Benoît Bréville

U jučer održanom prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora potvrdila se ranija bojazan da će Marine Le Pen iz ekstremno desničarske Nacionalne fronte učvrstiti svoje mjesto izazivačice za najvažniju političku funkciju u zemlji. Dok ekstremna desnica nameće temu migracija kao ključno pitanje na kojem najviše može profitirati od svoje politike netrpeljivosti, socijalistička ljevica se znatno slabije snalazi u tim polemikama. Nesposobnost da ponude uvjerljiv odgovor na nametnuto pitanje mogao bi biti jedan od glavnih razloga zašto socijalistička rješenja ne privlače takvu pažnju kao demagogija ekstremne desnice

Pitanje migracija dijeli glavne kandidate francuskih predsjedničkih izbora u dva tabora: s jedne strane su oni koji migrante vide kao ključni problem, a s druge oni kojima je nelagodno govoriti o toj temi. Ovi prvi strance krive za raznorazne probleme: od nezaposlenosti do terorizma, od krize javnih financija do manjka stambenog prostora, od nesigurnosti do prevelikog broja djece u razredima, a rješenje vide u radikalnim mjerama. Primjerice, kandidatkinja krajnje desnice, Marine Le Pen (Nacionalna fronta, FN) htjela bi ukinuti automatsko stjecanje državljanstva za one koji su rođeni u Francuskoj (ius soli – pravo tla), izaći iz šengenske zone, dati određene privilegije po nacionalnoj osnovi i deportirati migrante s nesređenim statusom. François Fillon (Republikanci) obećao je postrožiti zakon o spajanju obitelji, uvjetovati imigrantima socijalnu pomoć godinama života na francuskom tlu, ukinuti državno zdravstveno osiguranje, a planira i predložiti parlamentu usvajanje godišnjih kvota za migrante prema zemlji porijekla. To bi bilo kršenje principa uspostavljenog još 2. studenog 1945. prema kojem mogućnost stranaca za asimilaciju ne ovisi o njihovu porijeklu nego o njihovim individualnim osobinama.

Nasuprot ovim bombastičnim prijedlozima, kandidati iz drugog tabora nude tek nejasne i katkad nekoherentne prijedloge. U intervjuu koji je dao tjedniku Réformes, kandidat pokreta Naprijed! (En marche!) Emmanuel Macron izjavio je da je “imigracija dobra stvar s ekonomskog, kulturnog i socijalnog gledišta”.1 No taj stav nije uvršten u njegov predizborni program u kojem se uglavnom govori o pravu na azil – desne stranke ga obećavaju postrožiti, ali ne i ukinuti – te o “vraćanju bez odgađanja” odbijenih tražitelja azila u njihove zemlje porijekla.

Ni Jean-Luc Mélenchon iz pokreta Nepokorena Francuska (La France insoumise) ni Benoît Hamon iz Socijalističke stranke (Parti socialiste) nisu puno određeniji. Referirajući se isključivo na slučajeve klimatskih i političkih izbjeglica, Mélenchon, kandidat tzv. radikalne ljevice, kani se “boriti protiv uzroka migracija”. Socijalistički kandidat Hamon je često kritizirao migracijsku politiku vlade Manuela Vallsa, žaleći što Francuska nije solidarnija s izbjeglicama, no njegov program isto tako ne zauzima čvršći stav: osim vječitog (i nikad održanog) obećanja Socijalističke stranke da će za lokalne izbore dati pravo glasa strancima koji nisu porijeklom iz Europske unije, Hamon se ograničava na prijedlog “humanitarnih viza”, kojima ne precizira ni karakteristike ni načine izdavanja. Ne govori ništa o ekonomskim migrantima i neregistriranim useljenicima koji su glavna meta desnice.

Taktiziranja na ljevici

Takav oprez ima svoje razloge. Od Donalda Trumpa do Viktora Orbána, od britanskih pobornika Brexita do talijanskog pokreta Pet zvjezdica, od Švicarske narodne stranke (SVP) do Novog flamanskog saveza u Belgiji, od FN-a u Francuskoj do stranke Prava i pravednosti (PiS) u Poljskoj, strankama i vođama koji se protive dolasku stranaca u većini zapadnih zemalja posljednjih nekoliko godina ide prilično dobro. Svi oni duguju dobar dio svoga uspjeha biračima iz radničke klase. U Francuskoj FN je posebno uspješan u “osjetljivim zonama”2 koje vrve mladima bez diploma i imaju vrlo visoke stope nezaposlenosti i siromaštva. U Velikoj Britaniji, Brexit ima podršku uglavnom u krajevima koji su žestoko pogođeni globalizacijom i deindustrijalizacijom, dok većina pristaša ostanka u Uniji živi u velikim dinamičnim aglomeracijama. Švicarski referendum iz veljače 2014., na kojem se većina birača izjasnila protiv “masovne imigracije”, također je pokazao rascjep između ruralnih i urbanih područja. Trump je omraženost među višim slojevima i manjinama sa zapadne i istočne obale kompenzirao trijumfom kod bijele radničke klase.

U tom kontekstu, čini se da je Mélenchona obuzela bojazan od potencijalnog odbijanja radničkog biračkog tijela programom koji bi se doimao pretjerano benevolentnim prema imigraciji. Na prethodnim predsjedničkim izborima nije išao tako daleko da bi otvoreno zagovarao slobodu naseljavanja, ali je istupio s popisom mjera za otvaranje imigraciji. Između ostaloga, govorio je o vraćanju jedinstvene desetogodišnje iskaznice, opozivu svih zakona koje je desnica izglasala od 2002., reguliranju statusa osoba bez dokumenata, zatvaranju detencijskih centara, dekriminalizaciji neregistriranog boravka… “Imigracija nije problem. Mržnja prema strancima, progon imigranata nagrđuju našu Republiku: tomu treba stati na kraj”, tvrdio je u svome programu “Čovjek prije svega” (L’Humain d’abord). “Diljem svijeta, iz različitih razloga pokreću se valovi migracija. Francuska ih se ne smije bojati, ne smije prezirati njihov iznimni ljudski i materijalni doprinos”.

Godine 2017. priča se promijenila. Mélenchon više ne zagovara dobrodošlicu strancima. “Emigracija je uvijek bolna za onoga tko odlazi”, objašnjava u 59. točki svojeg programa. “(…) Prvi zadatak je svakome omogućiti život u vlastitoj zemlji”. Ovaj kandidat stoga predlaže ništa manje od “prekidanja ratova, raskida trgovačkih sporazuma koji uništavaju lokalne ekonomije i hvatanja ukoštac s klimatskim promjenama”. Taj zaokret podijelio je progresivni tabor u kojemu jedna od strana poziva na otvaranje granica, čemu se Mélenchon sada protivi.3 Bivši kandidat Nove antikapitalističke partije (NPA) Olivier Besancenot ismijava Mélenchonovu “stranku radikalne ljevice koja pristaje uz ideje obrane suvereniteta, granica, nacija”, dok Julien Bayou, glasnogovornik Zelenih koji podupiru socijalističkog kandidata Benoîta Hamona, optužuje kandidata Nepokorene Francuske za “prljavo natjecanje s Nacionalnom frontom”.

Uz potporu NPA-a i mnoštva aktivističkih organizacija (Grupe za informiranje i podršku imigrantima, udruge Migreurop, Mreže za obrazovanje bez granica…) te kršćanskih organizacija (Cimade, Secours catholique…), kojima je zajedničko odbacivanje razlike između izbjeglica i ekonomskih migranata, borba za slobodu kretanja argumentirana je neuspjehom politika zatvaranja: ni Europska agencija Frontex ni granične kontrole ni sporazumi s Turskom i Tunisom ne sprječavaju dolazak imigranata u Europu. No prisiljavaju ih na ilegalnost i čine posebno ranjivima na raznorazne oblike eksploatacije. Sloboda naseljavanja omogućila bi strancima legalno zahtijevanje boljih uvjeta rada te bi se tako izbjegao pritisak u smjeru smanjenja plaća.

Argumenti za imigraciju

Pored toga NPA ukazuje na “ekonomski blagotvornu”4 prirodu imigracije. Iako takav argument može iznenaditi s obzirom na to da dolazi od ljevičarske stranke, brojne studije zaista pokazuju da imigracija nije trošak, nego korist, kako za državu tako i za kompanije. Prema studiji ekonomista Xaviera Chojnickog i Lionela Ragota, objavljenoj 2012. u suradnji s dnevnim novinama Les Échos, migranti znače neto pozitivan doprinos proračunu: kako su često mladi i dobroga zdravlja, plaćaju više poreza i prireza nego što primaju socijalnih naknada.5 U izvještaju hvaljenom u Le Figarou, konzultantska kuća McKinsey ocijenila je da “migranti doprinose svjetskom bogatstvu s otprilike 10 posto”, posebice zato što je zapošljavanje strane radne snage vrlo profitabilno za tvrtke. Mjesečnik Capital (ožujak 2015.) objašnjava: “Fleksibilnost je glavni adut imigrantske radne snage. (…) ‘Udarnički’ karakter čini imigrantske radnike tako dragocjenima.” Treći adut “stranih zaposlenika: oni ne oklijevaju raditi poslove koje autohtoni stanovnici odbijaju. Prvi koji pritom zadovoljno trljaju ruke su tvrtke za čišćenje. Poznavanje francuskog i nije nužno za pražnjenje uredskih koševa za smeće”. Imigracija je “ekonomski blagotvorna” zbog toga što je sustav i dalje dubinski neegalitaran…

Pristaše otvaranja granica s ljevice zacijelo ne podržavaju eksploataciju imigrantskih radnika. Njihovo slobodno naseljavanje plan je za svijet u kojemu nema država-nacija. Takva perspektiva ne uzima pretjerano u obzir sadašnji odnos snaga: “S obje strane granica, među omladinom i radničkom klasom, radnicima svih porijekla, jezika i boja kože, upravo se rađa nova svijest, hranjena pobunom i međunarodnom solidarnošću”, najavljuje u listopadu 2016. jedan tekst NPA.6 Osim toga, ta se perspektiva oslanja na retoriku apsolutne radikalnosti: “Mi smo uz imigrante, protiv policije, protiv države i svih onih koji surađuju s njenom politikom. (…) Branimo pravo uzimanja onoga što država odbija ustupiti”.7

Mélenchon se nadao da će na izborima nadmašiti Socijalističku stranku, što mu je na kraju uvjerljivo uspjelo. Pri tome se nije libio dovesti u pitanje ekonomsku imigraciju: “Zasad nema načina da sve zaposlimo, pa to radije otvoreno kažem”, izjavio je 11. ožujka na France 2. Nakon što je još jednom potvrdio svoju podršku primitku izbjeglica, dodao je: “Ljudima koji su danas u Francuskoj, a nemaju papire: ako imaju ugovor o radu i zaposleni su, plaćaju svoja davanja, njima bih dao papire, i to svima. (…) Svima ostalima moram reći: ‘Slušajte, ne znam što učiniti. Prestanite govoriti da nam pomažete jer imamo ljudi koliko nam treba’. I nadasve, kažem: treba zaustaviti iseljavanje [iz zemalja porijekla].”

Danas ekonomski imigranti predstavljaju manjinu među strancima koji svake godine dolaze u Francusku. Daleko su malobrojniji od osoba primljenih na osnovu prava o spajanju obitelji, političkih izbjeglica ili studenata na međunarodnim razmjenama. A osim ako ne želimo dovesti u pitanje izvjesne međunarodne sporazume, poput Ženevske konvencije o izbjeglicama iz 1951. ili Europske konvencije o pravima čovjeka koja se tiče spajanja obitelji iz 1953., što Mélenchon ipak ne planira, taj kontingent migranata teško se može reducirati.

Usporavanje ekonomske imigracije imalo bi dakle vrlo ograničen utjecaj na migracijske tokove. No imalo bi važnu simboličku ulogu i omogućilo izbjegavanje optužbi za nemar, dok bi se istovremeno zadržala distinkcija u odnosu na desnicu koja pak predlaže izgon svih neregistriranih useljenika i neuspješnih tražitelja azila. Međutim, Mélenchon implicitno potkrepljuje tezu o vezi ekonomske imigracije i nezaposlenosti, koju povijest i međunarodne usporedbe opovrgavaju: početkom 1930-ih godina Francuska je prakticirala masovni izgon stranaca i svejedno nije nimalo umanjila nezaposlenost; zemlje poput Kanade imaju mnoštvo ekonomskih migranata i vrlo malo nezaposlenih. Štoviše, rješavanje statusa isključivo ilegalaca s ugovorom o radu moglo bi se pokazati opasnim, jer status “bez papira” upravo primorava na rad na crno…

Plan borbe protiv uzroka imigracije bogaćenjem zemalja iz kojih migranti dolaze sudara se vrlo brzo s principom poznatim pod imenom “migracijska tranzicija”. Poboljšanje životnog standarda – koje utječe na smanjivanje smrtnosti djece i na pomlađivanje populacije, rast produktivnosti koji oslobađa radnu snagu i povećanje prihoda ne drže populaciju na mjestu, već povećavaju broj kandidata za emigraciju, jer više osoba može podnijeti fizičku i materijalnu cijenu izbjeglištva. Prema simulaciji Svjetske banke, kad je godišnji dohodak stanovnika (u paritetu kupovne moći) neke zemlje između 600 dolara (kao u Etiopiji) i 7500 dolara (kao u Kolumbiji ili Albaniji), rast dohodaka potiče emigraciju. Učinak se obrće tek kad se prijeđe taj prag. S ritmom od 2 posto godišnjeg rasta dohotka, Nigeru ili Burundiju trebalo bi više od 130 godina, a Kambodži više od 60 godina da prijeđu tu granicu.8

Povijesni kontekst razdora

Besancenot u Mélenchonovim novim stavovima vidi “korak unatrag za radikalnu ljevicu”. Kandidat Nepokorene Francuske odgovara da su njegovi stavovi u skladu s tradicijom ljevice u Francuskoj. Obojica su na neki način u pravu…

Krajem 19. stoljeća, kad je Francusku zadesila Velika depresija (1873.-1896.), ljevica je imala jedinstven i koherentan stav o imigraciji. Kombinirala je teorijsku kritiku koja je stranu radnu snagu opisivala kao sredstvo maksimiziranja profita poslodavaca i praktičnu analizu o nužnom savezu francuskih radnika i imigranata protiv tih istih poslodavaca. Na primjer, Jules Guesde i Paul Lafargue pisali su u programu Radničke stranke iz 1883.: “Strani radnici (Belgijanci, Nijemci, Talijani, Španjolci) istjerani iz svojih zemalja bijedom, pod kontrolom i često iskorištavani od šefova bandi, ne poznajući ni jezik ni vrijednosti ni navike zemlje, prisiljeni su prihvatiti uvjete poslodavca i raditi za plaće koje lokalni radnici ne prihvaćaju”. Iako su žalili zbog “opasnosti i radničke bijede koje uzrokuje prisutnost stranih radnika”, nisu zahtijevali zatvaranje granica: “Da bi osujetili cinične i nedomoljubne planove poslodavaca radnici moraju zaštititi strance od despotizma policije (…) i obraniti ih od gramzivosti poslodavaca ‘legalno zabranjujući’ potonjima da strane radnike zapošljavaju na plaću nižu od one francuskih radnika.”9 Ta teorijska i praktična linija bila je linija glavnih stranaka ljevice u desetljećima rasta u 20. stoljeću – od 1910. do 1920. te tijekom “trideset slavnih godina” nakon Drugog svjetskog rata.

Podjele su se pojavile u vremenima krize. Početkom 1930-ih godina, kad je buknula nezaposlenost, podižu se glasovi koji zahtijevaju izgon stranaca; zastupnicima se šalju peticije i pisma u kojima se traži prednost pri zapošljavanju prema nacionalnom kriteriju. U studenom 1931. socijalist Paul Ramadier predstavlja parlamentu tekst zakona koji planira zaustaviti imigraciju i ograničiti udio stranaca po tvrtki na 10 posto. Tadašnji zastupnik komunista Jacques Doriot mu proturječi: kritizira “ksenofobne mjere”, “nacionalističku politiku s ciljem stvaranja podjele među radnicima”.10

Kriza koja nastaje 1970-ih godina proizvodi nove razdore. Uoči predsjedničkih izbora 1981., komunisti sve više dovode u pitanje imigraciju. U dnevnom listu L’Humanité, novinar Claude Cabanes buni se zbog socijalnih i društvenih problema s kojima su suočena predgrađa pod upravom Francuske komunističke partije (PCF): “Sve te neravnoteže, otežane problemima zbog smanjenja kupovne moći, nezaposlenosti, nesigurnosti, čine suživot [Francuza i imigranata] teškim”, piše on 30. prosinca 1980. Nekoliko dana poslije, 6. siječnja 1981., generalni sekretar Partije Georges Marchais drži govor koji će daleko odjeknuti: “Treba zaustaviti službenu i ilegalnu imigraciju”, tvrdi. “Neprihvatljivo je i dalje puštati imigrantske radnike u Francusku dok naša zemlja broji gotovo dva milijuna nezaposlenih, kako Francuza tako i imigranata.” Socijalisti tada preuzimaju nekadašnji stav komunista. “Ne možemo izolirati imigrantsko stanovništvo od sveukupne radničke klase”, tvrde u programatskom tekstu objavljenom u tjedniku L’Unité 19. prosinca 1980. “(…) Cijela se stranka mora mobilizirati na fundamentalnim načelima internacionalizma i klasne fronte”.11

Mélenchon i Besancenot se stoga obojica upisuju u tradiciju progresivnog pokreta, od kojega preuzimaju ujedno i najbolje i najgore. Prvi nastoji uzeti u obzir probleme koje imigracija stvara upravo radničkoj klasi, ali dozvoljava da ga zavede retorika o izgonu i prevelikoj brojnosti migranata. Drugi ostaje vjeran internacionalizmu, ali promiče ideološko čitanje u raskoraku s težnjama srednjeg i radničkog sloja, oslabljenih mjerama štednje i globalizacijom te tako podložnih strategiji traženja žrtvenog jarca.

Socijalna pozadina ksenofobije

Te nedostatke iskorištava Nacionalna fronta koja se socijalnim tumačenjem imigracije nastoji preobratiti u “narodnu stranku”. FN suprotstavlja urbane, diplomirane “elite” sklone imigraciji – od koje su zaštićene – “narodu” koji sa strancima konkurira pri potrazi za poslom, socijalnim stanovanjem, mjestom u vrtićima, te kojemu ta stranka obećava “prednost po nacionalnoj osnovi”.

Ta analiza zahtijeva višestruko nijansiranje. Kako je tržište rada veoma segmentirano, sektori koji masovno zapošljavaju strance (čišćenje, građevina, ugostiteljstvo…) nisu naročito traženi među domaćim radnicima. Isto tako, urbana segregacija je tolika da imigranti često konkuriraju drugim imigrantima za stanove u predgrađima velikih gradova ili mjesto u vrtićima. Kako naposljetku, ako ne činjenicom da je konkurencija koju predstavljaju imigranti dijelom imaginarna, objasniti to što FN ostvaruje odlične rezultate u područjima gdje je gotovo nemoguće susresti jednog jedinog stranca?

Ipak, točno je da dobrostojeće klase imigraciju promatraju samo izvana i izdaleka. Strani sezonski radnici nemaju previše izgleda oteti posao diplomiranim politolozima ili novinarima, isto kao što radnici na privremenom radu u inozemstvu ne zabrinjavaju viši menadžment ili kao što se stanovnicima luksuznih kvartova ne može dogoditi da im se u ulici otvori dom za strane radnike.

No različiti stavovi prema imigraciji imaju i druge uzroke. Dosta često su rezultat zakona, urbanih politika, političkih odluka koje uvode kompetitivnost između francuskih i imigrantskih radnika ili štite više klase od strane konkurencije. Rad na crno doprinosi degradaciji uvjeta zapošljavanja. A on buja utoliko što inspekcija rada ne funkcionira i što poslodavci znaju da gotovo uopće ne riskiraju sankcije. Radnika na privremenom radu u inozemstvu ne bi bilo bez europske direktive od 16. prosinca 1996., kao što ni sezonskih radnika ne bi bilo da zakon o radu ne nudi tu mogućnost poslodavcima. Suprotno svojim prethodnicima iz “trideset slavnih godina”, brojni suvremeni imigranti posjeduju sveučilišne titule, kvalifikacije.

To što traže nisko kvalificirane poslove posljedica je izostanka politike učenja francuskog, sustava za pravno izjednačavanje diploma i otvorenosti određenih profesija.12 Dok stranac lako može postati zidar ili blagajnik, pristup zanimanju arhitekta, javnog bilježnika ili burzovnog mešetara ovisi o dugim i zamršenim administrativno-pravnim postupcima. Nekoć su komunistički načelnici predgrađa žalili što “državne vlasti sustavno usmjeravaju nove imigrante” prema njihovim gradovima i zahtijevali “bolju raspodjelu stranih radnika u općinama pariške regije”, naglašavajući da će njihove općine nastaviti “obavljati svoje dužnosti”.13 Danas se domovi za strane radnike ponajprije nalaze u radničkim kvartovima i više se nitko tome ne čudi.

Desnica je ushićena svaki put kad je imigracija tema političke debate: dovoljno joj je, kao i posljednjih trideset godina, sijati strah i zazivati represivne mjere. Ljevica međutim nije osuđena na nejasne i proturječne programe. No da bi formulirala precizne prijedloge i ponudila koherentnu analizu, mora se upustiti u ideološku bitku, obrćući pitanja koja joj mediji bacaju u lice.

S francuskog prevela: Mirna Šimat


1 “Migrants, politique migratoire et intégration: le constat d’Emmanuel Macron”, Réformes, Pariz, 2. ožujka 2017.
2 Hervé Le Bras, Le Pari du FN, Autrement, Pariz, 2015.; Olivier Milza, “La gauche, la crise et l’immigration. Années 1930 – années 1980”, Vingtième siècle, vol. 7, br. 1, Pariz, srpanj-rujan 1985.
3 “Nikad nisam bio za slobodu naseljavanja, neću ni sad postati”, Le Monde, 24. kolovoza 2016.
4 Denis Godard, “Politique migratoire: Y a pas d’arrangement…”, L’Anticapitaliste, Montreuil-sous-Bois, 24. studenog 2016.
5 Xavier Chojnicki i Lionel Ragot, L’immigration coûte cher à la France. Qu’en pensent les économistes?, Eyrolles – Les Échos Éditions, Pariz, 2012.
6 Isabelle Ufferte, “À travers la mondialisation de la révolte émerge une nouvelle conscience de classe… “, Démocratie révolutionnaire, 26. listopada 2016.
7 L’Anticapitaliste, 24. studenog 2016.
8 Michael A. Clemens, “Does development reduce migration?”, Discussion Paper, br. 359, Center for Global Development, Washington, DC, listopad 2014.
9 Jules Guesde i Paul Lafargue, Le Programme du Parti ouvrier, son histoire, ses considérants et ses articles, Henry Oriol Éditeur, Pariz, 1883
10 Navodi iz Claudine Pierre, “Les socialistes, les communistes et la protection de la main-d’oeuvre française (1931-1932)”, Revue européenne des migrations internationales, br. 3, Poitiers, 1999.
11 “La gauche, la crise et l’immigration. Années 1930 – années 1980”>, >Vingtième siècle, vol. 7, br. 1, Paris, 1985; Christophe Guilluy, La France périphérique. Comment on a sacrifié les classes populaires, Flammarion, biblioteka “Champs actuel”, Pariz, 2014.
12 Usp. “Les ressources scolaires des immigrés”, u Cris Beauchemin, Christelle Hamel i Patrick Simon (urednici), Trajectoires et origines. Enquête sur la diversité des populations en France, Institut national des études démographiques (INED), biblioteka Grandes enquêtes, Pariz, 2016.
13 “Déclaration des maires communistes de la région parisienne et des députés de Paris”, listopad 1969.