Serge Halimi

Uvijek ista priča: kada je već prekasno, kada smo propustili najbolje opcije, traže da biramo između lošeg i goreg. Devet dana nakon napada 11. rujna 2001., američki predsjednik George Bush prijetio je urbi et orbi: “Ili ste s nama ili ste s teroristima.” Uslijedila su dva rata, jedan u Afganistanu, drugi u Iraku. Rezultati su dobro poznati. U Maliju je ponovno trebalo birati, opet po hitnom postupku, između dvije varijante iste užasne alternative. Jer kako ostati po strani dok naoružane bande šire opskurantističku ideologiju i prakse i prijete stanovništvu Juga, nakon što su već terorizirale stanovništvo Sjevera? No kako opet zanemariti činjenicu da humanitarni motivi i kriminalizacija političkih neprijatelja (afganistanski talibani povezuju se s trgovinom opijumom, Revolucionarne oružane snage Kolumbije – FARC s prodajom kokaina ili uzimanjem talaca) često služe tek kao izgovor za zapadne vojne operacije koje zaudaraju na neokolonijalizam i pritom još redovito loše završavaju?

Dvadeset mjeseci nakon ubojstva Osame bin Ladena, tijelo Al-Kaide još uvijek daje znakove života. A i talibani se drže bolje nego ikada. Kako naglašava bivši francuski ministar Dominique de Villepin, “gnojni čir terorizma – Afganistan, Irak, Libija, Mali – ima tendenciju širenja, oni grade veze jedni s drugima i udružuju snage, spajaju se u brojnim akcijama”. Svaka zapadna intervencija kao da stvara još radikalniju grupu džihadista koja uvlači neprijatelje u beskonačne iscrpljujuće sukobe. Libijsko oružje koristilo se u ratu u Maliju; sutra će rat u Maliju oružjem i razvojačenim vojnicima opskrbiti neka druga afrička bojišta.

Opravdavajući vojnu intervenciju svoje zemlje, francuski predsjednik Francois Hollande izjavio je da će “Francuska uvijek priteći u pomoć kada su u pitanju prava stanovništva Malija, koje želi živjeti u slobodi i demokraciji”. Takvo ekstravagantno poimanje stvari zanemaruje činjenicu da nije problem “ponovno osvojiti” sjever Malija, nego trajno održati sigurnost u regiji, vodeći pritom računa o legitimnim zahtjevima Tuarega.

A to je tek početak… Ubrzo će se trebati brinuti o vojnim savezima koji se sklapaju u najvećoj tajnosti, o raspadanju afričkih granica. Bit će nužno uvidjeti da su afrički ratovi bili – i još uvijek jesu – potaknuti neoliberalnim receptima koji su uništili financije država, osiromašili njihove poljoprivrednike i obogaljili vojnike, potičući preveliku eksploataciju mineralnih bogatstava Crnog kontinenta od strane zapadnih (i kineskih) tvrtki. Potom će bit nužno priznati da transnacionalna trgovina drogom, oružjem i taocima u potpunosti ovisi o neafričkim opskrbljivačima i potrošačima. Konačno, bit će nužno priznati da je pad svjetskih cijena pamuka uništio seljake Malija i da se suša u Africi pogoršava s klimatskim zagrijavanjem.

Ovaj (tek djelomičan) popis tema koje obično nikoga ne zanimaju, daje naslutiti da će “oslobođenje” Malija inozemnim vojnim snagama ostaviti netaknutim uzroke budućih sukoba. A kada se oni dogode, kladimo se da će od nas još jednom tražiti da “biramo” – no ne prije nego što nam objasne da ni ovaj put zapravo nemamo izbora.

S francuskog prevela: Milena Ostojić