Nikola Vukobratović

Ideja ugrožavanja SDP-ovog monopola na ljevicu nipošto nije nova. Već početkom 1990-ih, u trenucima kada je (tada još formalno “Stranka demokratskih promjena”) bila u jednoj od svojih najdubljih kriza, spajanjem nekoliko manjih inicijativa dolazi do osnivanja Socijalno-demokratske unije (SDU) čiji je predsjednik i ideolog bio poznati ekonomist Branko Horvat. Kritizirajući SDP zbog suradnje s HDZ-ovom vladom, SDU nastoji ponuditi dosljednije antinacionalistički program, ali i drugačije razvojne modele, koji bi išli prema nekom obliku demokratskog socijalizma (uz radničku participaciju u upravljanju) te regionalne suradnje među tranzicijskim zemljama. S ovakvim programom, SDU na izborima 1995. godine, u vremenima izrazito nepovoljnim za ljevicu, ostvaruje solidan rezultat i dobiva gotovo osamdeset tisuća glasova. Brojka je to koja je današnjoj “lijevoj ljevici” teško zamisliva. Tek nešto slabiji rezultat na istim izborima ostvarila je Akcija socijaldemokrata Hrvatske (ASH), još jedna disidentska inicijativa na ljevici u čijem su osnivanju, između ostalih, sudjelovali i poznati hrvatski “proljećar” Miko Tripalo, jedan od istaknutijih “reformista” u SKH krajem osamdesetih Dragutin Dimitrović te danas najpoznatiji politički lider hrvatskih Srba – Milorad Pupovac.

Nije nevažno ni to da se tadašnji sdp3problemi ljevice nisu svodili na vječnu potragu za malo medijskog prostora. Osnivačka skupština SDU-a, na primjer, nekoliko je puta odgađana zbog učestalih napada “nepoznatih pojedinaca” na sudionike i prostore okupljanja. Međutim, najznačajniji napad svakako je bilo ubojstvo Milana Krivokuće, istaknutog člana SDU-a i predsjednika sindikata željezničara, u njegovom domu u Velikoj Gorici 17. studenog 1992. godine. Za njegovo ubojstvo, agent Službe za zaštitu ustavnog poretka Stjepan Kralj optužio je upravu Hrvatskih željeznica, a za prikrivanje tog ubojstva Vladimira Šeksa, potpredsjednika vlade i današnjeg “doajena” HDZ-a (kako ga je nazvao Andrej Plenković). Šeks je naravno uvijek kategorički odbijao bilo kakvu vezu s ubojstvom ili njegovim prikrivanjem, no slučaj i nakon 24 godine ostaje službeno – neriješen. Tek nešto bolje prošao je Stipe Šuvar, sveučilišni profesor sociologije i istaknuti član hrvatskog komunističkog rukovodstva 1980-ih. Nakon osnivanja Socijalističke radničke partije 1997. godine, Šuvar je pretrpio nekoliko fizičkih napada, od kojih niti jedan nije pravosudno riješen. Udarac pištoljem u glavu prilikom jednog od njih trajno mu je oštetio sluh na jednom uhu.

Ove stranke – zajedno s još ponekom manjom osnovanom kasnije – a za razliku od nekih novijih “ljevica”, nisu se oslanjale na protestne glasove niti sinkretističke samoidentifikacije (“ni lijevo ni desno”), poput kratkotrajno popularnih Hrvatskih laburista ili Održivog razvoja Hrvatske. One su u osnovi nastojale u novim okolnostima ponuditi neki sustavniji model razvoja demokratske i socijalne ili pak demokratske i socijalističke Hrvatske. I jedne i druge, i starije i novije stranke “lijevo od ljevice”, danas međutim podjednako životare na marginama hrvatskog političkog prostora.