Na lijepom crnom Dunavu

Evelyne Pieiller

Posljednjih godina mađarska je vlada postala privilegirana meta kritika zapadnoeuropskih političara zbog svojih nekonvencionalnih politika. No zaokret prema ekstremnoj desnici ne manifestira se samo u potezima vlade. On je u kontekstu tranzicijskog socijalnog raspada postao pravi kulturni fenomen

Obrijane glave ili duge kose u stilu Konana Barbarina, majice s gotičkim motivima, pojasevi za streljivo, veliko prstenje s lubanjama i raskošne tetovaže na mišičavim bicepsima… moda “metalaca” svuda je slična. Te večeri sredinom kolovoza 2016. godine pripadnici ove supkulture preplavili su gradić na obali jezera Balaton u Mađarskoj. Povod je koncert na otvorenom u golemom amfiteatru tik uz veliku staklenu dvoranu u kojoj su se mogli kupiti suveniri s motivima grupe koja nastupa te pivo. Ništa neuobičajeno. Osim što je bilo više obitelji no inače na ovakvim događanjima i što su majice često prikazivale na prvi pogled neobične geografske karte i čudna slova koja smo kasnije identificirali kao rune. Osamstotinjak osoba okupilo se ondje kako bi prisustvovalo koncertu – prema mađarskom nazivu – “domoljubnog rocka”, odnosno grupe Kárpátia.

Na dnu pozornice nalazi se slika ptičjeg kostura koji podsjeća na heraldičkog orla, ali u stvarnosti pripada turulu, mitološkoj ptici koja je Mađare pratila u osvajanju dunavskih nizina. Grupa izlazi na pozornicu. Gitare, bas, bubnjevi: klasika. Pjesme su kratke i iznimno zarazne. János Petrás, pjevač i basist – obrijane glave i napadnih brkova – vlada pozornicom poput prave zvijezde. Gitarist zamahuje svojom dugom kosom. Publika na mahove pokazuje “simbol đavla”, podignuti kažiprst i mali prst, klasični znak odobravanja na metal koncertima. Sve bi bilo uobičajeno da se u nekom trenutku nisu pojavile zastave, inače rekviziti za nogometne utakmice. Male, koje ponekad drže djeca, i goleme, koje se veličanstveno vijore. Većina ih je neobična jer ne odgovaraju državnoj zastavi. Neke joj nalikuju, ali osim horizontalne crvene, bijele i zelene pruge sadrže i dva anđela koji nose grb. Riječ je o zastavi Kraljevine Ugarske.

Ostale predstavljaju različite varijacije horizontalnih crvenih i bijelih pruga zbog kojih obično bijesne građani neskloni ekstremnoj desnici. Jer te boje, koje potječu od dinastije Arpadovića, osnivača kraljevstva, koriste oni koji se smatraju jedinim “pravim Mađarima”. Uz to, zastavu su koristili pripadnici Strelastih križeva, pokreta mađarskih nacista osnovanog 1939., koji su na vlasti bili od listopada 1944. do ožujka 1945. godine i energično radili na istrebljivanju Židova: pola milijuna ih je ubijeno ili deportirano u Auschwitz. No najtajanstvenije su one, vrlo dotjerane, koje na plavo-žutoj pozadini prikazuju sunce i polumjesec. Tajna njihovog porijekla ostaje skrivena sve do kraja koncerta.

Atmosfera je istovremeno opuštena i uzavrela. Kada gitara započne lirski solo, doima se kao da uvijek svira ista pjesma, ratna i plesna. U stvarnosti, publika stvara spektakl, skandirajući iz sveg glasa refrene. Kárpátia je fenomen. Osnovana 2003. i vrlo popularna (stotinjak koncerata godišnje), grupa zahtjeva “pravdu za Mađarsku” – naslov jednog od njihovih albuma. Time izražavaju protest protiv Trianonskog sporazuma kojim je 4. lipnja 1920. odobreno osamostaljenje dijelova Ugarske pri čemu je zemlja izgubila dvije trećine teritorija i tri petine stanovništva.

Gotovo stoljeće kasnije, očekivali bismo da će taj šok – tada nesumnjivo značajan – biti preboljen. No nije tako. János Petrás na pozornici spominje pjesmu koju mu je pjevala majka: “Velika Mađarska bila je raj”, dok sam naziv grupe podsjeća na činjenicu da su Karpati nekoć pripadali ovoj zemlji. Odjednom bolje razumijemo neke od crteža na majicama posjetitelja: oni prikazuju tu nekadašnju Ugarsku. A kada čitava publika, na zvuk prvih tonova, ustane kao jedno, skamenjena u svečanoj pozi, na trenutak vjerujemo da grupa svira nacionalnu himnu. Pogrešno: svira himnu Transilvanije (Erdelja), regije u srcu danas rumunjskih Karpata. To je zapravo izmišljena himna, proizašla iz popularne operete koju znaju svi (ne samo obožavatelji Kárpátije). I spomenuta plavo-žuta zastava je simbol izgubljene pokrajine… János Petrás ushićeno podsjeća da je održavanje koncerata Kárpátije zabranjeno u većini zemalja bivše “povijesne Ugarske”. Poprilično je neobično da se rock koncert spontano pretvori u politički miting. I činjenica da ta vrsta gorljivog domoljublja okuplja publiku, često u tridesetima, koja inače pokazuje znakove ležernog moderniteta može se činiti čudnom.

Petrás s jednakim zanosom pjeva o ustanku 1956. godine, kako bi odao počast onima koji su se hrabro suprotstavili “komunističkoj diktaturi”, i slavi vođe Strelastih križeva od kojih je većina streljana zbog izdaje nakon pobjede Crvene armije. Publika jednoglasno potvrđuje, očito odobravajući činjenicu da je taj isti pokret dopustio da među onima poslanim u Auschwitz bude i trećina Mađara. U dvorani nema znakova negodovanja, kao što ni Kárpátia ne popušta u svojim stalnim aluzijama na fašizam po kojima je naposljetku naširoko poznata. Ljubav prema domovini oslanja se u ovom slučaju na koncept “mađarstva” koji su zastupali Strelasti križevi, a koji neizostavno uključuje mržnju spram “ne-Mađara”: internacionalističkih komunista, implicitnije Židova, a šire stranca, uključujući liberalne aktere koji uvoze inozemne proizvode i vrijednosti u “mađarstvo”.

Petrás slavi imaginarnu arhaičnu Mađarsku, sasvim “čistu” zemlju naseljenu potomcima ratnika zaljubljenih u područje koje su osvojili pomoću oružja. Rado spominje da u Budimpešti nijedna zgrada nije viša od 96 metara, kako bi se podsjetilo na 896. godinu kada je savez mađarskih plemena pobijedio svoje prethodnike i nastanio se u dunavskoj nizini – Panoniji – završavajući time proces koji se na mađarskom zove “zaposjedanjem domovine”… Važno je očuvati vrijednosti predaka tog “izabranog” naroda, kao i njegove simbole: turula, kojem su podignuti spomenici gdje god postoje mađarske manjine, od Rumunjske i Austrije do Ukrajine, runsko pismo, koje se u određenim regijama koristilo do 1850. i koje danas nalazimo na tablama nekih ekstremno desničarskih općina, no i kršćansku religiju, povezanu sa Stjepanom I. koji je nakon pokrštavanja kraljevstva osnovanog 1000. godine postao njegovim svecem zaštitnikom.

To su sveti sastojci identitetskog rocka kojeg je lansirao kratkotrajan ali utjecajan Radio Pannon, osnovan 2000. godine. Kárpátia nije jedini predstavnik tog žanra. Grupa Romantikus Eröszak, primjerice, dio je iste scene. Ona također glazbom prepričava određenu verziju povijesti: “Moj san je Mađarska kakva je postojala stoljećima, nezavisna, jaka, koju vode Mađari i koja funkcionira samostalno”,1 kazuje pjevač koji na vratu ima istetoviran natpis “Živjela domovina”. Ime grupe, “Romantičarsko nasilje”, dosta dobro prikazuje senzibilitet kojeg dijele pripadnici ovog pokreta. Dok nasilje zvuči logično i jasno je istaknuto kao preferirana metoda raskida s postojećim poretkom, teže je možda razumjeti gdje je tu romantizam. Međutim, očito je da taj frenetični i rasplesani nacionalizam nosi ideal. Na temelju nostalgije, no jezikom moderniteta, očituje se tendencija prema junaštvu, povratku muževnim vrijednostima koje ujedinjuju bratsku zajednicu u stalnoj borbi.

U svim tim prijedlozima sasvim nedorečeno ostaje socijalno pitanje. Kao naposljetku i odnos spram povijesti. Na ovoj sceni termin “okupacija” koristi se za socijalistički period mađarske povijesti, ali ne i npr. nacističku okupaciju 1944. godine. Također se zaboravljaju velika razdoblja tijekom kojih je zemlja bila pod vlasti prvo Osmanskog Carstva, a zatim Beča. Trianonska opsesija doima se mnogo ambivalentnijom nego što se može učiniti na prvi pogled. Maršal Miklós Horthy, regent kraljevstva od 1920. do 1944., bio je saveznik Sila Osovina, no u ovim interpretacijama samo zato da bi suradnjom s Adolfom Hitlerom i Benitom Mussolinijem povratio dio teritorija koji su 1920. pripojeni Rumunjskoj. Nakon Drugog svjetskog rata trianonske granice su obnovljene i u vrijeme socijalizma o njima se više nije raspravljalo. Međutim, naljepnice sa slikom Velike Mađarske često se viđaju po stražnjim staklima automobila čiji vlasnici nisu nužno ekstremni desničari.

Replika “Velikog Turana”

Ono što je također vidljivo u toj vrsti prosvjeda jest odbacivanje mnogo recentnije okupacije: one koju provodi kapitalizam. “Velika Mađarska” predstavlja vrijeme – naravno fikcionalno – nacionalnog i narodnog suvereniteta. Valja priznati da je “otvaranje” Zapadu zemlji donijelo teške patnje. Liberalna koalicija na vlasti 1990-ih je bez pogovora slijedila zahtjeve Međunarodnog monetarnog fonda i uvela mjere stroge proračunske štednje. Stopa nezaposlenosti munjevito je porasla, a 2004. godine, u vrijeme priključivanja Europskoj uniji, 80 posto velikih tvrtki bilo je u stranom vlasništvu, kao i 80 posto banaka. Ako toj prodaji zemlje u bescjenje pridružimo senzacionalne priče o korupciji, postaje jasno da su liberalne elite, baš kao i obećanja o sreći povezanoj s liberalizacijom tržišta, proizvele raširenu mržnju i nepovjerenje.

Fidesz (Mađarski građanski savez), stranka predsjednika vlade Viktora Orbána, povremeno ima sličnu retoriku kao i Kárpátija.2 Po povratku na vlast 2010. godine, nakon osam godina opozicije, Orbán je dan potpisivanja Trianonskog sporazuma, 4. lipnja, proglasio danom “nacionalne kohezije”, pri čemu je cilj te komemoracije jačanje “nacionalnog identiteta”. Štoviše, dodijelio je državljanstvo Mađarima koje žive u regijama koje su nekoć pripadale Velikoj Mađarskoj, što se odnosi na dva do tri milijuna ljudi. Iredentizam je izražen u promicanju etnicizacije državljanstva i najavama stvaranja “Mađarske euroregije”, koja podsjeća na san o “ujedinjenim teritorijima Mađarske” koji su zagovarali Strelasti križevi. Tom zapjenjenom “mađarstvu” nadodaje se odbijanje stranih (europskih) zakona, zagovaranje “ekonomskog domoljublja” i “iliberalizam”.3 Naposljetku, propovijeda se radikalni antikomunizam koji idealizira i “mučenike” ustanka u Budimpešti 1956. godine.

Ne iznenađuje stoga što je Orbánova vlada Jánosu Petrásu dodijelila orden. On je inače autor himne paravojne skupine osnovane 2007. godine, službeno zabranjene 2009., ali danas sasvim tolerirane. Magyar Gárda, kojom je predsjedao Gábor Vona, čelnik radikalno desničarske stranke Jobbik (Pokret za bolju Mađarsku), posvetila se zaštiti tradicije i nacionalne kulture. Prema statutu, njezin je cilj “fizički, duhovno i intelektualno obraniti nezaštićenu Mađarsku”. Orden dodijeljen Petrásu odličan je pokazatelj bliskosti senzibiliteta između Jobbika i Fidesza.

No definicije mađarskog identiteta nešto se razlikuju. “Dragi Atilini potomci” – tako se jobikovac Vona obratio biračima koji su mu na parlamentarnim izborima 2014. godine dali 20,5 posto glasova. Festival Kurultaj, prvi put održan 2007. godine u Kazahstanu, ima za cilj ujedinjenje navodnih potomaka Huna.4 To “okupljanje plemena” – prijevod izvorno turskog naziva – odvija se otada svake godine u kolovozu u malom mjestu Bugac, u puszti između Kečkemeta i Sigeta. Tijekom tri dana na “najvećem tradicionalnom događaju u Europi”5 okupljaju se predstavnici dvanaest zemalja, dvadeset i sedam etničkih skupina te privlače 250.000 posjetitelja. Potpredsjednik Zemaljske skupštine (mađarskog parlamenta) sponzorira taj događaj kako bi pomogao da se – njegovim riječima – razvije osjećaj bratstva među nacijama tursko-hunskog podrijetla.

Kako bi se došlo do mjesta održavanja festivala, treba dugo pješačiti po puteljku koji prolazi kroz šumu. Nedaleko ulaza parkirani su Harley-Davidson motori. Članovi udruge Gój Motorosok, odnosno “goj motociklisti”6 prisustvuju slavlju. Zašto “goj”? Šala, odgovara osnivač s ogrlicom na kojoj visi privjesak s obrisima Velike Mađarske i jaknom ukrašenom “svetom krunom” Stjepana I. Udruga nudi motociklističke izlete, uključujući i turu posvećenu Trianonu… Gój Motorosok su slavni i često korišteni kao pratnja političarima.

Besplatno ulazimo u festivalski prostor, pod ozbiljnim pogledom golemog Atile čiji junački portret dominira prostranom šetnicom. Obavija nas prašina i vrućina – ljeti temperature dosežu do 40 stupnjeva. Doživljavamo neku vrstu vrtoglavice. Jer među jurtama postavljenim na šarenim tepisima i štandovima na kojima se prodaju mongolski suveniri i tradicionalni lukovi, kruže muškarci prekriveni ogrlicama, narukvicama, talismanima, koji nose izvezene prsluke, tunike s ruskom kragnom, široke bijele hlače, duge kožne kapute, bubnjeve ukrašene perlama, krzna, ponekad čak i oklope ili životinjsku kožu na golim torzima. Često imaju duge kose, naušnice, tetovaže i napadne brkove. Malo je ljudi “u civilu”: probijamo se kroz nomadske osvajače. Žene nose tradicionalne nošnje ili prate “Bocskai” modu koja ime duguje erdeljskom princu koji je vodio pobunu protiv Habsburgovaca početkom 17. stoljeća.

U pravilnim razmacima ponavlja se iznenadna buka. Zvuči kao pucnjava, no to je samo pucketanje bičevima. Vrlo dugim bičevima, naočigled nepogodnima za rukovanje, kojih ima toliko da, iako su oružje a ne instrumenti, ritmično odjekuju. Posvuda udaraljke, osobito bubnjevi. Atmosfera je ekstatična. Jurta na kojoj je velika fotografija Atatürka doima se zatvorenom. U drugoj su izloženi najveći psi na svijetu (irski). No u neke ne može svatko ući. Kada smo se našli pred jednom od onih koje inače primaju puno posjetitelja, platno na ulazu se spušta a redar nas pita što smo došli vidjeti. Entuzijastično odgovaramo da upravo zato što to ne znamo želimo ući. Na to hladno odvraća da nam iz istog tog razloga ulazak nije dopušten.

Naokolo kruže brojni policajci i muškarci u crnim odjelima na čijim su porubima crvena, bijela i zelena boja: snažno podsjećaju na Magyar Gárdu. Posvuda vijore zastave. Ovdje su Ujguri, Turkmeni, Čuvaši, Turci, Kirgizi, Jakuti… Gomila je već sama po sebi spektakl, no većina posjetitelja je došla zbog središnje scene “bojnog polja”: krug šamana s bubnjevima, gajde iz mađarskog folklora, dvoboji sabljama, konjičke priredbe itd. Ne zaboravimo međunarodne konferencije o euroazijskim nomadskim civilizacijama. Kurultaj je u suštini glavna manifestacija turanizma. Taj pojam se inicijalno odnosi na uralo-altajsku jezičnu skupinu (turski, mađarski i finski jezik), ali i političku ideologiju koja propovijeda bliskost naroda središnje Azije i Mađara. Ta se struja proširila između dva rata i nadahnula “mađarstvo” Strelastih križeva.7 Danas je njezin glavni predstavnik Jobbik. Dvojica njegovih šefova posjeduju tvrtku odjeće i modnih dodataka s arhaičnim motivima. Njegovi aktivisti drže štand na festivalu.

Definiranje Mađara kao potomaka Atile koji je u 5. stoljeću uspostavio carstvo od središnje Azije do središnje Europe i poginuo u borbi protiv Rimljana, predstavlja zasigurno specifičnu ideologiju, ponešto različitu od one koju zagovara Fidesz. Jasno, i novi ustav iz 2011., nastao na Orbánov zahtjev, naciju opisuje u kulturološkim terminima. No sveta kruna mađarskih kraljeva se kod Fidesza doživljava kao temelj nacionalnog jedinstva, dok su kršćanstvo i obitelj postavljeni kao stupovi društva.

Povratak zajednice

Jobbik koji se, prema svom čelniku Györgyju Szilágyju, definira ne kao stranka već kao “zajednica”, također se oslanja na kršćanstvo. No čini se da su njegovi birači također skloni kulturnom neopaganizmu i spiritualnosti koja se poziva na magične moći predaka i duha Prirode. Slično tome, jobikovci se okreću od “Zapada” koji je Trianonskim sporazumom izdao Mađarsku, kako bi se povezali sa svojim “prirodnim” saveznicima, pretpostavljenoj rodbini po etničkim korijenima: narodima Azije. Jedan od trojice Jobbikovih europskih zastupnika otvoreno zagovara “veliki turanski savez” između Mađarske i “kanata” središnje Azije. Stranka pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana pozvala je Jobbik u Tursku na objavljivanje rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora 2014. godine. Jobbik ostaje neprijateljski nastrojen prema Romima, ne kao takvima, kako je precizirano na stranici stranke, već kao žrtvama loših sociokulturnih uvjeta koji utječu na cijelu zajednicu… S druge strane, nema ništa protiv islama, “posljednje nade čovječanstva u tami globalizma i liberalizma”, prema Voninim riječima.8

Put prema “boljoj Mađarskoj” stoga je put povratka manje-više nanovo izmišljenim tradicijama, snažno obilježenim suprotstavljanjem “zapadnjačkom” modernitetu, prožetim srednjovjekovnim idejama koje naglašavaju muškost, bratstvo između vojnika, junaštvo i vezu s iskonskim silama Prirode. Za stolom u restoranu na otvorenom u kojem smo se oporavljali od Kurultaj šoka, dva istetovirana Mađara započela su strastveno hvaliti legendarnog bećara (betyar), drumskog razbojnika kojeg se opisuje kao neku vrstu Robin Hooda: pljačka bogate, otima žene, ali ih i zavodi. On je osvajač na konju, časni razbojnik koji je odabrao bezakonje, a krasi ga moć i pravednost: toliko implicitnih odlika zamišljenih turanskih junaka.

Jobbikov slogan “100 posto mađarsko” podrazumijeva odbacivanje Zapada i liberalizma te otpor Europskoj uniji s ciljem pronalaska identiteta koji je neosporno mađarski, ali i ukorijenjen u euroazijanizmu, snažan, solidaran i spiritualan: sve to čini romantičarski ideal nositelja autentičnosti i morala. “Budućnost je nezaustavljiva”, na svojoj Facebook stranici tvrdi Jobbik, stranka popularna među mladima – 33 posto studenata njezini su birači ili pobornici. Ta budućnost se postiže, neočekivano, preko obnove javnih usluga i pojma zajedničkog dobra, kao i širenja državnog vlasništva nad resursima koji “uključuju fizičko i mentalno zdravlje nacije, osjećaj domoljublja i solidarnost (…) opskrbu pitkom vodom i prometnu infrastrukturu”.

“Srednjovjekovlje” se pojavljuje više kao simbol potrage za ispunjenjem, osobnim i kolektivnim, nego kao izraz težnje za pronalaskom povijesnog podrijetla naroda. Doista, ta potraga za smislom života koji nije povezan s novcem i tržištem, za uključivanjem pojedinca u stabilni svijet otvoren “transcendentalnosti”, dobro objašnjava popularnost žanra fantasyja i u drugim zemljama. Kao što je kršćanstvo nekoć težilo zamijeniti druge identitete, i Kurultaj i turanizam promoviraju koncept “domovine” u kojem suvremene granice znače manje nego granice zajednice. Riječ je dakle o arhaizmu koji se predstavlja kao budućnost, u ime slavljenja viših vrijednosti – spiritualizma, obrane siromašnih, prevladavanja privatnih interesa – uništenih od modernosti koja je najprisutnija u demokraciji i kapitalizmu.9

Neki od ovih elemenata nisu rezervirani za reakcionarnu i konzervativnu desnicu i mogu se pronaći u imaginariju progresivnih pokreta: određenih skupina u potrazi za alternativnim načinom života, zagovaratelja u manjoj ili većoj mjeri ugrožene kulturalne specifičnosti koju je važno zaštititi, pobornika morala koji se suprotstavljaju “narcizmu” kojeg proizvodi suvremeni kapitalizam itd.

U Mađarskoj je poziv na povratak povijesti kao izvoru sretne budućnosti tim rašireniji što ga promoviraju dvije, prema posljednjim istraživanjima, najveće stranke. Njihove su razlike naposljetku možda manje važne no njihove dodirne točke: kada je Orbán zatražio pjesmu u čast “mučenika iz 1956.”, napisao ju je roker Desmond Child, skladatelj i producent koji je rođen u Americi ali je na osnovu mađarskog podrijetla nedavno naturaliziran. Child je poznat kao kompozitor za grupe poput one Alicea Coopera ili Kissa, a ne toliko kao zagovornik potrage za “tragovima naših junaka”.10 No najviše iznenađuje što se Fidesz, koji promovira koncept obitelji koju čine muškarac i žena, prilikom izbora kompromitirao odabravši homoseksualnog aktivista, oženjenog za muškarca.

Gotovo istodobno s Kurultajem, u obližnjem Sigetu se održava veliki rock festival koji je poznat u cijeloj Europi, između ostalog i po vrlo visokim cijenama ulaznica. Mađari ga gotovo uopće ne posjećuju.

S francuskog prevela: Andrea Rudan


1 Usp. Salomé Legrand, “‘Violence romantique’, le rock hongrois qui aide ‘à résister contre Bruxelles'”, Trans’Europ Extrêmes, 18. svibnja 2014.
2 Vidi G. M. Tamas, “Hongrie, laboratoire d’une nouvelle droite”, Le Monde diplomatique, veljača 2012.
3 “Viktor Orbán pourfend le libéralisme occidental”, Courrier international, Pariz, 1. kolovoz 2014.
4 Huni su stigli s Urala, nekoliko stoljeća prije mađarskih plemena. Impresivni osvajači, pagani s “barbarskim” obredima, Huni i Mađari ubrzo su povezani u kolektivnom imaginariju.
5 Vidi internet stranicu Kurultaj.hu
6 “Goj” je na hebrejskom i jidišu oznaka za stranca, ne-Židova.
7 U Turskoj je popularan panturcizam, osobito među pristalicama fašističkih Sivih vukova.
8 Vidi Corentin Léotard, “Ekstremno desna stranka sa simpatijama prema islamu”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, travanj 2014. i Jean-Yves Camus, “Metamorfoze desnog spektra”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, ožujak 2014.
9 Facebook stranica Jobbika 
10 Joël le Pavous, “L’hymne à la liberté commandé par Orbán se fait descendre en Hongrie”, Rue89, 24. kolovoz 2016.