovnom jeziku, ali i jeziku visokog školstva i svega što se tiče dokolice i kulture – izazivaju vrtoglavicu. Kada čitamo ili slušamo službene izjave, svi projekti su world class, svjetske klase, jer prošlo je doba bogatih šeika koji kupuju zastarjele “bijele slonove”.[2]

Projekt mora biti težak, impresivan, ali i unosan, kako bi dozvolio zemlji da zadrži svoj status emerging market – tržišta u usponu – što je titula koju nose i Kina i Brazil, no prije svega je važno zadržati hub. Taj termin označava strateško raskrižje te komunikacijski i prometni čvor kojim je poželjno, ako ne i obavezno, ići da bi se ostvario dobar posao. Nadalje, postoji gotovo opsesivan aspekt u želji zemalja Zaljeva da danas budu u konvergenciji sa svijetom. To be on the map: biti na svjetskoj karti, a osobito biti napokon poznat i priznat. To je ono što, između ostalog, motivira monarhije u regiji, kao što nam pokazuje vrlo poznat primjer Katara.

I eto zbog čega se pridjev global neizbježno lijepi uz pojam hub. Nikakav projekt, nikakva aktivnost, nikakav simpozij nije od značaja ako nije global, to jest dio globalizacije. U Dohi ili u Manamu nije iznenađujuće ako u svojoj posjetnici press-službenik malog obiteljskog posla svoju poziciju predstavi kao global press officer. Čak je i mall, taj gigantski klimatizirani trgovački centar, gdje se stranci i domaći liječe od dosade u otužnim mramornim galerijama, global. Zemlje Zaljeva: A global hub with a strategic vision.

Ovakav lingvistički materijal čini osnovu literature i simpozijâ koji slave dolazak nove ekonomije. To će biti snažna ekonomija (strong economy), ali isto tako, predviđa se, vrlo pažljiva prema “održivom razvoju” (sustainable development). Jer, dakako, u ovoj regiji, koja je prva u svijetu po emisiji stakleničkih plinova po glavi stanovništva, briga o okolišu je također vrlo world class.

U bogatoj terminologiji koja se upotrebljava u dokumentima vezanim uz vision, uvijek je “ljudski kapital” (human capital) taj koji se prilagođava. Službeno ga treba razvijati i štititi. Naravno, to ne uključuje mnoštvo imigrantskih radnika, osobito onih koji dolaze s indijskog potkontinenta, kod kojih se više govori o deportation, odnosno o protjeravanju. Njima slijedi automatska kazna ako im padne na pamet štrajkati za svoja (oskudna) prava ili za plaće koje se često isplaćuju sa zakašnjenjem i od koje se oduzima iznos za hranu i stan, o čemu nema mogućnosti pregovora.

U posljednje vrijeme interes zaštitnika sa Zapada nameće povezivanje human capital s položajem žena. U Dubaiju, kao i u Dohi ili gradu Kuvajtu, ženama se nastoji osigurati bolji pristup profesionalnom životu. Stoga se javlja još jedan pojam koji zaslužuje pozornost jer kristalizira političke i ideološke konotacije drage neoliberalnoj ideologiji: empowerment, što u literaturi znači “postupno davati veće ovlasti da bi oni kojih se to tiče mogli bolje sami djelovati”. “Osnažiti” emiratsku ili katarsku ženu znači učiniti je svjesnom toga da može imati više, no bez preispitivanja dominantnog patrijarhalnog sustava. A to znači emancipirati je, samo ne previše.

Obratno, prakticirati empowerment kod mladih locals (pojam koji doseljenici upotrebljavaju za domaće stanovništvo) znači uvjeriti ih da rade više i lakše prihvaćaju poslove do sada rezervirane za strance, naročito u privatnom sektoru. Unatoč neprestanim kampanjama za labor nationalization, zamjenu stranih radnika domaćima, svaka od njih završava neuspješno, a ovisnost o foreign workers i dalje ostaje velika. Ovo, naravno, pobuđuje duge debate u medijima i parlamentima, koji su uglavnom samo savjetodavnog karaktera.[3]

Kako ne razumjeti besposlene mlade muškarce izmučene dosadom, koji su izvor briga za moćne šeike, ali i velike plemenske figure? Nije im lako živjeti i voditi normalan život ili, još važnije, osjetiti okus truda i dobro obavljena posla, kada sve što ih okružuje govori o luxury – riječ koja označava “luksuz”, ali koju možemo prevesti i s “požuda” ako poznajemo neke aspekte noćnog života pojedinih gradova Zaljeva. Najbolji način za zapošljavanje mladih je posao u nekoj od prenapuhanih državnih službi, u jednoj od zemalja gdje još jedna ključna riječ glasi leisure, što znači “slobodno vrijeme”, ali se koristi za “ljenčarenje”, a ključni glagol je enjoy, uživati.

No šeike ne zabrinjavaju samo mladi. Četiri desetljeća velikih društvenih nereda proizvela su i svoje oblike nelagodnosti i potrage za identitetom. Zbog toga se, u ime nacionalne kohezije, često govori o heritage i culture. Cultural heritage, pojam koji se koristi da bi se umanjila nelagoda stvorena s preuzimanjem pojma modernity – koji je usvojen barem s tehnološke strane, kada već nije sa strane mentaliteta…

Posjetitelju koji dolazi s Bliskog istoka ili Magreba tzv. kulturno naslijeđe na ovim područjima, koja su nekada bila poznata po svojoj pustoši, zvuči pomalo smiješno. Koje naslijeđe: šator, deve, predislamska poezija, skromnost koju je nametnula pustinja, pomorske bitke ili skromna gastronomija, gdje će posjetitelj uvijek paziti da ne pita je li spicy (začinjena), jer se pojam spice danas odnosi na sintetičke tvari, popularne među lokalnom mladeži u potrazi za umjetnim rajevima.

Terminologija koja je sada u modi nema pravog favorita za imenovanje ovog procesa. Najviše se zadovoljava priznanjem da su zemlje regije uključene u nation building, u “stvaranje nacije”. To je challenge koji ostaje nesiguran, unatoč postojanju strateške vision i perspektive koja, mora se priznati, mnogim arapskim zemljama nedostaje.

S francuskog prevela: Andrea Reškov



[1] Vidi Jean-Pierre Séréni, “Emirates veut faire redécoller Dubaï”, Le Monde diplomatique, studeni 2010.

[2] “Bijeli slon” je ambiciozno djelo koje ili ne daje rezultate ili se na kraju pokaže kao financijski promašaj.

[3] Vidi “Les Emirats arabes unis saisis par la fièvre nationale”, Le Monde diplomatique, svibanj 2010.