Laura Raim

Od kada je prije četrdesetak godina zasjela na teorijski pijedestal, neoklasična ekonomija uspješno sabotira svaki pokušaj teorijske diverzifikacije. Beskompromisni u očuvanju upravljačke autonomije svog polja, svaku tendenciju ka pluralizaciji ekonomskih perspektiva prokazuju kao neznanstvenu ili preusmjeruju u druga istraživačka polja. Ipak, otpor njihovoj dominaciji raste, paralelno s povećanim interesom studenata za alternativne pristupe

Dominantna struja ekonomista, pristaše nesmetanog tržišnog natjecanja, nisu njime toliko oduševljeni kad ga treba primijeniti u vlastitoj struci. Nakon što je to obećao njezin prethodnik Benoît Hamon, francuska je ministrica obrazovanja Najat Vallaud-Belkacem u prosincu 2014. godine eksperimentalno formirala alternativnu sekciju za ekonomiju unutar Nacionalnog sveučilišnog vijeća CNU (Conseil national des universités), tijela koje upravlja karijerama profesora i znanstvenika. Pod nazivom “Institucije, ekonomija, zemlja i društvo” (Institutions, économie, territoire et société), ta je sekcija mogla postati utočište heterodoksnih ekonomista, nepoćudnih za predstavnike dominantne struje. Takozvana neoklasična škola, koja počiva na hipotezi savršeno konkurentnog tržišta i racionalnosti pojedinaca, zapravo već dvadeset godina vlada aktualnom sekcijom za ekonomske znanosti, Sekcijom 5. Tristo heterodoksnih ekonomista pripremalo se za ulazak u novu sekciju za pluralističku političku ekonomiju – političku ekonomiju kritičnu i otvorenu prema drugim društvenim znanostima.

Nisu računali na topovsku paljbu ortodoksnih ekonomista, odlučnih da u zametku zatru svaku mogućnost drugačije ekonomske misli. Tek što se bilo načulo za ministričin projekt, predsjednik Sekcije 5, Alain Ayong Le Kama, vladi je poslao pismo u kojemu prijeti “kolektivnom ostavkom” svoje sekcije. No ključnu ofanzivu pokrenuo je Jean Tirole, dobitnik Nagrade Švedske banke za Ekonomske znanosti u spomen na Alfreda Nobela (pogrešno zvane “Nobelovom nagradom za ekonomiju”) za 2014. godinu. I on se ministrici Vallaud-Belkacem obratio pismom, sa željom da spriječi “katastrofu”. Misija je uspjela: plan je istoga trena obustavljen. Ova naizgled cehovska bitka zapravo je veoma strateški promišljena. Predstavke i preporuke ekonomista vrše snažan utjecaj na javne politike. No heterodoksni znanstvenici, to jest svi oni koji se ne priklanjaju neoklasičnoj školi ekonomije (otprilike trećina francuskih ekonomista), posljednjih su dvadesetak godina isključeni s ključnih položaja u struci. Ako se i uspiju zaposliti kao predavači, glavna struja im priječi pristup višim zvanjima sveučilišnih profesora.1 Dok se između 2000. i 2004. godine heterodoksnoj struji priklanjalo 18 posto novozaposlenih sveučilišnih profesora, postotak je između 2005. i 2011. godine pao na 5 posto, što će reći šest heterodoksnih ekonomista na 120 radnih mjesta.2

Kako je do toga došlo? Moć neoklasične škole ekonomije jača od pojave suvremene ekonomije krajem 19. stoljeća, da bi 1930-ih godina oslabila. Tada se kao nova ekonomska ortodoksija javnih politika nametnuo pristup Johna Maynarda Keynesa, koji je, poučen iskustvom Velike depresije, središnju ulogu povjerio državi. Kada i kejnzijanizam koncem 1960-ih uslijed stagflacije (slabog rasta i jake inflacije) doseže svoje granice, neoklasična teorija s monetaristima i strujom racionalnih očekivanja ponovno uzima zamah.

Upravo se tada pojavljuju i današnji heterodoksi, suprotstavljajući se preporodu neoklasične paradigme. Marksistima, postkejnzijancima, pristašama teorije regulacije i konvencionalistima zajedničko je to da svoju disciplinu upisuju u polje društvenih znanosti i da pridaju naročitu pažnju povijesnim, pravnim i političkim aspektima funkcioniranja ekonomije. Kako pokušavaju opisati društvo kakvo zaista postoji, protive se mehanicističkom i individualističkom ekonomskom modelu u kojemu akteri vođeni instrumentalnom racionalnošću međudjeluju na velikom broju tržišta.

Neoklasična teorija dotjeruje se tako što si, jednu za drugom, pripaja heterodoksne kritike, čime dopušta da informacije na tržištu mogu biti asimetrične, a tržišno natjecanje nesavršeno. Napokon, “neoklasičari se nisu nametnuli ni snagom ni točnošću svojih ideja, nego strateškim koloniziranjem institucija”, naglašava Sophie Jallais sa Sveučilišta Paris 1. U većini znanstvenih disciplina kandidati za zapošljavanje u zvanja predavača i profesora trebaju proći postdoktorski ispit Nacionalnog sveučilišnog vijeća (CNU), da bi ih zatim izabrale “stručne komisije” svakog sveučilišta zasebno. No do prošle je godine sekcija za ekonomiju zaobilazila taj način zapošljavanja profesora pa je prvenstveno trebalo proći agregacijski natječaj kako bi se steklo pravo predavanja u sustavu visokog obrazovanja.3

Agregacija je kao relikt 19. stoljeća preživjela samo u šest od sedamdeset i sedam sekcija. Karakterizira je konzervativizam, ograničenost na istomišljenike i manjak autonomije u odnosu na političku vlast. I to s razlogom: vlada imenuje predsjednika komisije koji pak imenuje njezinih sedam članova. “Svaki profesor zatim preuzima jednog štićenika kojemu više-manje suptilno predloži da se kandidira”, objašnjava Liêm Hoang-Ngoc sa Sveučilišta Paris 1. Posljednjih četrdesetak godina “najčešće ortodoksni predsjednici komisija biraju ortodoksne komisije koje se gotovo isključivo odlučuju za ortodoksne kandidate”, sumira Sophie Jallais. Homogenizacija jača od 2000-ih godina, pod utjecajem nove metode evaluacije kandidata: njihova se znanstvena proizvodnja službeno vrednuje ne prema svojoj intrinzičnoj kvaliteti nego po znanstvenim časopisima u kojima je objavljena. “Dobar znanstvenik” tako objavljuje u časopisu koji visoko kotira u klasifikaciji Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS), a i ta se klasifikacija temelji na stupnju usklađenosti s dominantnim znanstvenim pristupima.

Na suprotnoj strani, heterodoksi se slabo brane. Zaokupljeni svojim istraživanjima, nedovoljno se bave institucionalnom “reprodukcijom”, mentoriranjem doktorata, vođenjem laboratorija i regrutiranjem potencijalnih nasljednika. Primjerice, utemeljitelj regulacijske škole Robert Boyer zapravo nema nasljednika. Nadalje, rijetki se preostali heterodoksi u komisijama za zapošljavanje katkada daju impresionirati neoklasičnim matematičkim aparatom. Neki od njih, poput Michela de Vroeyja ili Marie-Claire Villeval, otišli su tako daleko da su zamijenili strane i otvorili širom vrata sveučilišta mladim ortodoksnim kandidatima.

Rezultat toga je da su heterodoksni profesori na sveučilištima doslovno vrsta u izumiranju. “Sada su ili u mirovini ili blizu nje, što znači da za dvije godine neće ostati nijedan”, upozorava David Flacher sa Sveučilišta Paris 13. A baš profesori vode magistarske i doktorske studije, laboratorije, upravo oni predsjedaju komisijama za doktorate i sudjeluju u povjerenstvima za izbor u znanstvena i nastavnička zvanja. Bez profesora nemoguće je da zaživi neka škola mišljenja. Dapače, posljednjih su godina propali gotovo svi veliki heterodoksni istraživački centri, osim nekoliko iznimaka poput Centra za ekonomska istraživanja Paris Nord (Centre de recherche en économie de Paris Nord, CEPN) koji vodi Flacher i Centra za sociološke i ekonomske studije i istraživanja grada Lillea (Centre lillois d’études et de recherches sociologiques et économiques, Clersé) pri Sveučilištu Lille 1, gdje radi primjerice Laurent Cordonnier.

Studenti protiv monolitnosti

Logika spajanja ustanova, koju već desetak godina ohrabruje Europska unija, a pojačana je Zakonom o slobodama i odgovornostima sveučilišta (LRU) iz 2007. godine, dodatno je pridonijela tom fenomenu jer su male heterodoksne centre usisali veliki. “Taj proces koncentracije danas je doveo do stabiliziranog oligopola triju struktura: Paris School of Economics (PSE), Toulouse School of Economics (TSE) i Groupement de recherche en économie quantitative d’Aix-Marseille (Greqam), koje razmjenjuju financije, doktorske stipendije, kolegije, ali i međunarodne nagrade i prestižne fotelje”, objašnjava Bruno Tinel sa Sveučilišta Paris 1. Tako je “Nobelova nagrada” za ekonomiju dodijeljena predsjedniku TSE-a, Jeanu Tiroleu, a katedra za ekonomiju na Collège de France profesoru s PSE-a Philippeu Aghionu.

Možda bi se ovakvu hegemoniju lakše prihvatilo da je ne prati nevjerojatna teorijska manjkavost. To su 2007. godine mogli uočiti čak i laici. Ortodoksi ne samo da nisu uspjeli predvidjeti ni uopće razumjeti subprime krizu,4 nego su njihove hipoteze o efikasnosti tržišta prethodno omogućile da se znanstveno legitimira financijska deregulacija koja je za tu krizu uvelike odgovorna. Zato javnost vapi za drugim analizama, što se odrazilo u uspjehu koji je u knjižarama doživio manifest “zgranutih ekonomista”. Taj kolektiv, formiran 2010. godine, sastavljen je uglavnom od heterodoksnih predavača i rastače dogme koje ravnaju europskim javnim politikama.

Međutim, ponovna popularnost Keynesa i Marxa koju možemo uočiti u novinama i izdavaštvu ne dopire do svijeta znanosti, nepropusnog za bilo kakvo propitivanje. Tirole se u svojemu pismu diči “ekonomskim centrima izvrsnosti koji su niknuli u Francuskoj u posljednja tri desetljeća” i koji “danas stvaraju ekonomiste za koje se trgaju regulatorna i međunarodna tijela i poduzeća”. Činjenica da ti “centri izvrsnosti” nisu obrazovali kritične ekonomiste koji bi bili u stanju upozoriti na opasnosti financijalizacije, očigledno mu uopće ne pada na pamet. Uspravna čela, i dalje dubinski prezire manjinske struje, govori o njima kao o “raznovrsnoj skupini u raskoraku s međunarodno priznatim normama vrednovanja” i poziva ih na red: “Nastojanjem da izbjegnu ocjenu [kolega] promoviraju relativizam znanja, što je put u nazadnjaštvo.”

Studenti se pak ne daju prevariti i bore se protiv monolitnosti svojih nastavnih programa. “Pluralizam koji tražimo jest teorijski, ali i metodološki”, tumači Louison Cahen-Fourot, glasnogovornik kolektiva Za pluralističku nastavu u sustavu visokog obrazovanja iz ekonomije (Pour un enseignement pluraliste dans le supérieur en économie, PEPS Economie). “Program nastave treba, uz matematiku, statistiku i ekonometriju, sadržavati i kolegije o povijesti ekonomske misli.” Njegova je udruga analizirala pedeset i četiri preddiplomska studija ekonomije u Francuskoj: moduli povijesti ekonomske misli zauzimaju samo 1,7 posto ponuđenih predmeta, a petnaest sveučilišta smatra ih nepotrebnima.

U rujnu 2014. godine jedna prepreka je konačno uklonjena, djelomičnim ukidanjem agregacije za sustav visokog obrazovanja. Da bi se postalo profesorom ekonomije sada valja proći istu proceduru kao kod ostalih znanstvenih disciplina: treba se “kvalificirati” postdoktorskim ispitom Nacionalnog sveučilišnog vijeća i zatim kandidirati za radno mjesto. To je bio jedan od zahtjeva Francuske udruge za političku ekonomiju (Association française d’économie politique, AFEP) koja je utemeljena 2009. godine radi obnove raznolikosti u istraživanjima. Nažalost, ta je pobjeda stigla prekasno: kako su sada većinski zastupljeni u tijelima zapošljavanja, ortodoksi više ne trebaju agregaciju da bi uspostavili svoju vlast. Oslobođeni agregacije, heterodoksni kandidati i dalje se suočavaju s branom Sekcije 5 Nacionalnog sveučilišnog vijeća, koju čvrsto kontroliraju ortodoksi. Stoga se nametnula potreba za stvaranjem druge sekcije. Nakon žustrih internih rasprava o rizicima takvog “raskola” unutar ekonomije, članovi AFEP-a na kraju su se 2010. godine pomirili s činjenicom da “u sklopu Sekcije 5 više nije moguća nikakva budućnost za pluralističke pristupe”. Nova sekcija činila se “jedinim održivim rješenjem”.

Međutim vlada zasad odbija takvu opciju i tvrdi da će nadzirati Sekciju 5. Potonja je pak napravila prvi potez “kvalificirajući” nekoliko heterodoksa tijekom zasjedanja u veljači 2015. godine. “Taktičan i kozmetički manevar kojem je namjera smiriti stvari i sakriti strukturnu logiku koja je i dalje ista”, analizira taj potez predsjednik AFEP-a André Orléan, koji je upravo kao glavni urednik završio rad na Manifestu za pluralističku ekonomiju.5

Još nam valja shvatiti zbog čega je tolika energija utrošena na sabotažu druge sekcije. Ako su heterodoksi toliko loši, zašto ih ne pustiti da odu? “Mi ne zastupamo odbacivanje neoklasičnih metoda, ni zamjenu jedne hegemonije drugom, nego omogućavanje suživota svim strujama”, podsjeća nadalje Orléan. Vladajući ističu borbu protiv “balkanizacije” i brigu za jedinstvo. No to je slab argument ako uzmemo u obzir da fizika, biologija, pravo i povijest imaju po nekoliko sekcija. Motiv je zasigurno manje plemenit: “Ponajprije se boje da će studenti odustati od mikroekonomije, koja je za umrijeti od dosade, i upisati se na studij ‘Institucija, ekonomije, zemlje i društva'”, ocjenjuje Florence Jany-Catrice sa Sveučilišta Lille 1. I doista, brojke pokazuju slobodan pad: broj upisanih na prvu godinu smanjio se 64 posto između 2002. i 2012. godine. Toliko da se fakulteti ekonomije, da bi zadržali studente, moraju spajati s fakultetima menadžmenta, koji navodno nude veću specijalizaciju.

Sociolog Luc Boltanski drugačije tumači žestoki otpor ortodoksa: oni napadaju “da bi zadržali monopol nad konceptom ekonomije”.6 Ne mogu podnijeti pomisao da bi znanstvenici koji se ne služe matematičkim modeliranjem i propituju efikasnost tržišta mogli ući u sekciju koja bi i dalje imala etiketu “ekonomije”. Kad je Giovanni Dosi, talijanski heterodoksni ekonomist iz domene industrijske organizacije, poslao prilog časopisu Journal of Mathematical Economics, primio je jasan odgovor: “vaš članak nije članak o ekonomiji, pošaljite ga časopisu za sociologiju.” Naredbu valja shvatiti doslovno: neoklasičari žele da istraživači manjinskih struja prijeđu u druge discipline i nestanu kao ekonomisti.

Na određen način, nadaju se tome s razlogom jer to se već događa. Bernard Friot je, naprimjer, postao sociolog: “Bio sam predavač na Sveučilištu u Nancyju s doktorskom tezom iz ekonomije rada. No nisam se usuđivao raditi s doktorandima na njihovim tezama jer bi im to pričinjalo velike probleme u pogledu zapošljavanja na sveučilištu. Stoga sam prošao habilitaciju iz sociologije da bih postao profesor sociologije rada u Nanterreu”,7 kaže taj teoretičar plaće za dostojan život.8

“Uostalom, vitalnost socioekonomije u Francuskoj djelomično je povezana s prelaskom ekonomista u sociologiju.” I sociolozi François Vatin i Philippe Steiner zapravo su bivši ekonomisti. Stručnjak za krize, posebice financijske, Frédéric Lordon, prešao je pak u sekciju za filozofiju Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS). “Znanstvenici kojima je dosta toga da ih se blokira prelaze i u prostorno planiranje, obrazovne znanosti, političke znanosti i komunikacijske znanosti”, dodaje Flacher. Dobro je znati: ako želite čuti ekonomiste koji imaju što za reći o društvu, uskoro ih nećete moći naći na fakultetima ekonomskih znanosti.

S francuskoga prevela: Mirna Šimat


1 Ove titule odnose se na nastavnike-istraživače u sustavu visokog obrazovanja. U studenom 2014., sekcija za ekonomske znanosti brojala je 1270 predavača i 536 profesora.
2 “Evolution des recrutements des professeurs de sciences économiques depuis 2000. La fin du pluralisme”, AFEP, rujan 2013.
3 Agrégation – proces testiranja za primanje na profesorska mjesta na javnim obrazovanim ustanovama, op.prev.
4 Termin subprime odnosi se na drugorazredne hipotekarne kredite.
5 André Orléan za AFEP (ur.), “A quoi servent les économistes s’ils disent tous la même chose? Manifeste pour un économie pluraliste”, Les Liens qui libèrent, Pariz, 2015.
6 Luc Boltanski, govor na izvanrednoj skupštini AFEP-a, Pariz, 13. siječnja 2015.
7 Vidi Bernard Friot, “Retraites, un trésor impensé”, Le Monde diplomatique, rujan 2010.
8 Plaća za dostojan život – koncept iz područja javnih politika koji zagovara minimalni dohodak kojim se mogu pokriti temeljne životne potrebe; razlikuje se od srodnog koncepta minimalne plaće, a u suprotnosti je s univerzalnim temeljnim dohotkom, op, prev.