Korine Amacher

Nakon iskustva institucionalnog kaosa 1990-ih godina, ključna politička parola aktualnih ruskih vlasti je “stabilnost”. Potraga za tom stabilnošću naravno podrazumijeva i odbacivanje revolucija, kako aktualnih, tako i prošlih. No Oktobarsku revoluciju 1917., koja spada među najvažnije događaje ne samo suvremene ruske, nego i svjetske povijesti, nije lako prešutjeti. Stoga se sjećanje na nju nastoji “maštovito” oblikovati u skladu s potrebama trenutka

Prilikom obilježavanja 99. obljetnice Oktobarske revolucije, 7. studenog 2016.,1 novinar Radija Svobode izašao je na ulicu postaviti Moskovljanima sljedeće pitanje: “Biste li 1917. godine podržali bijele ili crvene?” Odgovori su dali naslutiti laganu prednost za potonje, pokazavši da u suvremenoj Rusiji opće osuđivanje revolucija ne znači nužno i odbacivanje boljševika, arhitekata projekta novoga društva. Ispitivanja javnog mnijenja posljednjih nekoliko godina potvrđuju tendenciju koju je pokazala i ova štura ulična anketa.2

Istoga dana, na čelu s vođom Komunističke partije Ruske Federacije Genadijem Zjuganovim, oko dvije tisuće mladih i manje mladih nostalgičara prolazilo je moskovskim ulicama s Lenjinovim i Staljinovim portretima. Dva sata prije te parade Sergej Mitrohin iz liberalne stranke Jabloko položio je pred Ministarstvom obrane cvijeće i otkrio ploču u slavu “braniteljima demokracije i Ustavotvorne skupštine”. Ti su ljudi, objasnio je, bili heroji. S oružjem u rukama oduprli su se “političkim banditima”, odnosno boljševicima, koji su u siječnju 1918. raspustili Ustavotvornu skupštinu izabranu 25. studenog 1917. tobože jer u njoj nisu dobili većinu mjesta.3 Moskovske vlasti baš se i ne slažu s ruskim liberalima: redovito zabranjuju događanja u organizaciji Jabloka te dopuštaju komunistima povorke s Lenjinovim i Staljinovim slikama. Što se Lenjina tiče, on i dalje počiva u mauzoleju na Crvenom trgu, gdje bi mogao još dugo ostati. Prevelik je strah da bi njegovo premještanje moglo izazvati polemike, pa se preferira trenutni status quo.

Ova dva primjera pokazuju koliko je Revolucija i dalje kontroverzan događaj u ruskome društvu, a upravljanje sjećanjem na nju delikatno za vlast. Iako je s Vladimirom Putinom antistaljinska perspektiva iz doba Borisa Jeljcina zamijenjena pozitivnijim pogledom na bivšega vođu, ta dva razdoblja ipak imaju jednu čvrstu poveznicu: dubinsko odbacivanje koncepta revolucionarnih prevrata. Godine 1996. datum 7. studenog postao je “Dan jedinstva i pomirbe”. Godine 2004. spomendan na petrogradsku pobunu čak je izgubio svoj status službenog praznika. Zatim je 2005. doslovce zasjenjen proslavom “Dana nacionalnog jedinstva” 4. studenog! Taj datum podsjeća na kraj stranih intervencija – posebice poljsko-litavskih – u Rusko Carstvo 1612. Događaj koji se do 1917. slavio kao praznik obilježio je kraj Smutnog vremja (doba nevolja) i najavio stupanje na vlast dinastije Romanov. Suzbijanje slavljenja Oktobarske revolucije svjedoči o pokušajima da se taj događaj izbriše iz javnoga prostora i zamijeni nekim drugim, koji bi bio prikladniji za nacionalnu pomirbu.

Svetkovanje pod strogom kontrolom

Slavlje na dan zauzimanja Zimskog dvorca svejedno nije posve iščezlo. Posljednjih godina ruske vlasti 7. studenog organiziraju vojnu paradu na Crvenom trgu. Nije riječ o proslavi obljetnice Oktobarske revolucije, nego obljetnice vojne parade 7. studenog 1941., kojom je obilježena tadašnja 24. obljetnica Revolucije, dok su se nacističke snage nalazile pred vratima Moskve. Većina od tih 28 tisuća vojnika koliko ih je sudjelovalo u paradi otišla je odmah poslije ravno na front. Dakle, trenutna vlast ne želi ni izbrisati Revoluciju, niti je se sjećati kao revolucije. Umjesto toga, u vrijeme obljetnica, nastoji stopiti što više povijesnih događaja ne bi li možda na taj način proširila društvenu potporu.

Dugo su se strani promatrači pitali hoće li vlasti obilježiti stogodišnjicu Revolucije i ako da – kako. Usred sukoba s Ukrajinom, 4. studenog 2016., predsjednik Putin je s patrijarhom Kirilom u blizini Crvenog trga svečano otkrio kolosalni kip Vladimira, velikog kneza Kijeva koji je 988. dao pokrstiti Kijevsku Rus’, državu-kolijevku Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa. Četiristo godina od dolaska dinastije Romanov na vlast, 2013. godine, raskošno je proslavljeno. Dvjestogodišnjica Domovinskog rata (ruski Otečestvenaja vojna 1812.) protiv napoleonskih trupa bila je povod dojmljivih svečanosti. Naposljetku, svakog 9. svibnja4 veličanstveno se obilježava dan nacističke kapitulacije. Posljednje četiri godine u središtu tih svečanosti je parada “Besmrtne pukovnije”, u kojoj više milijuna ljudi nosi fotografije svojih roditelja, sudionika Velikog domovinskog rata (ruski Velikaja otečestvenaja vojna 1941.-1945.). Sve ove proslave dio su jedne logičke sheme: sjedinjenja i centralizacije ruske države. Nasuprot tomu Revolucija podsjeća na uništenje države, na Rusiju na koljenima i krv prolivenu u strašnom građanskom ratu koji su potpirivale strane sile.

Kao raskid sa stabilnošću, tradicijama i autoritetom države, Oktobarska revolucija predstavlja sve što vlast prezire. Dominantni politički diskurs je itekako prožet antirevolucionarnom retorikom. Vladislav Surkov, Putinov savjetnik, podsjetio je 2007. sve “idealiste” koji još u Rusiji sanjaju o revoluciji da “akcije romantičnih pojedinaca uglavnom dovode do toga da vlast preuzmu luđaci i teroristi”.5

Na meti vlasti nalaze se naravno i “obojene revolucije”, naročito “Revolucija ruža” u Gruziji 2003. i “Narančasta revolucija” u Ukrajini 2004., koje se doživljavaju kao plod zapadnih manevara na postsovjetskom prostoru. Prosvjedni pokret koji je u Rusiji nastao 2011./2012. nakon objave osporavanih rezultata izbora probudio je sumnje u strana upletanja u domaću politiku. Kako bi diskreditirala prosvjednike, vlast ih je javno optužila za podrivanje suverenosti države, a također im je pripisivala i revolucionarne, dakle opasne, karakteristike. U govoru pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda 28. rujna 2015. predsjednik Vladimir Putin oštro je osudio “izvoz onoga što se sada naziva ‘demokratskim’ revolucijama. Mi se dobro sjećamo povijesti Sovjetskog saveza. Izvoz društvenih eksperimenata, pokušaji da se izazovu promjene u drugim zemljama prema vlastitim ideološkim usmjerenjima, često su imali tragične posljedice i značili ne napredak, nego nazadovanje.”

Recikliranje sjećanja

Ipak, nemoguće je prešutjeti događaj koji je utjecao na cijeli svijet. Riječ “revolucija” ionako je već svima na ustima. Čak i Ukrajina sprema “svoju” stogodišnjicu onoga što će bez sumnje biti prikazano kao početak razdoblja borbe za ukrajinsku nacionalnu neovisnost, koju su boljševici iz Moskve tobože pregazili. Kada se na jesen diljem svijeta krenu održavati simpoziji i okrugli stolovi, pojave se dokumentarci i tiskovine povodom te obljetnice, bit će ih nemoguće sve pobrojati. Već se zna da ni Rusija neće ostati zakinuta budući da je u pripremi međunarodna konferencija u organizaciji Državnog instituta za međunarodne odnose u Moskvi, Instituta za svjetsku povijest Akademije znanosti i Ruskog povijesnog društva, koja će u rujnu ugostiti više od stotinu povjesničara, među kojima i 30 iz Latinske Amerike.

Već nekoliko godina vlast nastoji razviti svoju interpretaciju Revolucije. Njene premise dale su se razabrati već 2007. u udžbenicima povijesti nastalim u sklopu projekta s ciljem postavljanja novih standarda obrazovanja na federalnoj razini. Februarska i Oktobarska revolucija su zajedno s Građanskim ratom ondje obrađene u jedinstvenom bloku nazvanom “Velika ruska revolucija”, s otvorenom namjerom da je se stavi uz bok “Velikoj francuskoj revoluciji”. Naglašena je dramatična strana Građanskog rata i njegove posljedice: Rusija je iz te “velike tragedije” izašla jača no što je bila, u obliku SSSR-a. U takvom kontekstu nema govora o traženju krivaca ni o zanimanju strana. Zapravo, i bijeli i crveni bili su spremni položiti živote za Rusiju – imperijalnu Rusiju u slučaju bijelih, sovjetsku Rusiju u slučaju crvenih. I jedni i drugi stoga zaslužuju poštovanje.6

Izraz “Velika ruska revolucija” vratio se i u znanstveni milje.7 Njime se naglašava važnost toga događaja kako za zemlju tako i za cijeli svijet, ali izraz ponajprije omogućava integraciju Oktobarske revolucije u širi proces, što uostalom povjesničari nastoje otkako je nestao sovjetski “mit” o Oktobru, u sklopu kojega je navodno prešućena takozvana “buržoaska” Februarska revolucija.

Još 2015. godine u Moskvi je organiziran okrugli stol pod pokroviteljstvom ministra kulture Vladimira Medinskog. Pod nazivom “Stogodišnjica Velike ruske revolucije: razumijevanje u ime konsolidacije”, događanje je okupilo predstavnike različitih moskovskih instituta za povijest. Upriličeno je u nekadašnjem Muzeju revolucije, koji je 1998. preimenovan u Državni muzej suvremene ruske povijesti. Naziv okruglog stola jasno pokazuje za koju se opciju opredijelila vlast: stogodišnjica bi trebala služiti “konsolidiranju” društva.

“Velika ruska revolucija iz 1917. zauvijek će ostati jedan od najvažnijih događaja 20. stoljeća”, objašnjava Medinski. “Objektivno” izučavanje toga razdoblja “pomoći će nam osvijestiti koliko je Rusiji nužna čvrsta državna vlast koja uživa podršku svih slojeva stanovništva”. Uoči stogodišnjice isticat će se “kontinuitet povijesnog razvoja Rusije, od Ruskog Carstva do Ruske Federacije, preko SSSR-a”. Time se nastoji napraviti odmak od socijalnih podjela te izjednačiti uspomene na junake s obje strane (“crvene” i “bijele”). Naposljetku, želi se osuditi revolucionarni teror, ali i podsjetiti na činjenicu da je “pozivanje u pomoć stranih saveznika” u unutarnjoj političkoj borbi “greška”8 – što u današnjoj Rusiji odjekuje poput upozorenja.

Zadaće povjesničara

Pripreme za obilježavanje stogodišnjice su počele još u prosincu prošle godine, kad je Putin pozvao Rusko povijesno društvo da formira organizacijski odbor. Obljetnica će biti, objasnio je, “izvrsna prigoda da se još jednom okrenemo uzrocima i naravi revolucije u Rusiji. I to ne samo radi povjesničara i stručnjaka. Rusko društvo treba objektivnu, poštenu i dubinsku analizu tih zbivanja. To je naša zajednička povijest i moramo se prema njoj odnositi s poštovanjem”.9 Kako je ponovio Sergej Nariškin, šef Dume od 2011. do 2016. koji danas predsjeda Ruskim povijesnim društvom, ta obljetnica “ne smije služiti organiziranju svečanih događanja; ne treba se slaviti”. Bit će to ponajprije “promišljanje događaja koji su se zbili prije stotinu godina i izvlačenje pouka iz njih”, od kojih su glavne “vrijednost jedinstva i građanske solidarnosti, sposobnost društva da pronađe kompromise na najtežim prekretnicama povijesti, kako bi se izbjeglo radikalni rascjep u obliku građanskoga rata”.10

To su izgleda “pouke” koje vlasti žele izvući iz Revolucije. Ipak, kao što pokazuje dugačak popis događanja – izložbi, publikacija, konferencija, okruglih stolova, istraživačkih projekata, memorijalnih događaja, filmova, dokumentaraca – koje je odobrio organizacijski odbor obilježavanja stogodišnjice,11 malo je vjerojatno da će se moći nametnuti jedno jedinstveno viđenje. Službenom stavu suprotstavit će se mišljenja što potječu kako iz znanstvenih i kulturnih, tako i iz političkih miljea. Takav slučaj već smo imali između 2007. i 2009., kad je vlast pokušala promovirati pozitivnu predodžbu Staljinovog perioda inzistirajući na uspjesima poput modernizacije zemlje, koja je omogućila SSSR-u da odnese pobjedu u ratu. Brojne tiskovine posvećene povijesti tada su se suprotstavile takvoj perspektivi.12

Ovoga puta brojni bi povjesničari trebali podsjetiti na ono što apeli za konsolidiranje društva oko čvrste vlasti katkada zaglušuju: činjenicu da su pad carizma u veljači 1917., a zatim boljševičko preuzimanje vlasti u listopadu, bili mogući jer je velika većina stanovnika Ruskoga Carstva željela radikalne promjene i više nije bila spremna trpjeti caristički sustav i velike socijalne razlike. Uostalom, 7. studenog 2016., Moskovljani koje su novinari anketirali na ulici itekako su dobro znali da pripadati bijelima odnosno crvenima nipošto nije bilo ista stvar. Žena zaogrnuta elegantnim bež krznenim kaputom odgovorila je, primjerice, da bi 1917. sigurno podržavala boljševike, jer je tada njezina obitelj bila siromašna. “Danas bih naravno bila na strani bijelih”, dodala je sa širokim osmijehom.

S francuskog prevela: Mirna Šimat

* Korine Amacher je profesorica povijesti Rusije i SSSR-a na Sveučilištu u Ženevi.


1 Boljševička revolucija dogodila se u noći 7. studenog 1917. prema gregorijanskom kalendaru, što odgovara 25. listopadu julijanskog kalendara koji se tada rabio u Rusiji (do veljače 1918.).
2 “Oktobarska revolucija: uzroci i posljedice” (na ruskom), Centar Levada, 2. studenog 2011., levada.ru
3 “Cijena i pouke Oktobra 2017.”, emisija “Čovjek pred događajem”, Radio Svoboda, 7. studenog 2016., svoboda.org
4 Vojna predaja Trećeg Reicha potpisana je 8. svibnja 1945. u 23:01 po berlinskom vremenu, što odgovara 9. svibnju i 1:01 po moskovskom vremenu.
5 Rosijskaja Gazeta, 15. ožujka 2007.
6 Vidi “Révolutions et révolutionnaires en Russie. Entre rejet et obsession”, Revue d’études comparatives est-ouest, svezak 45, br. 2, Pariz, 2014.
7 Aleksandar Šubin, Velika ruska revolucija: od Februara do Oktobra 1917., Rodina Media, Moskva, 2014. (na ruskom).
8 “Prema stogodišnjici Velike ruske revolucije: razmišljanja o konsolidaciji”, Vijesti iz ministarstva [kulture], Moskva, 21. svibnja 2015., mkrf.ru
9 Ria Novosti, 1. prosinca 2016.
10 Ria Novosti, 27. prosinca 2016.
11 Dostupno na stranicama Ruskog povijesnog društva, rushistory.org
12 Primjerice, biblioteka “Povijest staljinizma” naklade Rosspen danas broji stotinjak knjiga.