Hubert Prolongeau

Iako je u književnosti odavno zastupljen, lik vampira zapravo se dugo razvijao. Literarna obrada jedne od najstarijih legendi o drugim svjetovima i opasnim bićima tako može poslužiti i kao ilustracija društava koja se njome uvijek iznova inspiriraju. Aktualna popularnost “vampirskih žanrova” lišenih većine religijske simbolike i opterećenih pitanjima seksualnosti i identiteta u tom smislu nije fenomen koji treba ignorirati

Unatoč tome što je uvjereno tvrdila da ga više neće oživljavati, autorica Anne Rice se ipak naposljetku slomila i s navršenih 75 godina ponovno udahnula život vampiru Lestatu – možda najpoznatijem gospodinu s izraženim očnjacima još od Drakule Brama Stokera. Nakon Princa Lestata,1 za listopad ove godine najavljen je izlazak novog romana Princ Lestat i kraljevstva Atlantide. Poslije smrti svoje kćeri od leukemije, napisala je Razgovor s vampirom u kojemu vampirski lik pripovijeda novinaru svoju životnu priču. Taj roman, objavljen 1978. godine, ostvario je svjetski uspjeh. Uzeti zajedno, njezini romani su se prodali u više od sto milijuna primjeraka.

Lestat de Lioncourt u Razgovoru je bio sporedni lik, međutim ubrzo mu Rice daje središnje mjesto. Izmučen, nasilan, zavodljiv i biseksualan, Lestat postaje heroj serije koja danas broji četrnaest svezaka. On šarmira koliko i užasava. Za razliku od Stokerovog Drakule, ispričanog iz perspektive žrtava tog “čudovišta”, Lestat sam uzima riječ i daje svoju perspektivu. Njegovi problemi se nalaze u prvom planu: postao je vampir 1789. godine, zaslugom drugog vampira, te od tada bez prestanka traži kako pomiriti svoje potrebe s nekim oblikom etike, sa svojim poštovanjem za čovjeka i njegove instinkte.

Riječ “vampir”, vjerojatno porijeklom iz slavenskih jezika, prvi put se pojavila u njemačkom jeziku 1721. godine. Ona određuje, kao što svatko zna, “imaginarno biće koje noću izlazi iz grobnice kako bi sisalo krv živih”.2 Figura onoga koji pije krv i upija energiju svoje žrtve pojavila se u nekim antičkim mitologijama mnogo ranije, a utjecaj tog mita kasnije su snažile pučke legende povezane s pojedinim stvarnim osobama, poput vlaškog kneza iz 16. stoljeća Vlada Drakule ili mađarske grofice Elizabete Báthory koja je također živjela u 16. stoljeću i za koju se sumnja da je ubijala mlade djevojke kako bi povratila mladost kupajući se u njihovoj krvi…

U književnosti vampire možemo pratiti od 1748. godine kad im je Heinrich Von Ossenfelder posvetio prvi roman – Vampir. Nakon toga je palicu preuzeo ni manje ni više nego Goethe u svojoj poemi Korintska nevjesta iz 1797., a zatim i John William Polidori 1819. godine s novelom Vampir koja se jedno vrijeme pripisivala Lordu Byronu s kojim je kratko vrijeme bio u bliskim odnosima. Godine 1872. irski pisac Sheridan le Fanu drsko feminizira to stvorenje u svojem romanu Carmilla te izmišlja personu lovca na vampire.

Kroz devetnaesto stoljeće pojavljuje se moda određenog “crnog romantizma”, odnosno “gotičke” pomame koja se zanosi svime zakopanim ispod zemlje pod devastiranim dvorcima te koketira s onime što tadašnji moral osuđuje. To je svijet Ann Radcliffe (Misterije Udolpha, 1794.) ili Matthewa Gregoryja Lewisa (Redovnik, 1796.). Vrijeme tehničke modernosti i izgubljenih revolucija je skandalizirano pojavama seksepilnih mrtvo-živih od La Morte amoureuse Théophilea Gautiera (1836.) do La Ville vampire Paula Févala (“Vampirski grad”, 1875.) preko La Dame pâle Alexandrea Dumasa (“Blijeda dama”, 1849.). No upravo je roman Irca Brama Stokera Drakula, objavljen 1897., doživio ogroman uspjeh i odredio karakteristike tog heroja za narednih gotovo stotinu godina.

Vampir je, dakle, zao. Dapače, čisto zlo. Kinematografija u tom smislu nije puno promijenila kad ga je ekranizirala, pa tako Nosferatu Friedricha Wilhelma Murnaua (1922.), koji su hvalili nadrealisti, estetizira vampire i istodobno užasava publiku. U statičnom Drakuli Toda Browninga iz 1931. godine, glumac Bela Lugosi djeluje kao veoma groteskna figura: olovne boje lica, s velikim očnjacima i naglaskom koji reže poput noža, kreće se sa zapanjivom sporošću… Većina autora unosi vlastite koncepcije vampira koje ulaze u mitologiju. Za neke, oni nemaju odraz u ogledalu; za druge, oni ne mogu podnijeti Sunčeve zrake, skvrče se pred križem – ili pak pred češnjakom. Vampir se više služi hipnotizmom nego zavođenjem kad privlači k sebi žrtve kojima potom ispija krv i preobražava ih u vampire u nekom trenutku. Iza njega se skriva privlačnost nekog drugog svijeta, devijantna seksualnost koju bi trebalo neutralizirati pod svaku cijenu.

U seriji filmova, počevši od 1958. godine, britanski glumac Christopher Lee je zauvijek obilježio lik Drakule. No kraj njegove karijere je pokazao potrošenost mita. U Drakuli i sinu Édouarda Molinara (1976.) namjerno parodira samog sebe… Hammer Film Productions, kompanija koja je svoje najbolje filmove ostvarila kroz suradnju s redateljem Terenceom Fisherom, razvodnila je lik u nizu loših proizvoda koje je ugušio erotizam. Slika čudovišta lišenog osjećaja, koje se mora pod svaku cijenu ukloniti, nakon toga se duboko promijenila.

A mijenjaju se i vremena. Kraj Drugog svjetskog rata, a zatim i Hladnog rata, malo su pomalo doveli do nestanka tih apsolutnih zlikovaca. Kako se smanjila uloga religije, uništenje vampira pomoću križa i različitih simbola povezanih sa snagom vjere postalo je veoma rijetko. Ali kako su postajali humanizirani, počeli su utjelovljavati druge strahove. Za neke autore, vampirovo stanje je postalo posljedica bolesti umjesto prokletstva. Iako je još uvijek opasan, istovremeno je i žrtva. U Ja sam legenda (1954.) heroj Richarda Mathesona, jedina osoba koja je izbjegla misteriozni virus koji preobražava druge ljude u vampire, postavlja si pitanje smisla otpora – perspektive da ostane jedino “zdravo” biće u svijetu napučenom bolesnima… U svojem Drakuli iz 1992. godine, dosad najvjernijoj adaptaciji Stokerova romana, Francis Ford Coppola probija oklop nehumanosti lika tako što mu daje da proživi ljubavnu priču.

Eros i tanatos

S Anne Rice nestaje kako folklor, tako i crno-bijela slika. Rođen je izmučeni i senzualni heroj, rastrgan između svoje ljudske prirode i svojih ubilačkih potreba: Lestat, kojeg je u filmu iz 1994. igrao Tom Cruise, propituje svoj identitet. Riceini vampiri su istovremeno gospodari našeg svijeta i žrtve njegove moći. Ako se bore, ponajprije se bore protiv samih sebe. Autorica je poljubac smrti učinila darom stvoritelja i prokletstvom žrtve, čašću koja se daje samo odabranima. Raskinuvši s arhetipima, u svojim je romanima3 stvorila cijelu mitologiju u kojoj se pojavljuju utemeljitelji pijenja krvi te se prati porijeklo vampira do starog Egipta. Potomci prvih gospodara su pristojno integrirani u moderni svijet: Lestat objavljuje svijetu svoje stanje tek kad postane rock zvijezda.

Sumrak saga (2005.–2008.), serija četiri romana Stephanie Meyer, prati tu evoluciju tako da od svojeg lika – premda je bez sumnje aseksualniji i puritanskijeg karaktera od onoga Riceinoga – napravi heroja nemoguće ljubavne priče te predmet žudnje prije nego repulzije. Literarna skromnost sage i filmova koje je inspirirala, nije stala na put njenom ogromnom uspjehu. Vampir više ne ulijeva strah, već zavist. Opskurnost i smrtonosnost su skoro posve prikriveni, a njegovo primarno obilježje postaje ljepota. Eros je pobijedio Tanatos.

U međuvremenu se u 1980-im godinama pojavio podžanr fantastične književnosti, tzv. urbana fantazija, koja umeće neobične mitove u urbani svijet. Sa Sunglasses After Dark (1989.), Nancy A. Collins je prva, čini se, uspjela integrirati vampira u vrijeme nastanka knjige. Kao muškarac ili žena, vampir od tog trena može napustiti svoje aristokratske dvorce i baviti se svakakvim zanimanjima, uključujući i ona proleterska: profesor u Običnom vampiru (1980.) Suzy McKee Charnas, plesačica u Crvenom flamencu (1993.) Jeanne Faivre d’Arcier, prostitutka u Lot Lizards (1990.)… Više ga izgleda ništa ne može zaustaviti. Vampiri su posvuda, kruže u skupinama, ružni su, lijepi, stari, siromašni… Film Joela Schumachera Izgubljeni dječaci (1987.) usvojio je taj princip kao moto: “Biti vampir je kul”.

Američka serija Buffy, ubojica vampira (1997.–2003.) stvorila je najpoznatiji lik tog pravca. Buffy je srednjoškolka obdarena nadnaravnim moćima koja štiti svijet od brojnih demona. Njezini neprijatelji nipošto nisu prikazani monolitno, a naročito demonski Angel koji je dobio i vlastitu seriju, već su rastrgnuti između svojeg stanja i svojih simpatija prema čovječanstvu. Iz sezone u sezonu, fantastično postaje metafora za evoluciju heroine, mlade djevojke koja postaje žena i čija se osobnost oblikuje u sukobljavanju s “čudovištima” koja nisu uvijek onakva kakvima se čine.

Buffy je otvorila vrata romanima u kojima su glavni likovi često žene te u kojima se romansa spaja s hororom, tako što se vampira ponekad prikazuje kao idealnog ljubavnika. Bilo da su one same vampirke, bilo da love tu zvijer, heroine se pokazuju opasnim zavodnicama te se često kolebaju između svoje dužnosti i svoje privlačnosti prema onome što love. Serijal Laurell K. Hamilton Anita Blake, započet 2002. godine, kao i Serijal o Sookie Stackhouse Charlaine Harris, traže svoje mete u ženskoj publici i među ljubiteljima žanra horora. Serijal o Sookie Stackhouse je inspirirao televizijsku seriju Alana Balla, Okus krvi (2008.–2014.), čija je inventivnost učinila od vampira, uronjenog među druga fantastična bića, moćan erotski simbol. To predstavlja rođenje bit-lita (doslovno biting literature, književnosti koja grize). Francuska izdavačka kuća Bragelonne se, primjerice, specijalizirala za taj žanr.4

U Francuskoj danas, Marjane Marie Pavlenko, s vampirima koji se množe u Parizu među vodenim vilama ili L’Héritière (“Nasljednica”) Jeanne-A Debats, operiraju na istom terenu. I dječji svijet je dotaknut tim trendom: kolumbijska serija koja balansira između telenovele i horor filma, Chica Vampiro (“Mala vampirica”), prati adolescentkinju koja se bori protiv svoje žudnje kako ne bi proklela svojeg ljubavnika. Serija je potaknula stvaranje desetak romana, društvene igre i glazbene komedije, “Vampi Tour”, koja igra diljem svijeta.

U Drakulino doba, vampirska drugost vodi samo do uništenja. Danas se vampira vidi kao branitelja prava na različitost te ga baš ta drugost čini uznemirujućim. U svijetu u kojem se sve češće postavlja pitanje o pluralnosti identiteta, preobrazba ikone poput vampira u popularnoj kulturi zasigurno nije slučajna.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić


1 Anne Rice, Princ Lestat, Lumen, Zagreb, 2015.
2 Usp. unos “Vampire” u francuskom Nacionalnom centru za tekstualne i leksičke izvore, cnrtl.fr
3 Cjelokupni opus se sastoji od dvije podserije: “Kronike o vampirima” i “Nove kronike o vampirima”.
4 Op. prev. izdavač oba gore navedena serijala kod nas je Algoritam.