Ingo Stützle

U tekućim raspravama o krizi eurozone sve se češće spominje opcija napuštanja eura u korist neke replike Europskog monetarnog sustava, režima koji je monetarnoj uniji prethodio. Ingo Stützle na primjeru političkih dilema Mitterrandove vlade u Francuskoj 1980-ih pokazuje limite i iluzorne aspekte takve alternative

Iste nedjelje u ožujku 1983. kada Helmut Kohl pobjeđuje u svom prvom izboru za kancelara Njemačke, nositelj nadâ francuske ljevice, François Mitterrand, dospijeva do poražavajućeg kraja svoje reformske putanje. Na komunalnim izborima njegovi su se socijalisti morali pomiriti s teškim porazom, koji je rezultat rastuće nezaposlenosti i inflacije. Mitterrand zatim obustavlja kejnzijansko-socijalistički eksperiment koji je pokrenuo nakon dobivenih predsjedničkih izbora 1981. godine i skreće u oštru politiku štednje. S izborom Helmuta Kohla, vjerovalo se u Francuskoj, neoliberalizam je konačno stigao i u Njemačku. A s obzirom na dominaciju njemačke marke u Europi, vođenje politike protiv Njemačke činilo se nemogućim.

Lafontaine: natrag u Europski monetarni sustav

Mitterrandov neuspjeh zanimljiv je slučaj na primjeru kojega se dâ raspravljati o smislu i besmislu strategije napuštanja eura, što trenutno ne zahtijevaju samo desne stranke poput novoosnovanog AfD-a (Alternative für Deutschland – Alternativa za Njemačku), nego i neki glasovi na ljevici. No takvi pogledi u povijest trenutno nisu naročito en vogue. Potrebno je “odustati od zajedničke valute i vratiti se sustavu koji bi, poput prethodnika Europske monetarne unije – Europskog monetarnog sustava (EMS), dozvoljavao aprecijacije i deprecijacije valuta”, izjavio je u travnju nekadašnji čelnik Die Linke, Oskar Lafontaine. No Francuska je za vrijeme Mitterranda bila u EMS-u, a upravo nedovoljne političke mogućnosti koje je taj režim pružao glavni su razlog zbog kojega je francuski predsjednik zagovarao stvaranje zajedničke europske valute. Vjerovao je da su bez nje i zajedničke monetarne politike europske države “na milosti volje Nijemaca”.

EMS je od 1979. godine do osnivanja eura jamčio relativno stabilne valutne tečajeve u Europi. No istovremeno je državama dozvoljavao deprecijaciju nacionalnih valuta, što je izvozne proizvode činilo jeftinijima, a time povećavalo i vjerojatnost potražnje za njima. Upravo tu “fleksibilnost” mnogi euroskeptici danas vide kao značajnu prednost. Deprecijacija bi, po njima, doprinijela kompenzaciji za nedovoljnu konkurentnost. U režimu EMS-a deprecijacije su, međutim, bile moguće samo uz političku suglasnost drugih zemalja, pri čemu je Njemačka zbog svoje ekonomske snage bila u dominantnoj poziciji. Zbog toga je, prema riječima tadašnjeg predsjednika Bundesbanka, Karla Otta Pöhla, već i EMS “u velikoj mjeri” značio “napuštanje autonomije u monetarnoj politici” svojih država članica.

Mitterrandov “kejnzijanizam u jednoj zemlji” započeo je 1981. s nacionalizacijom dvanaest grupacija poduzeća i 39 banaka i financijskih institucija. Država je time postala vlasnikom 13 od 20 najvažnijih francuskih poduzeća. Istovremeno, minimalna je plaća dignuta za deset posto, a minimalna mirovina za 20 posto. Pored toga, država je u javnom sektoru stvorila 150.000 novih radnih mjesta. No troškovi koje je to iziskivalo ubrzo su postali problemom. Javna izdvajanja su između 1981. i 1982. godine porasla za gotovo 12 posto, dok je proračunski deficit samo u 1982. godini porastao za tri posto.

Mitterrandov antagonist – Karl Otto Pöhl

Mitterrandovoj vladi postalo je jasno da njezin kejnzijanski eksperiment mora pratiti i stabilizacija valutnih odnosa. Francuska u pogledu ekonomske ovisnosti o inozemstvu nije bila toliko naivna kao što se često pretpostavlja, ali je nakon napuštanja Bretton Woodsa ranih 1970-ih ostala međunarodno vrlo izolirana. Francuska je tada pledirala za ponovnu uspostavu sličnog sustava čvrstih valutnih tečajeva, ali se pritom našla suočena s moćnim protivnikom u liku predsjednika Bundesbanka Karla Otta Pöhla.

Zbog nepostojanja mehanizma koordinacije tečaja francuske su se devizne rezerve između 1981. i 1983. prepolovile i svele na svega 30 milijardi francuskih franaka. Francuska je bila prisiljena braniti tečaj svoje valute bez vanjske pomoći i trošiti svoje devizne rezerve na kupnju franaka. Kada su se devizne rezerve primakle kraju, preostala je samo deprecijacija. U odnosu na njemačku marku, vrijednost franka tako se u dvije godine smanjila za 27 posto, čime je i manevarski prostor za politiku postajao sve uži. Uvozni su proizvodi postajali sve skuplji, što je rasplamsalo inflaciju. Pored toga, pad konkurentnosti za posljedicu je imao rast uvoza za 40 posto. Francuski deficit trgovinske bilance tako je dosegnuo historijski jedinstvene negativne razmjere. To je dijelom bio rezultat i ciljane deprecijacije njemačke marke, što je trebalo poticati njemački izvoz.

Iako je Francuska 1983. bila pod velikim pritiskom, nipošto nije bilo samorazumljivo da će se pokoriti novim pravilima igre. Mitterrand je dao provjeriti alternativne opcije. Njegov vanjskopolitički savjetnik Jacques Attali predložio je oštre poteze protiv Njemačke: ako nakon parlamentarnih izbora ne dođe do aprecijacije marke, Francuska bi trebala napustiti EMS i tečaj franka prepustiti slobodnoj fluktuaciji. No Mitterrand se pribojavao da bi izlazak iz EMS-a položaj Francuske mogao dodatno pogoršati.

Njemački uvjeti

Francuska je de facto imala dvije opcije: ili daljnju deprecijaciju franka ili smanjenje kamata Bundesbanka, odnosno – aprecijaciju marke. No s dobrovoljnim popuštanjem Njemačke Mitterrand nije mogao računati. Ministar financija Jacques Delors stoga je Njemačkoj predbacio političku aroganciju – optužba koju Bonn nije rado primao. Francuska se time nadala iznuditi određenu spremnost za kooperaciju, što je na koncu i uspjelo. Ne samo da je tečaj francuskog franka snižen za 2,5 posto, nego je i tečaj njemačke marke povećan za 5,5 posto. Njemačka je, međutim, aprecijaciju svoje valute uvjetovala prelaskom na politiku štednje u Francuskoj. Prema dnevniku Libération, to je podrazumijevalo i proračunske rezove u iznosu od 20 milijardi franaka.

Tako je 1983. postalo jasno ne samo da nije moguće voditi politiku protiv kapitalističkog svjetskog tržišta, nego da je nije moguće voditi ni protiv Njemačke kao najjače ekonomske sile Europe. S napuštanjem eura ne bi bilo puno dobiveno, ako se istovremeno ne bi dovelo u pitanje i samu temeljnu orijentaciju ekonomske politike Europe – politiku povećanja konkurentnosti i profitabilnosti. Rasprava usredotočena na pitanje trebali li euro ukinuti ili ne pritom neće biti od velike koristi.

S njemačkog preveo: Stipe Ćurković

* Ingo Stützle je član uredništva časopisa ak – analyse & kritik i autor knjige Austerität als politisches Projekt: Von der monetären Integration Europas zur Eurokrise [Štednja kao politički projekt: od monetarne integracije Europe do eurokrize], objavljene u svibnju 2013. kod izdavača Westfälisches Dampfboot iz Münstera.

Tekst je izvorno objavljen u taz-u – die tageszeitungu, 28. lipnja 2013. Zahvaljujemo redakciji taz-a na dozvoli za objavljivanje hrvatskog prijevoda.