Maxime Audinet

RT (nekadašnji Russia Today) proizvod je nastojanja ruske države da poboljša svoju reputaciju u međunarodnoj javnosti koja se o Rusiji primarno informira preko zapadnih medija. Iako je program ovoga kanala neosporno uvjetovan strateškim interesima Kremlja, njegova različita međunarodna izdanja nisu tek puka propagandna oruđa u Putinovim rukama. RT tako nudi benevolentnu sliku vrlo različitih političkih aktera, od ljevičarskih latinoameričkih vlada, do francuske predsjedničke kandidatkinje Marine Le Pen, fleksibilno se prilagođavajući različitim nacionalnim kontekstima

Povodom desete godišnjice rada kanala RT (nekoć: Russia Today), dragulja ruskog javnog audiovizualnog programa proizvedenog za inozemnu publiku, u prosincu 2015., njegovo je uredništvo priredilo zanimljiv skeč. Zakrabuljena u sovjetsku uniformu, Margarita Simonjan, glavna urednica tog 24-satnog informativnog kanala, postrojava osoblje u sjedištu u ulici Borovaja u Moskvi: Ljuba, spremačica, “prima zapovijedi izravno iz Kremlja”; ispred “zelene pozadine” u studiju, novinarka “u ratnoj zoni” čita s blesimetra na arapskom dok statisti zamaskirani u sirijske borce ispaljuju ćorke; inozemni reporteri čame u vlažnom zatvoru, a Britanac Kevin Owen, koji radi za kanal, lisicama je vezan za voditeljski pult… Kao odgovor na brojne optužbe da je propagandni instrument Kremlja, RT se odlučio za šalu na vlastiti račun. Vladimir Putin je ovu obljetnicu desetljeća ruskog nastojanja da se nadoknadi zaostatak na polju “javne diplomacije” (vidi okvir1) iskoristio da podsjeti na glavni cilj transnacionalnog kanala. “Ključno je da naš i vaš glas čuju (…), ne samo političari, nego i obični građani u cijelom svijetu”, obznanio je predsjednik.

“Narančasta revolucija” 2004. u Ukrajini, koju je Kremlj percipirao kao zapadno uplitanje u vlastito susjedstvo posredstvom instaliranih nevladinih organizacija (NGO-a), bila je prekretnica za rusku vanjsku politiku. Osvijestivši svoju slabost po pitanju međunarodnog utjecaja, Moskva je naredne godine postavila temelje grupacije Russia Today. “Inicijalna ideja bila je stvoriti [anglofoni] kanal usredotočen samo na Rusiju. No ubrzo je postalo očito da je ta ideja osuđena na neuspjeh”, prisjeća se Simonjan. “Kad bismo se ograničili samo na kremljologe i promatrače Rusije, bila bi to jako mala publika”.1

Tijekom rusko-gruzijskog rata 2008., kao odgovor na, prema njihovom mišljenju, jednostrano izvještavanje velikih zapadnih medija o tom konfliktu, redakcija je usvojila ofenzivniju uredničku strategiju. Misija RT-a tada postaje izrastanje u “globalni” medij, kadar promicati “drukčiji pogled” na važne događaje. Stavlja se naglasak na internacionalizaciju mreže. Nakon uspostavljanja arapske verzije, Rusiya Al-Yaum, 2007. godine (danas: RT Arabic), grupacija RT lansirala je španjolski servis (2009.), potom kanal u SAD-u (2010.), u Velikoj Britaniji (2014.), i konačno dva online medija za germanofonu i frankofonu publiku (2014.). Televizijski kanal RT France najavljen je za ovu godinu.

Sa svojih 2100 zaposlenih i s uredima u 19 zemalja, grupacija se razvila zahvaljujući značajnim sredstvima koja im je na raspolaganje stavila ruska država. Prema anketi Ipsos grupe provedenoj u ožujku 2016. u 38 zemalja, njezine kanale prati 70 milijuna gledatelja tjedno. Te brojke smještaju RT iza BBC-a (British Broadcasting Corporation), ali ispred Deutsche Wellea i France 24. S osam odnosno 36 milijuna gledatelja tjedno, RT je ujedno i peti najgledaniji internacionalni kanal u SAD-u i Europi, njegovim prioritetnim područjima. Od početaka emitiranja, njihov se budžet udeseterostručio, s 29 na 290 milijuna eura – što čini skoro četvrtinu ruskih javnih dotacija za medije. Kanal se brzo prilagodio promoviranju internetskih sadržaja, uvelike koristeći digitalnu tehnologiju (prijenos uživo, proširena stvarnost itd.). Grupacija je otvorila više računa na društvenim mrežama, kao i na YouTube-u, gdje se predstavlja kao prvi izvor informacija na svijetu, sa 4,5 milijuna pretplatnika na svim kanalima zajedno. Model kanala Cable News Network (CNN) – reaktivnost, last minute, infotainement – i dalje je standard. Vodeća debatna emisija na RT International, CrossTalk, izravno je inspirirana CNN-ovim talk-showom Crossfire (koji se prestao emitirati 2014.), a transfer bivše voditeljske zvijezde američkog kanala Larryja Kinga 2013. RT ubraja među svoje najveće podvige.

RT je zamišljen kao alternativa zapadnim “srednjostrujaškim medijima”, njih pedesetak, prema popisu koji je sastavila redakcija.2 “Htjeli smo razbiti monopol anglosaksonskih masovnih medija u svjetskom toku informacija”, objasnio je Putin prilikom posjeta uredima RT-a, u lipnju 2013. Prema Andreju Kortunovu, direktoru ruskog Vijeća za međunarodne poslove, “izazov [za RT] nije toliko promovirati pozicije Rusije koliko dovesti u pitanje jednodušnost zapadnih pozicija, relativizirati zapadnu interpretaciju događaja”. Čemu uostalom svjedoči i geslo kanala: “Question more” (“Pitajte više”).

Otvoreno angažiran, RT ignorira kontradikciju koja muči inozemno emitirane zapadne javne kanale: s jedne strane, politički zahtjev širenja informacija kompatibilnih s nacionalnim interesom koji utjelovljuje država-vlasnik; s druge strane, etičko načelo koje nalaže određeni stupanj neovisnosti kako se ne bi doimali propagandističkima.3 Prigodom proširenja servisa “Monde” BBC-a, u studenom 2016., njegov izvršni direktor Tony Hall pričao je o svojoj viziji “kredibilnog BBC-a, otvorenog prema svijetu, neovisnog i nepristranog koji isporučuje najbolje od našeg novinarstva”. Slično tome, Marie-Christine Saragosse, predsjednica i izvršna direktorica France Médias Monde, u časopisu Point (5. prosinca 2016.) uvjerava da France 24, koji se financira putem državne pretplate, “nije vladin kanal”.

Medijsko višeglasje?

Neopterećena tom dilemom, ekipa RT-a nema potrebu nijekati svoje veze s ruskom državom. U razgovoru s Christiane Amanpour sa CNN-a o korištenju RT-a kao vladina instrumenta za reakciju na “problem negativne slike” Rusije, Anisa Naouai, američka voditeljica RT-ove emisije In the Now, potvrdila je da se tu “nema što kriti”. Dodala je: “Ljudi znaju odakle dolaze naše subvencije. (…) Pokazujemo li stvari iz ruske točke gledišta? Naravno, jer ta je pozicija marginalizirana. No to je apsurdno pitanje kad dolazi od medija koji propagira gledište State Departmenta već dulje od 15 godina”. Strelica je odapeta prema Amanpour, koja je krajem 1990-ih godina bila CNN-ova reporterka s Kosova, dok je njezin muž James Rubin u istom trenutku zauzimao funkciju glasnogovornika State Departmenta. Vodstvo RT-a, dakle, poima međunarodno medijsko okruženje kao prostor u kojemu koegzistira više konkurentskih narativa: “Jeste li dosad viđali puno primjera objektivnog medijskog izvještavanja? (…) Ne postoji objektivnost: postoji onoliko aproksimacija istine koliko postoji različitih glasova”, izjavila je Simonjan na portalu Spiegel Online (13. kolovoza 2013.), zauzevši se za slavljenje pluralizma prije negoli nepristranosti.

RT daje povlašteno mjesto događajima koji se slabo prenose u zapadnim medijima. Ruski kanal primjerice nastavlja izvještavati o ratu u Afganistanu, gdje koalicija predvođena SAD-om nastavlja bombardiranje uz relativnu indiferentnost medija (11. veljače). Redovito se bavi ratom u Jemenu, sukobom koji je zasjenjen aktualnim sirijskim događanjima. Sredinom veljače ove godine, primjerice, vijesti RT Internationala kao udarnu vijest donose otkrića britanskih medija4 o nastavku prodaje oružja Saudijskoj Arabiji unatoč slučajnom bombardiranju sprovoda u listopadu 2016., koji je ostavio 140 mrtvih i više stotina ranjenih.

Urednička politika međunarodne podružnice RT-a organizirana je oko nekoliko glavnih linija. To su promocija multipolarnog svijeta i suverenističkih vrijednosti, kritika atlantizma i američkih hegemonističkih nastojanja, pa čak i prokazivanje “rusofobije”. U svrhu pronošenja ovih ideja, kanal poziva raznorodne stručnjake, koji se kreću od Club de l’Horologe (udruženja koje okuplja francusku desnicu i ekstremnu desnicu) do američkih pacifista. Političari koje pozivaju u emisiju SophieCO također odražavaju višeglasje različitih pozicija: ugostili su supredsjednicu partije Die Linke u Bundestagu, Sahru Wagenknecht; kratkotrajnog savjetnika za nacionalnu sigurnost Donalda Trumpa, Michaela Flynna; kandidata ekstremne desnice na austrijskim predsjedničkim izborima, Norberta Hofera; bivšeg ministra vanjskih poslova iz reda francuskih socijalista, Huberta Védrinea, te čak i predsjednicu Nacionalnog fronta (FN), Marine Le Pen. U istoj emisiji u prostor su dobili i brojni drugi svjetski političari kao što je ministar vanjskih poslova Pakistana, Hina Rabbani Khar, bivši turski predsjednik Abdullah Gül (Stranka pravde i razvoja, AKP), ili iranski pregovarač o nuklearnom programu u Teheranu. Konačno, izvještavanje o političkom životu Rusije izbjegava grubu cenzuru, pa se u kalendaru (26. veljače) spominje čak i godišnjica ubojstva ruskog opozicionara Borisa Njemcova.

Urednička linija kanala RT International nije nužno jednaka liniji lokalnih kanala ili portala. RT se prilagođava postojećoj medijskoj ponudi u zemljama u kojima Rusija želi proširiti svoj utjecaj. RT America prenosi tako kritike neoliberalizma i neokonzervativnih diplomatskih pozicija, što je daleko od uredničke linije velikih kablovskih nacionalnih kanala, od CNN-a do Fox Newsa. U veljači, u emisiji Keiser Report osuđivalo se činjenicu da je novi predsjednik Donald Trump za savjetnike i članove svog kabineta imenovao bivše zaposlenike poslovne banke Goldman Sachs. Taj anti-Wall Street sentiment nije privukao pozornost vodstva američkih obavještajnih službi, koje kanal optužuju zbog podržavanja republikanskog kandidata na predsjedničkim izborima. Tu optužbu ipak treba uzeti s rezervom: primarna intencija RT-a bilo je kritiziranje Hilary Clinton, čija su unilateralna nagnuća uznemiravala Kremlj, pa se zato inzistiralo na vezama bivše državne tajnice s neokonzervativnim krugovima, ili prenosilo, u suradnji s WikiLeaksom, informacije o kompromitirajućoj elektronskoj pošti kandidatkinje i njezina savjetnika Johna Podeste.

Nadalje, brojne ličnosti s ljevice, čije talk-showove emitira RT America, istupale su protiv Trumpa. Novinar Ed Schultz nije skrivao simpatije za Bernieja Sandersa, koji mu je dao nekoliko intervjua za vrijeme demokratskih predizbora. Njegov kolega Chris Hedges, dobitnik Pulitzerove nagrade 2002., blizak Noamu Chomskom, i sam se definira kao “socijalist” u alternativnom časopisu Truthdig, gdje je jedan od urednika. U svojoj emisiji On Contact nekoliko dana nakon Trumpove pobjede, Hedges je, iako je u njoj vidio “masovno odbijanje neoliberalne politike koju su vodile političke i financijske elite”, upozorio da bi “građanske slobode, već ozbiljno ugrožene, mogle ustupiti mjesto razularenoj i nemilosrdnoj policijskoj državi”. Konačno, vjeran svojem “antisistemskom” pristupu, RT America daje prostor kandidatima “treće opcije” (Zelena stranka, Libertarijanska stranka), koje konkurentski mediji rijetko pozivaju.

Na Bliskom istoku, koji je od početka 2000-ih godina postao medijsko bojno polje na kojemu se sukobljavaju veliki međunarodni kanali, RT Arabic jadikuje nad destabilizacijom koju je prouzrokovalo “arapsko proljeće” – zajedno s Al-Jazeerom5 – i demonizira vojni intervencionizam zapadnih sila u regiji, o kojemu kanal Al-Hurra, koji financira Američki kongres, šuti.

Pretvaranje kritike u prednost

Kritika uplitanja SAD-a u unutarnje poslove suverenih zemalja također je jedna od omiljenih tema RT-a na španjolskom, naročito aktivnog u Meksiku, Argentini i Venezueli. Kanal na španjolskom promovira antiimperijalistički i antiliberalni diskurs sasvim u skladu s latinoameričkom ljevicom, koju nedvosmisleno podržava. Prema Johnu Ackermanu koji prati ovu regiju za RT, dobar rezultat Lenína Morena u prvom krugu predsjedničkih izbora u veljači 2017., pokazao je da “ciklus progresivnih vlada u Latinskoj Americi nije okončan” [Moreno je nakon drugog kruga postao novi ekvadorski predsjednik]. Kada se spominju ekonomske poteškoće s kojima se susreće Venezuela, na kanalu se govori o “ekonomskom ratu protiv [predsjednika Nicolása] Madura” (21. veljače 2017), tvrdeći da je opozicija jedina odgovorna za krizu u toj zemlji. Pitanje uloge vlade u “lošem financijskom upravljanju” zemlje ipak je postavljeno u jednom izdanju emisije El Zoom (14. prosinca).

Stranica RT-a na francuskom jeziku, kao i druge europske podružnice RT-a, pokazuje znatno konzervativnije lice. Ruska multimedijska platforma tu se vrlo malo bavi ekonomskim ili socijalnim pitanjima te je sklonija sigurnosnim temama. Kroz 2016. godinu, na jedan članak koji govori o nezaposlenosti, objavili su 17 članaka o terorizmu (u odnosu na dva u Le Mondeu i 1,7 u Le Figaru).6 RT pridaje puno više prostora nego drugi mediji “malim” kandidatima na predsjedničkim izborima, no više favorizira golističkog suverenista Nicolasa Duponta-Aignana nego kandidata Nepokorene Francuske (La France insoumise) Jean-Luca Mélenchona. Ista je logika na djelu u Velikoj Britaniji, gdje je tadašnji lider Stranke za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), Nigel Farage, na RT UK gostovao 17 puta između 2010. i 2014.,7 puno prije kampanje za “Brexit” koja ga je pretvorila u jednu od ključnih političkih ličnosti.

Što se tiče francuskih predsjedničkih izbora, stranica nije šutjela ni o pravnim problemima republikanca Françoisa Fillona (kojeg u Francuskoj često predstavljaju kao “proruskog”) niti o cacerolazo (lupanje po loncima i šerpama) prosvjedima koje mu priređuju protivnici na njegovim predizbornim putovanjima. Također se bavi optužbama za fiktivno zapošljavanje u parlamentu koje terete Marine Le Pen, no daje dosta prostora izjavama njezinih odvjetnika i priopćenjima FN-a (17. i 20. veljače). Pokazateljem posebne sklonosti ruskog kanala političkoj orijentaciji ove kandidatkinje može se smatrati i integralni prijenos njezine tiskovne konferencije na kojoj je govorila o svojoj viziji francuske vanjske politike, te podsjetila na svoje nastojanje da “veže Rusiju uz europski kontinent” (23. veljače).

Sukladno antiliberalnoj liniji RT-a, kandidat stranke Naprijed! (En marche!) Emmanuel Macron svakako uživa najmanje povoljan tretman. RT se izruguje njegovoj “antisistemskoj” pozi, kvalificirajući je kao “apsolutnu prevaru” (3. veljače). Usprkos priznanju na multimedijskoj platformi Sputnik (sestrinskom javnom mediju RT-a) da su “smrdljive bombe” koje su dva člana stranke Republikanaca bacila na Macrona bile sramotne, RT ipak nipošto ne bi govorio o “nemilosrdnom proganjanju”, kako je to nazvao sam Macron, koji ustrajno upozorava na “rusku prijetnju”.8

RT gleda izuzetno blagonaklono na socijalne prosvjede, naročito kada oni uključuju spektakularne scene sukoba s policijom, razbijenih izloga ili požara koji mogu poslužiti za “best of” kolekcije “šokantnih snimki” (30. prosinca 2016). U SAD-u kanal prenosi prosvjede društvenih pokreta kao što su Occupy Wall Street, Black Lives Matter ili, recentnije, marševe protiv Trumpa. Takve snimke naglašavaju prijelome po kojima pucaju zapadna društva. Stranica podjednako propagira borbu poljoprivrednika Cédrica Herroua, branitelja migranata u francusko-talijanskoj dolini Roye (10. veljače), kao i parole “Da, ovo je naša zemlja” militanata iz Hénin-Beaumonta izrečene u filmu “Naša zemlja” (“Chez nous”) Lucasa Belvauxa, koji prikazuje kampanju za općinske izbore stranke ekstremne desnice koja podsjeća na FN (22. veljače).

Liberalne demokracije prikazane su kao da su na rubu kaosa, odnosno “građanskog rata” (12. siječnja). Ruski mediji često izvještavaju o industrijskim nesrećama s ciljem proizvodnje panike: požar u strojarnici nuklearne centrale u Flamanvilleu (televizijski žurnal 9. veljače), pedesetak slučajeva respiratornog trovanja zbog nadražujućeg plina na aerodromu u Hamburgu (12. veljače). To je jedan od načina relativiziranja tehnološkog jaza koji odvaja Rusiju od Zapadne Europe i SAD-a i koji ruske elite i dalje smatraju središnjim problemom.

Poput CNN-a za SAD za vrijeme rata u Iraku, RT postaje instrument ratne komunikacije kad je riječ o izvještavanju o sukobima koji predstavljaju strateški interes za Rusiju. Kanal stoga revno međunarodnoj javnosti prenosi službeni ruski pogled na različite događaje. U Siriji, gdje je RT više puta poslužio kao govornica predsjedniku Bašaru al-Asadu, ishod bitke za Alep jasno je pokazao dubinski antagonizam rusko-zapadnog informacijskog rata: nakon što je sirijska vojska ponovno zauzela grad, RT je na svojim kanalima prenosio slavlje stanovnika Zapadnog Alepa, dok su se skoro svi zapadni mediji fokusirali na humanitarnu situaciju u četvrtima u istočnom dijelu (vidi okvir2). Drugačije je bilo pri RT-ovom izvještavanju o oslobođenju Mosula od strane iračkih trupa koje je podržavala koalicija predvođene SAD-om. Tom prilikom pozvan je bivši britanski diplomat da komentira “neizbježne civilne žrtve”.

Povijesna je ironija što je NATO u siječnju 2014. u Rigi osnovao Centar za izvrsnost strateške komunikacije (Strategic Communications Centre of Excellence, Stratcom). Institucija koja se nipošto nije istaknula svojom brigom za istinu, naročito za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji,9 sada ima ambiciju dekonstruirati “informacijske kampanje” njezina najboljeg neprijatelja, Rusije, pribjegavanjem trenutno popularnoj tehnici “činjenične provjere” (fact-checking).

RT ne mora brinuti zbog ovakvih inicijativa, jer joj one omogućavaju da učvrsti svoj identitet “antisistemskog medija” i da kanalizira protestnu publiku igrajući na kartu “sami protiv svih”. RT-ova ekipa usavršila je vještinu okretanja kritike u svoju korist. U zaključku promotivnog spota snimljenog za desetu godišnjicu kanala, Simonjan se obraća gledatelju, s osmijehom na usnama: “Dakle, tako nas zamišljate? Imate pravo, upravo tako radimo!”

S francuskog prevela: Milena Ostojić


1 “Lunch with the FT: Kremlin media star Margarita Simonyan”, Financial Times, London, 29. srpnja 2016.
2 Među kojima su Le Monde, Le Figaro, Libération, TF1, France Télévisions i Canal Plus u Francuskoj. Kompletna lista dostupa je na www.msm.rt.com
3 Cyril Blet, “Les médias, un instrument de diplomatie publique”, Revue internationale et stratégique, vol. 2, br. 78, Pariz, 2010.
4 Alice Ross, “Boris Johnson urged UK to continue Saudi arms sales after funeral bombing”, The Guardian, London, 10. veljače 2017.
5 Yves Gonzalez-Quijano, “Et l’étoile d’Al-Jazira pâlit”, Le Monde diplomatique, svibanj 2012.
6 Prebrojavanje je obavio Le Monde diplomatique u digitaliziranoj bazi dnevnika Le Monde i Le Figaro kao i na stranici RT-a.
7 Patrick Wintour et Rowena Mason, “Nigel Farage’s relationship with Russian media comes under scrutiny”, The Guardian, 31. ožujka 2014.
8 Richard Ferrand, “Ne laissons pas la Russie déstabiliser la présidentielle en France!”, Le Monde, 14. veljače 2017.
9 Serge Halimi i Dominique Vidal, “Médias et désinformation”, Le Monde diplomatique, ožujak 2000.

Pročitajte više:


Od hladnog rata do invazije na Irak

Koncept “javne diplomacije” (public diplomacy) usko je vezan uz ideološke borbe iz vremena Hladnog rata, a popularizirao ga je početkom 1960-ih godina Edward R. Murrow, direktor United States Information Agencya, koji je koordinirao kulturnu diplomaciju SAD-a i radia Glas Amerike iz žestoko antikomunističke perspektive. Označavanjem tog aspekta svoje vanjske politike “javnom diplomacijom”, američka diplomacija nastojala se, dakle, distancirati od pojma propagande koji se povezuje s totalitarizmom. Istovremeno, sovjetski dužnosnici pribjegavaju bliskom pojmu “narodne diplomacije” (narodnaja diplomatija) kojim su označili vanjsko kulturno djelovanje sovjetskih društava prijateljstva, kombiniranih s višejezičnim emisijama na valovima Radija Moskve. U oba slučaja, država izravno komunicira s inozemnim stanovništvom putem kulturnih, obrazovnih ili medijskih instrumenata, u svrhu promicanja vlastitih interesa, temeljnih vrijednosti ili svoje nacionalne kulture. Vršenje utjecaja na javno mnijenje smatralo se dobrim alatom za kontrolu nad aktivnostima stranih vlada.

Pojam javne diplomacije ponovno izranja u 21. stoljeću nakon invazije na Irak 2003., s nastojanjem Busheve administracije da ponovno osvoji “srca i duše” na Bliskom istoku, sve više neprijateljski nastrojenom spram SAD-a. State Department odlučuje se dati veću važnost ulozi međunarodnih medija te udvostručiti potporu nevladinim organizacijama (barem onima čije su aktivnosti kompatibilne s njezinom politikom). Potom mnoge zemlje usvajaju ove politike ojačavanja svoje “meke moći” (soft power), koju teoretičar Joseph Nye 2004. definira kao “sposobnost da se utječe na drugoga privlačenjem, a ne prisilom ili odmazdom”.*

Rusko ministarstvo vanjskih poslova formaliziralo je koncept javne diplomacije (publičnaja diplomatija) i meke moći (mjagkaja sila) 2008. i 2013. Javno financirano emitiranje audiovizualnih sadržaja za inozemnu publiku rekonstruirano je u dva navrata: RT je osnovan 2005., a Sputnik – koji povezuje agenciju Ria Novosti i Glas Rusije – 2014. To sada postaje povlašteno sredstvo utjecaja na inozemnu publiku. To se događa u kontekstu raširene konkurencije na globalnom tržištu informacija. Još od kraja 1990-ih godina katarska Al-Jazeera nastojala je “razbiti monopol zapadnih medija na polju međunarodnog izvještavanja”, ** ciljajući pritom naročito na američki Cable News Network (CNN), glavni izvor snimki iz Zaljevskog rata 1991. Osim Rusije, Kina – China Central Television (CCTV), koja se od kraja 2016. zove China Global Television Network (CGTN), zatim zemlje Latinske Amerike (Telesur) i Iran (Press TV) slijede ih u stopu 2000-ih. Svi oni nastoje preoteti dijelove tržišta svojim rivalima, bilo da su ovi anglo-saksonski – CNN, British Broadcasting Corporation (BBC), Sky News – francuski (France 24) ili njemački (Deutsche Welle).

Ruski pristup originalan je po tome što se ne nastoji samo koristiti “meku moć”, već, po logici Kremlja, želi ostvariti sigurnosne ciljeve. Sigurnosni organi Ruske federacije stavljaju naglasak na obrambeni potencijal ovih medija koji, uz kibernetičke poluge, imaju otkloniti prijetnje (pristrane informacije, cyber-napade itd.) “suverenosti ruskog informacijskog prostora”, kako stoji u Doktrini o sigurnosti informacija usvojenoj predsjedničkim dekretom u prosincu 2016. Što se tiče obrane, šef ruskog obrambenog stožera najavio je integraciju instrumenata meke moći i razvoj “hibridnih metoda” za suvremene asimetrične konflikte (Kommersant, 1. ožujka 2016.), kako na terenu tako i u medijskom prostoru i na internetu. Za Kremlj, također, informacija je bojno polje – kao i svako drugo.

____

* Joseph S. Nye, Jr., Soft Power: The Means to Success in World Politics, PublicAffairs, New York, 2004.
** Mohameden Baba Ould Etfagha, “Voyage à l’intérieur d’Al-Jazira”, Outre-Terre, vol. 1, broj 14, Pariz, 2006.


Konkurent CNN-a u Siriji

Sredinom prosinca 2016., sirijska vojska zadobila je potpunu kontrolu nad istočnim dijelom Alepa, koji je dotad bio bastion protivnika režima Bašara al-Asada. Kako su međunarodni televizijski kanali izvještavali o ovom događaju?

RT je na terenu bio već nekoliko dana. Prve snimke ulaska sirijske vojske u istočni Alep donio je 7. prosinca. Njegova izvjestiteljica iz “ratne zone” Lizzie Phelan, sa snagama lojalnim Asadu, kružila je među ruševinama komentirajući prisustvo napuštenih raketnih bacača i bačvi kemijskih proizvoda. Na stranici RT-a, članak je ilustriran snimkom “od 360 stupnjeva”, kojom se čitatelj kreće svojim mišem. U jednoj ulici u četvrti al-Lajramun, na zgradama su razbijena sva stakla. “Svi koji su živjeli i radili ovdje otišli su. Ostali su samo vojnici”, tvrdi se u komentaru (13. prosinca), kao da se unaprijed odgovara na optužbe glasnogovornika Visokog ureda Ujedinjenih naroda za ljudska prava koji je istoga dana ustvrdio kako su sirijske snage smaknule najmanje 82 civila, među kojima je bilo žena i djece. Sutradan, usred gomile koja slavi, Phelan komentira ponovno zauzimanje Alepa.

U danima koji su prethodili, zapadni mediji bili su zabrinuti zbog opasnosti od odmazde nad civilima. Njihova evakuacija bila je glavna briga CNN-a. Američki kanal emitirao je snimke izbezumljenih ljudi koji pješice bježe pred napredujućim Asadovim snagama, neki vozeći starice u kolicima ili noseći djecu na rukama (“Masovni egzodus iz Alepa u tijeku”, 12. prosinca). Prije 19. prosinca, CNN nije prikazao niti jednu snimku autobusa koje je priskrbila vlada za evakuaciju civila, kakvi su se mogli vidjeti na svim drugim kanalima. Iako ga financira zemlja koja je otvoreno neprijateljski nastrojena prema predsjedniku Asadu, katarski kanal Al-Jazeera prikazao je kolone autobusa koji odvoze izbjeglice prema regiji Idlib, u pobunjeničkoj zoni (15. prosinca). BBC je pak prenio snimke “aktivista” koji su govorili o poniženjima koja su trpjeli prije nego što su se ukrcali na autobuse, ali i snimak “militanta” koji na ulicama Idliba govori kako je sretan što je ostao živ (21. prosinca).

Četrnaestog prosinca France 24 donosi reportažu koja pokazuje scene slavlja na ulicama Alepa, ali i kolone vozila koja pokušavaju napustiti bivše pobunjeničke četvrti. Štoviše, francuski kanal spominje kako je u istom trenutku civilima šijitskih sela Fua i Kafraja, koja su bila pod pobunjeničkom opsadom, bila dozvoljena evakuacija. “U ovom slučaju, evakuirani su odvedeni u Alep”, naglašava se u komentaru. Jedino intervjuirano vojno lice je dužnosnik Slobodne sirijske vojske, minorne sekularne grupacije sasvim nevidljive među islamističkim i džihadističkim pobunjeničkim grupama koje dominiraju na terenu. Iako se žali na loše vremenske uvjete, on ne kaže ništa o opasnosti od odmazde sirijske vojske.

I CNN i RT, iako sa suprotstavljenih pozicija, na izrazito su emotivno nabijen način izvještavali o borbama za Alep i kapitulaciji pobunjenika. Američki kanal prenio je apel Jasmin Quanuz, desetogodišnje djevojčice koja je ostala bez roditelja: “Dobar dan, ovo je možda posljednji put da čujete moj glas”. Potom je zatražila hranu. RT tvrdi da se “zapadni mediji fokusiraju na ljudsku patnju, čak je distorziraju, slijedeći političku agendu u službi interesa moćnih” (21. kolovoza 2016.). Što ih pak nije spriječilo da nekoliko puta, u tjednu koji je započeo 13. veljače, emitiraju dokumentarac posvećen sirijskoj djeci žrtvama rata.