Dominique Plihon

Financijska kriza 2008. godine pokazala je svu fragilnost međunarodnog financijskog sustava. Diljem svijeta bile su potrebne astronomske injekcije javnog novca da bi se spriječio kolaps bankarskog sektora. Iako se otada puno priča o nužnosti reformi, recentni potezi Europske unije jedva da će zagrepsti površinu problema

“Ova godina bila je iznimno teška, naročito za naše najranjivije građane. No mi smo se zaista prihvatili rješavanja dubokih uzroka problema i zdravlje javnih financija se popravlja. Manje konkurentne ekonomije postižu bolje rezultate. U tijeku je sanacija financijskog sektora. Poboljšava se naš sustav upravljanja. Ne proglašavamo pobjedu, ali postoje razlozi za optimizam i mislim da investitori i partneri to prepoznaju”. Tako se José Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, obradovao sporazumu o bankarskoj uniji donesenom na Europskom vijeću u Bruxellesu 14. prosinca 2012.

Pritisnute financijskom krizom koju nisu znale savladati, europske vlasti već mjesecima pokušavaju reformirati sustav nadzora bankarskog sektora. Na europskom samitu u lipnju 2012., vlade država članica dale su Europskoj komisiji precizne prijedloge. Već u rujnu, ona je javnosti predstavila svoj projekt, jasno federalistički ustrojen, koji je okarakterizirala kao “kvantni skok” za EU. Na koncu je 27 zemalja članica na samitu u prosincu 2012. prihvatilo program mjera koji obuhvaća tri glavne stvari: centralizirani nadzor financijskih ustanova koji provodi Europska centralna banka (ECB), europski fond za garantiranje depozita i zajednički mehanizam rješavanja bankrota.

Većina medijskih analitičara i političkih ekonomista iskazuje naklonost projektu koji se predstavlja kao uvod u proces integracije. “To je korak dalje za Europu”, kaže Laurence Boone, direktorica ekonomskih istraživanja u Bank of America Merrill Lynch.i Riječ je o “povijesnom” uspjehu, uzvikuje pak povodom samita Michel Barnier, povjerenik za unutarnje tržište.

Dakako, kriza je pokazala proturječje između međunarodnog karaktera poslovanja europskih banaka s jedne te sustava nadzora i garancije pologa koji ostaju na nacionalnoj razini s druge strane. Jednako tako, uredbe o stečaju proizlaze iz nacionalnih zakonodavnih sustava dok, zbog međunarodne dimenzije njihove djelatnosti, propadanje banaka za sobom povlači sistemski rizik, pri čemu se kriza širi izvan granica pojedine zemlje.

Međutim, unificirana regulacija bankarskih institucija, onakva kakvom su je zamislili europski vođe, ne bavi se temeljnim pitanjima koja je postavila kriza. Projekt je usmjeren na eurozonu i njezinih 17 država članica, na što ukazuje odluka da se ECB-u dodijeli uloga glavnog nadzornika, premda je 2010. osnovana institucija pod nazivom Europska bankovna uprava (EBA), s ciljem nadgledanja banaka 27 zemalja članica. Koja bi bila uloga svake od ove dvije ustanove? Možemo li zaista predbacivati Britancima da, zato što njihova zemlja nije prihvatila jedinstvenu valutu, ne žele zavisiti o ECB-u? Pa ipak, u londonskom Cityju 40 posto novčanih transakcija vrši se u eurima…

Stvaranje paneuropskog fonda za garantiranje pologa – namijenjenog tome da se, do određenog iznosa, isplate štediše u slučaju stečaja njihove matične banke – jednako tako nameće zabrinjavajuća pitanja. Premda je u tijeku usklađivanje, u Europskoj uniji postoji 40 različitih sustava garantiranja pologa. Francuske vlasti i vlasti ostalih zemalja EU-a tako su se obvezale isplatiti klijente banaka do svote od 100.000 eura. No što će se desiti u vezi s teškoćama u Španjolskoj, Grčkoj i Portugalu? Njemačka ili Finska doista bi mogle odbiti da daju sredstva u fondove, jer bi to moglo izazvati povećani prijenos sredstava sa sjevera na jug Europe. To je ono što većina sjevernih zemalja odbija… Nije slučajnost što je njemačka kancelarka Angela Merkel napravila sve što je mogla kako bi ograničila područje primjene bankarske unije te što je postigla da samo 200 najvećih banaka, od šest milijuna koliko ih ima u eurozoni, podliježe centraliziranoj regulaciji. Ovo stavlja 27 zemalja članica pred novi politički i ideološki izbor u Europi kojom dominiraju tržišta, konkurentnost i moć novca. U tom kontekstu, vlade imaju dvije opcije: europeizirati garantiranje pologa kako bi bile spremne na mogući stečaj velikih banaka ili ograničiti veličinu banaka i bankarskih sektora. Prihvaćeno je prvo rješenje, što je europskim vođama omogućilo da izbjegnu suočavanje s ogromnim teretom koji predstavlja financijski sektor.

Imenovanje ECB-a za jedinog i “nezavisnog” nadzornika počiva na istoj logici. Za liberalne ekonomiste, riječ je zapravo o ograničavanju uloge političkih faktora kako bi ojačali “kredibilitet” svojih odluka spram financijskih tržišta. Ali ti novi prerogativi znatno će povećati moć te institucije čije vodstvo nije izabrano na izborima. Bankarska unija tako znači dodatni korak u smjeru depolitizacije (odluke se donose na administrativni način) i demokratske regresije EU-a.

Treba reći kako zagovaratelji reforme tvrde da će se ECB pokoravati povećanim zahtjevima za transparentnošću. Premda je istina da njegov predsjednik redovito pred Europskim parlamentom odgovara na pitanja parlamentaraca, znamo da je riječ o čistoj formalnosti. Isto će biti i s bankarstvom. Mario Draghi, bivši rukovoditelj Goldman Sachsa za Europu i aktualni predsjednik ECB-a, može sasvim “nezavisno” nastaviti privilegirati visoke financije nauštrb općeg interesa…

S demokratski izabranim vladama mogli bi se, osim toga, javiti i sukobi. Kako onda pomiriti nadzor ECB-a, utemeljen na logici tržišta, sa stvaranjem javnih investicijskih banaka (što je u projektu vlade francuskog premijera Jean-Marca Ayraulta) i, šire, sa stvaranjem europskog javnog bankarskog polja kojim se upravlja prema kriterijima nefinancijskih odluka? Kako bi reforma bila koherentna i učinkovita, nužno je modificirati pravilnike ECB-a kako bi se ta institucija stavila pod demokratsku kontrolu, za početak pod kontrolu Europskog parlamenta.

Reforme koje su u tijeku neće dovesti u pitanje reguliranje i funkcioniranje banaka, kojima dominira logika europskih i međunarodnih financijskih tržišta. Solventnost banaka ovisi, prije svega, o njihovim vlastitim fondovima – to jest, u prvom redu o kapitalu koji su uložili dioničari – dakle o procjeni tržišta, što osnažuje model dioničarske banke koja za cilj ima rentabilnost. U tom smislu, veze između banaka neke zemlje i potreba za financiranjem (poduzeća, kućanstava, država) postaju sve labavije.

Europski vođe i tu su se mogli opredijeliti za drugačija rješenja. Primjerice, izolirati opsežan sektor poslovnih banaka koje bi se koncentrirale na svoju glavnu djelatnost (sakupljanje pologa, izravni krediti, financiranje nacionalnih i lokalnih aktera) i čija je solventnost osigurana strogim pravilima, poput zabrane špekulativnih i visokorizičnih operacija. Cilj bi bio odvajanje poslovnih od investicijskih aktivnosti, za razliku od uređenja koje ne bi pravilo tu razliku.

Model takozvane univerzalne banke, koji svijet financija žestoko brani, poprima oblik grupacija značajnih razmjera, koje se nazivaju “veliki sistemski entiteti”. Kriza 2008. godine pokazala je rizike koje to donosi društvima i poduzećima: vlastiti fondovi i polozi poslovnih banaka bili su isušeni gubicima od špekulativnih aktivnosti. Investicijska banka Natixis na taj je način, akumuliranjem između pet i osam milijardi eura duga uslijed investiranja u visokorizične američke financijske proizvode, ugrozila grupaciju Banque populaire Caisse d’épargne (BPCE) čija je članica. Te opasne veze smanjile su kapacitet financiranja proizvodnog sektora. To je jedan od uzroka postojane ekonomske recesije od koje pati eurozona.

No kao da se ništa nije dogodilo, europske vlasti se spremaju podržati model univerzalnih banaka. Izvješće Liikanen grupeii (listopad 2012.), koje je naručila Europska komisija, zadovoljio se time da pohvali stvaranje podružnica specijaliziranih za visokorizične operacije tradinga za svoj vlastiti račun, to jest špekulativne operacije koje provode banke sa svojim vlastitim kapitalom. Ta minimalna mjera neće dovesti do razdvajanja poslovnih i investicijskih banaka, razdvajanja koje su nametnuli SAD na čelu s Franklinom Rooseveltom u Glass-Steagall zakonu iz 1933. i Francuska programom Nacionalnog vijeća otpora 1944. godine. Te politike omogućile su da se desetljećima izbjegavaju bankarske krize, sve dok na koncu one same nisu dovedene u pitanje (1984. u Francuskoj i 1999. u SAD-u). Očito je da oni koji danas vladaju odbijaju učiti iz povijesti.

Francuska vlada je potkraj 2012. odlučila provesti vlastitu reformu bankarskog sustava, suprotno planovima za unificiranim promjenama na razini EU-a. U svom inauguracijskom predsjedničkom govoru u Bourgetu 22. siječnja 2012., François Hollande obećao je “ukrotiti financijski sektor (…) zakonom koji će obvezati banke da razdvoje aktivnosti kreditiranja i špekulativne operacije”. No pod pritiskom zainteresiranih lobija, francuska vlada je sastavila zakon koji ne ide ni tako daleko kao preporuke Liikanen grupe. Ustvari, dokument predstavljen vijeću ministara 19. prosinca 2012. radi nejasnu distinkciju između “korisnih” i “špekulativnih” bankarskih aktivnosti (poglavlje 1., članak 1). Semantičko iskliznuće s “aktivnosti kreditiranja” ka “korisnim aktivnostima”, što je u najmanju ruku subjektivan pojam, “neminovno vodi do ne-reforme, jer rasprava o korisnosti neke bankarske aktivnosti nikada neće dovesti do konsenzusa različitih sudionika u raspravi”, opaža udruga Finance Watch.iii Procesi “opskrbe investicijskim uslugama” (to jest tržišni procesi), kao i procesi “upravljanja tržištem pomoću financijskih instrumenata” (naročito špekulacije s derivatima), tako i dalje mogu ostati dio aktivnosti poslovnih banaka jer mogu biti “korisni” (sic!) ekonomskoj klijenteli i vlastitom financiranju.

Dakako, tim bi se zakonom bankama zabranila trgovina derivatima iz poljoprivrednih sirovina, kao i visokofrekventni tradingiv koji odgovara narudžbama s burze koje se automatski provode kroz računala radi maksimalnog iskorištavanja povoljne cijene. Premda idu u dobrom smjeru, ove posljednje mjere tiču se tek malog dijela špekulativnih aktivnosti. U globalu, prema procjenama koje su dali sami bankari, reforma će imati represivni učinak samo na dva do četiri posto bankarske aktivnosti u Francuskoj…v

Pristaše novoga zakona ističu da će tekst, u svom drugom poglavlju, ojačati moć bankarskih (Uprava za prudencijalni nadzor i rješenja, ACPR) i tržišnih autoriteta (Europski regulator za vrijednosne papire i tržište kapitala, ESMA). Ali kakvu će moć imati te instance naspram takvih mastodonata? Nagomilana bilanca triju velikih francuskih banaka 2,5 puta je veća od bruto domaćeg proizvoda (BDP) te zemlje! Samo bi potpuno odvajanje poslovnih i investicijskih banaka rezultiralo opipljivim povećanjem sigurnosti za ekonomije i društva.

Reforme koje su u tijeku na razini Europske unije i eurozone, kao i one na razini Francuske, imaju jednu zajedničku crtu: ne osporavaju ni moć ni štetnost velikih univerzalnih banaka koje dominiraju svjetskim financijama.

S francuskog prevela: Sana Perić

i Les Echos, Pariz, 19. prosinca 2012.

ii “Rapport de la commission d’experts européens sur la réforme bancaire”. Erik Liikanen predsjeda finskom središnjom bankom.

iii Pismo udruge Finance Watch Pierreu Moscoviciju, ministru ekonomije i financija, 11. prosinca 2012.

iv Vidi Lagneau-Ymonet i Angelo Riva, “Une directive européenne pour doper la spéculation”, Le Monde diplomatique, rujan 2011.

v “Réforme bancaire: une loi pour rien”, L’Express, Pariz, 19. prosinca 2012.