Martine Bulard

S ukupnom vrijednošću u iznosu od petine korejskog BDP-a, Samsung je neupitni prvak među divovskim chaebolima koji dominiraju korejskom ekonomijom. No čak i taj vrtoglavi podatak ne daje naslutiti pune razmjere nedodirljivosti Samsunga i dubinu njegova utjecaja u svim aspektima života zemlje, počevši od samih vrhova državne politike. Iza priče o uspjehu krije se gusta mreža korupcije, represije i gotovo feudalnih metoda upravljanja

Nemoguće ga je promašiti, čak i usred šume bizarno oblikovanih staklenih gorostasa. Ovdje vrijedi pravilo: što originalnija arhitektura, to prestižnija tvrtka. Samsungovo prijestolje smješteno je u samom srcu Gangnama, jednom od najblještavijih distrikta Seula, s divovskim avenijama kojima u luksuznim vozilima kruži pomodna mladež, koju je svjetski poznatom učinio pjevač Psy u svom spotu “Gangnam Style”. Upravo u Gangnamu Samsung Electronics na tri etaže predstavlja svoje najspektakularnije inovacije: ogromne ekrane na kojima se pretvaramo u igrače golfa ili bejzbolske šampione; 3D televizore; prozirne hladnjake čiji se sadržaj može vidjeti bez otvaranja, opremljene sustavom koji predlaže recepte ovisno o svom sadržaju; zrcala s detektorima koji pokazuju vaš srčani ritam i tjelesnu temperaturu… Nemojmo zaboraviti posljednji dragulj u Samsungovoj kruni: smartphone Galaxy 4 koji je uspješno lansiran u cijelom svijetu.

Sve to je blještava strana Samsunga. Tog kasnog svibanjskog poslijepodneva, deseci adolescenata kreću se Samsung Electronicsom. Naime, Sveučilište u Seulu udaljeno je tek nekoliko stotina metara. Idu od štanda do štanda, diveći se Samsungovim revolucionarnim podvizima, šeću se i informiraju o izloženome. Svi oni koje smo imali mogućnost pitati, uvjeravaju nas da je rad u Samsungu “san snova”.

Tu sintagmu čut ćemo dosta često za vrijeme boravka u Koreji. Nije li Samsung pretekao američkog kolosa Apple i japanski Sony? Nije li taj “div najnaprednijih tehnologija 21. stoljeća”, kao što je kazao mladi istraživač koji je nedavno vrbovan u Samsung Design, hram inovacije? I zar nije u njegovom vlasništvu najviši toranj u Dubaiju? Kao i nuklearna centrala u Abu Dabiju? Propitkivao nas je s trunkom ironije naš mladi sugovornik, budući da je Francuska izgubila to tržište. Samsung, sada i zauvijek… Grupacija je stavila svoje pipke na brodogradilišta i nuklearnu energiju, na tešku industriju i graditeljstvo, zabavne parkove i naoružanje, elektroniku i distribuciju robe široke potrošnje, pa i na male kvartovske pekarnice, a ne zaboravimo ni osiguravateljski sektor ili pak istraživačke institute. Radi se o takozvanom chaebolu (južnokorejski oblik poslovnog konglomerata, nap. prev.) bez premca u svijetu.i

Sveprisutni chaeboli

“U Južnoj Koreji”, ne ustručava se Park Je-song, istraživač na Korean Labor Institute (KLI), “rodite se u rodilištu koje je u vlasništvu chaebola, idete u školu u vlasništvu chaebola, primate plaću od chaebola – zato što mala i srednje velika poduzeća praktički u potpunosti ovise o chaebolu, živite u stanu koji je izgradio chaebol, imate kreditnu karticu nekog od chaebol poduzeća, chaebol vam čak zalazi slobodno vrijeme i kupovinu.” Još je samo falilo da doda “izabrani ste na funkciju zahvaljujući nekom chaebolu” – ti korporativni mastodonti naime bez razlike financiraju i lijeve i desne političke opcije.

U Južnoj Koreji postoji tridesetak chaebola, između ostaloga Hyundai, Lucky Goldstar (LG) i Sunkyung Group (SK), a svaki od njih u rukama je jedne od velikih korejskih obiteljskih dinastija. Najmoćniji među njima je Samsung, koji se bavi novim tehnologijama i nastoji održati besprijekoran imidž – grupacija je potrošila devet milijardi eura na marketing samo u 2012. godiniii – mada bi obiteljska saga, sa svojim spektakularnim sudskim procesima, unutarobiteljskim sukobima, korupcijom i ekstravagantnim trošenjem, pretočena u sapunicu mogla premašiti američki Dallas.

Povijest chaebola simbolizira evoluciju Republike Koreje koja je od statusa zemlje u razvoju u 1960-im godinama – nekad pozicionirana i iza Sjeverne Koreje, koja je bila na višem stupnju industrijskog razvoja – došla na mjesto petnaeste svjetske ekonomije. Osnivač grupacije Lee Byung-chul (1917. – 1987.) započeo je na samom dnu piramide, upravljajući malom tvrtkom za čiji je simbol uzeo tri zvjezdice, ili samsung na korejskom. Mit o Byung-chulu naglašava njegov njuh za posao zahvaljujući kojemu se usredotočio na robu široke potrošnje (televizore, hladnjake), a potom na elektroniku, zadobivši tako poštovanje svojih konkurenata – i napunivši svoje škrinje – kako u Koreji tako i na zapadnim tržištima. Svoje je bogatstvo oporučno ostavio djeci, plativši ništa ili skoro ništa poreza, te je za nasljednika odredio jednog od svojih sinova, Kun-heeja.

Kun-hee je pak doveo grupaciju do vrhunca kada je tvrtka došla na prvo mjesto po prodaji poluvodiča (opskrbljuje Apple), smartphoneova, ravnih ekrana i televizora; trenutno je broj jedan na području inženjerstva i kemije. Grupacija je na petom mjestu u svijetuiii, a njezini prihodi iznose petinu bruto domaćeg proizvoda zemlje. S osobnim bogatstvom procijenjenim na 13 milijardi dolara, Lee Kun-hee, 69. najbogatiji čovjek na svijetu, najbogatiji je čovjek u Južnoj Koreji.

Feudalne metode upravljanja

U mitu o Samsungu zaboravljeno je da je Lee Byung-chul započeo svoj posao 1938. godine uz blagoslov japanskih okupatora. Kaže se samo da se grupacija razvila uz punu i svesrdnu potporu diktatora Parka Cheung-heeja koji je pribavio zemljišta, financijska sredstva, porezne olakšice, specifičnu regulaciju kojom se štitilo domaće tržište. Samsung, izravni produkt diktature, za sebe je zadržao sve blago.

Trenutni gazda, 71-godišnjak, “ima apsolutnu moć u određivanju smjera grupacije i osoblja”, uvjerava nas Park Je-song, “premda drži tek neznatan udio kapitala”: manje od tri posto. Kada progovori, svi ga bespogovorno slušaju. Godine 1995. cijeli je personal bio svjedokom njegovog seksističkog ispada: “Morate promijeniti sve osim svojih žena.” Preko noći su preokrenuli na glavu proizvode, metode i menadžment. To slavno “reagiranje na tržište” dovelo je grupaciju do uspjeha, a njenog šefa pretvorilo u legendu.

Dvije godine nakon tog incidenta, kada su ustanovili da je kvaliteta Samsungovih telefona loša, Lee Kun-hee je naredio da se naloži gigantska lomača od sto pedeset tisuća mobitela koji su nestali u dimu i vatri pred zapanjenim radnicima. Paljenje mobitela se emitiralo u svim tvornicama kako bi se radnicima pokazalo da nemaran rad ne vrijedi više od hrpe pepela. Politika “nula pogrešaka” postala je pravilo koje se mora poštivati, a okrivljavanje radnika nova dogma.

Ugledni odvjetnik Me Kim Yong-cheol radio je u Glavnom tajništvu, Samsungovom “svetom mjestu”, koji se također naziva “središnja grupa za reforme” (Reformation Headquarter Group). Pripovijeda kako za vrijeme susreta s velikim gazdom, koji bi znali potrajati i po više od šest sati, nijedan zaposlenik ne bi pio vodu iz straha da ne bi morao u nekom trenu otići na toalet, što gospodin Lee ne može smisliti. Nitko ne smije govoriti bez njegova dopuštenja. Nikome ni ne pada na pamet da izrazi zrno sumnje. “Kao da imamo posla s diktatorom. On zapovijeda, mi izvršavamo.”

I za podugovaratelje spas leži u pokornosti. Dobar poznavatelj korejskih prilika, francuski voditelj poduzeća u veoma cijenjenom sektoru luksuznog urbanog planiranja koji se pozvao na anonimnost, odao nam je: “Da biste mogli raditi ovdje, prvo vas moraju uvesti u svoj krug. Tu ne postoji natječaj. Sve je zasnovano na povjerenju – ako ga ima, morate biti u potpunosti odani grupaciji, predati se dušom i tijelom. Pozitivna strana je da imate priliku učiniti nešto inovativno, no samo u okrilju grupacije.” Ne možete raditi za neki drugi chaebol ili ne poslušati naredbu. “Radimo u feudalnim uvjetima”, naposljetku priznaje. Marže drugih podugovaratelja koje nisu sjajne, znaju biti nasilno smanjene preko noći, a može ih se iznebuha maknuti s popisa nabavljača.

Manje ili više zakonske prakse

Odvjetnik Kim Yong-cheol iskusio je Samsungov sustav na vlastitoj koži. Tijekom “sedam godina i jednog mjeseca”, kako navodi, stavio je svoj talent u službu velikana i njegovih manje ili više legitimnih praksi: duplo vođenje poslovnih knjiga, crni fondovi za kupovanje novinara i izabranih političkih predstavnika, skriveni računi za pokrivanje osobnih potreba, primjerice gđe Lee, velike ljubiteljice suvremene umjetnosti. “Otišao sam u trenutku kada sam otkrio da su otvorili bankovni račun na moje ime na kojemu je bilo više desetaka milijuna wona”.iv

Dao je ostavku 2005. godine. Dvije godine kasnije, osnovana je istražna komisija. Lee Kun-hee je dobio tri godine zatvora s odgodom odsluženja za poreznu utaju i kršenje povjerenja… prije no što ga je pomilovao tadašnji predsjednik Lee Myung-bak, koji je pak nekadašnji gazda podružnice Hyundaija. Trenutna predsjednica, Park Geun-hye, pozvala ga je kao visokog uzvanika na svoj posjet Sjedinjenim Državama u svibnju 2013. godine.

Bilo je to previše za Kim Yong-cheola. Godine 2010. umočio je pero u otrovnu tintu, napisao i objavio Misliti Samsungv, knjigu u kojoj detaljno navodi kako se obitelj Lee napljačkala i korupciju koja seže do najviše državnih razina: “Morao sam podnijeti dokaze da nisam lagao.” Niti jedne od triju velikih novina u Koreji – Chosun, Joongang i Fonda (ili “Chojoondong”, kako se naziva sve te poslušničke medije) – nisu prihvatile oglas povodom izdavanja knjige. Nitko nije objavio nijednu kritiku knjige. Sve su novine povezane sa Samsungom putem oglašavanja, kuverti koje se spontano dijele novinarima ili pak intimnim odnosima s članovima obitelji Lee. Samo je Hankyoreh prekršio zakon šutnje, zbog čega je izgubio oglase grupacije.

Barem su društvene mreže prepoznale važnost knjige, koja je prodana u dvjesto tisuća primjeraka. Bio je to dobar uspjeh za izdavača, ali je odvjetnik još uvijek nezaposlen. Morao se vratiti u svoje rodno mjesto Gwangju, jedino mjesto gdje postoji šansa da bi ponovno mogao naći posao, iako je riječ o uporištu demokrata, dok se on smatra konzervativcem. Žali samo za jednom stvari: “Nije došlo do javne rasprave. Samsung je okvalificirao moju knjigu kao ‘čistu fikciju’.” Vrzino kolo ne staje.

Diktatorske dinastije: Kim na sjeveru, Lee na jugu

Do istog je zaključka došao i redatelj Im Sang-soo, koji se otprve odlučio za fikciju u svom filmu Okus novca (“Do-nui mat”) iz 2012. godine.vi Maestralno je prikazao ponašanje chaebola: korumpiranost, aroganciju, prijezir prema zaposlenicima, obiteljske svađe, čak i ubojstvo. “Chaeboli pretvaraju ljude u robove. Morao sam raskrinkati njihove mehanizme”, objašnjava redatelj u korejskom izdanju Le Monde diplomatiquea.vii Međutim, “film nije polučio uspjeh na kino-blagajnama” zbog medijske tišine i odbijanja distribucije u velikim kino-dvoranama. Za njega, “najveće je razočaranje što film nimalo nije pobudio zanimanja ljevice, jer se ni ona ne usudi jurišati na tu tvrđavu. Na Korejskom poluotoku postoje dvije diktatorske dinastije: Kim u Sjevernoj Koreji i Lee u Južnoj Koreji”.

To se ne čini tako pretjeranim pogledamo li sudbinu zastupnika Nove progresivne stranke Roha Hoe-chana, čiji je mandat poništen u veljači ove godine jer je javno objavio listu osoba koje su u Samsungovom džepu. Nije to bilo kakva lista: sastavile su je obavještajne službe koje su iz nepoznatih razloga snimale razgovore između gazde grupacije i urednika novina Joongang. U razgovoru se dosta spominje pitanje novca koji je dan zanimljivom nizu javnih osoba: zamjeniku ministra pravosuđa, državnom odvjetniku, nekolicini novinara, pokojem kandidatu na izborima itd.

Kada je pukla afera, Roh je zatražio i dobio parlamentarnu istražnu komisiju, koja je međutim žurno zataškala skandal. Samo je zamjenik ministra pravosuđa podnio ostavku. Siguran u svoj zastupnički imunitet, zastupnik je otkrio sadržaj liste na medijskoj konferenciji i, ne gajeći iluzije o ishodu svega toga, učinio je dostupnom na svojoj web-stranici. No prema mišljenju Vrhovnog suda, imunitet staje pred vratima interneta… “To je farsa”, komentira Roh. “Osuđen sam, ali nijedan od državnih odvjetnika nije. Treba reći da je sin odgovornoga u državnom odvjetništvu za provođenje istrage zaposlen u – Samsungu. Vrhovni sud od mog je slučaja odlučio napraviti primjer drugima. Suludo je da su me takozvani prijatelji htjeli uvjeriti da ne smijem nastaviti svoju borbu”, završava tvrdoglavi zastupnik.

I sindikalistima je stavljena brnjica. Jedan od glasnogovornika grupacije, Cho Kevin, ipak poriče ikakav lov na vještice. Dao nam je na znanje u e-mailu (lakše je susresti se s ministrom ili zastupnikom u parlamentu nego se naći s predstavnikom Samsunga): “Sindikati postoje u više podružnica i grupacija poštuje zakon o radu, kao i etičke norme.” To možda važi za sindikat poduzeća, no ne i za Korejsku sindikalnu konferenciju (Korean Confederation of Trade Unions, KCTU), čiji su prethodnici odigrali ključnu ulogu u rušenju diktature tijekom 1980-ih. Otmice, otpuštanja, prijetnje, ucjene – uprava nije oklijevala u odabiru metoda pritiska, ako ćemo vjerovati studiji profesora Cho Don-moona, sociologa na Korejskom katoličkom sveučilištu.viii Do 2011. godine samo je jedan sindikat smio djelovati u Samsungu. Svaki zahtjev za osnivanjem novog sindikata mora se registrirati kod odgovarajuće državne službe.. Kada bi neki zahtjev pristigao, državna služba bi obavijestila vodstvo Samsunga, koje bi zatim podnositelja na nekoliko dana stavila stavila na led, dok se u odgovarajućem poduzeću ne bi organiziralo pokretanje sindikata pod kontrolom uprave. Sindikalni pluralizam priznat je od siječnja 2011. godine, ali KCTU se još uvijek smatra neprijateljem.

Položaj radnika: represije i prekarnost

Šestero ih je, u dobi od 30 do 50 godina. Svi rade u Samsungu u blizini grada Ulsana, dva i pol sata udaljenom superbrzim vlakom, jugoistočno od Seula. Ali kako bismo se našli s njima, trebalo je ići putevima i stranputicama do jednog tradicionalnog korejskog svratišta sakrivenog cvijećem i drvećem uz obalu jezeru, daleko od njihova prebivališta, da ih ne bi tko prepoznao. Skriveni kutak je daleko dražesniji od okoline tvornice u kojoj proizvode baterije za mobitele, LCD ekrane i solarne panele. I prije svega, puno je diskretnije. “Veoma je opasno razgovarati s novinarom, a još više stranim”, objašnjavaju. Članovi KCTU-a žive u polutajnosti.

Svi su identificirani kao “MJ” za moon jae, fonetsku transkripciju riječi “problem” u korejskom alfabetu. “U svakom sektoru”, priča svaki od njih, “postoje ljudi zaduženi za uočavanje MJ-eva, da ih uznemiruju, potkupljuju i spriječe ‘kontaminaciju’.” Jedan od njegovih kolega nastavlja: “Ako tijekom večere netko slučajno popije piće s MJ-em, menadžment ih odmah zove na razgovor, nastojeći saznati što je dotična osoba čula ili rekla. Čak nije pametno ni jesti s MJ-em u kantini.”

Sankcije pljušte na sve strane: samo je jedan od tih sindikalista uspio zadržati svoj posao na traci. Jedan je bio prebačen u ured u kojemu se sam samcat brine o dobrotvornim djelima tvornice. Drugi je smješten u odjel za nabavu koji već ima dovoljno kadrova. Pitanje o tome što četvrti radi natjeralo je na smijeh cijeli stol: “Ništa, doslovno ništa ne radim. Prije svega ovoga bio sam obični radnik; sada dijelim ured sam sa sobom, ne dobivam nikakve zadaće.” Zbija šale na račun cijele situacije, ali je morao konzultirati psihijatra. Što se tiče njegova kolege koji se tek pridružio sindikatu, uprava mu predlaže višemjesečnu “obaveznu obuku” u – Maleziji. Odbio je i sada čeka sankcije. A šesti je dobio otkaz prije šest godina. Bez otpremnine.

Susreli smo se i s drugim MJ-evima u Suwonu, još jednom dragulju u Samsungovoj kruni, u predgrađu Seula. Cho Jang-hee, nekadašnji menadžer restorana u zabavnom parku Everland, bio je toliko drzak da je sa troje svojih kolega osnovao sindikat povezan s KCTU-om. Sva prethodna nastojanja su ugušena, neki su promovirani, neki su dobili novac za obrazovanje svoje djece, drugi su pak popustili prijetnjama. “Kolege vas iznenada ne bi mogli pogledati u oči, više nisu razgovarali s vama”, pojašnjava Cho. “Bilo je tu i ‘seansi usavršavanja’ tijekom kojih bi menadžeri govorili da smo protuhe koje ugrožavaju poduzeće.” Snimali su ih i slijedili 24 sata na dan. Telefoni su im hakirani, a prijetilo se i njihovim bližnjima. No ustrajali su.

Doista, njihov je utjecaj marginalan: jedanaest članova je “izašlo iz ormara”, šezdeset osam taji svoje članstvo, od sveukupno dvije tisuće radnika. Daleko su od mogućnosti da budu izabrani da predstavljaju zaposlenike u paritetnim komisijama koje grupacija sastavlja kako bi zaobišla sindikate i koju polovično čine ljudi iz uprave. Ipak, KCTU prvi put ima legalan, mada nepriznat status u Samsungu. Cho je to skupo platio svojim otkazom. Što se tiče ostalih osnivača, otpušteni su u roku od tri mjeseca i premješteni u dva različita restorana “kako bi ih se izoliralo”.

Kako u Ulsanu tako u Suwonu, članovi sindikata uočavaju da su za njih, zaposlene na puno radno vrijeme, “nadnice korektne”. A opet, prekarni radnici dobivaju između 40 i 60 posto manje za potpuno isti posao, ne uživaju nikakvu zaštitu, nemaju nikakvih bonusa i izbace ih na ulicu čim se krenu bunitiix, radili u Samsungu ili nekom od Samsungovih podizvođača – oni predstavljaju, prema nekim procjenama (ne postoje službene statistike), između 40 i 50 posto radne snage. Što se tiče starijih od 50 godina, uključujući menadžerski sloj, žestoko ih se tjera da se ranije umirove jer predstavljaju prevelik trošak. Radni uvjeti su teški za sve zaposlene, amplitude radnog vremena su nerazumne, napetost je opipljiva, a nesreće brojne. U siječnju 2013. godine jedan prekarni radnik je umro zbog curenja fluorovodične kiseline u tvornici u Hwasungu blizu Suwona.

Izvana ništa ne daje naslutiti da se ikakva opasnost krije u tom postrojenju. Lee Kun-hee je s velikom pažnjom izgradio svoj digitalni grad (digital city) koji se proteže na tri zajednice: Hwasung, Giheung i Onyang. Inteligentan spoj snježno bijelih blokova, elegantnih ostakljenih zgrada i dobro održavanih zelenih površina podsjeća na sveučilišni kampus. Na svakom koraku spavaonice: ženske djeluju impozantno jer su “operaterke” najbrojnije. Nešto dalje nalaze se muške spavaonice, u kojima su smješteni zaduženi za održavanje i opskrbu. Mladi ljudi pristigli sa sve četiri strane zemlje proizvode poluvodiče.

Rukovoditelji Samsunga svake godine iznova kreću u lov. Silaze u provincijske koledže kako bi pronašli nove kadrove, za čiju je predselekciju zaduženo nastavničko osoblje koledža. Opće je mišljenje da ima više zahtjeva nego izabranih. Samsung uživa dobru reputaciju, a plaće su relativno visoke: otprilike 2.000 eura, što predstavlja bogatstvo za početnike (minimalna plaća ne prelazi 600 eura). “Radom u Samsungu mogu pomoći svojim roditeljima i pripremiti se za brak”, tvrdi jedna zaposlenica.

Srednjovjekovne prakse u futurističkom interijeru

Ali djevojački snovi često ispare u bijelim proizvodnim halama. Izvana se sve doima tako aseptično; “operaterke” podsjećaju na kozmonaute odjevene u bijelo od glave do pete, dok im samo oči proviruju iz bjelila. Radi se o mjestima pod teškim osiguranjem. Ti futuristički interijeri ipak skrivaju prakse iz srednjeg vijeka.

Moraju raditi najmanje dvanaest sati na dan; sudjelovati u dobrotvornim aktivnostima kako bi razvijali duh solidarnosti, kaže menadžment kuće; zatim se eventualno ponovno latiti posla prije odlaska na spavanje. Šest od sedam dana u tjednu. Radnici su tako umorni sedmoga dana da spavaju na licu mjesta te rijetko odlaze svojoj obitelji. “Kada se dignemo – Samsung, jedemo – Samsung, radimo – Samsung, zabava – Samsung, spavanje – Samsung”, kratko sažima Kab-soo, sretna što je skupila nešto ušteđevine i pronašla nešto manje naporan posao.

Naravno da djevojke imaju pravo izaći noću. “Nismo u Kini”, odgovara nam zbunjeno nekadašnji član vodstva grupacije. Međutim, priznaje da se ipak na takvo nešto ne gleda s odobravanjem. Ako se slučajno vrate nakon policijskog sata u ponoć, dobiju “crveni karton” koji se može poništiti samo ako sudjeluju u dobrovoljnim aktivnostima.

Vlada takav umor da je nediscipliniranost rijetkost. Samo ukrasnim “zečjim ušima” na glavi radnice odolijevaju borgovskoj asimilaciji. Budući da im je zabranjeno šminkati se, stavljaju umjetne trepavice. S kapicom prema propisima navučenom do očiju, pronalaze načine da se doimaju elegantnijima, priča Lee Kyung-hong, mladi redatelj dokumentaraca koji ih je snimao tri godine…x Naravno, tek nakon odlaska iz poduzeća, jer im je zabranjeno razgovarati dok su god zaposlene.

Odlazak je jedina stvar o kojoj maštaju. “Radi se u strahu”, prisjeća se Kab-soo, strahu da će pogriješiti. Strahu da će kasniti. Strahu od bolesti. Tvornica poluvodiča zapravo iziskuje korištenje velikih količina kemijskih proizvoda, iznimno opasnih plinova i elektromagnetskih polja. Radnice svoje pločice moraju umočiti u nekoliko kupki u veoma kratkim razmacima, ne pogriješiti i provjeriti postupak.

Mjere zaštite na radu postoje na papiru. No u postrojenju u Hwasungu, između siječnja i svibnja 2013. godine već je dva puta došlo do curenja plina. Ventilacijski sustavi ne funkcioniraju uvijek kako treba. U konačnici, same operaterke često otvaraju ventile za regulaciju radioaktivnosti kako bi posao išao što brže i kako bi obavile svoje zadaće. Budući da ih plaćaju po gotovom proizvodu, osjećaju se odgovorne za ukupni radni proces.

Takav ritam rada ne mogu izdržati više od četiri ili pet godina. Nakon toga ili pronađu drugo zaposlenje ili se vraćaju roditeljima i udaju – tek 53,1 posto žena u Koreji radi.xi No neke od njih plate životom: 22-godišnja Hwan Yumi preminula je 2007. godine nakon četiri godine rada u postrojenju u Giheungu. Njezin otac Hwang Sag-gi, taksist u Dokchou koji udaljenom dva i pol sata vožnje od Seula, živo se sjeća kako ju je rak mjesecima proždirao. Taksist je postao simbol. Iako prema vlastitim riječima, “ne zna pričati tako rječito kao Samsungov birokrati”. Uzalud su mu prijetili i nudili novac da se povuče – nije posustao ni na tren. Želi da rak njegove kćeri kao profesionalnu bolest prizna ne samo država – u čemu je uspio, već i Samsung, koji još uvijek poriče da je ta bolest povezana s radom u njihovu pogonu. To radi i zbog Yumi i zbog drugih koje nastavljaju umirati.

Prva osoba koja ga je saslušala bila je odvjetnica Lee Jong-ran, koja je nepresušan izvor informacija o gubicima prouzrokovanim koncentracijom opasnih tvari u industriji. “Proizvođači tvrde da se nemamo čega bojati, ali nitko ne želi objaviti točan popis materijala koji se koriste pod izlikom ‘tajnosti proizvodnje’. A mladi nastavljaju umirati u tajnosti.” Zajedno s liječnikom Kongom Jeong-okom i udruženjem Supporters for the Health and Rights of People in the Semiconductor Industry (skraćeno SHARPS), od ožujka 2012. pregledala je sto pedeset i četiri bolesnika koji pate od različitih bolesti (leukemija, rak dojke, multipla skleroza…), od toga je sto trideset i sedam oboljelih nekada radilo u Samsungu. Mnogi stručnjaci u skupini smatraju da je postojanje tih profesionalnih bolesti zapravo javna tajna. U međuvremenu je došlo do curenja otrovnog plina u Hwasungu, deset minuta zračne linije od luksuznih rezidencija u okolici Suwona, zbog čega su se neki počeli brinuti, a uprava je obećala ublažiti posljedice…

Nakon nekoliko mjeseci odugovlačenja u istražnoj proceduri u jednom slučaju, zahtjev obitelji žrtve za odštetom na koncu je odbijen od strane javne agencije za obeštećenje. U komisiji je sjedio i liječnik koji je inače zaposlen u jednoj klinici u vlasništvu Samsunga. xii

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

i Vidi Laurent Carroué, “Les travailleurcoréens à l’assaut du dragon”, i Jacques Decornoy, “Délicate fin de guerre dans la péninsule de Corée”, Le Monde diplomatique, respectivement veljača 1997. godine i studeni 1994. godine.

ii Benjamin Ferran, “Samsung a dépensé 9 milliards en marketing”, Le Figaro, Pariz, 14. ožujka 2013.

iii “Global 2000 companies”, Forbes, New York, svibanj 2013.

iv Tisuću wona iznosi otprilike 60 euro centa.

v Knjiga je dostupna isključivo na korejskom jeziku.

vi Dostupno na Wild Side Video, Pariz.

vii Razgovor na francuskom možete pročitati ovdje: http://blog.mondediplo.net/1462

viii Cho Don-moon, “Samsungova protusindikalna strategija. Povijest radničke borbe za stvaranje sindikata”, studija (na korejskom), 2012.

ix Usp. Jean Marie Pernot, “Des luttes syndicales pour la démocratie”, Chronique internationale de L’IRES, br. 135, Pariz, ožujak 2012.

x Lee Kyung-hong, L’Empire de la honte, Purn Production, Seul, 2013.

xi Prosjek zemalja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je 56,7 posto.

xii Procjenu opravdanosti obeštećenja oboljelih već su radili liječnici zaposleni u Samsungu, “South Korean government rejects Samsung victim’s workers compensation based on Samsung doctor’s opinion”, Sharps, 31. svibnja 2013., http://stopsamsung.wordpress.com

Kružna kontrola

Kako je moguće da obitelj Lee s tek tri posto kapitala kontrolira grupaciju koja vrijedi petinu bruto domaćeg proizvoda Republike Koreje? Ekonomist Kim Sang-jo, profesor na Sveučilištu Hansung u Seulu i predsjednik udruženja Reforma za ekonomiju, objašnjava više od tri sata tisuću i jednu huncutariju obitelji Lee, koje se ukratko mogu ovako sažeti: skrivanje kapitala i udjela. “Kažu da Samsung na životu održavaju strani mirovinski fondovi. Obitelj najvjerojatnije posjeduje off shore društva u poreznim oazama.” Svi stručnjaci s kojima smo se susreli sumnjaju da jedan dio investicijskih fondova koji su navodno strani pripadaju u tu skupinu, ali nitko ne zna koliko toga ima. A vlada nije nimalo znatiželjna.

“Dosta malih dioničara u Samsungu su zapravo marionete. Podružnice, poput Samsung Life Insurancea, također omogućavaju da se sakrije obiteljski kapital”, nastavlja Kim Sang-jo. Prema tome možemo procijeniti bogatstvo pravog gazde Samsunga Leeja Kun-heeja na 30 milijardi dolara, što bi bilo dvostruko više od službenih brojki. Uostalom, njegov brat Lee Maeng-hee i sestra Lee Sook-hee pokrenuli su proces protiv njega, optužujući ga da podcjenjuje nasljedstvo. Slučaj se trenutno još rješava na sudovima.

Grupacija se kontrolira sustavom kružne participacije u upravljanju poduzećem: A kontrolira B koji kontrolira C koji kontrolira A. Prema drugom stručnjaku, Jasonu Chungu, osnivaču stranice chaebul.com, sustav sličan korejskom postoji u američkom Forbesu: pravi ulozi raspoređeni su na tri velika člana grupacije Samsung: Everland, koji obuhvaća zabavne parkove i tvori neku vrstu holdinga, Samsung Life Insurance i Samsung Electronics.

Pored toga imamo i ultracentraliziran i autoritaran menadžment koji javno zastupa Lee Kun-hee, a tajno ga čini ono što se ponekad naziva Glavnim tajništvom ili “središnjom grupom za reforme” (Reformation Headquarter Group). Upravo ta skupina od stotinjak osoba, prema Kimu Sang-jou, drži pravu moć, pogotovo nakon neuspješne diversifikacije proizvodnje ulaskom na tržište automobila sredinom 1990-ih. “Oni su dakako nestali iz javnosti između 1995. i 2004. godine”, primjećuje Kim Sang-jo. Nakon krize 1997. godine, Glavno tajništvo se odlučilo fokusirati na svoje osnovne djelatnosti, tj. elektroniku, razvojem kvalitete i stavljanjem naglaska na inovativnost, počevši štoviše kupovati strane istraživače. Tako su dosegli trenutnu razinu uspjeha.

U budućnosti se ipak nazire i poneki oblak. 71-godišnji Lee Kun-hee je već imenovao svog 46-godišnjeg sina Leeja Jea-yonga, trenutnog gazdu Electronicsa, za svog nasljednika. Ali on je već razveden, na što se ne gleda s odobravanjem u Koreji, a k tome još nije uspio zablistati. Njegova sestra Boojin, koja vodi Everland i Samsung Chemical, već se ističe kao rivalkinja. Tome treba dodati da skoro 80 posto profita grupacije dolazi iz jedne podružnice, Samsung Electronicsa: loš izbor proizvoda, kao kod Nokije, ili loša strategija, kao ona Sonyja, dovoljni su da oslabe cijelu grupaciju.

Iako su chaeboli općenito i Samsung pojedinačno “stekli takvu moć da joj se politika ne zna oduprijeti”, podcrtava Kim Sang-jo, nije ipak siguran da će moći opstati. “[Ekonomska] demokratizacija chaebola“, koju je obećala predsjednica Južne Koreje Park Geun-hee, zasad je mrtvo slovo na papiru, ali jedan dio dioničara, naročito stranci, počeli su rušiti barikade. Feudalni odnosi s malim i srednjim poduzećima ruše inovativne mlade snage. “Poduzeća poput Googlea i Microsofta ne bi mogla nastati u Koreji”, uvjerava nas ekonomist. Konačno, društveno i političko nezadovoljstvo, koje je zasad još uvijek marginalno, povećavat će se kako nejednakosti budu rasle, ističe Jason Chung. Jedan posto stanovništva posjedovao je 65 posto nacionalnog bogatstva 2012. godine, u usporedbi sa 40 posto 1990. godine. To može potaknuti bunt protiv nacionalnog prvaka.

Osobna iskaznica Samsunga

– Prihodi: 185,1 milijarda eura.

– Neto dobit: 13,7 milijardi eura.

– Zaposleni: 369.000 osoba, od toga 40.000 istraživača.

– Udio u svjetskoj prodaji mobilnih uređaja: 29 posto (22 posto za Apple).

– Najvažnije podružnice: Samsung Electronics (mobilni telefoni, poluvodiči, LCD ekrani, solarni paneli…), Samsung Heavy Industries (brodogradnja, naftne platforme), Samsung Techwin (naoružanje), Samsung Life Insurance (osiguranje), Everland (zabavni park), The Shilla Hotels and Resorts, Samsung Medical Center, Samsung Economic Research Institute.

– Najvažnije zemlje s postrojenjima izvan Koreje: Kina (sastavljanje mobilnih telefona), Malezija, Vijetnam.

(Izvori: Službeni izvještaj Samsunga, IDC Worldwide Mobile Tracker 2012.)