Dan Schiller

Tijekom afere Snowden na meti javnosti nisu se našle samo američke vlasti, nego i velike kompanije u čijem vlasništvu se nalaze najpopularniji internetski servisi poput Gmaila ili Facebooka. Iako su kompanije uglavnom nastojale negirati umiješanost u špijuniranje vlastitih korisnika, uvid u njihovu komunikaciju s vlastima prije izbijanja afere potvrđuje suprotno

Već godinama američke vlasti prozivaju druge zemlje (u prvom redu Kinu i Iran) zbog nametanja ograničenja pristupa i korištenja interneta svojim građanima. Otkrića Edwarda Snowdena o razmjerima sustava nadzora svjetskih telekomunikacija koji je uspostavio Washington samo su potvrdila već postojeće sumnje u iskrenost ovih prigovora. Ali problem je puno dublji od običnog licemjerja: tijekom 2010. na malo poznatim sastancima povjerenstva američkog Ministarstva trgovine, glavni akteri internetske branše izrazili su nelagodu u pogledu vladine politike prema internetu.[i] Iako vrlo biranim rječnikom, u svojim obraćanjima povjerenstvu u osnovi su se usprotivili kontroli Mreže, ali bez eksplicitnog spominjanja programa PRISM američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA). To, međutim, nisu bili principijelni prigovori, već su se više ticali eventualnih negativnih posljedica po poslovanje kompanija.

Tako je udruženje TechAmerica, koje okuplja oko tisuću dvjesto kompanija, kritiziralo namjeru FBI-ja da proširi pravo elektroničkog nadzora na sva sredstva komunikacije. Iz udruženja su upozoravali kako bi takve prakse mogle poslužiti kao “model” drugim zemljama, što bi imalo “vrlo nepovoljne posljedice za ljudska prava”, te pozvali na provođenje politika koje “jamče slobodan protok informacija i u ovoj zemlji”.[ii] Nastojeći biti što nedorečeniji, Microsoft je upozorio kako su i u inozemstvu “korisnici izrazili zabrinutost zbog pohranjivanja podataka u Sjedinjenim Državama zbog dojma kako su ti podaci u potpunosti dostupni američkoj vladi”. U zaključku se kaže: “SAD i ostale zemlje trebale bi uzeti u obzir utjecaj njihovih nacionalnih politika” na ostatak svijeta.[iii] Kasnije smo saznali kako je kompanija koju je osnovao Bill Gates u isto vrijeme surađivala s NSA-om pomažući joj da zaobiđe enkripcije elektronske pošte, glasovnih razgovora Skypeom i drugih servisa koji pripadaju kompaniji.[iv]

Ni Google ne zaostaje puno u licemjerju. “Zaštita i promicanje protoka informacija i slobode izražavanja osnovne su vrijednosti Googlea”, hvalila se ova kompanije 2010., buneći se protiv “država koje uključuju alate za nadzor u svoju mrežnu infrastrukturu” i pozivajući SAD kao “kolijevku interneta” da “nastavi biti primjer odgovorne pravne regulacije koja omogućava pojedincima i tvrtkama da koriste slobodno protok digitalnih informacija”.[v] Google je dugo negirao optužbe da je sigurnosnoj agenciji dopuštao pristup svojim serverima. Međutim, u nedavno objavljenom dokumentu, NSA se pohvalila “izravnim” pristupom Googleu i drugim kompanijama, uključujući Yahoo, Apple, Facebook, AOL i Microsoft.[vi]

Utjecajna lobistička grupa Computer & Communications Industry Association (CCIA), koja okuplja i velike i male tvrtke čiji ukupni prihodi prelaze 200 milijardi dolara, zauzela je sličan pravednički stav: “Moramo prepoznati da sloboda interneta počinje kod kuće. Moramo se boriti protiv cenzure, nadzora, blokiranja i hijerarhiziranja sadržaja. Ako su neizbježna, ovakva postupanja moraju biti vremenski ograničena, korištena razumno i transparentno primjenjivana. Moramo se suprotstaviti nastojanjima da se pružatelji internetskih usluga (ISP) pretvore u policajce. Ako SAD ne može održavati internet slobodnim i otvorenim, još je manje vjerojatno da će to činiti druge države.”[vii]

Očiti cilj ovih komentara je nacrt zakona koji je pružatelje internetskih usluga trebao staviti pod drakonsku kontrolu, a koji je nakon dvogodišnje borbe odbačen. No danas znamo da su prigovori kompanija Ministarstvu trgovine bili prvenstveno pokušaji zaštite vlastitih interesa. Za razliku od NSA-e, Microsoft, Google i drugi predvidjeli su mogući efekt bumeranga koji mogu izazvati američki programi nadzora kad se jednom otkriju, a koji neće oštetiti samo vladu, nego i multinacionalke i njihove ekonomske interese. To nije mala stvar jer prema izjavama CCIA-e, “kada govorimo o globalnom slobodnom protoku informacija, govorimo o bilijunima dolara”.[viii]

Mnoge države kontroliraju mrežne aktivnosti svojeg stanovništva, ali SAD to čini u dosad neviđenim razmjerima, pretvarajući se, prema riječima Toma Engelhardta, u “globalnu državu nadzora”. A sve to događa se uz punu suradnju brojnih posrednika, od pretraživača i prodajnih stranica do društvenih mreža i telekomunikacijskih sustava. Ta nas činjenica obvezuje da temeljito preispitamo političku ekonomiju globalnog interneta.

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

* Dan Schiller je profesor informacijskih znanosti i bibliotekarstva na Sveučilištu u Illinoisu.



[i] “Global Free Flow of Information on the Internet”, Ministarstvo trgovine, Federalni registar 75 (188), Washington, 29. rujna 2010.

[ii] Podnesak udruženja TechAmerica povjerenstvu Ministarstva trgovine, Notice of Inquiry on Global Free Flow of Information on the Internet, 6. prosinca 2010.

[iii] Podnesak Microsofta povjerenstvu Ministarstva trgovine, Notice of Inquiry on Global Free Flow of Information on the Internet, 6. prosinca 2010.

[iv] Glenn Greenwald, Ewan MacAskill, Laura Poitras, Spencer Ackerman i Dominic Rushe “How Microsoft handed the NSA access to encrypted messages”, The Guardian, London, 11. srpnja 2013.

[v] Podnesak Googlea povjerenstvu Ministarstva trgovine, Notice of Inquiry on Global Free Flow of Information on the Internet, 6. prosinca 2010.

[vi] Charles Arthur, “Google is not ‘in cahoots with NSA’, says chief legal officer”, The Guardian, 20. lipnja 2013.

[vii] Podnesak Computer & Communications Industry Associationa povjerenstvu Ministarstva trgovine, Notice of Inquiry on Global Free Flow of Information on the Internet, 6. prosinca 2010.

[viii] Ibid.