Olivier Pironet

Petsto godina recepcije učinilo je Machiavellijeva Vladara najkomentiranijom knjigom moderne političke filozofije. Sudeći po recentnom bujanju obljetničke literature, povijest interpretacijskih sporova i oprečnih pozicioniranja i dalje je daleko od okončanja. Nasuprot interpretacijama koje u Machiavelliju vide isključivo manipulativnog cinika moći, Olivier Pironet ističe protuoligarhijske i demokratske aspekte njegova djela, što ga čini relevantnim i za politički kontekst 21. stoljeća

Nemoguće je pobrojati sve studije, biografije i skupove koji su ove godine proslavili petstotu godišnjicu Vladara.[1] U tom djelcu posvećenom umijeću vladanja, Niccolò Machiavelli (1469. – 1527.) izlaže “što je to suverenost, koliko vrsta suverenosti postoji, kako je se postiže, kako gubi”.[2] Otkriva dakle mehanizme vlasti i temelje autoriteta, što mu je priskrbilo demonsku reputaciju, proturječna tumačenja, a Vladara učinilo “najčitanijom i najkomentiranijom knjigom političke filozofije”[3] u posljednjih pet stotina godina.

Napisan 1513., Vladar je posthumno objavljen 1532., a Katolička ga crkva, kao i ostale Firentinčeve knjige, 1559. uvrštava na popis zabranjenih knjiga, na kojemu ostaje do kraja 19. stoljeća. Godine 1576. hugenotski autor Innocent Gentillet doprinosi Machiavellijevoj lošoj reputaciji iskovavši pojam “makijavelizam”, kojemu je bila predodređena velika budućnost. Od mislioca Jeana Bodina (1529. – 1596.), koji Machiavellija optužuje da je “profanirao svete tajne političke filozofije”, do filozofa Bertranda Russella (1872. – 1970.), po kojemu je Vladar “gangsterski priručnik”, Machiavellija se obično smatra ciničnim teoretičarom vlasti i tehnika manipulacije – onime koji šapuće u uho tiranima.

No njegova je misao otvorena i posve drugačijim tumačenjima.[4] Po Jeanu-Jacquesu Rousseauu, Vladar je “knjiga republikanaca”, a za Antonija Gramscija knjiga u kojoj “Machiavelli sebe stavlja u ulogu naroda”. Pravo budi rečeno, od mislioca protureformacije iz 16. stoljeća, do liberala 21. stoljeća, preko prosvjetitelja, jakobinaca, marksista, fašista ili neorepublikanaca, svi su oni krenuli od čitanja Vladara. Danas Firentinac jednako nadahnjuje detektivske romane i videoigrice[5] kao i brevijare “poduzetničkog menadžmenta” ili čak “obiteljske vladavine”, kao što je knjiga Machiavelli for Moms (Machiavelli za mame) Suzanne Evans.

U svom drugom velikom djelu, Razmatranjima o prvoj dekadi Tita Livija, objavljenom 1531., ponovno iščitavajući rimsku povijest proučava principe republikanskog režima i dokazuje njegovu nadmoćnost naspram despotskih ili autoritarnih sustava (principati). Vladar i Razmatranja usredotočeni su na istu problematiku: kako uspostaviti i očuvati režim autonomije i jednakosti – republiku – iz kojega su isključeni odnosi dominacije? Kako utemeljiti “slobodnu državu” osnovanu na zajedničkim zakonima, na pravednim i recipročnim pravilima i na potrazi za općim dobrom? Vladar, teorija o osnivanju republike ili o njezinoj obnovi u situaciji krize, kao i odgovarajuće (ponekad nasilne) metode izgradnje njezinih temelja, i Razmatranja, promišljanja o formi koju bi republika trebala imati (demokraciji), kao i o sredstvima njezina očuvanja, nerazdvojivi su. Obje knjige rađaju se iz povijesnog konteksta unutar kojega ih je Machiavelli pisao i iz intelektualne tradicije na koju se oslanjao, ali iz koje se i želio izdvojiti.

Kada je prionuo na Vladara, Firentinsku Republiku, kojoj je kao visoki diplomat služio četrnaest godina, nagriženu podjelama i korupcijom, upravo su oborili Medici uz pomoć Španjolaca (rujan 1512.). Republikanski međučin trajao je osamnaest godina: prvo teokratska republika, od 1494. do 1498. s redovnikom Girolamom Savonarolom na vlasti, zatim sekularna republika, od 1498. do 1512. Desetljećima je Apeninski poluotok prepušten apetitima velikih monarhija koje iz vlastitih interesa sklapaju savezništva s brojnim talijanskim gradovima-državama, sprječavajući tako teritorijalno i nacionalno ujedinjavanje koje priželjkuje Machiavelli. Predmet Vladara valja shvatiti u kontekstu te situacije: za Machiavellija se radi o promišljanju nad sredstvima ponovne uspostave republike u toskanskom gradu i o izgradnji države dovoljno snažne da “preuzme” (ujedini) Italiju i “oslobodi” je stranih sila. Vladar se obraća onome koji će moći shvatiti taj dvostruki cilj.

To je ujedno i akcijski priručnik u smislu odgovora na hitan problem i promišljanje o prirodi moći, od one vrste didaktičnih djela koja su među humanistima tada u modi. On svejedno raskida s klasičnim idealima. Propisuje pravila i metode koje bi trebao slijediti (ponovni) utemeljitelj države, izvrćući tradicionalan odnos podređenosti politike moralu u ime “zbiljske istine stvari”: umijeće vladanja pokorava se specifičnim pravilima povezanim s nestabilnošću ljudskih odnosa (ljudi idu za svojim interesima i strastima, između ostaloga i za ambicijom), kao i s iracionalnošću povijesti. Svaki upravljač morao bi poznavati ta pravila ako želi “opstati” i “očuvati državu”.

Definirajući politiku kao autonomno polje akcije i refleksije nad kojim moral nema utjecaja, Machiavelli pokreće, da citiramo Louisa Althussera, “istinsku revoluciju u načinu mišljenja”[6], koja će kasnije dovesti do osnivanja moderne političke znanosti. Ta će mu inovacija priskrbiti lošu reputaciju. Jedni mu zamjeraju što je na svjetlo dana iznio mehanizme dominacije i naučio podčinjene što vladajući čine da bi učvrstili svoju vlast. Drugi mu pak zamjeraju što je u ime učinkovitosti djelovanja uništio, po njima, unutrašnju vezu između politike, morala i religije.

Machiavelli međutim razvija drugu bitnu problematiku. Prema njemu, svaki režim počiva na temeljnoj opreci između dvije velike klase ili društvena “raspoloženja” (umori), koja im određuju oblik: naroda, to jest onog zajedničkog građanima, i velikana, koji čine društvenu elitu, ekonomsku kao i političku. Drugi, manjina, žele dominaciju; prvi, većina, to im osporavaju. “I iz ta dva suprotstavljena apetita u gradovima se stvara jedan od ova tri učinka: ili monarhija, ili sloboda, ili razuzdanost.”

Nijedna država ne može izbjeći tu društvenu podjelu: sukob između dviju klasa, koji pokriva razlike u rangu, bogatstvu i aspiracijama, univerzalan je i bez mogućeg konačnog rješenja. Da bi se upravljalo, valja odabrati stranu. Za Machiavellija, to može biti jedino narod, čiji su “ciljevi (…) pošteniji od ciljeva velikih, jer jedni žele tlačiti, a drugi ne biti potlačeni”. Monarhija, taj autoritarni principato koji Machiavelli prepoznaje i u oligarhiji, nije sposobna razriješiti socijalno pitanje. Treba joj dakle pretpostaviti republikanski režim, jedini sustav kadar jamčiti ravnopravnost građana, ostvarenje općeg dobra i neovisnost zemlje.

No ta republika, kako preciziraju Razmatranja, može se osloniti samo na instituciju građanskog neslaganja između elita i naroda, drugim riječima na političko prihvaćanje sukoba urođenog gradu. Ideja pacificiranog društva je mit, ako ne i zabluda. Machiavelli procjenjuje da je Rimska Republika “dosegla [svoje] savršenstvo samo nesuglasicama Senata i naroda”.

Time se radikalno odmiče od klasičnog modela, prema kojemu republika treba počivati na složnim odnosima. Naprotiv, on tvrdi da je institucija građanskog neslaganja sam temelj slobode: “U svakoj republici postoje dvije stranke (…) i svi zakoni povoljni za slobodu samo su plod njihove suprotstavljenosti.” Stoga bi trebalo ustanoviti legalni aparat putem kojega bi se mogli čuti zahtjevi i prava naroda.

Jednom kada se prihvati zajedničko sudjelovanje naroda i velikih u vlasti kroz njihovo suprotstavljanje, postavlja se pitanje kome povjeriti “zaštitu slobode” i bdijenje nad dobrim funkcioniranjem institucija. To je problem od najveće važnosti jer o kontroli javnog interesa, bilo da je obavlja jedna ili druga od ovih kategorija, ovise postojanost i jedinstvo države. Koji oblik dakle država treba poprimiti, aristokratski ili demokratski? Dok velika većina republikanskih mislioca toga vremena zagovara oligarhiju, Firentinac poziva na osnivanje narodne republike (stato popolare), utemeljene na vrhovnom autoritetu skupštine u kojoj narod, jednakopravno s velikanima, može sudjelovati u upravljanju gradskim poslovima. On tako u Kratkom pregledu poslova grada Lucce činjenicu da “Generalno vijeće ima autoritet nad građanima” naziva “povoljnom okolnošću” jer je to “učinkovita kočnica protiv ambicija nekih od njih. (…) Veliki broj služi protiv velikana i protiv ambicije bogatih.” Najsposobniji da štitite slobodu i ravnopravnost su oni koji nalaze interes u njihovom opstanku: “Uvijek valja povjeriti [zaštitu slobode] onima koji je najmanje žele silovati.”

Svejedno preostaje jedna prijetnja, i to najveća. Kada nisu “oni s najviše zasluga, nego oni s najviše moći” ti koji zauzimaju više državne funkcije, pojavljuje se još jedan sukob: podjela između interesnih skupina koje najčešće povezuju obiteljski klanovi, klijentelistički sustavi ili financijski monopol, što Machiavelli zajednički naziva sette (frakcije, lobiji). Dokle god “samo bogati i moćni predlažu zakone, mnogo manje u korist slobode nego za povećanje svoje moći”, država je nagrižena u samom svom korijenu. Tako je stradala Rimska Republika, kao i Firentinska Republika. Što onda činiti? Građani “moraju procijeniti snagu zla i, ako smatraju da su ga u stanju izliječiti, napasti ga bez razmišljanja”.

S francuskog prevela: Mirna Šimat



[1] Izdvojimo studiju Emmanuela Rouxa, Machiavel, la vie libre, Pariz, 2013. Filippo del Lucchese, autor knjige Tumultes et indignation. Conflit, droit et multitude chez Machiavel et Spinoza, vidi također John P. McCormick, Machiavellian Democracy, Cambridge University Press, 2011.

[2] Pismo Francescu Vettoriju, 10. prosinca 1523.

[3] Emmanuel Roux, op. cit.

[4] O različitim tumačenjima Firentinčeve filozofije vidi Claude Lefort, Le Travail de l’oeuvre Machiavel, Pariz 1986.

[5] Vidi Ranieri Polese, “Machiavel mène l’enquête” (Machiavelli vodi istragu), Books, br. 46, Pariz, rujan 2013.

[6] Louis Althusser, L’Avenir dure longtemps (Budućnost traje dugo), Flammarion, kolekcija “Champs”, Pariz, 2013. (prvo izdanje 1992.)