Benjamin Fernandez

Manje poznat od svog sjevernoameričkog pandana, meksički keč ili “lucha libre” svojim maskiranim borcima, trikoima i šarenom ikonografijom nadahnjuje i oduševljava publiku daleko izvan zemlje podrijetla. Popularnost te “ljudske komedije” koja se pojavila početkom 20. stoljeća proizlazi iz duboke ukorijenjenosti u meksičku kulturu, povijest i politički život te pomaže otkriti njihove neočekivane aspekte

Malen i zdepast, lica skrivenog iza pozlaćene maske, El Padrino (“Kum”) sjedi na počasnom mjestu ispred kapelice posvećene Santa Muerti, sinkretičkoj svetici koja bdije nad marginalcima i koju su upravo stoga kao svoj simbol prisvojili narko-karteli. Promatra muškarce koji na plato postavljaju kostur velikog ringa. Pod tamnim nebom, struktura koja formira ring savršeno se uklapa u betonski krajolik predjela Apatlaca, siromašne četvrti smještene u središte okruga Iztapalapa, najsiromašnijeg i najneaktivnijeg u gradu Meksiku. Za Dan mrtvih, bivši borac svojoj četvrti poklanja partiju luche libre.

Nakon “Kumovog” kratkog govora u kojem ističe ponos Apatlaca i odaje počast svetoj zaštitnici izopćenika, maskirani hrvači ulaze u ring uz spektakularne akrobatske figure. Uzbuđena djeca su prilijepljena tik uz ring, ispred prodavača sladoleda. Još dalje iza njih, odrasli ispijaju velike čaše piva. Atletski građen, s nebesko plavim tajicama i neizostavnom maskom, El Sublime demonstrira svoje tehnike: poluga, udarci nogom iz skoka… Uz svoje partnere Enigmu i Skydera čini ekipu técnicos (“tehničari”) koja se nastoji vjerno, po pravilima discipline, boriti protiv rudosa (“neodgojenih”), koji predstavljaju utjelovljenje brutalnosti i nepoštenja. Već gotovo cijelo stoljeće, rudosi i técnicosi bore se za naklonost gledatelja u meksičkim arenama.

U Apatlacu su najpopularniji rudosi i oni će odnijeti pobjedu. Nakon teške bitke u tri runde, dok se técnicosi naklanjaju, zločesti dečko Aztlán (prema imenu astečkog boga podzemlja) baca se s trećeg užeta ringa unatoč neodobravanju uznemirenog suca, kako bi svog protivnika dotukao na asfaltu platoa… uz sveopću graju.

Nakon borbe, te nakon što su odali počast El Padrinu i Santa Muerti, svi se hrvači okupljaju na zajedničkom domjenku. Oscar je masku El Sublimea zamijenio ljubaznim osmijehom i malim četvrtastim naočalama. Hrvač – koji inzistira da ostane anoniman, što je ključno za njegov ugled – nije nimalo ogorčen zbog svog poraza: “To je univerzalna borba dobra i zla. Rudosi gaze zakone, baš kao i političari. Ljudi se bore kako bi ostali pošteni. Upravo to svakodnevno proživljavamo u Meksiku. Nemoć, ali i komičnost. Meksiko je izmislio luchu libre kako bi se smijao vlastitoj tragediji.”

Ponos “barria”

Za nekoliko mjeseci, El Sublime će riskirati svoj kostim u borbi mascara contra mascara (maska protiv maske) van prijestolnice, u Veracruzu. Pobjednik će svom protivniku moći skinuti masku što predstavlja krajnje poniženje koje ponekad za hrvača znači kraj karijere. Iako se radi o prešutnom pravilu, ishod borbe često je unaprijed određen, u zamjenu za značajnu svotu koju uplaćuju organizatori. No u luchi libre, publika je ta koja u završnici odlučuje o sudbini hrvača. “Moram ga pobijediti”, izjavljuje Oscar sa žarom u očima.

Oscar podučava likovnu umjetnost u jednoj školi u Tepitu, gradskoj četvrti prijestolnice također poznatoj po siromaštvu i delinkvenciji. Kao i mnogi drugi, potekao je iz loze hrvača. Njegov otac, bivši zaposlenik u državnoj kompaniji za električnu energiju također se amaterski bavio hrvanjem. “Odrastao sam u svijetu tih fantazija. Djeca u siromašnim četvrtima imaju potrebu zaboraviti svoje probleme. Pri tom im pomažu klaunovi i hrvači.”

U uvodu Mitologija, objavljenih 1957. godine, semiolog Roland Barthes analizirao je svijet francuskog catch-as-catch-can-a, pretka sjevernoameričkog hrvanja1 i meksičke luche libre. Isticao je njegovu bliskost s grčkim kazalištem: “Posrijedi je, dakle, prava pravcata Ljudska komedija, u kojoj s društvenošću najpovezanije nijanse strasti (umišljenost, pravo jačega, profinjena okrutnost, naplata zadovoljštine) srećom uvijek naiđu na najjasniji znak koji ih može okupiti, izraziti i trijumfalno pronijeti diljem dvorane. (…) Publika traži sliku strasti, ne samu strast.”Barthes keč, u kojem je ishod borbe unaprijed određen, suprotstavlja boksu, “ jansenističk[om] sport[u] koji počiva na dokazivanju tko je bolji. Na ishod boksačke borbe možete se kladiti; u hrvanju to ne bi imalo nikakva smisla. (…) Ljubitelja hrvanja se ne tiče hoće li se borba okončati prema zaslugama, dočim boksački meč uvijek uključuje znalačku procjenu budućnosti.2

Lucha libre se u Meksiku ukorijenila 1920-ih, tijekom postrevolucionarnog razdoblja industrijalizacije u kojem se država počela urbanizirati i razvijati. Svoje podrijetlo vuče iz svijeta divljih naselja, iz naraštaja chilangosa, djece ili unučadi migranata koji su došli u prijestolnicu tražeći bolje uvjete života. To je slučaj i njezinog najreprezentativnijeg lika: El Santoa (“Sveca”), poznatog i pod imenom “Čovjek sa srebrnom maskom”. Rođen 1915. u Tulancingou, u saveznoj državi Hidalgo, prije negoli je njegova obitelj migrirala prema prijestolnici i smjestila se u četvrti El Carmen, mladi Rodolfo Guzmán Huerta okrenuo se, kao i drugi, jedinoj nadi o usponu koju može gajiti siromašno dijete: sportskom uspjehu. Boksu, ali i slobodnom hrvanju, koje je postalo popularno zahvaljujući posjetima europskih hrvača i osnivanju prve profesionalne tvrtke – Consejo mundial de lucha libre (CMLL) 1933. godine.

To je i razdoblje “meksičkog sjaja”, obilježeno prvenstveno dolaskom kina. El Santo izlazi iz ringova i ulazi u ilustrirane časopise i lanterne magice (rane projektore slika). Između 1952. i 1973. pojavljuje se u više od pedeset filmova, braneći udovicu i siroče, ili pak cijelo čovječanstvo, od Marsovaca, zombija, mumija iz Guanajuata, žena-vampira, pa čak i od nekih medijskih tajkuna. No, nakon četrdeset godina, najveća legenda luche libre povlači se iz natjecanja: skida svoju masku na izravnom televizijskom prijenosu – premijerno. Umire nekoliko mjeseci kasnije, 1984. godine.

Nitko nije bolje uhvatio to zlatno doba, miješanje svakodnevnog i mitskog, od fotografkinje Lourdes Grobeta u fotografskom triptihu posvećenom hrvačima i hrvačicama u njihovim svakodnevnim borbama, zapanjenoj publici – potekloj iz redova sincalzones (onih “bez gaća”), kako ih nazivaju bogati – te veličanstvenim arenama, simbolima arhitektonske modernosti kojima Lourdes Grobet daje dimenziju kultnih mjesta. Trebat će joj dvadeset i pet godina da objavi svoje djelo, inovativno svjedočanstvo o “teologiji luche libre“, kako u uvodu knjige naslovljene jednostavno Lucha libre3 piše Carlos Monsiváis, pisac, neumorni pratilac Meksika i njegovog svakodnevnog spektakla.

Prema Monsiváisu, procvat luche libre preklapa se s procvatom latinoameričke pop kulture: “Njegovo zlatno doba u dijalogu je sa zlatnim dobima kina, bolera, tanga, peruanskog valcera i rancherskih pjesama (…): to je urbani senzibilitet koji počinje s ponosom barria i završava pretvorbom hvalisavosti u oružje preživljavanja.” Popularno se doživljava, piše, “ne kao suprotnost aristokratskom ili buržoazijskom, već kao odgovor na institucionaliziranu nevidljivost” anonimnih masa.

Lucha libre danas zadobiva novi status kod srednje klase i intelektualaca. U rujnu 2014. godine posvećena joj je prva sveučilišna konferencija u Meksiku,4 a deseci istraživanja analiziraju je kroz prizmu marksizma, situacionizma ili pak queer teorije, nastojeći u kiču i maskama pronaći matricu postmodernističke konstrukcije višestrukih identiteta… Uz técnicos i rudos pojavila se i kategorija transrodnih, upadljivo našminkanih hrvača, obučenih u žene: exóticos. Slavni svjetski prvak 1992. godine, Cassandro, exótico iz Ciudad Juáreza, postao je gej ikona u cijelom svijetu.

“Prije se na luchu libre mrko gledalo i doživljavalo ju se vulgarnim spektaklom. Smatralo se da je prakticiraju zadrti i glupi”, objašnjava Orlando Jiménez. “Sada je simbol modernosti.” Za tog povjesničara, stručnjaka za luchu libre i povremenog suca, taj razvoj odgovara preobrazbama meksičkog društva, prvenstveno jačanju masovnih medija. “Nakon pojave televizije 1954. godine, emitiranje borbi je zabranjeno jer su davale loš primjer djeci. Kasnije upravo televizija, uslijed raspada korumpiranih sindikata 1990-ih, hrvačima nameće svoje uvjete.” Sindikati su prethodno branili prava hrvača, osiguravali im status, zahtijevali poštivanje medicinskih standarda. Ograničili su se, međutim, samo na dvije velike arene u Mexico Cityju. Prvi takav sindikat osnovao je El Santo.

Od svog osnivanja 1992. godine, nova tvrtka za promicanje luche libre, Asistencia Asesoría y Administracíon (AAA), organizira spektakle ne samo u Meksiku, već i u Sjedinjenim Državama i Japanu. Izvlačeći profit iz privatizacije televizijskih kanala 1990-ih, “Trostruki A” je uvelike pridonio prilagodbi discipline američkom modelu – nabildani hrvači, divovski ekrani, zvučni i svjetlosni efekti, navijačice i borbe patuljaka. To je luchu libre prisililo da svoj jezik prilagodi televizijskim kodovima, da spektakl prilagodi više kamerama negoli publici.

Izravni prijenos smrti slavnog rudosa El Hija del Perro Aguaya (“Sin psa Aguaya”), žrtve cervikalne traume uzrokovane udarcem nogom iz skoka njegova protivnika 21. ožujka 2015. u Tijuani, izazvao je veliku nelagodu unutar struke. Njegova beskonačna agonija snimljena je u krupnom planu dok se spektakl nastavio. Nesreća je otkrila ranjivost hrvača, nedodirljivih simbola meksičkog mačizma, od kojih većina radi bez socijalne zaštite i medicinskog osiguranja.

No za Orlanda Jiméneza, posljedice te globalizacije luche libre ne svode se samo na gubitak autentičnosti. “To je reakcija koja čudi čak i gringose. Mislili su osvojiti nas, no sada lucha libre osvaja kontinent – Latinsku Ameriku, gdje se malo po malo razvija, ali i Sjevernu Ameriku, zahvaljujući meksičko-američkom stanovništvu. Predstavlja kulturalnu integraciju.” Je li to znak univerzalnosti karakteristične za fenomen borbe? Jiménez je u to uvjeren: “Unatoč razlikama u stilu, u Sjedinjenim Državama, Japanu i Meksiku, industrijskim zemljama s dugom tradicijom borbe, nailazimo na jednaku situaciju: stanovništvo koje pati od društveno štetne kapitalističke ekonomije, koje je naviknuto na udarce.”

Snažan politički simbolizam

S druge strane, potvrđuje povjesničar, profesionalizacija hrvačima i hrvačicama daje priliku za obranu svojih prava: “Problem ove zemlje je neorganiziranost. U 21. stoljeću to se mijenja: hrvači se organiziraju protiv iskorištavanja organizatora. Fundación Equidad y Dignidad Lucha Libre, kojom upravljaju trojica hrvača, uspjela je pokrenuti rasprave o socijalnoj zaštiti.” Za Jiméneza, lucha libre je oduvijek bila nositeljica snažnog političkog simbolizma, “zahtjeva za socijalnom pravdom”. Od Zorroa do subkomandanta Marcosa, maska je simbol naroda. Nekolicina hrvača doista sudjeluje u društvenim borbama, poput Fraya Tormente, svećenika koji se bacio u ring kako bi financirao svoje sirotište, koje se naravno brzo pretvorilo u uzgajalište hrvača.

Na ruševinama Meksika uništenog snažnim potresom 1985. godine pojavio se maskirani lik, ogrnut crveno zlatnim plaštem: Superbarrio Gómez, pokretač prosvjeda u četvrti, zauzeo se za napuštene žrtve koje su ostale bez krova nad glavom i bez vladine pomoći. Uz pomoć Vijeća gradskih četvrti, uspio je prenijeti zahtjeve velegradskih nesretnika. Superbarrio Gómez nastavio je voditi jedan dio prosvjeda, osobito protiv velike izborne prijevare koja je 1988. godine na predsjedničkim izborima donijela pobjedu Carlosu Salinasu de Gortariju. Kandidat Institucionalne revolucionarne stranke (PRI), tada za kormilom zemlje već više od polovice stoljeća, potukao je tako Cuauhtémoca Cárdenasa, kandidata Stranke demokratske revolucije (PRD) koja je utjelovljivala nadu u promjenu prije nego što je i sama prešla na stranu korupcije. “Htio sam da lucha libre, sa svojom velikom simboličnosti, bude vjerno i bez šminke prenesena u svakodnevnu društvenu i političku borbu (…). Da se gradovi i njihove ulice, malo pomalo, pretvore u velike ringove”, piše Marco Rascón Córdova, alias Superbarrio Gómez, u svom manifestu “super-otpora”.5

“Društveno osviješten hrvač Superbarrio shvatio je simboliku”, priznaje Jiménez. “No Superbarrio se potom pretvorio u super-PRD-a, odnosno promotora korporativizma i stranačkih interesa. Pretvorio se u rudosa. Pokazao je da su junaci kadri pomoći, ali i izdati. To je politička lekcija luche libre.”

S francuskog prevela: Andrea Rudan

* Tekst je izvorno objavljen u 46. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Vidi Balthazar Crubellier, “Grandeur et délires du catch américain”, Le Monde diplomatique, svibanj 2010.
2 Roland Barthes, “Svijet hrvanja”, Mitologije, Naklada Pelago, Zagreb, 2014.
3 Lourdes Grobet, Lucha libre. Masked Super-stars of Mexican Wrestling, D.A.P. – Trilce, New York, 2008.
4 “Seminario internacional sobre el espectáculo de la lucha libre en México”, indecusac.org
5 “Where did the golden light that made Super-disidencia come from?”, superdisidencia.net