Gilbert Achcar

Svrgavanje Mubaraka i izbori koji su uslijedili na vlast su doveli Muslimansko bratstvo. Unatoč represiji, Bratstvo je pod Mubarakom uspjelo izgraditi snažnu socijalnu bazu, ponajprije zahvaljujući socijalnom angažmanu među najsiromašnijima. No otkako je na vlasti, Bratstvo otvoreno slijedi neoliberalni ekonomski program i time riskira kompromitirati dugo kultiviranu percepciju islamizma kao političkog pribježišta obespravljenih

Sloboda poduzetništva kao ekonomski kredo Muslimanskog bratstva– kako ga predstavljaju Hairat al-Šater, izrazito kapitalistički nastrojen drugi čovjek Bratstva i predstavnik njegova najkonzervativnijeg ogranka,ili iznimno bogatiHasan Malek koji, nakon što je prvo zaplovio u poduzetničke vode kao Al-Šaterov partner, a danas zajedno sa svojim sinom upravlja mrežom poduzeća koja se bave tekstilom, namještajem, trgovinom, zapošljavajući pritom više od četiri stotine osoba – više se pokorava doktrini neoliberalizma nego što je to činio oblik kapitalizma razvijen za vrijeme predsjednikovanja Hosnija Mubaraka.

Malekov portret, objavljen u časopisu Businessweek, mogao je biti naslovljen “Bratska etika i duh kapitalizma” jer se čini kao da parafrazira klasično djelo sociologa Maxa Webera. Malekovi, objašnjava časopis, “pripadaju generaciji religioznih konzervativaca koji su u porastuu muslimanskom svijetu, čija pobožnost potiče odlučnost k uspjehu u poslu i politici”. Kao što sam Malek kaže: “Nemam ništa drugo u životu osim posla i obitelji.” Takvi islamisti predstavljaju velik izazov svjetovnoj vlasti u državama kao što je Egipat, ne samo zbog svog konzervatizma, nego i zbog svoje radne etike, odlučnosti i prividne apstinencijeod grijeha lijenosti. (…) “Temelj ekonomske vizije Bratstva, ako ga želimo definirati u klasičnom smislu, ekstremni je kapitalizam”, kaže Sameh Elbarki, bivši član Bratstva.i

Taj “ekstremni kapitalizam” očituje se u izboru ekonomskih stručnjaka koji sudjeluju u skupštini odgovornoj za pisanje projekta egipatskog Ustava, kojim dominiraju Muslimanska braća i salafisti, a koji bojkotiraju liberalna opozicija i ljevica.

“Tarek el-Desuki poslovni je čovjek, zastupnik stranke Al-Nur[salafisti]. Upravlja povjerenstvom za gospodarstvo novog parlamenta i zadatak mu je riješiti eventualne konflikte sa saudijskim investitorima u Egiptu. Husein Hamed Hasan, osamdesetogodišnjak, stručnjak je za islamske financije, koji je obavljao izvršne funkcije u Međunarodnoj islamskoj banci, Islamskoj banci u Dubaiju, Nacionalnoj islamskoj banci Al-Šarja i u Međunarodnoj uniji islamskih banaka. Mabed Ali el-Garhi predsjeda Međunarodnom udrugom za islamsku ekonomsku znanost. [Pored toga obavlja visoke funkcije u Islamskoj banci Emirata i na Burzi Dubaija.] Ibrahim el-Arabi, poslovni čovjek blizak Muslimanskom bratstvu, član je Gospodarske komore Kaira.Husein el-Kazaz, koji vodi konzultantsku tvrtku namijenjenu poslovnim krugovima, prijatelj je predsjedničkog kandidata Hairata al-Šateraii. Nasuprot tome, Ustavotvorna skupština od sto članova, koju je predložilo Bratstvo, broji svega tri radnička predstavnika.”iii

Bivši član Bratstva, kojeg je intervjuirao Businessweek, postavio je dobro pitanje: “Nije upitno hoće li Bratstvo nastaviti kapitalizam Mubarakove ere, nego hoće li moći odbaciti njegove najveće mane.” Preostaje vidjeti hoće li se ortački kapitalizam (crony capitalism), koji je označio razdoblje Mubarakova režima, promijeniti s poslovno orijentiranim ljudima poput Maleka i Al-Šatera na čelu. Premda se Bratstvo tradicionalno bori za olakšice siromašnima, “radnici i seljaci će patiti zbog te nove klase poslovnih ljudi”, kaže Elbarki. “Jedan od velikih problema s Bratstvom danas – koji dijeli i s Mubarakovom bivšom strankom – brak je između moći i kapitala.”iv

Glavna prepreka suradnji Bratstva i egipatskog kapitala – represija koju je Bratstvo trpjelo pod Mubarakom – sada je uklonjena. Muslimansko bratstvo trudi se nadvisititursko iskustvo osnivanjem udruge poslovnih ljudi – Egyptian Business Development Association (EBDA)v, koja se naročito obraća malim i srednjim poduzećima. Poput Stranke pravde i razvoja (AKP) i vlade Recepa Tayyipa Erdoğana, Bratstvo i Muhamed Mursi namjeravaju ipak predstavljati interese egipatskog kapitalizma u svim njegovim sastavnicama, bez isključivanja većine suradnika iz bivšeg režima koji, silom prilika, čine njegov važan dio, posebno u samome vrhu.

Jasnu sliku te vlasti možemo steći preko delegacije osamdeset poslovnih ljudi koji su pratili Mursija u Kini u kolovozu 2012. godine. Priželjkivani novi predsjednik, u maniri zapadnjačkih šefova država, glumio je trgovačkog putnika za kapitalizam svoje zemlje. U delegaciji je bilo i više šefova poduzeća koji su surađivali s bivšim režimom.

Među njima je bio i Muhamed Farid Hamis, vlasnik Oriental Weaversa, koji se hvali da je najveći svjetski proizvođač ručno i strojno tkanih tepiha. Hamis je pripadao najužem vodstvu Nacionalno-demokratske stranke (NDS), bivše vladajuće stranke u Mubarakovo doba, i tada je bio pristaša parlamentarizma. Još jedan član vodstva NDS-a, s reputacijom da je bio blizak Džamalu Mubaraku, sinu bivšeg predsjednika, također je bio član delegacije: Šerif el-Džabali, član administrativnog vijeća Egipatske industrijske federacije i gazda Polyservea, grupacije specijalizirane za kemijska gnojiva.vi

Poput Erdoğana, i Mursi se nalazi na spojnici raznih frakcija kapitalizma u svojoj zemlji, u skladu s globalnim kretanjima. Glavna razlika između Muslimanskog bratstva i AKP-a – te Mursija i Erdoğana – nije toliko u relativnoj važnosti sitne buržoazije i srednjih slojeva u dvjema organizacijama, koliko u prirodi režima čije interese predstavljaju: u turskom slučaju, kapitalizam “rastuće”, pretežno industrijske i izvozničke zemlje; u egipatskom slučaju, rentijerska država i pretežno trgovački i špekulativni kapitalizam, u velikoj mjeri obilježen desetljećima nepotizma.

Putovanje u Kinu imalo je za cilj promidžbu egipatskog izvoza da bi se smanjio trgovački deficit od sedam milijardi dolara u bilateralnim razmjenama, a pored toga uvjerilo kineske vođe da investiraju u Egipat, no bez velikog uspjeha. Kontinuitet između Mubaraka i Mursija očitovao se međutim u održavanju egipatske ovisnosti o ulaganjima država članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) – s tom razlikom što je Katar preuzeo mjesto Saudijske Arabije kao glavni financijer fondova novog režima, što je u skladu s odnosom Muslimanskog bratstva i emiratavii. Katar je Kairu dodijelio zajam u iznosu od dvije milijarde dolara i obvezao se investirati 18 milijardi dolara u sljedećih pet godina u petrokemijske, industrijske, turističke ili zemljišne projekte, kao i u otkup egipatskih banaka. Osim toga, Mursijeva vlada izmolila je zajam od 4,8 milijardi dolara od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), naglašavajući pritom da je voljna pokoriti se njegovim uvjetima, uključujući i proračunsku štednju.

Nagovještajzahtjeva MMF-a nalazimo u izvještaju o regiji koji je MMF pripremio za samit zemalja-članica G8 u svibnju 2011: “Blizu 700.000 osoba uđe na burzu rada svake godine. Njihova apsorpcija i smanjenje broja trenutačno nezaposlenih zahtijevat će dinamičnije gospodarstvo. To traži hrabrije mjere, od kojih će više njih vlada morati uvesti odmah po održavanju općih izbora ove godine. Glavne reforme podrazumijevaju jačanje konkurentnosti kako bi tržišta postala otvorenija lokalnim i stranim ulagačima; stvaranje ekonomskog okruženja koje privlači i zadržava privatne investicije te podržava mala poduzeća; reformu tržišta rada; te smanjenje proračunskog manjka, što podrazumijeva smanjenje rastrošnosti nastale zbog korištenja subvencija. (…) Poziv na vanjsko financiranje, što se odnosi na privatni sektor, ostat će poželjan nekoliko dodatnih godina.”viii

No novi će zajmovi povećati teret zaduženja, a otplata kredita već čini četvrtinu proračunskih troškova države, koji su 35 posto viši od dohodaka. Povećati zaduženje prateći neoliberalnu logiku znači da će država morati smanjiti plaće u javnim službama, subvencije i mirovine. U rujnu 2012. Mursi je, uostalom, obećao delegaciji američkih poslovnih ljudi da neće ustuknuti pred drakonskim strukturnim reformama kako bi podigao gospodarstvoix. Takve smjernice nagovještaju buduće gušenje socijalnih i radničkih borbi. Želja nove vlade da dovede u pitanje stečene sindikalne slobode izborene u pobuni i porast broja otpuštanja sindikalista idu u tom pravcu.

Mursi, njegova vlada i Muslimansko bratstvo vode Egipat prema privrednoj i socijalnoj katastrofi. U socio-ekonomskom okruženju države, neoliberalni recepti već su pokazali svoju nesposobnost da izvuku zemlje iz začaranog kruga nerazvijenosti i zavisnosti. Dapače, oni ih guraju još dublje u tom smjeru. Politička i socijalna nestabilnost stvorena pobunom može samo osporiti perspektivu rasta temeljenog na privatnim investicijama. Jedino naivan čovjek može povjerovati da će Katar nadoknaditi nestašicu javnih investicija.

Još od Mubarakova doba siromašnima je jedino preostajalo da pronađu utočište u milosrđu u čvrstom spoju s “opijumom za narod”. “Islam je rješenje”, obećavala su Muslimanska braća desetljećima, skrivajući iza tog šupljeg slogana svoju nesposobnost kreiranja ekonomskog programa koji bi bio različit od onoga tadašnje vlasti.

No došlo je vrijeme istine. Kako je Haled Hrub istaknuo, “u nadolazećem periodu, slogan Islam je rješenje i diskurs temeljen na religiji bit će podvrgnuti javnom eksperimentu u laboratoriju narodne svijesti. Možda će trajati dugo i potrošiti život cijele jedne generacije, no čini se neizbježnim da će arapski narodi u predstojećem povijesnom periodu preći put na kojem će njihova svijest postupno evoluirati od opsesije identitetom do svijesti o političkoj, socijalnoj i ekonomskoj realnosti. Cilj je da svijest naroda i javno mnijenje prijeđu od utopije, koja očekivanja temelji na sanjarskim sloganima, do suočavanja s realnošću i procjenjivanja stranaka i pokreta na temelju realnih programa koje predstavljaju.”x

Dileri “opijumom za narod” došli su na vlast. Omamljujuće djelovanje njihovih obećanja neizbježno je oslabilo, osobito stoga što, za razliku od svojih iranskih kolega, ne uživaju važne naftne prihode kojima bi mogli kupovati suglasnost ili rezigniranost značajnog dijela populacije. Prije više od četvrt stoljeća, Maxime Rodinson jasno je definirao problem: “Islamski fundamentalizam je prolazan i prijelazan pokret, ali bi mogao potrajati još trideset ili pedeset godina – teško je reći. Ondje gdje nije na vlasti, opstat će kao ideal sve dok postoji temeljna frustracija, to nezadovoljstvo koje ljude tjera da idu u krajnost. Potrebno je dugo iskustvo u klerikalizmu da ga se narod zasiti: u Europi je za to bilo potrebno mnogo vremena! Ovo razdoblje će dugo ostati pod dominacijom muslimanskih fundamentalista. Ukoliko bi neki islamski fundamentalistički režim učinio izrazito vidljivim svoje greške i nedostatke (između ostalog i na pitanju nacionalizma), i završio u vidljivoj tiraniji, to bi mnoge moglo navesti da se okrenu drugačijem rješenju, koje napada baš te nedostatke. No to bi trebalo biti uvjerljivo, uzbudljivo i mobilizirajuće rješenje – a to neće biti lako pronaći.”xi

S francuskog prevela: Andrea Reškov

* Profesor na Školi za orijentalne i afričke studije (SOAS) Londonskog sveučilišta. Ovaj tekst je izvadak iz autorove knjige Le Peuple veut: une exploration radicale du soulèvement arabe (Narod želi: radikalno istraživanje arapskog ustanka), Actes Sud/Sindbad, Arles, 2013.

i The economic vision of Egypt’s Muslim Brotherhood millionaires, Bloomberg Businessweek, New York, 19. travnja 2012.

ii Al-Šater je bio prvi predstavnik Muslimanskog bratstva na predsjedničkim izborima. Njegova je kandidatura bila odbijena, a on zamijenjen Mursijem.

iii One sure thing: a pro-market Egyptian Constitution, Ahram Online, Kairo, 4. travnja 2012.

iv The economic vision of Egypt’s Muslim Brotherhood millionaires, op. cit.

v Usp.Senior Brotherhood member launches Egyptian business association, Egypt Independent, Kairo, 26. ožujka 2012.

vi Mubarak era tycoons join Egypt President in China, Ahram Online, 28. kolovoza 2012.

vii Alain Gresh, Les islamistes à l’épreuve du pouvoir, Le Monde diplomatique, studeni 2012.

viii “Economic Transformation in MENA: Delivering on the Promise of Shared Prosperity”, izvještaj MMF-a pripremljen za samit zemalja-članica G8 u Deauvilleu (Francuska), 27. svibnja 2011., www.imf.org

ixUsp. Egypt vows structural reforms, meets US executives, Associated Press, 9. rujna 2012.

x Khaled Hroub, Fi Madih al-Thawra: al-Nahr dud al-Mustanqa, Dar al-Saqi, Bejrut, 2012., str. 119.

xi Maxime Rodinson: sur l’intégrisme islamique. Entretien inédit réalisé par Gilbert Achcar, Mouvements, broj 36, Pariz, studeni-prosinac 2004.