Salim Lamrani

Havana i Washington su 17. prosinca 2014. godine najavili ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa. “Što ne znači da je glavni problem riješen”, primijetio je kubanski predsjednik Raúl Castro. Iako je njegov američki kolega najavio otvaranje veleposlanstva, samo Kongres može povući embargo koji guši ekonomiju otoka

Prve mjere ekonomske odmazde – smanjenje uvoza šećera s otoka – Kubi je 1960. godine nametnula republikanska administracija Dwighta D. Eisenhowera, a službeni razlog bio je proces nacionalizacije koji je započela revolucionarna vlada Fidela Castra. John F. Kennedy je 1962. godine proširio opseg mjera te objavio embargo. Učinak je bio dramatičan jer su Sjedinjene Države oduvijek predstavljale logično tržište za Kubu. Godine 1959. 73 posto kubanskog izvoza bilo je namijenjeno sjevernom susjedu, dok je odande dolazilo 70 posto uvoza. U svega nekoliko tjedana trgovinska razmjena u potpunosti je prestala.

Retorika kojom se opravdavala ta ekonomska opsada mijenjala se kroz desetljeća. Washington je 1960. godine kao razlog iznio eksproprijaciju američkih poduzeća. Počevši od 1961. godine, Bijela kuća svoje postupke opravdava diplomatskim približavanjem otoka Moskvi. Nešto kasnije kao glavno opravdanje za embargo služile su podrške latinoameričkim gerilcima u borbi protiv vojnih diktatura ili pak kubanske intervencije u Africi. Nakon što se 1991. godine urušio sovjetski blok, umjesto da normaliziraju odnose s Kubom, Sjedinjene Države su odlučile povećati sankcije: od tada kao opravdanje služi stvaranje pritiska kako bi se olakšalo uspostavljanje demokracije te poboljšanje poštivanja ljudskih prava.

Istovremeno, zbog nestanka glavnog kubanskog trgovinskog partnera (SSSR-a) otpočela je najteža ekonomska kriza u povijesti otoka: između 1991. i 1994. godine bruto domaći proizvod (BDP) otoka potonuo je za 35 posto. Tri godine nakon što je George H. Bush došao na vlast, američki Kongres je usvojio zakon Torricelli koji je pojačao sankcije protiv kubanskog stanovništva. Taj je zakon prije svega uspostavio ekstrateritorijalni karakter sankcija Kubi što predstavlja kršenje međunarodnog prava (a priori, francuski zakon se ne primjenjuje u Njemačkoj!). Od 1992. godine svaki strani brod koji pristane u nekoj kubanskoj luci – bez obzira na zemlju svog podrijetla – dobiva zabranu ulaska u Sjedinjene Države na šest mjeseci. Drugim riječima: pomorske kompanije koje djeluju u regiji moraju odabrati žele li trgovati s Kubom ili sa Sjedinjenim Državama. U pravilu se ta dilema brzo razriješi…

Posljedica toga je da karipski otok, koji po svojoj geografiji ovisi o pomorskom transportu, mora plaćati daleko veću cijenu od tržišne kako bi uvjerio međunarodne prijevoznike da ga opslužuju. Zakon Torricelli nadalje nameće sankcije svim zemljama koje pružaju pomoć Kubi: ako Meksiko primjerice dodijeli pomoć od 100 milijuna dolara Havani, Washington će zauzvrat umanjiti svoju pomoć Meksiku.

Clintonova administracija je zatim 1996. godine usvojila zakon Helms-Burton koji je načelu ekstrateritorijalnosti dodao i retroaktivnost. I to je zabranjeno prema međunarodnom pravu, ali to očito ne zabrinjava američke zakonodavce. Tekst zakona predviđa kazne za svaku tvrtku (uključujući i neameričke, dakle) koja posluje s tvrtkom nacionaliziranom nakon 1959., koristi ili prodaje njezine proizvode. No zakon Helms-Burton također krši američko pravo koje propisuje, s jedne strane, da su eksproprijacije kažnjive samo ako krše međunarodno pravo i, s druge strane, da krivično gonjenje nije moguće u Sjedinjenim Državama ako oštećena osoba ne raspolaže američkom putovnicom u tom trenutku. U većini slučajeva niti jedan od tih preduvjeta nije bio ispunjen. Ali zakon savršeno igra svoju ulogu jer je uspješno odvratio brojne investitore da se smjeste na Kubi utjerivanjem straha od kazne.

“Pomoć za slobodnu Kubu”

Premda je 2000. godine američki poljoprivredni lobi uspio izboriti labavljenje mjera kako bi mogao prodavati svoje proizvode na Kubi, na koncu su uz to ipak došli i restriktivni preduvjeti (plaćanje u gotovini, unaprijed, bez mogućnosti kredita i isključivo u američkim dolarima). Četiri godine kasnije administracija Georgea W. Busha osnovala je Komisiju za pomoć slobodnoj Kubi. No ta je “pomoć” uistinu jedinstvena, budući da se radi o nametanju novih sankcija otoku.

Prva od novih mjera je ograničavanje putovanja na Kubu. Mada je svim stanovnicima Sjedinjenih Država stranog porijekla dozvoljeno da putuju u zemlju iz koje potječu kad god to požele, počevši od 2004. godine ta mogućnost više ne stoji na raspolaganju osobama koje se žele uputiti na Kubu bez dopuštenja ministarstva financija SAD-a. Boravci na Kubi su k tome ograničeni na četrnaest dana svake tri godine, umjesto jednog putovanja godišnje kao što je prije bio slučaj. Također moraju moći dokazati da najmanje jedan član obitelj još uvijek živi na otoku. U obzir ne dolaze ni bratići, ni nećaci, ni ujaci: prema definiciji Busheve administracije obitelj se naglo smanjila – samo za Kubance, dakako – na braću i sestre, roditelje, djeda i baku te supružnike. Na molbu Maxa Baucusa, tadašnjeg senatora savezne države Montana, ministarstvo financija je 2004. podnijelo izvještaj u kojem stoji da su između 1990. i 2004. godine provedene 93 istrage povezane s međunarodnim terorizmom. U istom periodu provedena je istraga nad 10.683 ljudi u svrhu “sprečavanja Amerikanaca da koriste pravo putovanja na Kubu”.1

“Pomoć” kakvu je zamislila Busheva ekipa obuhvaćala je također slanje i razmjenu novca. Osoba koja prebiva na američkom tlu je, primjerice, mogla ispuniti sve uvjete da joj se odobri putovanje na otok na četrnaest dana, ali joj nije bilo dopušteno potrošiti više od 50 dolara na dan. Iako građani SAD-a ili oni s prebivalištem u toj zemlji u pravilu mogu dostaviti neograničenu financijsku pomoć članu svoje obitelji u inozemstvu, oni kubanskog porijekla nisu mogli poslati više od 100 dolara mjesečno. Ako je osoba kojoj je pomoć namijenjena član Komunističke partije Kube (koja ima više stotina tisuća članova), transfer sredstava nije bio dopušten.

Komisija za pomoć slobodnoj Kubi je 2006. godine donijela odluku o sprečavanju kubanske medicinske suradnje – koja je važan izvor deviza za otok – tako što su zabranili sav izvoz medicinskih aparata, u slučaju da su oni “namijenjeni korištenju u programima širokih razmjera za strane pacijente”.2 Većina medicinske tehnologije na svijetu je, dakako, američkog porijekla.

Malo-pomalo povećavao se zamah ekstrateritorijalne primjene ekonomskih sankcija, ponekad do tragikomične razine. Japanski, njemački ili korejski proizvođač automobila koji bi želio prodavati svoje proizvode na američkom tržištu mora prvo dokazati američkom ministarstvu financija da njihova vozila ne sadržavaju kubanski nikal. Francuski slastičar koji bi htio ući na tržište prve svjetske ekonomske sile morao bi dokazati da njegovi proizvodi ne sadržavaju ni gram kubanskog šećera. Američki turist koji bi konzumirao kubansku cigaru ili čašu ruma Havana Club za vrijeme putovanja Francuskom bi, primjerice, bio izložen kazni od deset godina zatvora, dok bi novčana kazna dosezala milijun dolara.

Samo u teoriji? Stvarnost, zapravo, ponekad nadmašuje fikciju. Japanska tvrtka Nikon je 2006. godine odbila predati nagradu – fotografski aparat iz svoje linije – Rayselu Sosa Roju, 13-godišnjem Kubancu koji boluje od neizlječive i nasljedne hemofilije. Naime, mladi Kubanac je pobijedio na petnaestom međunarodnom natječaju dječjih crteža koji provodi Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP). A kako je aparat sadržavao američke komponente, Nikon nije želio odavati dojam “trgovine” s Havanom.

U srpnju 2007. godine španjolska aviokompanija Hola Airlines – koja ima ugovor s kubanskom vladom za prijevoz latinoameričkih pacijenata s očnim bolestima na otok u okviru operacije “Miraclea”3 – morala je raskinuti svoje poslovne odnose s Kubom. Zapravo se dogodilo sljedeće: Hola Airlines je želio ugovoriti popravke jednog od svojih aviona kod američkog proizvođača Boeinga da bi Boeing potom od njih zatražio da prekinu svoje odnose s karipskim otokom. Ta je direktiva došla ravno iz Bijele kuće. Nadalje, u svibnju 2014. godine francuskoj banci BNP Paribas dosuđena je rekordna globa od 8,97 milijardi dolara (6,6 milijardi eura) jer su prekršili embargo nametnut Kubi, Iranu i Sudanu u razdoblju između 2002. i 2009. godine.

Ekonomske sankcije imaju dramatične posljedice u sferi zdravstva. Skoro 80 posto patenata u medicinskom sektoru pripada američkim farmaceutskim kompanijama i srodnim tvrtkama: dakle, Kuba ne može koristiti znanstvena otkrića. Visoki povjerenik za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima je uostalom naglasio da su “restrikcije koje nameće embargo dovele do uskraćivanja prava na vitalan pristup lijekovima, novim medicinskim i znanstvenim tehnologijama.”4

Dolazak Baracka Obame na vlast ipak je naznačio promjenu smjera. Obama je 2009. opozvao ograničenja koja se tiču slanja novaca te putovanja nametnuta 2004. godine.5 Znakovi otvaranja su kulminirali 10. prosinca 2013. godine, za vrijeme ceremonije odavanja počasti Nelsonu Mandeli, kada su se Obama i Raúl Castro rukovali što je okarakterizirano kao “historijski” događaj. Bivši američki predsjednici Jimmy Carter i Bill Clinton su pak više puta iskazali svoje protivljenje politici službenog Washingtona. “Nikada nisam prestao zahtijevati – bilo javno, bilo privatno – ukidanje svih financijskih, trgovinskih i putnih restrikcija”, izjavio je Carter uoči svojeg drugog putovanja na Kubu u ožujku 2011. godine.6 Prema Clintonu, politika “apsurdnih” sankcija ispostavila se kao “potpuni promašaj”.7

Gospodarska komora Sjedinjenih Država – koja okuplja poslovni svijet i najvažnije multinacionalne kompanije SAD-a – također je objavila da “pozdravlja kraj embarga”.8 New York Times je osudio “hladnoratovski anakronizam” sankcija. Washington Post se, unatoč svojem uobičajenom konzervativizmu, ispostavio najjasnijim: “Politika Sjedinjenih Država po pitanju Kube nije urodila plodom. (…) Ništa se nije promijenilo, osim činjenice da nas naš embargo čini smješnijima i impotentnijima no ikada prije.”9

Američko javno mnijenje također je većinski sklono normalizaciji odnosa između Washingtona i Havane. Prema anketi CNN-a od 10. travnja 2009. godine 64 posto američkih građana protivi se ekonomskim sankcijama protiv Kube. Prema tvrtki Orbitz Worldwide, jednoj od najvećih online putnih agencija, 67 posto stanovnika Sjedinjenih Država željelo bi otputovati na odmor na Kubu, a 72 posto njih smatra da bi “turizam imao pozitivan učinak na svakodnevni život kubanskog naroda.” Za vrijeme godišnje sjednice Opće skupštine Ujedinjenih naroda 2013. godine, sto osamdeset i osam od sto devedeset i tri zemlje je osudilo, po dvadeset i drugi put zaredom, sankcije nametnute Kubi, podsjećajući da je više od 70 posto Kubanaca rođeno pod tom ekonomskom blokadom.

S francuskoga prevela: Marija Ćaćić

1 “Baucus calls Bush Cuba policy ‘absurd'”, Senat SAD-a, 6. svibnja 2004. godine.

2 Condolezza Rice i Carlos Gutierrez, Commission for Assistance to a Free Cuba, srpanj 2006. godine.

3 Humanitarna operacija koju su pokrenule Kuba i Venezuela kako bi se besplatno operirali oboljeli od katarakta i drugih očnih bolesti iz zemalja Trećega svijeta.

4 Vijeće za ljudska prava, “Situation of human rights in Cuba”, A/HRC/4/12, siječanj 2007. godine.

5 Vidi Patrick Howlett-Martin, “Dégel sous les tropiques entre Washington et La Havane”, Le Monde diplomatique, studeni 2014. godine.

6 James Carter, “Trip report by former US president Jimmy Carter”, The Carter Center, 1. travnja 2011. godine.

7 Christopher Hitchens, “What was Bill thinking?”, Newsweek, New York, 24. rujna 2009. godine.

8 U.S. Chamber of Commerce, “Testimony on ‘examining the status of US trade with Cuba and its impact on economic growth'”, 27. travnja 2009. godine.

9 “Obama, Cuba and OAS”, The New York Times, 4. lipnja 2009. godine; Michael Kinsley, “The Cuba Embargo a Proven Failure”, Washington Post, 17. travnja 2009. godine.