Rachel Knaebel

Iako se dugo smatralo kako zbog snage desnog centra te teškog povijesnog nasljeđa ekstremna desnica u Njemačkoj nema prevelike šanse, posljednje su godine pokazale da tome baš i nije tako. Rasističke i fundamentalističke ideje sve odlučnije izlaze iz podzemlja i ulaze u visoku politiku. To se, osim na stranačkoj (AfD) i prosvjednoj sceni (Pegida), jasno vidi i po bujajućem mnoštvu medijskih publikacija ohrabrenih promjenom političke atmosfere

Iznad recepcije redakcije tjednika Junge Freiheit (“mlada sloboda”) u bogatoj četvrti na zapadu Berlina stoji prikaz dvadesetak osoba u pokretu kao alegorija njemačke povijesti. Tu su seljaci i kraljevi, vojnici i žene, pa čak i Karl Marx, a na samom kraju, jedan prosvjednik protiv nuklearnog oružja. No nema niti jednog nacista. Jedini trag dvanaestogodišnje nacionalsocijalističke diktature jest zastava s kukastim križem, zgužvana i izgažena na podu. Dieter Stein, osnivač i glavni urednik novina, ukrasio je zid svog ureda portretom grofa Stauffenberga, časnika Wehrmachta koji je 20. srpnja 1944. organizirao neuspješan atentat na Hitlera.

“Postoji jedna struja, marginalna, ali tradicionalno prisutna u Njemačkoj, koja gaji nostalgiju za Trećim Reichom. To nije naša struja”. Pedesetogodišnji Stein želi biti jasan u pogledu orijentacije časopisa kojeg je pokrenuo 1986. dok je još bio učenik: “nacional-konzervativizam”, ali bez poveznice s nacističkom Nacionaldemokratskom strankom Njemačke (NPD). Na tridesetak stranica u velikom formatu, služeći se starinskom tipografijom i često suhoparnim stilom, Junge Freiheit često hvali tzv. identiterski pokret,1 koristi termine francuskog islamofobnog pisca osuđenog za širenje rasne mržnje Renauda Camusa te od 1994. u svojim stupcima ugošćuje jednu od vodećih intelektualnih figura francuske ekstremne desnice, Alaina de Benoista.2

U tim novinama koje se predstavljaju kao “debatni tjednik” malo je reportaža, a puno političkih analiza te komentara s ponekad iznenađujućim političkim i filozofskim referencama. Primjerice, jedan kolumnist citira abolicijskog američkog pjesnika Henrya Davida Thoreaua kako bi pozvao na neposlušnost prema kancelarki Angeli Merkel (6. siječanj 2017). Tjednik prati svaki potez i žustre interne rasprave unutar Alternative za Njemačku (Alternative für Deutschland, AfD), stranke ekstremne desnice s antiimigracijskim, antifeminističkim i ekonomski ultraliberalnim diskursom3 koja je oformljena 2013. Na izborima te godine, AfD-u je malo nedostajalo da dosegne prag od 5 posto potreban za ulazak u Bundestag. Otada sjedi u parlamentima 12 od 16 njemačkih saveznih država, s rezultatima od 5,5 posto do više od 24 posto, ovisno o dijelu zemlje.

Usporedno s izbornim uspjesima, AfD dobiva simpatije medija proizašlih iz njemačke ekstremno desne scene. Ta je scena već 2010. zadobila vidljivost nakon što je bivši socijaldemokratski političar Thilo Sarrazin objavio ksenofobnu knjigu naslovljenu “Njemačka uništava samu sebe” (Deutschland schafft sich ab), prodanu u više od milijun i pol primjeraka. U isto vrijeme izlazi prvi broj Compacta, mjesečnika koji propagira teorije zavjere, a redakcija ga opisuje kao “časopis za suverenitet”. Naknada Junge Freiheita u to je vrijeme doživjela nagli uspon s 1000 pretplatnika 2005. do 20.000 2014. i 25.000 prošle godine. Novine danas tvrde da svakog tjedna prodaju 30.000 primjeraka. Compact i Junge Freiheit organiziraju i konferencije na kojima dijele svoje ili knjige ideološki bliskih izdavačkih kuća.

Za njih su osobito zainteresirani pobornici pokreta “Europskih domoljuba protiv islamizacije Zapada” (Pegida) koji, poput AfD-a – ali na manje institucionalizirani način – tvrdi da se bori protiv političke hegemonije vladajućih stranaka. Na njegov poticaj, tisuće osoba svakog su tjedna u jesen 2014. izlazile na ulice Dresdena boreći se protiv “islamizacije Njemačke”. Jedan dio prosvjednika uzvikivao je slogane neprijateljski nastrojene prema Lügenpresse (lažljivim medijima). Compact i Junge Freiheit predstavljaju se kao jamci pluralizma nasuprot ostatku medija koji su tobože jednoglasni po većini pitanja. “U Njemačkoj postoji problem djetinjastog novinarstva”, tvrdi Dieter Stein. “Patroniziraju čitatelja, kao da je preglup da shvati u kojem smjeru se razvijaju stvari. Filtriraju informacije kako čitatelju slučajno ne bi pale napamet ideje koje novinari smatraju pogrešnima, po pitanju imigracije ili multikulturnog društva”. On vodi “ideološku bitku” i to ne sakriva. “U medijima je prisutno previše ljevice”, zaključuje oslanjajući se na anketu prema kojoj većina njemačkih novinara naginje Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SPD).

Novinari Junge Freiheita stoga simpatiziraju AfD, a nekoliko njihovih autora su i istaknuti članovi. Mnogi od njih su više od dva desetljeća čekali na stranku desniju od Kršćansko-demokratske unije (CDU) koja ne bi bila otvoreno nacistička. Nakon prolaska kroz organizaciju mladih CDU-a, Dieter Stein se sredinom 1980-ih pridružuje stranci Republikanci koja naginje ekstremnoj desnici, a zatim ulazi u Freiheitliche Volkspartei (Slobodarsku narodnu stranku) koju napušta nakon neuspjeha na izborima. “Veliki mediji isprva su ignorirali te nove stranke desnice, ili su o njima govorili isključivo na negativan način, tražeći skandale,” objašnjava ljutito. “Nisu postojali njima naklonjeni mediji, kao što su postojali za Zelene ili Die Linke (stranka ljevice) kada su te stranke nastale.” To je misija koju si je Junge Freiheit postavio za AfD.

Ne radi se toliko o reklamiranju stranke i njezinih čelnika koliko o nametanju tema koje joj odgovaraju u javnoj raspravi, osobito one o izbjeglicama, imigraciji, islamu. O migracijskom valu koji je u Njemačkoj prisutan od 2015., Junge Freiheit se oglasio samo iz perspektive prijetnje – terorizma, delinkvencije, seksualnih napada. Malo je važno je li ta prijetnja stvarna, potencijalna ili izmišljena. Osim toga, politički afiniteti isprepliću se s komercijalnim interesima. “Kada je Merkel otvorila granice, ostvarili smo skok u pogledu prodaje, a pogotovo u pogledu broja posjeta na naše internetske stranice”, objašnjava glavni urednik.

 Tanke granice

Tjednik je 7. listopada 2016. na naslovnicu stavio: “Islam želi moć”. A onda u članku objašnjavao “Kako se šerijat širi Europom”, pozivajući se na francuski ekstremno desni tjednik Valeurs actuelles i njegovo navodno duboko poznavanje francuskih predgrađa. Novine se također bore protiv feminizma, prava na pobačaj, seksualne edukacije u školama i “rodne ideologije”. Uredile su i brošuru o “rodnoj ludosti” koja “prijeti vama, vašoj djeci i vašoj unučadi”4 Stranice posvećene kulturi promoviraju povijesne knjige posvećene nestalim civilizacijama, carevima i ratovima 20. stoljeća. Filmske kronike pokrivaju izlazak DVD izdanja filma najslavnijeg nacističkog redatelja Veita Harlana, pri čemu se ne spominje njegova prošlost, ali se njegov talent vrednuje u skladu s onim što je o njemu govorio Joseph Goebbels (6. siječanj 2017). Na posljednjoj stranici, čitatelj ima priliku informirati se o povratku pušačke lule kao jednog od jačih trendova u muškoj modi.

Prema informacijama pruženim potencijalnim oglašivačima, tipični čitatelj Junge Freiheita (bio pušač lule ili ne) je muškarac (90 posto), starije dobi (više od polovice čitateljstva prešlo je 60 godina), bogat i obrazovan (46 posto posjeduje diplomu visokog obrazovanja). Krajem ožujka 2017. naišli smo na upravo takav uzorak u Biblioteci konzervatizma, instituciji koju je glavni urednik osnovao kako bi zbrinuo zbirku dragih mu djela. Toga se dana ondje održavala konferencija o “Društvenoj toplini kapitalizma, društvenoj hladnoći države blagostanja”. Govornik dana, strastveni sljedbenik mislioca neoliberalne ekonomije, Friedricha Hayeka, napao je načelo redistribucije i nahvalio kapitalizam koji je “ženama omogućio da posjeduju strojeve za pranje umjesto da rublje peru u rijeci, što je zasigurno bilo romantično”.

U dnu dvorane, Ulrike i Alf, dvoje šezdesetogodišnjih Nijemaca, pažljivo slušaju. Ona je liječnica. On, sada u mirovini, bivši profesor tjelesne kulture i francuskog, već 40 godina aktivan u društvu francusko-njemačkog prijateljstva. Par čita Junge Freiheit već petnaestak godina. “Kupuje ga mnogo pobornika AfD-a”, objašnjavaju. Jer “mnogi od njih su visoko obrazovani, to su intelektualci”. “To su kvalitetne novine, klasične, visokog jezika”, dodaje njegova supruga. “K tome, u Junge Freiheitu nema političke korektnosti kao u drugim novinama. Nema diskriminacije prema AfD-u, niti prema Pegidi. Po mom mišljenju, Junge Freiheit također puno objektivnije govori o Rusiji. Drugi mediji prakticiraju pravi lov na vještice. Svi govore istu stvar, ne iznose nikakvu kritiku, niti vlade niti priljeva izbjeglica”.

Uz cijenu od 4,40 eura po primjerku i 200 eura za godišnju pretplatu, Junge Freiheit nije jeftin. No pored tiskane verzije tjednik dopire do sve više Nijemaca putem internetske stranice, YouTube kanala i društvenih mreža. Dieter Stein rado uspoređuje svoj medij s ekstremno desničarskom stranicom Breitbart koju je u Sjedinjenim Državama osnovao Steve Bannon, sadašnji savjetnik Donalda Trumpa. S jednom razlikom: “Mi uvijek zahtijevamo da ono što objavljujemo budu stvarne informacije, po mogućnosti one koje smo sami provjerili. Te da komentari budu dobro klasificirani kao takvi”. Naime, unatoč herojskim interpretacijama njemačke povijesti, refleksnoj podršci Trumpu i Putinu te islamofobiji, Junge Frieheit ima reputaciju umjerenosti među medijima ekstremne desnice, čak i izvan Njemačke.

Mjesečnik Compact nadmašuje ga u pretjerivanju. Pokrenut 2010. od strane Jürgena Elsässera, bivšeg novinara ljevičara koji se 1990-ih godina pridružio Pegidi i prihvatio konspiracionizam, danas izlazi u naknadi od oko 40.000 primjeraka. Na naslovnici prvog broja u 2017. godini našla se Angela Merkel s brkovima poput Hitlera. Naslov: “Posljednja bitka Angele Merkel. Kraj slavlja u taboru kancelarke”. “Umjesto nacionalsocijalizma, danas se prakticira antinacionalsocijalizam, koji bogatstvo Nijemaca širi po svijetu”, objašnjavao je Jürgen Elsässer u svom uvodniku napisanom protiv “masovnog uvoza muslimana”. Nasuprot tome, bivša predsjednica AfD-a Frauke Petry predstavljena je u ožujskom izdanju 2016. kao “najbolji izbor za kancelarku”. Compact također iskazuje svoju naklonost prema Nacionalnoj fronti (FN) u Francuskoj i identiterskom pokretu. Tako je broj iz veljače naslovnicu posvetio nećakinji šefice FN-a Marion Maréchal-Le Pen, jednoj od “europskih kćeri protiv islamizacije”, prema riječima mjesečnika.

Pregled tih “smeđih” publikacija ne bi bio potpun bez časopisa Sezession, kojeg od 2003. uređuje “Institut za državne politike” Götza Kubitscheka, jednog od govornika Pegide. Sa samo dvije tisuće tiskanih primjeraka, utjecaj ovog dvomjesečnika mogao bi se doimati potpuno marginalnim. No preko brojnih simpozija i konferencija koje organizira, časopis je tijekom godina postao povlašteno mjesto susreta ideja ekstremne desnice, iz Njemačke i drugih zemalja. Sezession i Junge Freiheit dijele neke autore. Ovdje se ruše tanke granice koje je postavio Dieter Stein. Na simpozijima i konferencijama organiziranim od strane spomenutog instituta, koji se nalazi u pokrajini Saska-Anhalt, čelnici AfD-a nalaze se rame uz rame s bivšim članovima nacističke stranke NPD, američkim maskulinistom koji zagovara tribalizam i austrijskim “identitercima”. To je ideološki laboratorij kojeg je uspjeh Donalda Trumpa uvjerio da može ne samo izaći s margina, već i okupirati središte javnih debata.

S francuskog prevela: Andrea Rudan


1 “Identiterstvo” je termin koje su određene grupe ekstremne desnice preuzele kao samoidentifikaciju, osobito u Francuskoj. Trebao bi služiti kao alternativa pežorativnim terminima poput rasizma i kršćanskog fundamentalizma. (op.ur.)
2 Usp. Die Freiheit eine Gasse! 25 Jahre Junge Freiheit, Edition JF, 2011.
3 Vidi Dominique Vidal, “À droite, du nouveau”, Le Monde diplomatique, svibanj 2015.
4 https://jungefreiheit.de/gender