Maurice Lemoine

U travnju 2002. venezuelanska oporba izvodi državni udar protiv Huga Cháveza. Službeno potaknut ubojstvom prosvjednika antičavista koje su počinili bolivarski simpatizeri, on ustvari počiva na obmani. Maurice Lemoine, koji je prisustvovao tom događaju, opisuje njegov tijek

Jedanaestog travnja 2002. godine na noge se diže više od 300.000 pripadnika oporbe, koji mirno hodaju u smjeru sjedišta nacionalnog naftnog društva PDVSA-Chuao, smještenog na istoku glavnog grada. Zločin će se odviti upravo tamo, pospješen rastućim uzbuđenjem. Da bi se potvrdila ideja “civilnog društva” koje prkosi diktaturi, ništa nije bolje nego imati svog “mučenika”…

U jedan sat poslijepodne, na zapadu grada, u predsjedničkoj palači, ministar Rafael Vargas upada u ured svojih suradnika, blijed kao krpa. “Ostatak zemlje je miran, ali Carlos Ortega [generalni sekretar Konfederacije radnika Venezuele (CTV), blizak vlasnicima poduzeća] pozvao je putem televizije da krenu ka četvrti Miraflores. Riječ je o zavjeri.” U jedan sat i četrdeset minuta, niži dužnosnici pretpostavljaju, a da to još ne znaju, kako će se razvijati događaji: “Nastavit će prema autocesti… Treba ih pustiti da prosvjeduju, ali ih zaustaviti prije no što stignu ovdje. Inače će se Bolivarski krugovii mobilizirati, a to će završiti katastrofom.”

Ljudi u uniformama znaju biti makijavelisti. Visoko zapovjedništvo Narodne garde ne nalaže nikakav veći manevar kako bi spriječilo ono neizbježno. Oporba stiže na manje od stotinu metara od četvrti Miraflores i desetak tisuća čavista, naoružanih štapovima i kamenjem, koji su žurno pristigli svojim tijelima štititi predsjednika. Petnaest pripadnika Narodne garde – niti jedan više – isprječuju se pred njima kako bi spriječili sukob. Scena je nadrealistička, onaj s najvišim činom okreće se prema fotografima i tjeskobno pita: “Može li mi netko posuditi mobitel, da zatražim pojačanje?” Pomoću suzavca, njegovi ljudi uspijevaju stabilizirati situaciju.

Petnaest mrtvih i 350 ranjenih (od kojih 157 vatrenim oružjem) toga tragičnog dana pripisat će se Bolivarskim krugovima, čiji su članovi navodno hladnokrvno otvorili vatru na miran prosvjed. To međutim nije točno. Tajni snajperisti, smješteni na krovovima okolnih visokih zgrada, za svoje prve četiri žrtve odabrali su ljude iz čavističkih redova. Nakon što su na taj način uzavreli atmosferu, počeli su smrtonosnom preciznošću gađati oporbu. Zavladala je sveopća zbrka i tučnjava. Blizu stanice podzemne željeznice El Silencio, jedan vod Narodne garde na kamenje koje baca “civilno društvo” odgovara kišom granata suzavca, ali i vatrenim oružjem. Male skupine gradske policije oporbenog predsjednika općine Alfreda Peñe pucaju gotovo na sve što se miče, bez razlike (ali se njihovi ostali kolege ponašaju dolično).

Predsjednikova Počasna garda “uhitila je tri snajperista, od kojih su dvojica bili policajci iz istočne četvrti Chacao, a jedan pripadnik gradske policije” (El Nacional, 13. travnja 2002.). U žaru sukoba, izbezumljeni mladi čovjek svjedoči: “Locirali smo dvojicu, bili su u uniformama.” Sutradan u programu televizijske postaje Venevisión pobunjeni viceadmiral Vicente Ramírez Pérez izjavljuje: “Imali smo kontrolu nad svim predsjednikovim telefonskim pozivima zapovjednicima postrojbi. Okupili su se u deset sati ujutro radi planiranja operacije.” Koje operacije? U tom trenutku, službeno, val oporbe još uvijek nije bio skrenuo prema Mirafloresu. (…)

Izabran za predsjednika 12. travnja, šef svih šefova Pedro Carmona raspušta Narodnu skupštinu i sva ustrojena tijela te smjenjuje izabrane guvernere i gradonačelnike. Kako ima svu vlast, može saslušati glasnogovornika Bijele kuće Arija Fleischera, čestitati venezuelanskoj vojsci i policiji “što su odbili otvoriti vatru na mirne prosvjednike” i samovoljno zaključiti: “Chávezovi simpatizeri su pucali na te ljude, što je ubrzo dovelo do situacije koja je dovela do ostavke.” Dok se Organizacija američkih država sprema osuditi državni udar, ambasadori SAD-a i Španjolske u Caracasu požurili su se pozdraviti novog de facto predsjednika. (…)

Nastavak je svima poznat. Chávez se, kako bi izbjegao krvoproliće, predao bez otpora, no nije dao ostavku. Dana 13. travnja njegovi pristaše, njih stotine tisuća, okupirali su ulice i trgove diljem cijele zemlje. Tog poslijepodneva njegova Počasna garda ponovno osvaja Miraflores i pomaže nekolicini ministara da zaposjednu predsjednički ured. Po uzoru na generala Raúla Baduela, zapovjednika 42. brigade padobranaca u Maracayju, zapovjednici vjerni ustavu nanovo preuzimaju nadzor nad svim garnizonima. Podijeljeno, bez jasne perspektive, strahujući od reakcije naroda koju neće biti moguće kontrolirati i od sukoba unutar vojske, visoko zapovjedništvo gubi tlo pod nogama. Te noći je zakoniti predsjednik Bolivarske Republike Venezuele vraćen svome narodu. Kao da ništa nije naučila iz tih tragičnih događaja, svega nekoliko dana kasnije oporba se vraća svom uobičajenom poslu povećavanja napetosti.

S francuskog prevela: Sana Perić

i Javne organizacije koje podupiru Cháveza.