Tristan Coloma

Kenija želi pokrenuti mastodontski projekt izgradnje Luke Lamu, koja bi trebala postati najvažnijom tranzitnom lukom na istoku Afrike. Očekivani rezultati predstavljeni su kao spektakularni: do 2030. zemlju bi trebali katapultirati na daleko veći stupanj razvoja. Radi financiranja projekta vlada se zadužuje, u nadi da će je u stopu pratiti međunarodni investitori. Pritom posebne nade polaže u nove ekonomske sile svjetskog Juga i Istoka

Na sjeveroistoku Kenije sunčeve zrake okrutno prže po makadamu, polagano pretvarajući u pabirke ionako oskudnu savanu u arhipelagu Lamu. Ahmet, čuvar u odrpanoj odjeći, lica ispijena satima provedenim u nadziranju kilometara ograde, daje si oduška: “Ne napreduje brzo, zar ne? Lamu se ionako uvijek kreće brzinom puža… Izgrađeno je nešto administrativnih zgrada, no ništa što sliči luci koja bi trebala koštati milijarde dolara… Ne znam što bih tu zapravo trebao čuvati. Pista još uvijek nije asfaltirana, a luka se treba otvoriti 2016. godine. Baš i ne vjerujem da će tako biti…”

Međutim, kenijska vlada i njezini južnosudanski i etiopski partneri pokazuju uznemirujuću razinu entuzijazma po pitanju uspjeha najvećeg gradilišta u afričkoj povijesti nakon nezavisnosti. Njihov cilj? Preobrazba ekonomije kontinenta na temelju međunarodne pomorske trgovine, regionalne integracije i otvaranja prema Istoku. Donedavni predsjednik Kenije Mwai Kibaki imao je plan izgraditi “veliki Afrički rog”, u kojemu bi se Istočnoafrička zajednica (East African Community, EAC)i ujedinila sa Somalijom, Etiopijom i Džibutijem u jedinstven ekonomski blok.

Progres ne čeka ni trenutka

Kako bi to postigao, Kibaki je obrisao prašinu s nacrta gigantskog projekta iz 1970-ih: izgradnje nadgranične, multimodalne prometne osi, tzv. Lamu Port – South Sudan – Ethiopia Transport Corridor (koridor LAPSSET), s ishodišnom točkom u dubokovodnoj luci u zaljevu Manda na otoku Lamuu. Koridor će tvoriti kopneni most između Kenije i Duale, glavnog grada Kameruna, za povezivanje Atlantika s Indijskim oceanom (vidi okvir “Koridor LAPSSET u brojkama”).

Taj kompleks je kruna Visiona 2030, srednjoročnog plana koji su 2008. inicirale međunarodne institucije. Je li moguće ostvariti tako ambiciozan skok u budućnost između 2008. i 2030. godine? Čini se ipak da će on za arhipelag Lamu predstavljati skok izvan vremena. Iza oronulih višestoljetnih fasada starih arapskih palača, koje su na popisu svjetske baštine Organizacije ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO), slijedeći labirint uličica punih tvrdoglavih magaraca, pronalazimo prijazan i oveći internetski kafić u kojemu se nerijetko može susresti poneki Masai ratnik koji je došao provjeriti e-mail.

Progres ne čeka ni trenutka. Upravo zbog toga, Nairobi želi teleportirati ovu relikviju iz nekog drugog vremena u Afriku budućnosti. “Ne može nas zadovoljiti ništa osim kvantnog skoka u životnom standardu Kenijaca do 2030. godine”, hvali se Mugo Kibati, glavni direktor ureda Vision 2030. Možemo li zamisliti da Sindbad Moreplovac skokne na privatni jet kako bi srkao koktel na terasi svog lofta s panoramskim pogledom na koraljni greben, rafineriju i supertankere?

Međunarodna trgovina Istočne i Središnje Afrike trenutno ovisi o Mombasi, velikoj luci na istočnokenijskoj obali što je, prema tvrdnjama Svjetske banke, čini “najjačim adutom ove regije”. Ta je luka barometar ekonomske dinamičnosti regije, a pritisak je visok. Između 2007. i 2011. godine Mombasa je doživjela porast prometa od 23 posto. Godine 2011. primila je oko 770.000 kontejnera, iako je zamišljena za prihvat njih 250.000. Jedna američka studijaii pokazala je da vrijeme od prijenosa kontejnera s broda do njegova polaska s mjesta u prosjeku iznosi više od petnaest dana.

Kao što kaže lokalna poslovica: zapadnjaci imaju satove, Afrikanci imaju vremena. No lako si možemo zamisliti posljedice takvih kašnjenja. K tome, zbog nedostatka cesta i kvalitetnih željezničkih pruga u regiji, cijene prijevoza kontejnera po prijeđenom kilometru među najvišima su na svijetu.iii Stalni tajnik prijevoza Cyrus Njiru prvi je koji to priznaje. Prema njemu, “91 posto kenijskog bruto domaćeg proizvoda (BDP) nastaje u radijusu od sto kilometara oko željezničke linije koja povezuje Ugandu i Keniju. Ostatak teritorija, na kojemu je koncentrirano 75 posto stanovništva, proizvodi deset posto BDP-a. Zašto? Zato što nikada nije razvijena odgovarajuća infrastruktura”.iv

Stavljanje troškova prijevoza pod kontrolu i ubrzanje kretanja dobara zasigurno pomažu ekspanziji kenijske poljoprivrede i industrije. U očima mnogih analitičara, poput Marka Bohlunda, ekonomista iz IHS Global Insighta, “radi se o kolosalnim projektima izgradnje infrastrukture. Njihov trošak je ekvivalentan dvjema trećinama godišnjeg BDP-a Kenije, ali oni bi mogli stimulirati rast cijele regije. Isto tako, mogli bi imati ključne geostrateške posljedice po mir i integraciju cjelokupne Istočne Afrike”. Iščekujući procvat i mir za sve, u Matondoniju, kao i uvijek, močvara ključa pod suncem. Nakon iscrpljujućeg trosatnog hoda preko dina, dolazimo do hedonističkih kupališta i bjelokosnih plaža Shele, no bijeda autohtonih zajednica u arhipelagu Lamu kvari iluziju o zlatnom dobu sultanata koje veličaju turistički vodiči.

Skepsa i otpor u arhipelagu Lamu

Na Lamuu nema ničega i malo tko ovdje gaji iluzije. Osim možda jednog čovjeka na izmaku snaga: Muhameda Famaua, seoskog mudraca ili mzeea. “Obećavaju nam da će Lamu postati raj u kojemu će svi imati posao i neusporediv komfor. Ova bi regija trebala postati najrazvijenija u Keniji. Htjeli bismo ući u moderno doba. Željeli bismo imati bar supermarket. To bi bio velik korak naprijed.”

U svojoj slavnoj prošlosti, ovaj svahilijski grad otpravljao je arapske jedrilice sve do Indije i Kine kako bi trampili sivu ambru, bjelokost i robove. Danas među sjenovitim krošnjama mangrova nekolicina upornih pokušava ribariti na prastarim brodicama. Buduća dubokovodna luka i rafinerija značit će vađenje mangrova, a za ribare kraj njihove djelatnosti. Ribe će nestati – u to nema sumnje. A što se posla tiče, već znaju da ga neće imati u budućoj luci: jedan član kenijske vlade došao je da bi im to objavio. Neće biti moguće zaposliti se u lučkoj zoni bez diplome. “Tek su četiri godine prošle otkako je ovdje otvorena škola”, priča Moussa Omar, koji živi od izrade brodica. “Ako svi dobiju priliku da rade, prihvatit ćemo taj projekt. No u ovom trenutku, osim jada, on nam nije donio ništa. Nećemo moći loviti ribu… Od čega ćemo živjeti? Nećemo dobiti kompenzaciju od vlade zato što nemamo nikakvo obrazovanje i, što se njih tiče, nemaju potrebu saslušati naše primjedbe.” Ministarstvo u planu priznaje da ribarstvo predstavlja najvažniji izvor prihoda za 70 posto od sto tisuća stanovnika…

Silvester Kasuku, koji je zadužen za infrastrukturu u kabinetu premijera, tog je dana bio na službenom posjetu gradilištu na otoku Manda. “Sigurni smo da će se luka otvoriti 2016. godine. Trebao bih se naći sa svim zainteresiranim stranama kako bih ih izvijestio o napretku brodogradilišta i evoluciji projekta te kako bih sve raspravio s njima. To je nešto što radimo redovito. Svi podržavaju ovaj projekt: stanovništvo teži razvoju, ljudi žele ceste, luku, aerodrome. Nemoguće je ignorirati njihove želje.” Nekoliko minuta nakon dolaska, nestao je u terencu sa svojom svitom brže nego što se pojavio.

To što je ispričao dosta je daleko od onoga što osjećaju stanovnici arhipelaga, koji su osnovali udruženje Save Lamu (Spasimo Lamu) kako bi obranili pravo participiranja zajednica u odlukama koje se tiču koridora LAPSSET. “Općenito gledano, ljudi se ne protive luci. Podržavaju projekt. Ali ono što nas je dosad zabrinjavalo nedostatak je konzultiranja sa stanovništvom”, objašnjava Hussein Soud el-Maawy, jedan od “mozgova” inicijative Spasimo Lamu. “To je jedan od načina da se ono osjeća kao da ih se projekt tiče i da ga prihvate. Nitko ne anticipira negativne posljedice po okoliš, društvo, pitanje zemlje, zaposlenost. Trebalo bi da cjelokupno stanovništvo ponovno započne pregovore o sporazumu s vladom. Nema svrhe pričati o tome, ako nemamo sve crno na bijelom…”

Budući da Nairobi nije slušao njihove zahtjeve, udruženje Spasimo Lamu potražilo je pravdu na sudu kako bi zaustavilo izgradnju luke. Podnijeli su zahtjev za procjenu ustavnosti u kojemu vladu optužuju za nedostatno konzultiranje i ukazuju na nepostojanje studije o posljedicama na okoliš. Abubakar Muhamed Amudy, predsjednik udruženja, pokazao se nepopustljivim: “Zajednice bi trebalo informirati i savjetovati se s njima, kao što to jamči ustav. Broj stanovništva drastično će se povećati; s dolaskom drugih zajednica, naša će kultura zauvijek nestati. U svakom slučaju, uvijek ćemo biti marginalizirani.” Nekolicina stanovnika regije smatra da ih središnja vlast, koja je u rukama najbrojnijeg naroda Kikuju, smatra građanima drugog reda. Nepravda koju osjećaju ispoljava se kao ksenofobija.v Nerijetko se može čuti stanovnike arhipelaga kako govore da “Lamu postaje kolonija Kikujua”. Tenzije između zajednica su povećane, a povremene želje za nezavisnošću priobalnog područja, koje ohrabruju i neki politički pokreti, sada se šire.

Raj za strane investicije?

Priobalno stanovništvo prvi se put moglo obradovati interesu koji je pokazala središnja država za razvoj regije. Hervé Maupeu, politolog i specijalist za Keniju na Sveučilištu Pau i zemalja rijeke Adour, u tome vidi “veliku novotariju, zato što će se predviđeni rast iz plana Vision 2030 ostvariti u perifernim područjima. To je radikalan otklon od dosadašnje prakse”. Naime, vlada je od 1965. odlučila koncentrirati svoju potrošnju na zone sa “snažnim potencijalom”vi, na “korisnu” Keniju iznad 1.700 metara nadmorske visine. Posljedice takve politike su političko isključenje i ekonomska marginalizacija zajednica koje žive u sušnim područjima, na sjeveru i u ruralnim krajevima daleko od velikih gradova, poput Nairobija i Mombase.

Za Françoisa Gipoulouxa, voditelja istraživanja Nacionalnog centra za znanstveno istraživanje (Centre national de la recherche scientifique, CNRS) u Centru za proučavanje moderne i suvremene Kine, ta promjena je nužna: “Priobalne regije ponovno postaju kičmom liberaliziranog ekonomskog prostora, u obliku područja nadnacionalne ekonomske suradnje koja se oslanjaju na postavljanje razvojnih, a zapravo trgovinskih, koridora za međunarodne svrhe.”vii Razvoj Istočne Afrike ne može umaknuti dinamici globalizacije koja običava otvarati tržišta i olakšati trgovinu zahvaljujući specijalnim ekonomskim zonama (Special economic zones, SEZ), vrstom slobodnih zona u kojima su troškovi investiranja, financiranja i eksploatacije značajno sniženi s namjerom da se privuku strani investitori. U Keniji je zakon o SEZ-ovima na snagu stupio 8. studenoga 2012.

Kako je poziv upućen privatnim investitorima bio na čekanju, vlada je financirala pokretanje prve faze radova na luci u iznosu od 234,6 milijuna eura. Kenija, Etiopija i Južni Sudan potpisali su 2012. memorandumski sporazum: Južni Sudan će financirati jedan dio dalekovoda, a Etiopija se obvezala uključiti u izgradnju željeznice. Yes, we can, izvalio je Kasuku nadajući se da će mu posezanje za poznatim motom Baracka Obame osigurati poštovanje i ugušiti sve kritike. “Zašto se bojati dužničke krizeviii zbog zajmova potrebnih da se realizira LAPSSET? Pola zemlje nema nikakvu infrastrukturu. Prije svega, trebamo investirati, a tako će doći i novac. K tome, ove studije prikazuju samo javni dug, jer je poziv privatnom sektoru tek upućen.”

Bez straha i uzmicanja, no pribojavajući se previsokog javnog zaduživanja, državna riznica je odabrala izdavanje infrastrukturnih obveznicaix na pet godina, u vrijednosti od oko 119 milijuna eura za financiranje koridora LAPSSET, s visokim prinosima prema Svjetskoj banci. “Veliki Afrički rog” želio bi postati sinonim bogatstva. Visoke kamate na investicije napuhane zajmovima financijskih institucija u regiji predstavljaju sočnu kost za glodanje, koja hrani fantazije o “razvojnim” investitorima i njihovoj špekulativnoj pohlepi. Unatoč svemu tome, Afrika je u 2011. na svjetskoj razini privukla tek 3,6 posto priljeva izravnih stranih investicija.

“Koridor LAPSSET je najbolja prilika cijeloga afričkog kontinenta”, ponavlja agresivno Kasuku. “Investitori bi trebali otvoriti oči i doći u velikom broju. Pribjeći ćemo kombinaciji javnog i privatnog financiranja.” Za luku i dalekovod bit će to javna sredstva; za naftovod i rafineriju privatna; a za željeznicu i javna i privatna.

Kako bi popravila kvar u sustavu investiranja, Kenija koristi polugu iz arsenala Međunarodnog monetarnog fonda (MMF): javno-privatno partnerstvo (JPP).x Država upravlja, a privatni akteri nastoje stvoriti uvjete za uspostavljanje infrastrukture i pribavljanje javnih sredstavaxi, unatoč nekompatibilnosti između traženja privatnog profita i nužnosti državne preraspodjele. Sva korist za privatni sektor proizlazi iz činjenice da poduzetničke rizike preuzima država. “Kako bi privatni sektor ulagao, potrebno je da država može poštovati svoje obaveze prema njima”, potvrđuje izvor upoznat sa slučajem. “S eksplozijom duga, država ne može nuditi ta jamstva. JPP-ovi nisu pravi put.”

Okretanje novim ekonomskim silama

S obzirom na veličinu projekta, vlada je lansirala cijeli arsenal financijskih instrumenata kako bi diversificirala izvore financiranja, odnosno, da preciziramo, kako bi privukla nove investicije. Nakon sat i pol sastanka, činilo se da Kasukov kasni u svojem dnevnom rasporedu. Njegov pomoćnik uručio mu je “povjerljive” dokumente na gomili pošte koja ga je čekala. Zabrinuti stalni tajnik u uredu premijera ispričao se jer “premijer očekuje posjet kineskog ambasadora u Nairobiju kako bi raspravljali o koridoru LAPSSET”. Trenutak nelagode prekinuo je objašnjenjem: “Radi se o diplomatskom posjetu iz kurtoazije…”

Nairobi predvodi ekonomsku diplomaciju usmjerenu prema novim akterima poput BRICSA-a (Brazil, Indija, Kina i Južnoafrička Republika), ali i prema Južnoj Koreji, Kataru, Singapuru itd. Kina, Indija, Japan, Južna Afrika i Južna Koreja pet su najvažnijih izvora izravnih stranih investicija u Keniji tijekom proteklih pet godina, čime su te zemlje prestigle Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku i Nizozemsku.xii

Gospodarska kriza označila je kraj jedne epohe. A rođenje nove potvrđeno je snažnijim istupanjem Azije, koja je manje pogođena nedavnim turbulencijama. Osim toga, razvijene ekonomije svoja ulaganja uvjetuju institucionalnim reformama. To im se obilo o glavu u natjecanju s Kinezima koji ne čekaju da se jave na javne natječaje, nego nameću svoja poduzeća putem komercijalnih ugovora. “Među kenijskom elitom trenutno jača zazor od zapadnog utjecaja, a još više od Svjetske banke i MMF-a”, zaključuje Maupeu. “Žele dobiti vlastitu autonomiju, naročito po pitanju odnosa s Azijom, koja je u procesu osmišljavanja novih vrijednosti, novih vizija i novih načina zajedničkog rada.”

Upućen, kakav već jest, predsjednik Kibaki pokrenuo je 2005. politiku pod nazivom Look East Policy (Gledajmo k Istoku). Tijekom prvih šest mjeseci 2012., prema Kenya Investment Authorityju, Kina, Južna Afrika, Indija i Južna Koreja investirale su ukupno 31.266.000 eura u Keniju, od čega samo na Kinu otpada 23 milijuna. Stiglo je i priopćenje iz predsjednikova ureda koje objašnjava novu perspektivu diplomatskih odnosa koju bi Nairobi htio oživjeti. “Vanjska politika predsjednika Kibakija vođena je željom Kenije da unaprijedi geopolitičku dinamiku. To podrazumijeva harmoniju između Istoka i Zapada po pitanju tekućih svjetskih problema u okružju izloženom stalnim promjenama.” Ali u konačnici, najvažniji ugovori putuju za Orijent.

“Kenija nije naročito okrenuta prema Istoku”, umiruje Kasuku. “To nije naša namjera. Ali kada pošaljete poziv cijelom svijetu, Istok uvijek najbrže reagira. Dok se druge zemlje žale, oni dolaze s veseljem.” Utakmica se ipak čini neravnopravnom. Afričke zemlje su zavisne o kineskim zajmovima po sniženoj cijeni za financiranje infrastrukturnih projekta. Problem leži u tome što kineski ekonomski uspon, kao i indijski, ima tendenciju usporavanja. U svom zadnjem izvještaju o svjetskim ekonomskim perspektivama, MMF upozorava Keniju na fluktuacije koje bi mogle biti pogubne po državnu blagajnu. “Naglo usporavanje kineskog uspona moglo bi imati negativne posljedice s obzirom na snažne trgovinske veze uspostavljene s Kinom u nekoliko proteklih godina, ali i s obzirom na kineski doprinos financiranju putem izravnih stranih investicija.”xiii

Donedavni kenijski predsjednik nastojao je potaknuti afričke države da smanje oslanjanje na vanjsko zaduživanje u izgradnji infrastrukture. Zastupao je regionalnu integraciju u nadi da bi regionalna tržišta mogla ponuditi alternativne izvore sredstava. Iza tog voluntarizma, projekt Lamu ostaje obavijen misterijem. Investitori pak čekaju daljnji razvoj događaja nakon što je 4. ožujka izabran novi predsjednik Uhuru Kenyatta.

Nakon dva mandata, Kibaki se više nije mogao kandidirati, ali izgleda da je imao želju ostaviti neizbrisiv trag u svojoj zemlji i u svome dobu. Završetak diferenciranog i fragmentiranog razvoja projekta koridora LAPSSET sada je doveden u pitanje. Kibaki je želio potaknuti novi oblik panafrikanizma, koji bi se oslanjao na liberalnu doksu međunarodnih financijera i u isti mah oslobodio jarma MMF-a. To je ujedno bio pokušaj utjecaja na kinesku politiku, s ciljem da je se navede da se s drugim zemljama u razvoju natječe u investicijama u Keniji. Hoće li i njegov nasljednik poći istim putem? Teško.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

Dodatak: Koridor LAPSSET u brojkama

Luka Lamu imat će kapacitet da primi velik broj brodova visoke tonaže – od supertankera do postpanamaxa – zahvaljujući trideset i dvama pristaništima, velikom prirodnom prilaznom kanalu i dubini od osamnaest metara. Predviđa se da bi kroz nju trebala proći dvadeset i tri milijuna tona tereta godišnje, a i sva infrastruktura na tom području povezana je s njome. Naftovod dug 2.250 kilometara, koji ide iz Južnog Sudana prema Lamuu, trebao bi se razgranati i prema Etiopiji, Ugandi i Demokratskoj Republici Kongo. Naftna rafinerija, koja će biti na području luke, moći će preraditi 120.000 barela dnevno. Međunarodna željeznička linija trebala bi povezati luke Lamu i Dualu (Kamerun), a mreža autocesta povezivat će glavne gradove Etiopije (Addis Abeba), Južnog Sudana (Juba) i Kenije (Nairobi) u jedan te isti lučki kompleks. Istovremeno s ovim radovima na infrastrukturi, provest će se optičko vlakno kako bi se osigurala komunikacija. Projekt također predviđa turistički razvoj zahvaljujući izgradnji međunarodnih aerodroma i odmarališta.

Dodatak: Koridor za korupciju

Trećeg ožujka 2012. bivši kenijski predsjednik Mwai Kibaki najavio je pokretanje izgradnje Luke Lamu. Kibaki, koji je bio na čelu jedne od najliberalnijih administracija u Africi, usudio se referirati na “veliki skok naprijed” te izjaviti da ne sumnja da se Kenija nalazi u razdoblju koje je “presudno za davanje prilike našim narodima da profitiraju od mnogih socioekonomskih prilika koje su pred nama”.

Njegov se zanos ipak ne poklapa s brojkama koje su objavili Međunarodni monetarni fond (MMF) i Državni ured za statistiku Kenije (KNBS). Obje institucije su zabrinute zbog galopirajuće inflacije, kolapsa valute i visokih kamata na zajmove realizirane potkraj prošle godine koje koče rast. Procjenjuje se da je rast u 2012. iznosio 4,4 posto, što ga na globalnoj razini smješta među osrednje rezultate. Od 2008. rast je u prosjeku iznosio 3,5 posto, dok je za potkontinent iznosio 5,5 posto. Između izjalovljenih reformi i neuspješnog ustavnog referenduma, šef kenijske države uspio je sakupiti sve više protivnika.

Stoga je vlada započela Vision 2030, “za konkurentnu Keniju i uspjeh u svjetskim razmjerima”. Prethodna “Ekonomska strategija za povratak bogatstva i stvaranje radnih mjesta (ERSWEC) 2003-2007” pokazala je sva svoja ograničenja po pitanju rasta i doprinijela raspodjeli blagodati neznatnoj manjini zahvaljujući složenim pravnim smicalicama.i Kenija se tako našla među deset zemalja s najmanjom jednakošću na svijet, s diferencijalom jedan naprema 56 između najnižih i najviših dohodaka.ii Vision 2030, koji je predstavljan kao “nacionalni san”, naposljetku je autsorsan: razvila ga je južnoafrička tvrtka McKinsey & Company primjenjujući jedinstvenu prizmu neoliberalne ekonomske teorije.

Kibakiju – “predsjedniku infrastrukture”, kako su ga preimenovali sugrađani – koridor LAPSSET čini se nužnim za stvaranje nacionalnog sentimenta oko onoga što je trenutno tek dokument u računalu – neboderi kao u Dubaiju i brzi vlakovi kao u Kini, koji bi se prostirali kenijskim pejzažom. Kako bi san postao stvarnost, vlasti nisu oklijevale započeti rat u Somaliji, na području udaljenom nekoliko desetaka kilometara od međudržavne granice. Kenijci su iskoristili prisustvo šebaba, militantnih islamista, u toj zoni kako bi unilateralno intervenirali i postavili ogromnu tampon-zonu koja služi zaštiti budućeg lučkog kompleksa. Dakle možemo opravdano sumnjati da se to nije dogodilo zbog brige o općem dobru, bilo Kenije bilo susjednih joj zemalja, koje su zauzvrat nagrađene Kibakijevim požurivanjem da se njegov kolosalni pothvat realizira, makar je njegov mandat završio u ožujku 2013…

U jednoj redakciji u Nairobiju novinar sređuje “povjerljive” dokumente koji zatrpavaju prostor zvan “ured”. Novinar baca letimičan pogled oko sebe prije nego što se odvaži na igrokaz. Sputan u besprijekorno odijelo s kravatom boje plavog čelika, naginje se kako bi se s užitkom latio mužnje virtualne krave koja bi trebala levitirati u prostoru. Ponovno oklijeva prije nego što će dubokim glasom objasniti: “Svrha LAPSSET-a je stvaranje koridora za korupciju. Političari su došli da piju mlijeko označeno slovom ‘S’ koje je prekriženo dvjema vertikalnim crtama iz državnog vimena.” Jedan istraživač koji je dobro upoznat sa situacijom, nadovezuje se bez okolišanja: “Vision 2030 mjeri razvoj brojem kubičnih metara što ih zauzimaju građevine. Služi tome da se pere novac financijera i države.”

Prije nego što su se miješalice za beton uopće počele okretati, projekt je već pokazivao zabrinjavajuće simptome. Sve je počelo studijom o isplativosti, najskupljoj u povijesti zemlje. U svibnju 2009. ministarstvo transporta i japansko društvo JPC potpisali su ugovor na 28 milijuna eura; dvije godine kasnije bila je potrebna intervencija državne blagajne da bi se ispregovaralo sniženje cijene studije od 35 posto, što je samo dodatno podjarilo sumnje.

“Elitama je u interesu da se projekt dovrši zato što su uložile mnogo vlastitog novca u regiju. Ipak, ne mislim da se tu radi o bijelom slonu” (naizgled unosna investicija o javnom trošku, od koje zapravo ima više štete nego koristi, nap. prev.), inzistira Hervé Maupeu, politolog i stručnjak za Keniju sa Sveučilišta u Pauu i zemalja rijeke Adour. “Puno političara je znalo za projekt u Lamuu prije nego što je obznanjen javnosti”, potvrđuje Ambreena Manji, odgovorna osoba Britanskog instituta u Istočnoj Africi. “To je neka vrsta povlaštenog poslovanja, zato što su profitirali na znanju, koje su iskoristili za kupnju i špekuliranje zemljištima.”

Između dva sudska saslušanja, Abraham Korir, odvjetnik uključen u obranu zajednica arhipelaga Lamu, ugurao je nekoliko minuta pauze za susret u Centru Yaxa, jednom od blistavih komercijalnih kompleksa u Nairobiju. Dok navodi brojke od kojih se okreće glava, njegov bijes ne jenjava: “Zamislite: osoba bliska vlasti dobije mig da kupi i proda tri tisuće hektara u vrijednosti od 53,4 milijuna eura državi.”

Pitanje zemljišta izašlo je na vidjelo nakon 1963., za vrijeme stjecanja nezavisnosti. Vlada je u to vrijeme prisvojila ogromne površine istočne obale. Većina domaćeg stanovništva tako je jednim potezom postala skvoterima na rodnoj grudi. Tek 20 posto priobalnog stanovništva posjedovalo je vlasničke listove. “Skupine investitora u Nairobiju okupile su pod krinkom stvaranja zadruga vojske odvjetnika, bankara, investitora i političara, a zatim su profitirale na činjenici da su se ti projekti izvodili u zonama s neriješenim vlasničkim pitanjima te su započeli špekuliranje zemljištima”, govori sa žaljenjem Dominique Connan, doktorand na institutu Science Po Paris, koji živi u Nairobiju. Oblak špekulacije značajno će povećati troškove koridora LAPSSET. Čak ako država i uspije otkupiti ta zemljišta, svejedno će se špekulirati materijalima, cijenom radne snage, cestovnim prijevozom, poduzećima za javne radove itd. Tome neće biti kraja. “Uz financijalizaciju zemljišnog pitanja, samo možemo promatrati dok oni na vlasti otimaju sve koristi koje projekt može proizvesti. Jednom kada gorile postave pliticu za ptičice, živad neće skupljati mrvice koje im bacaju obični majmuni…”

i EAC trenutno čine Kenija, Burundi, Ruanda, Tanzanija i Uganda.

ii US International Trade Commission, investigation n° 332-530, publication n° 4335, srpanj 2012.

iii Godine 2009. iz Mombase za put do Kenije trebalo je izdvojiti 0,04 dolara, 0,085 dolara za Ugandu, 0,09 dolara za Ruandu i 0,11 za Burundi. “Transport Prices and Costs in Africa”, Međunarodna banka za obnovu i razvoj, Svjetska banka, 2009.

iv www.theafricareport.com, lipanj 2012.

v Vidi Claire Médard, “Quelques clés pour comprendre la crise kenyane: spoliation, autochtonie et privatisation foncière”, 14. siječnja 2010., www.cetri.be

vi “African Socialism and its Application to Planning in Kenya”, Sessional Paper, n°10, Nairobi, 1965.

vii François Gipouloux, “La Méditerranée asiatique. Villes portuaires et réseaux marchands en Chine, au Japon et en Asie du Sud-Est, XVIe-XXIe siècle”, Editions du CNRS, Pariz, 2009, str. 314.

viii Godine 2011. javni dug Kenije procijenjen je na 50,7 posto BDP-a, a vanjski na 7,055 milijardi eura (izvor: CIA World Factbook).

ix Financijski proizvodi poput državnih dionica sa zajamčenom kamatom, dakle koji nisu podložni tržišnim fluktuacijama.

x Vidi Faranak Miraftab, “Public-Private Partnerships: The Trojan Horse of Neoliberal Development?”, Journal of Planning Education and Research, rujan 2004.

xi Vidi David Osborne i Ted Gaebler, Reinventing Government: How the Entrepreneurial Spirit Is Transforming the Public Sector, Plume, New York, 1993.

xii Izvori: Kenya Investment Authority i Kenya National Bureau of Statistics.

xiii “World Economic Output Report”, MMF, listopad 2012.


i Kenija je 2011. godine bila na 143. mjestu između 187 zemalja prema indeksu ljudskog razvoja, te zauzima 16. mjesto na Failed States Indexu (2012).

ii Brojke MMF-a citirao je Human Rights Watch, Izvještaj 2010.