Boris Kagarlitsky

Razlog političke dugovječnosti Vladimira Putina leži u njegovom dosad uspješno održavanom imidžu bedema protiv povratka “divljih devedesetih”, čiji su socioekonomski učinci duboko traumatizirali kolektivno političko pamćenje Rusije. Poslije izbora 2012., ruska vlada međutim počinje agresivno provoditi upravo onu vrstu politika protiv kojih je do jučer retorički ustajala, u uvjerenju da će time Rusiju izvući iz krize

Konačno se dogodilo: ekonomska politika koju je izvorno trasirao Jegor Gajdar sada se počinje provoditi do kraja. Metodično rastvaranje preostataka države blagostanja, novi privatizacijski val, odbijanje odgovornosti za stvaranje novih radnih mjesta i posljedični rast nezaposlenosti – to su elementi programa za koji naši mudri državni dužnosnici vjeruju da će Rusiju izvući iz ekonomske krize.

Još od druge polovice 1980-ih, sovjetski su vođe bili uvjereni u blagotvornu moć slobodnog tržišta. Pa ipak, nakon krize servisiranja dugova iz 1998. godine svjedočili smo svojevrsnom prosvjetljenju koje je političare navelo da svoju vjeru u tržište donekle ublaže socijalnom politikom, stimulacijom potražnje i domaćeg tržišta. Rezultat je bio koliko-toliko zadovoljavajući kompromis između slobodnotržišnih liberala i pragmatičnih birokrata. Ta su dva tabora uspostavila nekakvu ravnotežu, stvorivši ako ne baš idealne, onda barem podnošljive uvjete za ekonomski razvoj Rusije.

Predsjednik Vladimir Putin bio je ujedno personifikacija tog kompromisa i njegov jamac. U očima većine Rusa, Putin nije bio samo čuvar ustavnog poretka, nego prije svega instanca koja je mogla garantirati stabilnost i jamčiti da se “divlje devedesete” nikada više neće vratiti. No čim su izbori 2012. bili okončani, visoki dužnosnici su pokazali da neće tratiti vrijeme u implementaciji upravo one vrste liberalnih politika kojima su građane dotad plašili.

Protokol o pristupanju Svjetskoj trgovinskoj organizaciji je ratificiran, što se odmah neposredno odrazilo na rusku industriju i poljoprivredu. Istovremeno je predstavljen novi, obuhvatni, privatizacijski plan. Pored toga, intenzivirane su i “obrazovne reforme”, što je rezultiralo spajanjem mnogih sveučilišta i instituta, otkazima nastavnicima i zatvaranjem cijelih škola. U zdravstvu su implementirane još katastrofalnije reforme.

Nije trebalo dugo čekati na negativne učinke takve politike. Industrijska proizvodnja je posustala, a ekonomija je zapala u stagnaciju, koju su visoki državni službenici ingeniozno “suptilnim” izborom riječi odlučili nazivati – “pauzom rasta”. Poduzeća su se suočila s presušivanjem narudžbi za svoje proizvode, a gradovima koji ekonomski ovise o jednoj jedinoj industriji predstoji crna budućnost.

No premijera Dimitrija Medvjedeva i ljude oko njega to ni najmanje ne zabrinjava. Naprotiv, drže propovijedi i kude svoje sugrađane, argumentirajući da nije vlada ta koja bi trebala promijeniti smjer svoje politike, nego bi se ljudi trebali prilagoditi rapidnom pogoršanju životnih uvjeta koje ta ista politika uzrokuje. Naravno, svima je jasno da će reforme o kojima govore biti bolne, ali tek će u budućnosti većini postati jasno do koje su mjere bile i nepotrebne.

Kako masovni otkazi postaju sve uobičajeniji, vladini dužnosnici građane pozivaju na to da se pomire s visokom nezaposlenošću, tvrdeći da je puna zaposlenost zapravo štetna za ekonomiju. Navodeći europska iskustva kao opravdanje, propuštaju spomenuti činjenicu da je socijalna pomoć u Rusiji daleko niža nego na Zapadu.

No gdje je oporba u svemu tome? Gdje su bijesni zviždači? Gdje su svi oni silni borci protiv korupcije i branitelji demokracije? Vođe liberalnog tabora ili šute, poput Alekseja Navalnog, ili otvoreno podupiru vladine inicijative, poput pisca Dimitrija Bikova. Što se komunista tiče – oni ne čine ama baš ništa, osim što stoje po strani i nekoherentno mumljaju u vlastitu bradu. Čini se da su gotovo svi nezadovoljni situacijom, ali ipak nitko ne protestira.

No unatoč toj prividnoj pasivnosti, spremnost vlade da opetovano testira strpljenje ruskog naroda nije dobra ideja. Jednoga dana taj bi im se pristup mogao vratiti kao bumerang. A kada se to dogodi, ti koji će morati užurbano tražiti novo zaposlenje i mjesto stanovanja neće više biti obični građani, nego ministri.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković

* Boris Kagarlitsky je teoretičar i aktivist. Voditelj je Instituta za globalizacijske studije u Moskvi. Od njegovih brojnih knjiga, u hrvatskom prijevodu dosad je 2009. objavljena “Novi realizam, novi barbarizam: socijalistička teorija u eri globalizacije”. Izvor teksta: The Moscow Times, 10. listopada 2013.