Corentin Léotard

U prikazima uspona i paranoidno nacionalističkog stila vladanja Orbánova Fidesza u pravilu se zanemaruje traumatično iskustvo prethodne “prozapadne” vlade i oštrina mjera štednje koje je provodila. Iako ni Orbánova socio-ekonomska politika ne napušta te osnovne smjernice, a siromaštvo i dalje raste, selektivni ustupci srednjim klasama Fidesz za Mađare i dalje čine privlačnijom alternativom od njegovih političkih konkurenata

Dana 23. listopada 2013., prilikom obilježavanja obljetnice ustanka iz 1956. , premijer Viktor Orban, okružen vojnicima, oduševio je na Trgu heroja u Budimpešti nekoliko desetaka tisuća pristaša: “U bici za slobodu među Mađarima je bilo heroja, ali i izdajica. Svi su naši ratovi za neovisnost ugušeni iz inozemstva. Znamo da je uvijek bilo onih koji su pomagali našim neprijateljima. (…) Komunisti su prodali Mađarsku i mađarski narod međunarodnim bankarima i špekulantima. Znamo da su i sada spremni prodati Mađarsku kolonizatorima. (…) Gledamo kako se ponovno organiziraju, kako sa strancima sklapaju urote protiv nas, kako ponovno siju sjeme mržnje, razdora i nasilja. (…) Trebamo svoje trupe pripremiti za bitku, kao što smo to učinili 2010. Završit ćemo ono što smo započeli 1956. godine. Ako se sami ne oslobodimo, nikada nećemo biti slobodni.”

Čelnik Fidesza – Mađarskog građanskog saveza, na vlasti od 2010.i – kao neprijatelje istovremeno proziva mađarsku i europsku liberalnu ljevicu te multinacionalne kompanije. Kao dokaz vlada navodi izvješće Tavares, usvojeno u Europskom parlamentu u srpnju 2013., koje ukazuje na slabljenje vladavine prava u ovoj zemlji. Za Fidesz, riječ je o izgovoru da se naruši suverenitet Mađarske, pod utjecajem poslovnih lobija Bruxellesa i Mađarske socijalističke stranke – nasljednice bivše komunističke partije (Mađarske socijalističke radničke partije), koja je postala liberalna stranka. U rezoluciji usvojenoj istog tjedna, nacionalni zastupnici su nastojanje Europskog parlamenta da “izvrši pritisak na našu zemlju u interesu velikih privatnih tvrtki” ocijenili “neprihvatljivim”. Kako se navodi u tom dokumentu, zbog smanjenja cijene energenata za obitelji, Mađarska nužno mora naštetiti interesima i prekomjernoj dobiti nekoliko velikih europskih kompanija koje drže monopol.

Premijer skuplja neprijatelje. Kao zagovornik primata politike nad ekonomijom i države nad tržištima, s autoritarnim konceptom vlasti, poduzeo je niz neuobičajenih ekonomskih mjera: uvođenje posebnih poreza cijelim ekonomskih sektorima koje kontroliraju multinacionalne kompanije (energetika, bankarstvo, komunikacije, hipermarketi), nacionalizacija privatnih mirovinskih fondova u iznosu od deset milijardi eura, faktička zabrana deviznih kredita, smanjenje neovisnosti centralne banke, što je za Europsku uniju jednako svetogrđu. U obraćanju naciji 16. veljače Orban izjavljuje: “U trenutku kada smo preuzeli vlast, rat između multinacionalnih kompanija i potrošača, između banaka i njihovih dužnika u stranim valutama, između monopola i obitelji, već je bio u tijeku. Gubili smo na svim frontama. Odnos snaga otad se umnogome promijenio; dobili smo nekoliko rundi, ali borba nije završena.”

“Kombinacija degolizma i reganizma”

Tijekom protekle godine, na političkom su se dnevnom redu našle dvije borbe – protiv banaka i protiv energetskih tvrtki. Pokradena tijekom privatizacija 1990., država nastoji ponovno pronaći svoje mjesto u ta dva sektora u kojima 80 posto drže podružnice zapadnoeuropskih kompanija. Vlada je energetskim divovima – njemačkom E.ON-u, talijanskom ENI-ju, francuskim EDF-u i GDF-Suezu itd. – nametnula 20-postotno sniženje cijena plina, struje i gradskog grijanja za kućanstva od početka 2013. godine. To pokazuje njezinu volju da stvori neprofitabilni sektor pod kontrolom države, čak i želju za pripremanjem pravnog terena za njihovu nacionalizaciju nakon izbora 6. travnja. Naposljetku, pokušava prisiliti i banke da stotinama tisuća obitelji plate razliku duga u švicarskim francima, koji se od sredine 2000-ih svrstavaju u “trule kredite”.

Međutim, okršaj s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) najbolje pokazuje težnju za nacionalnom neovisnosti. Premijer je 2010. odbio zadnje tranše kredita u ukupnom iznosu od 20 milijardi eura, ugovorenog u listopadu 2008. s MMF-om, Svjetskom bankom i Europskom unijom. Nakon višemjesečnih pregovora, krajem 2012. odbio je i drugu ponudu. Suverenistička retorika proširila se diljem zemlje zahvaljujući ogromnoj plakatnoj kampanji: “Ne sniženju obiteljskih naknada! Ne sniženju mirovina! Nećemo popustiti pred MMF-om! Nećemo se odreći neovisnosti Mađarske!” Što vladu ne sprečava da nastavi provoditi mjere štednje snižavanjem drugih socijalnih naknada ili proračunskim rezanjima u sektorima zdravstva i obrazovanja. Njegovi protivnici Orbána ponekad uspoređuju s pokojnim venezuelanskim predsjednikom Hugom Chávezom, zbog antiliberalizma u kombinaciji s “populističkim klijentelizmom”, zbog autoritarizma ponekad s Vladimirom Putinom , a zbog kulta ličnosti ponekad s pokojnim rumunjskim komunističkim vođom Nicolaeom Ceauşescuom. Umjerenije i razumnije, ekonomist Zoltán Pogátsa u njegovom razvojnom modelu vidi “kombinaciju degolizma i reganizma”.

Njegove ekonomske mjere nisu namijenjene financiranju onoga što je preostalo od socijalne države: premijer zagovara napuštanje “slijepe ulice koju predstavlja zapadnoeuropski model države blagostanja” u korist društva temeljenog na radu. Parlament je tako u srpnju 2012. izglasao zakon koji sve korisnike socijalne pomoći obvezuje na društveno koristan rad. Tom politikom nastoji se, prije svega, isplatiti vjerovnike (MMF, Europsku uniju i Svjetsku banku), smanjiti javni deficit ispod tri posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), u skladu s europskom doktrinom, i stabilizirati dug na otprilike 80 posto BDP-a.

Progresivni porez na dohodak zamijenjen je jedinstvenim porezom od 16 posto. Ministar ekonomije Mihály Varga planira 2015. njegovo snižavanje na devet posto.ii Vlada čini usluge prvenstveno srednjoj klasi, dok se siromaštvo ne prestaje širiti: prema sociologinji Zsuzsi Ferge, od ukupno deset milijuna stanovnika, broj osoba koje žive na rubu siromaštva (220 eura mjesečno) porastao je od početka 2000-ih do danas s tri na četiri milijuna.

Pod krinkom nacionalnog interesa, malo-pomalo se ocrtavaju obrisi novih prebendi Fideszovih pristalica: Lajos Simicska, Zsolt Nyerges i nekolicina velikih poduzetnika domogli su se najunosnijih javnih tržišta. Jedna je oligarhija zamijenila drugu. Ovoga puta ona se temelji na klijentelističkom sustavu koji se razvija na svim razinama društva, hraneći se strahom i ravnodušjem. Sociologinja Mária Vásárhelyi stoga smatra da je “orbanizam” izazvao “renesansu homo kadaricusa”iii, odnosno ponovnu pojavu pokorničkog ponašanja koje je, kako tvrdi, prevladavalo za vrijeme komunističkog vođe Jánosa Kádára, generalnog sekretara Socijalističke radničke partije Mađarske od 1956. do 1988. godine.

Ako je vjerovati dokumentarcu Rat protiv nacije, koji je nekoliko puta prikazan na javnom kanalu Duna Televízió, Mađarska se praktički nalazi pod opsadnim stanjem. Film sadrži ozbiljne analize o klizanju nacionalnog bogatstva iz javne sfere u međunarodnu privatnu sferu, pomiješane s opskurnim tvrdnjama o pohlepi velikih sila. Njegov redatelj, István Jelenczki, objašnjava da ga je osmislio kao reakciju na intervenciju MMF-a 2008. godine: “Smatrao sam da je MMF-ov kredit praktički rasprodao naše nacionalno bogatstvo i da je stigao trenutak da se snimi film koji bi Mađarima rasvijetlio rat koji se već stoljećima oko tog bogatstva vodi.”iv

Razmišljanje u terminima zavjere

Endre Sík, sociolog na Institutu za istraživanja Tárki, analizira tu ogorčenost. “Stanovništvo smatra da su ga oduvijek kolonizirali i iskorištavali: Turci, Nijemci, Rusi, a danas Europska unija. U politici je uvijek postojala tendencija da se strance smatra poticateljima međunarodnih zavjera. To je razmišljanje u terminima zavjere. (…) Sve je to dio jednog općeg kompleksa, a Židovi, Romi ili Europska unija su odreda potencijalni žrtveni jarci. Političari naizmjence igraju na jednu od tih karata”, objašnjava. Za američkog povjesničara Williama M. Johnstona, “sposobnost Mađara da sanjare pretvorila ih je u narod stalno na straži, uvijek spreman da brani Mađarsku kao iznimku među narodima”.v

Iako premijer priznaje da protiv njega nema urote, svejedno tvrdi da je, zahvaljujući mobilizaciji stotina tisuća ljudi početkom 2012., spriječio “državni udar”. Taj “marš mira” doveo je u Budimpeštu njegove pobornike iz cijele zemlje, čak i iz nekih krajeva bivšeg carstva koji su danas u Rumunjskoj ili Slovačkoj, a u kojima su mađarske manjine dobile pravo na putovnice svoje zemlje podrijetla.vi “Nećemo biti kolonija!”, “Europska unija = Sovjetski Savez”, vikali su kako bi obranili novi ustav, koji je na snagu stupio 1. siječnja 2012. godine. Ograničenja koja nameće ovlastima Ustavnog suda, autoritetu sudaca i neovisnosti centralne banke navela su strane medije da vladu prozovu za uvođenje autoritarizma, a Europska je komisija uspjela nametnuti nekoliko promjena pokrenuvši tužbu zbog kršenja europskog prava.

Po lokalnim i međunarodnim medijima počele su zatim kolati glasine o premijerovoj ostavci. Takav je razvoj ohrabrio vođu socijalističke oporbe Attilu Mesterházyja da izjavi da Orbán – izabran prije nešto manje od dvije godine s apsolutnom većinom glasova (52 posto) – mora napustiti svoju dužnost. Teza o pokušaju destabilizacije iznosi se u knjizi koja je, pri svom izlasku u ljeto 2012., uživala višetjednu promotivnu kampanju, s velikim plakatima po hodnicima podzemne željeznice. Naslov “Tko napada Mađarsku i zašto?” eksplicitan je koliko i slika na naslovnici: borbeni avioni nadlijeću Panonsku nizinu, utočište mađarskog naroda.vii Prema autorima, pokušaj destabilizacije proveli su zajedno mađarski i američki diplomati i političari, liberalni intelektualci i MMF.

U nemogućnosti da zaustavi konzervativnu revoluciju koju od svog dolaska na vlast žustro vodi Fidesz, liberalna opozicija se u nekoliko navrata okrenula Bruxellesu. U očima vlade, ona je svoje izdajništvo dokazala nalazeći utočište u stupcima inozemnog tiska. Prema staroj sociopolitičkoj podjeli, nacionalizam, pa čak i patriotizam, ostaju područja rezervirana za desnicu, dok bi ljevica trebala biti kozmopolitska. “Ljevica pokušava prekriti svoju ‘internacionalnost’, ali u tome ne uspijeva”, izjavio je Sík.

Strani neprijatelj često poprima obilježja Georgea Sorosa. Američki milijarder i filantrop, Židov mađarskog podrijetla, postao je glavna meta provladinih medija, pogotovo onih ekstremne desnice. Krajem 1980-ih, taj je apostol “otvorenog društva”viii pridonio nastanku demokratskih pokreta, uključujući i Federacije mladih demokrata (Fidesz), embrija stranke koja je sada na vlasti. Tri trenutno vodeće osobe, Orbán, sadašnji predsjednik parlamenta László Kövér i član Ustavnog suda István Stumpf, primale su studentske stipendije iz njegove zaklade. Soros sada podržava njihove suparnike. Njegova mreža Open Society Foundations potpomaže brojne lokalne nevladine organizacije, progresivne ili liberalne, koje Orbanove suparnike opskrbljuju kritičkim izvještajima i pridonose stvaranju međunarodne slike o Mađarskoj. Američki think thank Center for American Progress, s kojim blisko surađuje, financira i zakladu Haza és Haladás (Domovina i napredak), odskočnu dasku Orbanova protukandidata Gordona Bajnaija. Héti Valasz, tjednik sklon desnom centru, procjenjuje da je u 2012. tim suparnicima isplaćeno 1,7 milijuna eura.

Neprivlačna alternativa

Inozemni kritičari premijera izloženi su kritikama njegovih pobornika u zemlji. Međunarodni mediji često njegovu politiku napadaju u cjelini, ne pitajući se pritom što su to Mađari odbacili izabravši ga. “Nesposobnost, unutarnje sukobe i korupciju prethodnih socijalističkih vlada”, kao što je sažeo austrijski novinar mađarskog podrijetla Paul Lendvai, iako nepovjerljiv prema trenutnoj vladi. Vrativši Mađarskoj nimalo laskav imidž periferne države osuđene na istočnjački despotizam i barbarstvo, zapadnoeuropske elite jačaju njezine komplekse, njezine sklonosti paranoji i izolacionizmu.

Krhka liberalna koalicija, na čelu s bivšim premijerima Ferencom Gyurcsányjem i Gordonom Bajnaijem, neće ih uvjeriti da zaborave neuspjehe iz prošlosti. Na drugom kraju spektra, ekstremno desničarska stranka Jobbik, ugušena suverenističkom retorikom Fidesza, nije uspjela ugroziti Orbánovu vlast od svog ulaska u parlament 2010. godine. Opća nepovjerljivost prema Zapadu još se povećala podrškom zapadnih medija dolasku na političku scenu Orbánova protivnika, bivšeg tehnokratskog premijera Bajnaija. Jer iako su spektakularni makroekonomski rezultati koje je taj bivši poduzetnik postigao tijekom svog kratkog boravka na vlasti u razdoblju od travnja 2009. do svibnja 2010. ostali u sjajnom sjećanju Bruxellesu i Washingtonu, na obalama Dunava nostalgija se pokazala puno manje živom.

Bajnai je doista smanjio javni deficit, odnosno sveo ga u 2010. na četiri posto BDP-a, nasuprot onome od devet posto iz 2006. godine. Ali to je uspio po cijenu teških mjera štednje, kakve nisu viđene od 1995.: rezovi u socijalnim izdacima, ukidanje trinaeste plaće i mirovine, zamrzavanje plaća zaposlenika u državnim službama, podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu (sa 62 na 65 godina) i povećanje poreza na dodanu vrijednost (PDV) sa 20 na 25 posto (sa sadašnjih 27 posto, ta je stopa pod Orbánovom vladom postala najviša u Europi). Forinta je zabilježila snažan rast, a upravljanje krizom proglašeno je divljenja vrijednim. Uspoređivano je s buntovnim i neodgovornim upravljanjem u Grčkoj. “U Mađarskoj, potencijalne lekcije za Grčku”, pisalo je na naslovnicama New York Timesa.ix Europska unija, američki predsjednik Barack Obama i MMF čestitali su mladom poduzetniku, koji je odbio smatrati se političarom jer je bio uvjeren da je njegovo upravljanje krizom bilo jedini mogući način.

Zatim se otvorio širok prolaz koji je Orbán odmah prihvatio – i koji nije blizu zatvaranja. Jer četiri godine kasnije, izgleda kao da su Mađari mogli birati jedino između tehnokratskog upravljanja prema interesima multinacionalnih kompanija i nacionalističke slijepe ulice.

S francuskog prevela: Andrea Rudan

i Vidi G. M. Tamas, “Hongrie, laboratoire d’une nouvelle droite”, Le Monde diplomatique, veljača 2012.

ii Figyelő, Budimpešta, 19. prosinca 2013.

iii Elet Es Irodalom, Budimpešta, prosinac 2013.

iv Magyar Hírlap, Budimpešta, 3. svibnja 2012.

v Citat iz Paul Lendvai, Hungary: Between Democracy and Authoritarianism, Columbia University Press, New York, 2012.

vi Vidi Laurent Geslin i Sébastien Gobert, “Voyage aux marges de Schengen”, Le Monde diplomatique, travanj 2013.

vii Zárug Péter Farkas, Lentner Csaba i Tóth Gy. László, Kik támadják Magyarországot és miért?, Kairosz Kiadó, Budimpešta, 2012.

viii Mreža Open Society Foundations, koju je osnovao Soros, ime je dobila po djelu Karla Poppera Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji.

ix Judy Dempsey, “In Hungary, potential lessons for Greece”, The New York Times, 19. veljače 2010.