Jean-Yves Camus

Nazivi poput “ekstremne desnice”, “radikalne” ili “populističke desnice” često se koriste kao sinonimi, što u pravilu podrazumijeva i prešutno svođenje današnjih stranaka krajnje desnog spektra na povijesne modele iz 1920-ih i 1930-ih. Nasuprot tome, Jean-Yves Camus upozorava da je ideološki raspon na desnom rubu diferenciraniji i složeniji nego što običavamo misliti

Pratimo li pojavu populizama ekstremne desnice od početka 1980-ih godina naovamo, uočit ćemo da je više od trideset godina prošlo a da se u obimnoj znanstvenoj literaturi nije pojavila precizna i djelatna definicija ove političke kategorije. Treba dakle pokušati proniknuti u tu kategoriju, u koju se obično nekritički trpa svašta, pod zajedničkim nazivom “ekstremne desnice” ili “populizma”.[1]

U Europi nakon 1945. termin “ekstremna desnica” označava vrlo različite fenomene: ksenofobne i “antisistemske” populizme, nacionalno-populističke političke stranke, katkada i religijske fundamentalizme. No valja biti na oprezu: to nikako nije konzistentan koncept, utoliko što se, više s angažiranog nego s objektivnog gledišta, pokreti na koje se stavlja ova etiketa tumače kao nastavak, iako katkada prilagođen zadanostima i potrebama nove epohe, nacionalsocijalističke, fašističke i nacionalističko-autoritarne ideologije u njihovim različitim varijantama, što zapravo ne odražava realnost.

Doista, njemački neonacizam – i Nacionaldemokratska stranka (NPD) u izvjesnoj mjeri – te talijanski neofašizam (sveden na organizacije kao što su CasaPound Italia i stranke Fiamma Tricolore i Forza Nuova) jasno vuku ideološki kontinuitet iz svojih povijesnih modela, baš kao i druge obnove pokreta 1930-ih godina u Središnjoj i Istočnoj Europi, kao što su Liga poljskih obitelji, Slovačka nacionalna stranka ili Stranka velike Rumunjske. Pa ipak, na izbornom planu jedino je pokojni Talijanski socijalni pokret (MSI), barem do konzervativnog zaokreta 1995., koji je potaknuo njegov šef Gianfranco Fini, uspio izvući ovu političku tendenciju iz marginalnosti u Zapadnoj Europi. Na Istoku se pak čini kako ona danas slabi. Čak i ako uspjeh Zlatne zore u Grčkoj i Jobbika u Mađarskoj[2] dokazuje da nije definitivno pokopana, danas je ona doista u manjini.

U doba u kojemu velike ideologije koje najavljuju dolazak novog čovjeka i novog svijeta više uopće nisu na cijeni, vrijednosti ovakve tradicionalne ekstremne desnice pokazuju se naprosto neprilagođenima vremenu. Kult vođe i jedinstvene stranke slabo odgovara očekivanjima fragmentiranog, individualističkog društva, u kojemu se mnijenje oblikuje televizijskim debatama i društvenim mrežama. Međutim, ideološka ostavština ove “staromodne” ekstremne desnice i dalje je značajna: to je ponajprije etnicistička koncepcija naroda i nacionalnog identiteta, iz koje proizlazi dvostruka mržnja spram vanjskog neprijatelja (pojedinca ili strane države) i unutarnjeg neprijatelja – etničkih ili religijskih manjina i svih političkih protivnika. To je također model organicističkog, često i korporativističkog društva, utemeljenog na ekonomskom i političkom antiliberalizmu, koji niječe prvenstvo individualnim slobodama kao i postojanje društvenih antagonizama, ukoliko to nije antagonizam koji “narod” suprotstavlja “elitama”.

“Ekstremna” vs. “radikalna” desnica

No od 1980-ih svjedočili smo izbornom uspjehu jedne drukčije političke tendencije, koju mediji i brojni komentatori i dalje nazivaju “ekstremnom desnicom”, iako je mnogima već jasno da usporedba s fašizmima 1930-ih više nije adekvatna, štoviše, ona sprečava ljevicu da razradi odgovor koji se ne bi svodio na ponavljanje stare denuncijacije protivnika kao fašista. Kako imenovati ksenofobne skandinavske populizme, Nacionalnu frontu u Francuskoj, Vlaams Blok u Flandriji ili Slobodarsku stranku Austrije (FPÖ)? Velika terminološka svađa je otpočela i još uvijek joj se ne nazire svršetak.

“Nacional-populizam” (termin koji koristi Pierre-André Taguieff[3]), “radikalna desnica”, “ekstremna desnica”: izlaganje semantičkih kontroverzi o kojima politolozi imaju podijeljena mišljenja zahtijevalo bi čitavu knjigu. No možemo za početak napraviti distinkciju između ekstremne desnice i populističkih i radikalnih desnica.

Razlika je u tome što, formalno a najčešće i iskreno, ove druge stranke prihvaćaju parlamentarnu demokraciju i dolazak na vlast jedino putem izbora. Ako njihov institucionalni projekt i ostaje nejasan, očito je da valorizira direktnu demokraciju koja bi se provodila posredstvom referenduma na narodnu inicijativu, a nauštrb predstavničke demokracije. Svima zajednički slogan – “pomesti”, poziva na protjerivanje s vlasti elita, koje smatraju korumpiranima i odsječenima od naroda, a odnosi se istovremeno na socijaldemokrate, liberale i konzervativnu desnicu.

Narod je za njih transhistorijski entitet koji obuhvaća mrtve, žive i nadolazeće naraštaje, povezane nepromjenjivim i homogenim kulturnim temeljom. Što pretpostavlja distinkciju između “izvorne” nacije i imigranata, naročito izvaneuropskih, kojima bi trebalo limitirati pravo boravka i ekonomska i socijalna prava. Dok tradicionalna ekstremna desnica ostaje u isto vrijeme antisemitska i rasistička, radikalne desnice daju veću važnost novoj figuri neprijatelja, koji je istodobno unutarnji i izvanjski: to je islam, s kojim se povezuju svi pojedinci koji potječu iz zemalja muslimanske kulture.

Radikalne desnice brane tržišnu ekonomiju u mjeri u kojoj ona dozvoljava pojedincu da ostvaruje svoj poduzetnički duh, ali kapitalizam koji promoviraju isključivo je nacionalan, otkuda potječe i njihova mržnja spram globalizacije. To su, sve u svemu, nacionalno-liberalne stranke, koje priznaju intervenciju države ne više samo u polju suverenih državnih ovlasti, nego i kako bi zaštitile sve one gubitnike globalizirane i financijalizirane ekonomije, o čemu svjedoče govori Marine Le Pen, predsjednice francuske Nacionalne fronte.[4]

Po čemu se dakle radikalna desnica razlikuje od ekstremnih desnica? Prije svega, po manjem stupnju antagonizma spram demokracije. Kao što pokazuje politolog Uwe Backes[5], pravna definicija koja je na snazi u Njemačkoj priznaje legitimnu i legalnu radikalnu kritiku postojećeg ekonomskog i društvenog poretka, dok nasuprot tome kao opasnost za državu definira ekstremizam, koji pretpostavlja odbacivanje vrijednosti sadržanih u pravnom poretku. Na osnovu ove klasifikacije, čini se opravdanim kao “ekstremnu desnicu” prozvati pokrete koji potpuno odbacuju parlamentarnu demokraciju i ideologiju ljudskih prava, a kao “radikalnu desnicu” one koji ih toleriraju.

Ove dvije političke tendencije, osim toga, zauzimaju različito mjesto u političkom sustavu. Ne samo da se ekstremna desnica nalazi u situaciji koju talijanski istraživač Piero Ignazi naziva pozicijom “isključenog trećeg”[6], ona se i ponosi ovom pozicijom i iz nje izvlači svoje resurse. Radikalna pak desnica prihvaća sudjelovati u vlasti, bilo kao partner u vladajućoj koaliciji (poput Sjeverne lige u Italiji, Švicarske narodne stranke, Stranke napretka u Norveškoj), bilo kao parlamentarna potpora vladi u kojoj ne sudjeluje, poput Stranke slobode (PVV) Geerta Wildersa u Nizozemskoj i Danske narodne stranke. Omogućuje li im ta pozicija stabilnost unutar političkog polja? Ovaj tip stranke stalno pleše po rubu, između marginalnosti koja, ako potraje, dovodi do izbornog “staklenog stropa” i normalizacije koja, ukoliko se pokaže odveć očiglednom, može stranku odvesti u propast.

Grčki slučaj je školski primjer. Punih trideset godina, sve do kraja 2009., neonacistički pokret Zlatna zora postojao je kao beznačajna politička grupacija, da bi u dva kruga parlamentarnih izbora 2012. dobio skoro sedam posto glasova.[7] Može li se iz toga izvesti zaključak da je njegov ezoterično-nacistički rasizam naglo dobio pristanak 426 tisuća birača? Nipošto. Ti birači su ranije glasovali za stranku tradicionalne ekstremne desnice, LAOS, koji je u parlament ušao 2007. godine. No između ova dva kruga parlamentarnih izbora 2012. dogodio se jedan ključni događaj: sudjelovanje LAOS-a u vladi nacionalnog jedinstva kojom je upravljao Lukas Papademos, čiji se plan sastojao u parlamentarnom odobravanju novog financijskog “spašavanja” propisanog od Trojke[8], po cijenu drastičnih mjera štednje. Postavši radikalnom desnicom[9], LAOS je izgubio svoju privlačnost, a to je iskoristila Zlatna zora koja je odbijala bilo kakav ustupak. I u mnogim drugim europskim zemljama radikalna je desnica potpuno zamijenila svoje ekstremističke rivale (Švedska, Norveška, Švicarska i Nizozemska) ili se, poput Pravih Finaca, uspjela pojaviti u zemljama u kojima je potonja propala.

Posljednji primjer koji postaje sve učestaliji: radikalna desnica izložena je izbornoj konkurenciji “suverenističkih” formacija. Zahtjev za izlaskom iz Europske unije čini osnovu programa ovih stranaka, no one se bave i temama identiteta, imigracije i kulturnog propadanja, izbjegavajući istodobno stigmu ekstremizma i izbacujući rasističku dimenziju. Spomenut ćemo Alternativu za Njemačku (AfD), Stranku neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), listu Stronach u Austriji i Debout la République (Ustaj Republiko), koju vodi Nicolas Dupont-Aignan u Francuskoj.

Mutan koncept “populizma”

Jedan od ključnih nedostataka termina “populizam” je taj što se koristi za sve i svašta, a naročito za diskreditaciju svake kritike liberalnog ideološkog konsenzusa, svako osporavanje bipolarizacije europske političke rasprave između konzervativaca-liberala i socijaldemokrata, svako izražavanje osjećaja glasačkog nepovjerenja prema disfunkcionalnostima predstavničke demokracije. Sveučilišni profesor Paul Taggart primjerice, unatoč kvalitetama i relativnoj preciznosti svoje definicije populizma desnice, ne može se suzdržati od povlačenja paralele između ovih posljednjih i antikapitalističke ljevice. Tako zanemaruje temeljnu razliku koju konstituira eksplicitni ili latentni etnicizam ekstremne i radikalne desnice.[10] Kod njega, kao i kod mnogih drugih, populizam radikalne desnice ne definira se ideološkom posebnošću, nego svojom pozicijom disenzusa unutar političkog sistema u kojemu je jedini legitiman izbor onaj između liberalnih stranka i lijevog centra.

Također, teza Giovannija Sartorija prema kojoj se politička igra odvija oko distinkcije između stranaka konsenzusa i protestnih stranaka, a među kojima samo ove prve imaju sposobnost obnašati vlast i prihvatljive su kao partneri u koaliciji, postavlja problem demokracije kooptacije, demokracije zatvorenog sustava. Ako je izvor svakog legitimiteta narod i ako jedan značajan dio tog naroda (između 15 posto i 25 posto u mnogim zemljama) glasa za radikalnu “populističku” i “antisistemsku” desnicu, u ime kojega načela bi ga trebalo štititi od njega samog i zagovarati ostracizam koji takve političke formacije drži daleko od vlasti – ne uspijevajući, uostalom, dugotrajno smanjiti njihov utjecaj?

Ova politička filozofija još je značajnija kada se tiče stava opinion makera spram alternativne i radikalne ljevice, delegitimirane upravo zato što želi transformirati (a ne tek drugačije urediti) društvo, što često dovodi do toga da, prema staroj i pogrešnoj ideji “ekstrema koji se približavaju”, biva označena kao obrnuti dvojnik radikalnosti desnice. Politolog Meindert Fennema konstruira tako golemu kategoriju “protestnih stranaka”, definiranih suprotstavljanjem cjelokupnom političkom sistemu, koje ga optužuju za sva zla u društvu, ne nudeći pritom, prema njemu, nikakav “precizan odgovor” na probleme koje postavljaju. No što bi bio “precizan odgovor” na probleme koje socijaldemokracija i liberalno-konzervativna desnica nisu uspjele riješiti?

Je li, uostalom, problem Europe uspon ekstremne i radikalne desnice ili promjena ideološke paradigme desnice? Jedan od najvažnijih fenomena 2010-ih je taj što klasična desnica sve manje oklijeva prihvatiti kao partnere u vladi radikalne formacije, poput Sjeverne lige u Italiji, Švicarske narodne stranke, austrijskog FPÖ-a, Lige poljskih obitelji, Stranke velike Rumunjske, Slovačke nacionalne stranke, a sada i norveške Stranke napretka.

Tu se radi, prije svega, o izbornoj taktici i aritmetici. Na to ukazuje rastuća propusnost između izbornog tijela Nacionalne fronte i UMP-a (l’Union pour un mouvement populaire), koja dokazuje da model tri desnice – kontrarevolucionarne, liberalne i plebiscitarne (s njezinim mitom mesijanskog vođe) – koji je davno razradio René Rémond, čak i ako mu dodamo četvrti model koji bi utjelovila Nacionalna fronta[11], nikako ne može adekvatno objasniti francusku političku scenu. Bez sumnje, idemo prema konkurenciji između dviju desnica. Jedna, nacionalno-republikanska, vršila bi suverenističku i moralno konzervativnu sintezu plebiscitarne tradicije i radikalne frontističke desnice; to bi bio povratak “nacionalne” tendencije. Druga bi bila federalistička, proeuropska, za slobodno tržište i liberalna po društvenim pitanjima.

Uz, naravno, lokalne varijante, borba za vlast na političkoj desnici odigrava se posvuda u Europi oko istih prijepora: država-nacija nasuprot europskoj vladi; “jedna zemlja, jedan narod” nasuprot multikulturnom društvu; “potpuno podčinjavanje logici profita”[12] ili primat zajednice. Prije nego što osmisli način da radikalnu desnicu porazi na izborima, europska bi ljevica morala priznati mutacije svojega protivnika, no čini se da smo još daleko od toga.

S francuskog prevela: Milena Ostojić



[1] Vidi Serge Halimi, “Le populisme, voilà l’ennemi!”, Le Monde diplomatique, travanj 1996., i Alexandre Dorna, “Faut-il avoir peur du populisme?”, Le Monde diplomatique, studeni 2003.

[2] Vidi G. M. Tamás, “Hongrie, laboratoire d’une nouvelle droite”, Le Monde diplomatique, veljača 2012.

[3] Pierre-André Taguieff, L’Illusion populiste, Berg International, 2002.

[4] Vidi Eric Dupin, “Acrobates docrtinales au Front national”, Le Monde diplomatique, travanj 2012.

[5] Uwe Backes, Political Extremes. A Conceptual History from Antiquity to the Present, Routledge, Abingdon (Royaume-Uni), 2010.

[6] Piero Ignazi, Il Polo Escluso. Profilo del Movimento Sociale Italiano, Il Mulino, Bolonja, 1989.

[7] Budući da nitko nije dobio dovoljnu većinu glasova za formiranje nove vlade na parlamentarnim izborima u svibnju 2012., novi izbori održani su mjesec dana kasnije.

[8] Trojka podrazumijeva MMF, Europsku centralnu banku i Europsku komisiju.

[9] Georgios Karatzaferis, koji je na čelu te stranke, ranije je pripadao Novoj demokraciji premijera Antonisa Samarasa.

[10] Paul Taggart, The New Populism and the New Politics. New Protest Parties in Sweden in a Comparative Perspective, Palgrave Macmillan, London, 1996.

[11] René Rémond, La Droite en France de 1815 à nos jours. Continuité et diversité d’une tradition politique, Aubier, Pariz, 1954. Dodatak je ubačen u Les Droites aujourd’hui, Audibert, Pariz, 2005.

[12] Robert de Herte, Eléments, broj 150, Pariz, siječanj – ožujak 2014.