Nikola Vukobratović

U godini ulaska Hrvatske u Europsku uniju, u medijskom prostoru opetovano se pojavljuju prijedlozi i pozivi za regionalne ekonomske integracije, koje se ujedno nude kao rješenje koje će biznisom zaliječiti rane u regiji i svima donijeti zaradu i razvoj. No motivi integracija po mjeri kapitala zapravo su puno banalniji, a pozitivni utjecaji po društvo vrlo upitni

Kada je u lipnju ove godine predstavljena knjiga “Pet poduzetnika”, većina novinara ili njihovih urednika odlučila je u naslovu istaknuti parolu “trebamo stvoriti svoj Benelux” kao glavnu poruku skupa. Izbor nipošto nije promašen jer je inicijativa “regionalnog povezivanja” očita namjera ove neobično koncipirane knjige. Na njezinim su koricama potpisani poduzetnici iz regije (Ivica Todorić i Emil Tedeschi iz Hrvatske, Miodrag Kostić iz Srbije, Fadil Novalić iz Bosne i Hercegovine i Zoran Janković iz Slovenije), mada nije riječ o njihovim autorskim tekstovima, već o intervjuima novinara s njima, bez sumnje kako bi se ovim prezaposlenim uspješnim ljudima uštedjelo dragocjeno vrijeme.

No velika medijska pažnja poklonjena knjizi (uključujući i naslovnicu u dnevniku Business.hr) svakako sugerira kako se iza ove hagiografije regionalnih poduzetnika, čiji ton izaziva zaslužen podsmijeh, doista krije ambiciozna ideja. Iako je riječ o prvom ukoričenom “pledoajeu za ekonomske integracije u regiji” (kako knjigu predstavlja izdavač Novi Liber Slavka Goldsteina), ovo nije prvi put da se ovakva inicijativa pojavljuje u medijima. Osobito posljednjih nekoliko mjeseci, oba već spomenuta hrvatska poduzetnika nekoliko su puta istu inicijativu zagovarala na stranicama najvećih dnevnih novina, u člancima (dakako, ponovno intervjuima) koji neodoljivo sliče na plaćene oglase, iako, razumije se, nisu kao takvi navedeni.[1] Imperativ regionalnog povezivanja, čini se, nameće se kao jedan od prioriteta domaćih gazda.

Pomalo neočekivano, ova mala medijska kampanja nije naišla na burne reakcije javnosti. Iako se upravo međunacionalni i međudržavni odnosi u regiji redovito pojavljuju kao glavni sadržaj bučnih javnih polemika i prozivanja, nije se našao nitko tko bi spomenuti dvojac “najhrabrijih” (kako im je na predstavljanju knjige tepao akademik Jakša Barbić) prozivao za služenje masonskim ložama, nitko tko bi u njihovim stavovima prepoznao potpis tajnih službi nepostojećih država ili u “regionalnoj integraciji” prijetnju nekog “jugo-zaostatka”.

Dio zasluga za to svakako pripada i poduzetničkoj viziji, koja je prepoznala kako umjesto zastarjelog imena Balkan ili prefiksa jugo, novo regionalno povezivanje zahtijeva rebranding u nešto atraktivnije. Rješenje je pronađeno na sasvim suprotnom (sjeverozapadnom) kraju Europe, gdje tri najmanje zemlje (Belgija, Nizozemska i Luksemburg) tvore uniju pod nazivom Benelux, koja je međutim odavno izgubila svoju početnu važnost. Unatoč tome, analogija s Beneluxom zapravo je sjajan izbor: dovoljno zapadno da bi zvučalo atraktivno i dovoljno nedefinirano da bi ostavilo otvorena vrata različitim opcijama. I doista, Tedeschi je na predstavljanju knjige samoga sebe prozvao zbog ranijeg korištenja termina jugosfera koji je, kaže, izazvao “konfuziju i prijepor”.[2] U pažljivoj marketinškoj pripremi cijele inicijative možda je promašen bio samo izbor Zorana Jankovića za jednog od intervjuiranih sugovornika, jer je taj uspješni poduzetnik i gradonačelnik Ljubljane tijekom pripreme knjige završio u zatvoru zbog pronevjere. Ali to su sitne nezgode koje je u svijetu “odvažnih” ionako teško predvidjeti.

Nestrpljiv interes najmoćnijih ljudi domaćeg gospodarstva za regionalno povezivanje na prvi je pogled u upadljivom kontrastu s dosadašnjim dominantnim konceptom razvoja zemlje, temeljenim prije svega na što snažnijim integracijama sa znatno razvijenijim ekonomijama Zapadne Europe. Prema priznanjima guvernera Hrvatske narodne banke, ambicije u ovom smjeru ne zaustavljaju se na ulasku u Europsku uniju, nego se računa i na pristupanje eurozoni.[3] Pa ipak, unatoč očiglednom konsenzusu u svijetu politike i kapitala po tom pitanju, učinci takvog tipa integracije nisu ni približno toliko jednoznačni: ona u prvom redu olakšava uvoz robe i kapitala, a to je dosad imalo vrlo upitne efekte po razvoj zemlje. S druge strane, najveći poticaj izvozu domaćih proizvođača bio je Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini (CEFTA), kojemu je Hrvatska pripadala do ulaska u Europsku uniju u srpnju ove godine. Ta bescarinska zona omogućila je proizvođačima iz Hrvatske da uspješno konkuriraju na tržištima zemalja CEFTA-e (BiH, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Albanija, Srbija, Moldavija), koja su od posebnog interesa prehrambenoj industriji, ponajprije velikim kompanijama u vlasništvu dvojice spomenutih hrvatskih poduzetnika, a koje su se nastavile širiti u regiji čak i u godinama krize.

Još je jedan faktor, prema svemu sudeći, odigrao važnu ulogu u snažnom nastupu hrvatskih tvrtki na tržištima CEFTA-e posljednjih godina: nestanak konkurentskih slovenskih i mađarskih tvrtki na istom tržištu pošto je eurointegracija tih zemalja uspješno privedena kraju.[4] Iskustvo tih zemalja nakon dramatične primijene carinskih politika ulaskom u EU (uvođenje carina za izvoz u zemlje gdje je roba do sada bila konkurentna i ukidanje carina za robu iz razvijenijih ekonomija) trebalo je zvoniti na uzbunu i u Hrvatskoj, u kojoj je izvoz u zemlje CEFTA-e kontinuirano rastao iz godine u godinu, paralelno s vanjskotrgovinskim deficitom prema zemljama EU-a. Zvono ipak nije zazvonilo, a sve što se moglo čuti bila su povremena upozorenja da pred domaćim velikim proizvođačima i izvoznicima stoji “izazov” izlaska iz CEFTA-e i ulaska u EU. Čini se kako je upravo taj izazov natjerao Agrokor Ivice Todorića na riskantnu kupnju slovenskog Mercatora.

Izbor se čini logičnim: ulaskom na “veće tržište”, odnosno u konkurenciju s nesumnjivo znatno moćnijim akterima, domaći je kapital u opasnosti da prestane biti važan faktor čak i u “matičnoj zemlji”. Imperativ “okrupnjavanja” koji se stoga pred njega postavlja može se ispuniti jedino u regiji, gdje su posljednjih godina domaće tvrtke znatno investirale u širenje jer se jedino tu još donekle uspijevaju nositi sa zapadnoeuropskom konkurencijom. “Pledoaje” za “naš Benelux” nesumnjivo ima za cilj olakšati takav tip okrupnjavanja, odnosno promociju političkih i društvenih poticaja integracijama regionalnog kapitala. U tom smislu, “prilika” ili “nužnost” integracije, koju njezini poduzetnički glasnogovornici zagovaraju, proizlazi iz ispravne procjene prednosti za poslovanje nekoliko najvećih privatnih tvrtki, no ona nipošto ne podrazumijeva automatski pozitivne društvene efekte u zemljama regije.

Čak je i standardna tvrdnja kako “poslovanje povezuje” demantirana u praksi regionalnih ekonomskih integracija. Naime, unatoč kontinuiranim poslovnim integracijama, razina ksenofobije u regiji raste. Redovita istraživanja koja se provode u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini pokazuju šokantne rezultate prema kojima je odbojnost prema pripadnicima drugih nacionalnosti veća nego ratnih devedesetih.[5] Nasuprot romantičnim objašnjenjima prema kojima su poduzetnici neka vrsta razbijača leda u zavađenoj regiji, oni koji hrabro grabe naprijed dok se ostali koprcaju u svojim vjekovnim balkanskim mržnjama, čini se kako “razvojni koncepti” po mjeri kapitala zapravo pomažu održanju regionalnih međunacionalnih napetosti. Unatoč tome što se predstavlja kao razvojni koncept za regiju, ovakav tip regionalne integracije prije svega podrazumijeva poticanje konkurentnosti vlastite “nacionalne” tvrtke na regionalnom tržištu. Riječ je o određenom modelu neomerkantilizma, ekonomske politike koja vlastiti uspjeh mjeri ostvarenjem pozitivne trgovinske bilance.[6] U nemogućnosti domaće politike da se zaštiti od uvoza robe i kapitala iz razvijenijih ekonomija Zapadne Europe, problem neravnomjerne razmjene pokušava se kompenzirati ostvarenjem istog takvog odnosa prema slabije razvijenim susjedima u regiji.

Dakle unatoč pozivima na “zajedništvo”, regionalna integracija po mjeri kapitala ponajprije zaoštrava konkurenciju najvećih “nacionalnih” koncerna u regiji. Osim toga, periferni neomerkantilizam u svojim zazivima integracija u regiji računa na još nešto: na političku podršku i poticanje konkurentnosti domaćih tvrtki na regionalnom tržištu. To, dakako, pretpostavlja smanjivanje poreznih potraživanja države prema tvrtkama s regionalnim ambicijama ili još izravnije oblike subvencija, ali u prvom redu znači snižavanje nadnica i radnih prava. Drugim riječima, regionalna integracija pretpostavlja subvencioniranje domaćeg kapitala u proboju na regionalno tržište, ali istodobno cijelu regiju gura u bjesomučnu “trku prema dnu” snižavanjem nadnica i socijalnih prava, kao i drugih “državnih izdataka” – osim onih koji potiču domaće izvoznike.

Ne čudi stoga što se koncepti regionalnih Beneluxa množe u različitim varijantama (ovisno o tome dolaze li iz Hrvatske, Srbije, Albanije itd.).[7] Njihove razlike jasno pokazuju kako oni ne samo da nisu projekti koji povezuju regiju, nego ne predstavljaju ni alternativni model razvoja, koji bi pokušao kompenzirati negativne strane integracije s tržištima razvijenijih zemalja Zapada i zaštititi domaću proizvodnju. Dapače, ubrzavanjem i zaoštravanjem “trke prema dnu”, kao sredstva poticanja konkurentnosti nacionalne ekonomije, imaju i izrazito negativni efekt na socijalnu situaciju u zemljama regije.

Benelux, kao topos koji u orijentalističkim mitologijama lokalnih građanskih klasa predstavlja simbol uređenog, harmoničnog i bogatog društva, uslijed toga se čini sve udaljenijim od realnosti regije. Udaljeniji čak i od njegove geografske udaljenosti, koju milijuni mladih iz regije i dalje redovito prevaljuju, napuštajući s iluzijama o boljem životu i svoje matične zemlje, nerijetko zauvijek.[8]

[1] Vidi npr. Lidija Kiseljak: “Todorić predlaže: Moramo unutar EU stvarati svoj mali Benelux”, Večernji list, 26. lipnja 2013. ili Sergej Trajković: “Jugosfera nam svima može donijeti profit”. Ekskluzivni intervju s Emilom Tedeschijem, Jutarnji list, 24. lipnja 2013.
[2] Oriana I. Novokmet: “Barbić: Ni Todoriću ni Tedeschiju tata nije pomogao”, Tportal.hr, 21. lipnja 2013.
[3] “Vujčić: Hrvatska mora što prije pristupiti eurozoni”, Poslovni dnevnik, 18. lipnja 2013.
[4] Vidi Sanja Stapić: “Izlaskom iz CEFTA-e gubimo 4000 radnih mjesta”, Slobodna Dalmacija, 24. srpnja 2013., Ivan Pandžić: “Novi udar na izvoz: Hrvatska gubi tržište od 25 milijuna ljudi”, Nacional.hr, 5. srpnja 2011. Mladen Obrenović: “Hrvatska bi se mogla razočarati zbog CEFTA-e”, Al-Jazeera, 11. kolovoza 2013.
[5] Vidi Tomislav Klauški: “Na mladima svijet ostaje. Ali bez Srba, Cigana i pedera”, 24 sata22. travnja 2013.
[6] Riccardo Bellofiore, Francesco Garibaldo, Joseph Halevi: “Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma”, Up & Underground, broj 21/22, Zagreb, 2012.
[7] Vidi Branka Trivić: “Kallaba: Zemlje Balkana treba da osnaže regionalni identitet”, Radio Slobodna Evropa, 15. studenoga 2012.
[8] Jean-Arnault Dérens: “Politika popisa stanovništva na Balkanu”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, kolovoz 2013.