Nikola Vukobratović

Krajnje izjednačeni rezultati onemogućili su brzo formiranje vlade neposredno nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Ova neočekivana situacija stvorila je dojam neizvjesnosti oko budućnosti zemlje. No umjesto “potresa”, rezultati prije ostavljaju dojam logičnog nastavka već započetih procesa nužnih za reprodukciju političkog sustava

Nakon posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj održanih 8. studenog, čak su tri velike šarolike koalicije proglasile svoju pobjedu. Ne čudi stoga što se uz toliko pobjednika formiranje vlade pokazalo kompliciranim. Doista, nikada ranije razlika između dvije vodeće stranke, Socijaldemokratske partije i Hrvatske demokratske zajednice, nije bila toliko mala. Uz svega nekoliko tisuća glasova razlike i potpuno jednak broj mandata ostvarenih u 10 “regularnih” izbornih jedinica, stvarnog bi pobjednika, pa makar i “relativnog”, bilo teško proglasiti. Naknadno pridodavanje zastupnika državljana RH koji žive u inozemstvu s jedne i zastupnika manjih nacionalnih zajednica (češke, mađarske i albanske) s druge strane nije doprinijelo razrješenju dileme.

Ipak, sasvim izjednačen rezultat indikator je skromne promjene u domaćem parlamentarizmu. Naime, HDZ je posljednjih 25 godina funkcionirao kao “stranka moći” koja je mogla očekivati da će u stabilnim situacijama uvijek dobiti izbore. Jedini trenuci u kojima je ta stranka gubila parlamentarnu većinu bili su oni u kojima se i sama nalazila u dubokoj krizi, prvi put 2000. godine nakon smrti Franje Tuđmana i drugi put 2011. godine nakon uhićenja Ive Sanadera. HDZ je sada u situaciji da će možda po prvi puta tijekom dva uzastopna parlamentarna ciklusa sjediti u opoziciji. Mnogo je faktora doprinijelo ovakvom razvoju situacije, no posebno bi među njima valjalo istaknuti veliki trud konkurenata iz SDP-a uložen u transformaciju te stranke u organizaciju – kako po metodama, tako i po retorici – znatno sličniju dosadašnjem hegemonu.

“Desni centar, to je u Hrvatskoj tiha većina”, zaključio je SDP-ov premijer Zoran Milanović u intervjuu Hrvatskoj televiziji dva mjeseca prije izbora.1 Ta je logika stajala u pozadini žestoke kampanje koju je premijer vodio u svrhu proširenja vlastite glasačke baze ulaskom u “područje suparnika”. SDP je zajedno sa svojim saveznicima do sad uglavnom funkcionirao kao stranka tranzicijske “ljevice”, odnosno liberalna stranka sa snažnom izbornom bazom među urbanom srednjom klasom i u bogatijim dijelovima zemlje, ali relativno slabom potporom među “gubitnicima tranzicije” i u retradicionaliziranoj radničkoj klasi. To je prije svega proizlazilo iz njezine nesposobnosti da mobilizira nacionalistički sentiment koji se u Hrvatskoj, kao i u mnogim zemljama u tranziciji, javlja kao jedina preostala masovna ideološka legitimacija političkog sustava i ujedno ključna (iako sasvim neadekvatna) zamjena za društvenu solidarnost.

Milanović, koji se prije nešto više od dvije godine u intervjuu Bloombergu izjasnio kao “liberal i libertarijanac”,2 posljednjih se mjeseci istaknuo redovitim pozivanjem na Franju Tuđmana, organiziranjem vojnih parada i zaoštrenim folklornim polemikama s vladom susjedne Srbije s jedne, te socijalnom demagogijom s druge strane. Iako njegov izlet u “desni centar” ostavlja dojam neiskrenosti, čini se kako je – barem prema kalkulacijama njegovih PR savjetnika – prihvaćanje suparničke retorike doprinijelo smanjenju antagonizma određenih dijelova društva prema njemu, dok ga istodobno nije koštalo glasova birača nesklonih malograđanskom nacionalizmu koji ionako nemaju alternativu. Cinična je to logika suvremenog političkog marketinga koja politički narod promatra kao potrošače s fiksnim vrijednostima i predrasudama kojima treba plasirati stranku kao proizvod.

Prema stratezima kampanja, sve što uspješna politička stranka treba jest pronaći formulu kojom bi pribrojila dijelove stanovništva s jednim vrijednostima onima s drugim, te tako aritmetičkom operacijom došla do većine. Velike stranke više ne reprezentiraju specifične ideje ili interese određenih sektora stanovništva, već se natječu u pokušaju reprezentiranja svih raznolikih i tobože nepromjenjivih vrijednosnih stavova birača, kao da stranačko pristajanje na određene stavove, poput onog o bezrezervno pozitivnoj povijesnoj ulozi Franje Tuđmana, ne doprinosi njihovom reproduciranju. Osim po retorici, dvije su stranke na posljednjim izborima sličile jedna drugoj i po strategiji stvaranja širokih i raznolikih koalicija u svrhu izbjegavanja “rasipanja glasova”. Osim spajanja vrlo divergentnih političkih opcija, ove su koalicije omogućile i oživljavanje političkih mrtvaca, odnosno vraćanje parlamentarnog statusa strankama koje ne uživaju nikakvu značajnu potporu.

Naposljetku, s obzirom na to da se kao “parlamentarne stranke” formalno računaju sve one koje su potpisane kao predlagači lista čiji su kandidati postali zastupnici, a ne samo one čiji članovi doista sjede u saborskim klupama, ispada da će taj status u novom sazivu imati ravno 40 stranaka (na 151 zastupnika), ne računajući manjinske udruge koje nisu registrirane kao stranke. Teško se oteti dojmu da bi malo tko barem polovicu znao nabrojati napamet. Broju su znatno doprinijele i (službeno i neslužbeno) regionalne stranke, odnosno političke koalicije političkih aktera koji su na vlasti na lokalnoj razini (od Istre i Zagreba, preko pojedinih općina na sjeveru do Slavonije) a čiji je uspjeh, iako skroman, još jednom potvrdio kako je u domaćem parlamentarizmu stabilan rezultat osiguran samo onima koji su već u poziciji da servisiraju materijalne potrebe svoje glasačke baze raspodjelom javnih sredstava, bilo na lokalnoj ili nacionalnoj razini.

Iako taj princip donekle vrijedi i za trećeg “pobjednika” ovih izbora (čiji su osnivači mahom nezavisni načelnici malih općina), Most nezavisnih lista ipak ostaje specifičan fenomen. Kao posljednja inkarnacija “treće opcije”,3[3] Most je – baš poput njegovih prethodnika kratkog daha – indikator dubokog, iako slabo artikuliranog nezadovoljstva raspodjelom moći u domaćem parlamentarizmu. Sa 13,8 posto osvojenih glasova i 19 mandata, ova je stranka ostvarila približno sličan rezultat onima koje su vrlo različitim strankama – socijalno orijentiranim Hrvatskim laburistima, liberalnom Nacionalnom forumu, ekstremno desnom Savezu za Hrvatsku ili ekološkom Održivom razvoju Hrvatske – proteklih godina predviđale ankete. Sve te stranke i koalicije su u vrlo kratkom periodu doživjele brz uspon, a onda još brži krah te u pravilu nisu preživljavale svoj prvi izborni podbačaj. S obzirom na raznolik profil, čini se izvjesnim da njihova privlačnost nije u njihovim specifičnim ideologijama, već u dojmu “novosti” i nezavisnosti od dvaju etabliranih blokova.

Kako se trajanje njihove popularnosti brojalo u mjesecima, a ne godinama, izborna realizacija te popularnosti ovisila je o tome jesu li se neki od izbora poklopili s tim kratkim razdobljem interesa javnosti. Mostu su izbori došli u vrlo povoljnom trenutku, baš kada je doživio svoj zenit. Hoće li, s obzirom na senzacionalan rezultat, Most imati drugačiju sudbinu od svojih prethodnika? Razvoj događaja od izbora naovamo budi opravdane sumnje u takvu mogućnost. Naime, možda i više od ranijih “trećih puteva”, Most je krajnje tehnokratski orijentirana stranka čiji su difuzni stavovi i proturječni prijedlozi “reformi” uklopljeni u obećanja efikasnije vlasti čiji bi nositelji bili novi, neiskvareni, a sposobni upravljači.

Krajnje depolitizirana osnova jedinstva njegovih zastupnika čini se slabim temeljem za formuliranje snažne alternative etabliranim strankama, osobito s obzirom da je čak i taj skroman zahtjev poštenja i otvorenosti već kompromitiran naknadnim dvorskim igrama, od “tajnih sastanaka” pred svjetlima kamere, preko navodnih “izletjelih” rečenica na sastancima i neizostavnih “neimenovanih visokih izvora” koji planski plasiraju detalje zakulisnih igara. Što god Most naposljetku odlučio, scenografija za predstavu “velikog razočaranja” već je postavljena, a birači su svoje uloge žrtava “još jedne izdaje” vrlo dobro pripremili. Jer, ako je izborni rezultat te stranke indikator nezadovoljstva sustavom i slabom mogućnosti utjecanja na politike, njihova rješenja koja ne dovode u pitanje razvojne modele, već samo nude obećanja efikasnijeg provođenja istih modela, čini se, neminovno vode razočaranju. Naime, nemoguće je ponavljanjem starih političkih rješenja dugo zadržati dojam “novosti”.

U krajnje depolitiziranom i skučenom političkom krajoliku u kojem se ne raspravlja o velikim strategijama, uvjet uspjeha “trećih opcija” tako je paradoksalno i uzrok njihove brze propasti. No redovita pojava takvih snaga s druge je strane postala gotovo neizostavni dio procesa reprodukcije sistema bez alternative.


1 “Milanović žestoko po Karamarku: On je politički kukavica!”, HRT, 8. rujna 2015.
2 Jasmina Kuzmanović i Balazs Penz, “Croatia Premier Touts Mild Keynesian Policy Amid EU Entry”, Bloomberg Business, 27. lipnja 2013.
3 Usp. Dean Duda, “Zeleni snovi o beskonfliktnom društvu”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, rujan 2014.; Nikola Vukobratović, “Uspon i pad Hrvatskih laburista”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, kolovoz 2014.