Evelyne Clément, Fabrice Guillaume, Guy Tiberghien i Bruno Vivicorsi

Razvoj tehnologije oslikavanja mozga posljednjih desetljeća nedvojbeno je koristan instrument čiji raspon primjena se čini gotovo neograničenim. Iz toga, međutim, proizlaze i nezanemarive opasnosti: nekritički primijenjen, “dokaz mozgom” prijeti redukciji ljudskog ponašanja i mišljenja na determinizam njegove biološke osnove, brišući naturalizacijom pitanje socijalizacije

Krajem osamdesetih godina, kombinacija više otkrića u nuklearnoj fizici i informatici omogućila je pojavu metode oslikavanja mozga pomoću funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) i impresivan razvoj kognitivne neuroznanosti, odnosno proučavanja neurobioloških mehanizama kognicije (koja se smatra gotovo sinonimom za misli), kao i njezinih poremećaja. Danas se u međunarodnim znanstvenim časopisima dnevno objavljuje između pet i osam članaka na temu fMRI-ja. Neki medijski eksponirani autori tvrde da nam se oslikavanjem mozga mogu čak i pročitati misli, otkriti politički stavovi, predvidjeti socijalne vještine i proniknuti u ličnost.1

Gotovo tri stoljeća nakon što je slavni renesansni anatom André Vésale zaključio da se um nalazi u mozgu, Franz Joseph Gall (1758. – 1828.) predložio je njegovu podjelu na zasebne funkcije lokalizirane u specifičnim dijelovima mozga. Ta se doktrina, pod nazivom frenologija, širila Europom i Sjedinjenim Američkim Državama tijekom devetnaestog stoljeća. Odigrala je odlučujuću ulogu u psihotehnici, znanosti o praktičnoj primjeni psihologije, te u početcima kriminologije i forenzike. Tako je Cesare Lombroso (1835. – 1909.), osnivač talijanske škole za kriminologiju, iznio svoju tezu o “rođenom zločincu” (1876.), a Alphonse Bertillon izumio metodu antropometrije.

Vjerovanje da posebna područja odgovaraju određenim psihološkim funkcijama povezanim s odgovarajućim “kvrgama” na lubanji otada je razotkriveno kao pogrešno. Međutim, hipoteza o mogućnosti da se um podijeli na elementarne sastavnice koje odgovaraju specifičnim neuralnim supstratima i dalje postoji. Dok uobičajeno medicinsko oslikavanje mozga utvrđuje njegove anatomske anomalije i omogućuje dijagnosticiranje ozljeda ili tumora, kognitivno oslikavanje, nastalo pod utjecajem kognitivne psihologije, nastoji povezati aktivnost moždanih područja s mentalnim procesima. Umjesto opipavanja lubanja, danas se lociraju promjene u metaboličkoj aktivnosti – uglavnom konzumaciji kisika – u raznim dijelovima mozga.

Ako svakoj ljudskoj djelatnosti odgovara određena moždana aktivnost, tada bi svaka disciplina mogla imati koristi od oslikavanja mozga, primjerice društvene neuroznanosti, neuroekonomija, neuromarketing, neuropravo, neuroetika, neuroobrazovanje i tako dalje. Skeniranje mozga omogućilo bi procjenu rizika, bolje razumijevanje načina na koji građani biraju, procjenu ličnosti delinkvenata, teškoća u učenju i odluka glavnih ekonomskih aktera. To je perspektiva koja bi svakako bila inspirativna za direktore tvrtki ili državne vlasti.

Skeniranje moždane aktivnosti – kamen mudrosti?

Znanstvene rasprave o tome što točno možemo reći na temelju neurološke slike daleko su od završenih. Ipak, sve su brojnija istraživanja koja sposobnosti ili društvene kategorije stavljaju u neposredan odnos s aktivnošću mozga. Neka od njih pokazuju primjerice da je moždana aktivnost subjekata iz socijalno ugroženih sredina slična onoj koja je zamijećena kod pacijenata s ozljedama čeonog režnja.2 Drugi tvrde da se funkcioniranje mozga u odrasloj dobi razlikuje prema vrstama obrazovanja koje je osoba imala tijekom djetinjstva.3 Piše se i da je aktivnost amigdale, regije koja se povezuje s razumijevanjem i izražavanjem emocija, značajnija kod djece koja su odrasla u socijalno ugroženoj sredini nego kod ostale.4 Čak bi se i geopolitička situacija mogla iščitati iz neuroslika. Jedan je tim iz Haife u Izraelu proučavao razlike u moždanoj aktivnosti između članova židovske i arapske zajednice prilikom prikazivanja slika koje evociraju bol.5 Tako skeniranje mozga može naturalizirati uzroke i interpretacije izraelsko-palestinskog sukoba, izbjegavajući političke analize…

Metode oslikavanja mozga kao nova vrsta “znanstvenog dokaza” posljednjih se deset godina sve češće primjenjuju i u pravosuđu. Tomu svjedoče osnivanje Fondacije MacArthur, nositelja američkog istraživačkog projekta Pravo i neuroznanost (2007.) i pokretanje projekata na London School of Economics and Political Science koje financira Vijeće za ekonomiju i društvena istraživanja (Economic and Social Research Council, ESRC) Ujedinjenog Kraljevstva. Neuroznanstvenici, filozofi i pravnici proučavaju je li pravna znanost u skladu sa znanjima prikupljenim pomoću neurotehnika. Sudska bi procjena po tome postala tek staro narodno praznovjerje koje je znanstveni razvoj učinio nepotrebnim. U Francuskoj, zakon o bioetici od 7. srpnja 2011. dopušta korištenje neuroloških slika na sudovima, što je slučaj i u brojnim sudskim procesima diljem svijeta. Pretpostavlja se da se njima otkrivaju i potencijalni recidivisti.6

Financijska ulaganja u metode oslikavanja mozga nisu prestala rasti još od devedesetih godina, koje je američki Kongres prozvao “desetljećem mozga”. Prilikom nedavnog pokretanja projekta BRAIN (Brain Research through Advancing Innovative Neurotechnologies), Barack Obama je najavio da se u područjima vezanim uz “dešifriranje mozga”, koje je jednako značajno kao i mapiranje ljudskog genoma, mogu očekivati nova znatna povećanja investicija. Program Human Brain Project, s budžetom od milijardu eura za period od 2010. do 2020., smatra se europskim odgovorom na izazov ove vrlo kompetitivne utrke.

Za takav uspjeh postoji nekoliko objašnjenja. Jasan je intelektualni i znanstveni interes za razumijevanje odnosa tijela i uma, stari predmet filozofskih razmišljanja. Uspjehu, naime, svakako doprinosi prividna empirijska konkretnost dokaza. Međutim, snimanje mozga samo je vizualna reprezentacija čitavog skupa složenih mjerenja izvedenih iz brojnih matematičkih transformacija temeljenih na postulatima oko kojih se i dalje vodi rasprava među stručnjacima.

Svjetsko tržište uređaja za oslikavanje mozga dijeli se na tri proizvođača, General Electric (SAD), Philips (Nizozemska) i Siemens (Njemačka). Prosječna cijena jednog uređaja za MRI iznosi oko 1,5 milijuna eura, a ukupni prihodi do kraja 2015. procjenjuju se na oko sedam milijardi. Sve veći dio sredstava dodijeljenih temeljnim istraživanjima u području kognitivnih znanosti odvaja se za snimanja mozga. U Saclayju, u blizini Pariza, 2006. otvoren je centar za kognitivno snimanje NeuroSpin, koji je koštao 200 milijuna eura.

Iako je ta tema tabu, ova situacija povećava rizik od odstupanja od stroge znanstvene metode, selekcije podataka, pretvaranja znanosti u spektakl, pa čak i od prevara.7 Rješenja koja su toliko jednostavna, a pruža ih vrlo kompleksna tehnologija, svakako će privući pažnju vlasti. No tvrdnje da slike mozga mogu dokazati ispravnost neke pedagoške metode8, ekonomskog modela ili sudske odluke otvaraju opasnost da se prošire na ideološka, znanstvena, politička i društvena pitanja. Ako se delinkvencija, neuspjeh u školi ili siromaštvo mogu dijagnosticirati oslikavanjem mozga, čemu i dalje ulagati primjerice u skupu politiku obrazovanja, prevencije i socijalnog uključivanja?

“Dokaz mozgom” nastavlja se na iluziju individualizma, to jest na vjerovanje prema kojemu su pojedinci najprije biološki determinirani, a tek se zatim na njih nadograđuje relativno sporedna povijest. On naturalizira um, prikazujući ga na ekranu kao neopipljiv podatak više nego kao proizvod povijesti i okolnosti, čime briše doprinos kulturnog i društveno-povijesnog konteksta na razvoj misli i društva. Umanjuje, naposljetku, subjektivnu i autonomnu dimenziju izgradnje ljudskog iskustva, formulirajući ga u pojmovima prirodnih znanosti.

Mozak je materijalni supstrat za našu mentalnu aktivnost, no on ne razmišlja – to čini samo osoba. A izvor sadržaja njezinih misli nalazi se izvan mozga, u njezinoj unutarnjoj i vanjskoj okolini. Na slici se ne vide misli, već biološki korelati onoga što ljudsko biće čini kada kažemo da razmišlja, dakle električne aktivnosti, promjena u krvotoku i tako dalje. Mozak je objektivni uvjet mentalne stvarnosti, no upravo ga ta mentalna stvarnost oblikuje. Kada zaboravimo te dvije činjenice, zapinjemo u scijentističkoj neuromitologiji.

S francuskog prevela: Dora Slakoper

* Evelyne Clément predavačica je na Sveučilištu u Rouenu, Fabrice Guillaume predaje na Sveučilištu Aix-Marseille (laboratorij za kognitivnu psihologiju) i počasni je profesor na Francuskom sveučilišnom institutu i na Sveučilištu u Grenobleu, a Bruno Vivicorsi predavač je na Sveučilištu u Rouenu. Fabrice Guillaume i Guy Tiberghien objavili su u koautorstvu s Jean-Yvesom Baudouinom knjigu Le cerveau n’est pas ce que vous pensez. Images et mirages du cerveau, Presses universitaires de Grenoble, 2013. Tekst je objavljen u 21. broju hrvatskog izdanja LMD-a (2014.)


1 V. na primjer Michel Alberganti, “Les neurosciences viennent à la rencontre de la psychiatrie”, Le Monde, 19. rujna 2003.
2 Rajeev D. S. Raizada i Mark M. Kishiyama, “Effects of socioeconomic status on brain development, and how cognitive neuroscience may contribute to levelling the playing field”, Frontiers in Human Neuroscience, vol. 4, br. 3, Lausanne, 2010.
3 Peter Gianaros (gl. ur.), “Parental education predicts corticostriatal functionality in adulthood”, Cerebral Cortex, vol. 21, br. 4, New York, 2011.
4 Pilyoung Kim (gl. ur.), “Effects of childhood poverty and chronic stress on emotion regulatory brain function in adulthood”, Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, vol. 110, br. 46, Washington, 2013.
5 David Brooks, “The young and the neuro”, The New York Times, 9. listopada 2009.
6 Eyal Aharoni (gl. ur.), “Neuroprediction of future rearrest”, Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, vol. 110, br. 15, 2013.
7 V. Pierre Barthélémy, “Doutes sur la fiabilité des neurosciences”, 14. travnja 2013.
8 Gilles de Robien, “Conférence de presse sur la lecture”, 5. siječnja 2006.