Pierre Rimbert

Poluga društvene promjene ili oruđe za održavanje reda? Alati političke ekonomije često su dvosjekli mač. Nacionalizacija je ponekad kolektivizacija bogatstva, a ponekad socijalizacija privatnih gubitaka; porez može biti pljačka ili preraspodjela, ovisno o tome cilja li na siromašne ili bogate. Isto vrijedi i za univerzalni dohodak: ovisno o tome koje ga društvene snage provode (vidi uvodni članak Mone Chollet), može štititi narode od tržišnih pravila ili ih pak izložiti njihovim oštricama.

Mehanizam koji je predložio (neo)liberalni ekonomist Milton Friedman u svojoj knjizi Kapitalizam i slobodai pod imenom negativni porez, bez sumnje pripada ovoj drugoj kategoriji: država svakome dodijeli fiksnu svotu, ali ako se prijeđe određena razina dohotka (koju liberali smještaju oko praga siromaštva), ukupna svota poreza koju plaća porezni obveznik veća je od državne naknade. Taj liberalni oblik zajamčenog dohotka, koji je uveden u više američkih saveznih država tijekom 1970-ih, istovremeno se pojavio u javnim raspravama u Francuskoj zahvaljujući dvojici nekadašnjih studenata École Polytechnique koji su bili skloni Sjedinjenim Državama, a postali su savjetnici francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d’Estainga: Lionelu Stoléruu i Christianu Stoffaësu. Potonji je autor “Izvještaja radne skupine o negativnom porezu” pisanom 1973. za Commissariat général au Plan, sada već ukinutu francusku instituciju koja je do 2006. bila zadužena za ekonomsko planiranje.

Istražujući ideološke temelje neoliberalizma tijekom semestra 1978/79. na svom kolegiju na Collège de Franceii, filozof Michel Foucault pokazao je kako negativni porez odgovara obliku vlasti koji se odrekao cilja pune zaposlenosti. Neoliberalna logika, objasnio je, ekonomiju shvaća kao igru u kojoj vlada postavlja sva pravila i osigurava njihovu provedbu. Zahvaljujući zajamčenom dohotku, “trebalo bi biti nemoguće da jedan od sudionika u ekonomskoj igri izgubi sve i zbog toga više ne može nastaviti igrati”. Drugim riječima, ljudi trebaju biti dovedeni u situaciju da nemaju što za izgubiti, a država postavlja sigurnosnu klauzulu ekonomskog sustava.

Foucaulta fasciniraju dvije dimenzije tog pristupa, a bar jedna, ako ne i obje, potpuno ga opčinjava. Prva je odsustvo moralnog suda: univerzalno dodjeljivanje dohotka cilja na posljedice siromaštva i zanemaruje njegove uzroke. “Zasnovana na potrebi da se pomogne siromašnima bez ispitivanja tko je za to kriv”iii, prema riječima Stolérua, ona raskida s tradicionalnim socijalnim politikama, ne praveći distinkciju između dobrih i loših siromašnih. Država je, ističe Foucault, zadovoljna što “ne gleda previše daleko i što posljedično ne mora obavljati sve birokratske, policijske i inkvizitorske istrage da bi dodijelila subvenciju kao mehanizam poticaja da se primatelj vrati na osnovnu razinu (…) Nemamo nikakve želje za time, naposljetku uopće nije važno, i ta će osoba i dalje dobivati potporu”. Ako ništa drugo, bar u teoriji…

Negativni porez isto tako raskida sa socijalnim politikama koje su uspostavljene poslije rata u Europi utoliko što se suprotstavlja cijeloj ideji “opće preraspodjele dohodaka, odnosno otprilike svemu onome što bi se moglo staviti pod zastavu socijalističke politike”. Ako socijaldemokracija nastoji smanjiti jaz u dohocima, neoliberalizam ograničava apsolutno siromaštvo i ignorira nejednakosti. Prag dijeli društvo na siromašne i nesiromašne. Iznad njega, objašnjava Foucault, “pustit ćemo da u igru uđu svi ekonomski mehanizmi, mehanizmi natjecanja, mehanizmi poduzeća. (…) Svatko će igrati poduzeće za sebe samoga ili za svoju obitelj”. Ispod tog praga i na njegovim bridovima nalazi se “neka vrsta lebdeće populacije (…) koja čini postojanu rezervu radne snage za ekonomiju koja se upravo odrekla cilja pune zaposlenosti”.

Ta liberalna preraspodjela bogatstva, “daleko manje birokratska i daleko slabijeg disciplinarnog karaktera od sustava fokusiranog na punu zaposlenost”, predstavlja dvolični aspekt egzistencijalnog dohotka koji zastupa “desnica”. S jedne strane, “ljudima dajemo mogućnost da rade ako to žele, no s druge strane dopuštamo mogućnost da ih ne tjeramo da rade, ako nemamo interes da ih tjeramo da rade”.

No liberalne ideje u praksi se uvijek oslanjaju na prinudu prilikom provedbe. I u Njemačkoj i u Francuskoj država zahtijeva od primatelja naknade aktivnog dohotka solidarnosti (RSA, nadopuna postojećem nedostatnom dohotku ili potpora za vrijeme nezaposlenosti) i režima Hartz IV da neprestano izražavaju dobru volju dobrih siromaha.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

i Milton Friedman, Kapitalizam i sloboda, Školska knjiga, Zagreb, 1992.

ii Michel Foucault,Naissance de la biopolitique. Cours au Collège de France, 1978. – 1979., Gallimard-Seuil, coll. “Hautes Etudes”, Pariz, 2004.

iii Lionel Stoléru, Vaincre la pauvreté dans les pays riches, Flammarion, Pariz, 1977.